Zoran Meter: Što svijet očekuje od Bidenovog mandata

Biden će nastaviti graditi američki sustav svijeta i njegovo funkcioniranje temeljeno na koncepciji „kontroliranog kaosa“, što je bila američka metodologija vanjskopolitičkog djelovanja i početkom ovog milenija. Zato je za očekivati kako će vanjska politika SAD-a biti sve prije samo ne „uspavana“ i „lijena“, kojim je riječima Trump nazivao Bidena tijekom predsjedničke kampanje. Štoviše, mogla bi biti vrlo vruća i riskantna

Sada, kada se i konačno zna rasplet američke izborne „sapunice“ i da je Joe Biden budući američki predsjednik, vrijeme je da podvučemo crtu i hladne glave proanaliziramo što se u SAD-u zapravo dogodilo i što nas očekuje u iduće četiri godine s Bidenom na čelu vodeće globalne supersile.

Američki izbori, umjesto trijumfa demokracije demonstrirali su njezinu potpunu degradaciju. Trump – koji je na krilima snažno ojačalog američkog gospodarstva u sklopu njegove politike „America First“ još prije svega 9 mjeseci bio nedodirljiv i bez dostojnog protukandidata od strane demokrata – detroniziran je na način, koji, blago rečeno, izaziva niz pitanja i dvojbi – prije svega onih vezanih uz regularnost ukupnog izbornog procesa. Ali to je već prošlost, koja će s vremenom pasti u zaborav kao da se ništa nije dogodilo, a dogodilo se previše toga:

u veljači je Trumpu stigla epidemija Covida–19, koja je od svih svjetskih država najviše poharala upravo onu najmoćniju – SAD, a unutar njih – najviše New York (grad pod vlašću demokrata, odakle su na Trumpa najviše odašiljane otrovne strelice zbog njegovog lošeg upravljanja koronakrizom); a kao da i to nije bila dovoljno, zbog brutalnog policijskog ubojstva jednog Afroamerikanca (koji, na žalost, u SAD-u nisu rijetkost), gle čuda, izbili su i veliki rasni nemiri i pokrenuta prava revolucija pod vodstvom iznenada izniklog pokreta Black Lives Matter, opet u gradovima u kojima su većinom na vlasti demokrati. Biden je pobijedio, a iznenada su utihnule vijesti i o rasnim  i o nemirima izazvanim od strane ekstremne ljevice, poput onih u Portlandu.

U SAD-u postoji slaba kontrola identiteta glasača, nema središnje izborne komisije, nema mogućnosti da ijedna strana nadgleda izbore prema uobičajenim europskim demokratskim standardima i td.i td. Zanimljivo je da se na nedostatke američkog izbornog zakona 22. studenog osvrnuo i ruski predsjednik Vladimir Putin, jedan od rijetkih državnika koji još nije čestitao Joe Bidenu na pobjedi. Kazao je kako je tri puta u američkoj povijesti pobijedio kandidat s manje glasova, pri čemu nije demokratski niti da kandidat s najvećim brojem glasova u saveznoj državi dobiva sve elektore, iako razlika između kandidata može biti mala. Putin je naglasio kako SAD, zbog nedostataka u svom izbornom sustavu, nemaju pravo druge optuživati zbog izbornih procesa.




Pa iako ruski model demokracije malo kome u svijetu predstavlja ideal, s Putinom se u navedenim stvarima teško ne složiti.

Američki establišment je svjestan velikih manjkavosti arhaičnog izbornog sustava ali ga i dalje uporno hvali, kao 200-godišnju demokratsku ostavštinu američkoga naroda (kao da i demokracija nije proces koji evoluira i usavršuje se sukladno novim vremenima i epohama razvoja ljudskog društva) koja je SAD-u omogućila da postane ovo što je danas – vodeća sila svijeta.

Ali ne hvale ga oni iz tog razloga, već zato što im omogućuje lakše manipuliranje u slučaju bilo kakvih nepredviđenih situacija, kakvih je, zapravo, rijetko bilo – jer bi svaki od dvojice glavnih predsjedničkih kandidata uvijek dolazio iz krugova samog establišmenta ili bi ga predstavljao. Drugim riječima, tko god da je pobjeđivao i postajao predsjednik, političke i društvene elite bile su sigurne. Trump je, međutim, 2016. g. „pao s neba“, kao vremenska nepogoda ili neželjeno dijete, koje je po prvi puta ozbiljno zaprijetilo i ugrozilo interese učmalog establišmenta. Onog istog, koji, ogrezao u svojoj samodostatnosti i osjećaju bezgranične moći i nedodirljivosti, prema vani uporno projicira tezu o američkoj „isključivosti“, kojoj se čitav svijet mora pokoravati. Isključivost nije svojstvo demokratskog, već nacističkog društva, koje svoju naciju i rasu stavlja iznad svih drugih. I što je najopasnije, mnogi od pripadnika establišmenta u tu „isključivost“ iskreno vjeruju. Ona je svojevrsni hibrid mistike i lažne religioznosti, čiji je simbol vječita fraza, koju američki političari tako često vole  javno upotrebljavati – „Bog blagoslovio Ameriku“, iako su i od Boga i od njegovih zapovijedi udaljeni svjetlosnim godinama. Štoviše, svoju lažnu vjeru u Boga zlouporabljuju pri pokretanju „svetih“ ratnih pohoda diljem svijeta u svrhu objašnjenja svojim građanima zašto „demokratskim bombama“ satiru s lica zemlje čitave narode i države.





Tolerancija prema svemu i svakomu – put u propast

Više od 50 godina uvjeravali su nas kako su Sjedinjene Države uzor demokracije, ljudskih prava i sloboda, u što smo tako naivno vjerovali zbog partijskog jednoumlja u kojemu smo sami živjeli. Jer ovo što protekle četiri godine vidimo u SAD-u demokracija nije, već carstvo obmana i poroka u uvjetima kada se obje stranke u predizbornim programima formalno zalažu za borbu protiv duboko ukorijenjenog rasizma i nasilja u američkom društvu, a do pobjede nikako ne dolazi. Teško se tada može raditi o uzoru  bilo kome po pitanju stanja ljudskih prava – upravo onome o čemu State Department bezgraničnom lakoćom drugima u svijetu desetljećima daje lekcije. Nasilje na američkim ulicama i odgajanje čitavih generacija ljudi u „duhu Colta“, tj. oružja, kojega će, kako vjeruju, prije ili kasnije morati upotrijebiti – nisu oni plemeniti ideali kojima bi trebalo težiti. Nisu to niti lažne parole neoliberalnih demokrata o jedinstvu i toleranciji prema svemu i svakomu. Jer jedinstva u povijesti nikada nije bilo niti će ga biti, a lažna tolerancija samo je zajamčeni put prema kaosu. Medicinskom terminologijom rečeno, tolerancija predstavlja gubitak imuniteta. I upravo je to ono što se danas događa i u SAD-u i u Zapadnim društvima općenito: pad „imuniteta“ i sposobnosti samozaštite državnih „organizama“, upravo kao posljedica praktične i fanatične provedbe tolerancije prema svemu, pa i onome što nam je potpuno strano i po nekoj unutarnjoj intuiciji i opasno za opstanak. Primjerice – nekontroliranim masovnim migracijama s Bliskog istoka i Afrike, i s njima na ovaj ili onaj način povezanim terorizmom i svekolikom nestabilnošću – sigurnosnom, socijalnom, gospodarskom.

Slijedi bitka za dušu Amerike: dehumanizacija Trumpa i njegovih simpatizera

Postizborne igre su završile, pobjednik se zna, i očito je, kako će bez velikih potresa proći i sama primopredaja vlasti. Drugim riječima, sve se ipak odvija prema planu. Američka je država predobro organizirana i ustrojena da bi takve potrese, ako do njih i dođe predugo tolerirala.




Međutim, na terenu, među običnim ljudima, bitka za pomirbu krajnje politički, ideološki i rasno podijeljene zemlje tek počinje. Ona će biti dugotrajna i sigurno neće završiti s mandatom Joe Bidena ma koliko se on oko toga trudio. Trump je u 4 godine svoga mandata zalijevao sjeme jedne druge, svijetu malo poznate Amerike – konzervativne, tradicionalne. Ono je već odavno posijano ali je tek pri Trumpu izniklo u stablo. Hoće li od njega izrasti čvrsti hrast, s dubokim korijenjem, u čijim će se nebeskim krošnjama čuti pjev konzervativne Amerike koja će biti sposobna odolijevati olujama neoliberalnih udara ostaje tek za vidjeti. Ali političku platformu za to Trump je stvorio i sasvim je sigurno kako će se iznaći političari koji će htjeti iskoristiti taj golemi potencijal i veliku biračku bazu koja iza nje stoji. Vrlo sam skeptičan kada je riječ o američkoj pomirbi koju najavljuje Joe Biden, koji i sa jako dobro zna slijedeće: u svojoj konačnici ta pomirba ne bi bila ništa drugo do li poraz jedne od Amerika – konzervativne i tradicionalne, ili neoliberalne i globalističke. Jedna s drugom jednostavno ne ide. Ili će globalisti uspjeti sasjeći navedeni konzervativni „hrast“, ili će se na njemu nepovratno slomiti sve neoliberalne „oluje“ u američkom društvu.

Bidenovi fantazisti i Trumpovi realisti

Pobjeda Bidenovih fantazista iz „duboke države“ (čine je kadrovi unutar Demokratske stranke, State Departmenta i utjecajnih washingtonskih think-tankova) po svijet je puno opasnija s obzirom na njihovu ljubav prema pokretanju ratova i smjenama vlada. Oni su pogrešno uvjereni, što je vrlo opasno, kako ispravljanjem Obamine „mekoće“ i uklanjanja odsustva Trumpovog „stvarnog liderstva“, svojim ranije prokušanim metodama sada opet mogu dosegnuti po SAD onu ulogu u svijetu koju je ta zemlja imala  od kraja hladnog rata pa do početka ukrajinske krize, kada je, kao jedina super-sila, svijetu diktirala pravila igre. Washington je do tada diljem svijeta mahnito tražio „nepokorene“ države, koje je onda, kao „djeve u nevolji“ odlučno spašavao od zlih diktatora, a ako se „djeve ne bi pokorile princu-spasitelju“ odlučno bi ih uništavao! Za nadati se, ipak, kako Biden neće nastaviti s takvom praksom, ne, možda, što je to njegova volja (jer on o tome niti ne odlučuje), već zato što će globalni geopolitički trenutak i nikada jači američki suparnici koji su se pojavili na horizontu to onemogućiti, barem u razmjerima kakvi su bili ranije.

Pa iako se prema Trumpu i njegovim ljudima ne treba odnositi kao prema onima koji nedvojbeno posjeduju elementarano razumijevanje  procesa i sposobnost za domaće i globalno djelovanje (za sprječavanje unakaženja američke demokracije pred očima čitavoga svijeta imali su 4 godine na raspolaganju), Trump i njegovi ambiciozni realisti ipak su, neovisno o spomenutom, spoznali kako je „zlatno doba“ američke globalne hegemonije jednostavno završilo i da se SAD, umjesto globalizma, moraju okrenuti spašavanju elemenata Pax Americana koji se još mogu spasiti. To bi SAD-u trebalo omogućiti nužni predah i razdoblje za prilagodbu neminovnom novom ustroju svijeta pod kineskom dominacijom, do kojega će prije ili kasnije doći, ako ne ni zbog čega drugog, a ono zbog same igre brojki. Trumpov cilj zato je i bio sprječavanje širenja kineskog globalnog utjecaja koliko je god to moguće i u što duljem vremenskom razdoblju.

Što čeka SAD i svijet s Bidenom?

Amerika će pod Bidenom teško uspjeti pronaći izlaz iz vlastitih dubioza i opasnih podjela koje prijete njenoj stabilnosti. Jer usprkos potpuno medijski i javno dehumaniziranog Trumpa i njegovih pobornika iz redova radnika, seljaka, kršćana, tradicionalista i td., za njega je na kraju glasovalo skoro pola američkog stanovništva (birača), a čak 4 milijuna više nego 2016. g.(!) te će svakako biti dostatno onih političara koji će nastaviti njegovim političkim diskursom. S druge strane demokrati i njihovi mediji i kulturne i zabavne „ikone“ i „zvijezde“ nastavit će s demoniziranjem od Trumpa probuđenog tradicionalizma, a sve njegove pobornike proglašavat će „fašistima“„ „reliktima prošlosti“ i „društvenim otpadom“ kojega je potrebno izolirati do njegovog prirodnog nestanka. Buduća Bidenova administracija uopće ne ulijeva povjerenje niti u smislu stabilizacije globalnih geopolitičkih odnosa. Štoviše, nemali je broj analitičara koji predviđaju povratak politikama pred-trumpovskih administracija vezano uz „izvoz revolucija“ i uporabu vojne sile u ime „demokratizacije“ i zaštite ljudi od „tiranije“ okorjelih diktatora svake vrste. Evo što se, prema mom mišljenju, može očekivati:

1.     Nakon što su demokratske metode osjetili arapski narodi u revolucijama „arapskog proljeća“ u vrijeme drugog mandata Obamine administarcije, postoji vrlo velika vjerojatnost da to ubrzo iskuse i narodi i države post-sovjetskog prostora, u kojima je utjecaj američkih demokrata tradicionalno velik. On je to bio i u vrijeme Trumpve administracije ali je tada bio sprječavan u svom operativnom nastupu. Ovdje prije svega mislim na aktivizaciju zamrznute i opasne ukrajinske krize, poticanje promjena u Bjelorusiji i Srednjoj Aziji;

2.     Bidenu će biti na raspolaganju snažna ekipa i unutar EU, koja se nikada nije mirila s Trumpom i njegovom politikom (u čemu veliki doprinos ima i njegov rušiteljski pristup prema EU i njenim interesima). Međutim, zamka je sada u tome, što niti Biden neće u praktičnom smislu činiti puno veći odmak od Trumpove politike prema EU kojom ju je htio u potpunosti podložiti američkim nacionalnim interesima, već će to činiti politički korektnom retorikom, koja će nakon Trumpove naivnim europljanima predstavljati „melem za uši“);

3.     Biden će i unutar Rusije imati sebi odane tradicionalne pobornike iz krugova tzv. ruskih liberala te je za očekivati nastavak političkih pritisaka na Moskvu i posredstvom tih poluga, a ne samo uvođenjem sankcija, koje bi sada mogle postati još snažnije. Pri tom će se dijalog s Rusijom prebaciti s onog kojeg su vodili predstavnici vojnih i sigurnosnih struktura dviju država u doba Trumpa, na one koje će Washington voditi s raznim predstavnicima ruskog krupnog biznisa i tzv. oligarsima, koji se uvijek „smucaju“ oko vlasti unutar Kremlja ali od početka Putinove ere na nju nemaju značajniji utjecaj. Bidenove ponude za suradnju oni bi mogli shvatiti kao svoju priliku da se takvo stanje promijeni;

4.     I konačno – Kina: Biden će Ameriku htjeti vratiti u Kinu, isto kao u EU, ali ne kao ravnopravnog partnera, već onoga koji nameće pravila igre. I u Kini će se služiti sličnim metodama kao i za Rusiju: surađivat će s različitim političkim i financijskim igračima koji bi trebali pokretati svoje intrige u odnosu na predsjednika Xi Jinpinga i njegovu ekipu koja se zalaže za program koji bi trebao dovesti do kineskog dominantnog globalnog utjecaja do 2040. godine – što SAD-u pod svaku cijenu nastoji spriječiti;

5.     Bit će zanimljivo pratiti i Bidenovu politiku prema Iranu i Izraelu, kao i palestinskom pitanju, a poglavito prema Saudijskoj Arabiji čiji je prijestolonasljednik Muhammed bin-Salman bio veliki Trumpov saveznik (sada više neće imati niti približno toliku zaštitu ni za brutalno ubojstvo saudijskog disidenta, novinara i američkog državljanina Kashoggija u generalnom konzulatu te zemlje u Istanbulu). Bit će vrlo zanimljivo promatrati što će biti s američko-turskim odnosima s obzirom da se Erdoganu, prema svemu sudeći – ne piše dobro. Njega je Biden još krajem 2019. g. u intervjuu New York Timesu (čiji je video objavljen tek na proljeće) javno izvrijeđao prozvavši ga „samodršcem“ i uzurpatorom vlasti – pri čemu je pozvao na američku otvorenu potporu turskoj oporbi. Ali pri tom uopće ne mislim, poput mnogim komantara u uglednim američkim medijima, da će Erdogan pred Bidenom kapitulirati.

U svakom slučaju Biden će nastaviti graditi američki sustav svijeta i njegovo funkcioniranje temeljeno na koncepciji „kontroliranog kaosa“, što je bila američka metodologija vanjskopolitičkog djelovanja i početkom ovog milenija. Uporište će mu biti oslanjanje na neokonzervativnu (neoconsi i „jastrebovi“ unutar obiju američkih stranaka) ideologiju iz programa „21. stoljeće – stoljeće Amerike“. Upravo će njihovi pobornici ući u strukture State Departmenta i Pentagona, a najvećim dijelom će se raditi o vanjskopolitičkim kadrovima i osobama iz sustava nacionalne sigurnosti. Zato je za očekivati kako će američka vanjska politika biti sve prije samo ne „uspavana“ i „lijena“, kojim je riječima Trump znao nazivati Bidena tijekom predsjedničke kampanje. Štoviše, mogla bi biti vrlo vruća i riskantna, jer problem je u tome, što o svemu ovome što sam naveo još puno bolje znaju i u Moskvi i u Pekingu. Jer i Kini, iako je ona, nesumnjivo, zbog svega poznatoga navijala za Bidena, s njim u Bijeloj kući nipošto neće biti puno lakše. Jer kompromis demokrata i republikanaca oko protukineske politike u smislu njenog globalnog sprječavanja postignut je već odavno – na samom početku Trumpovog mandata.

Sve ovo vjerojatno vodi još većem rusko-kineskom zbližavanju, pri čemu će biti vrlo zanimljivo, pa i ključno, promatrati što će biti s Iranom i Turskom (prva država je svim srcem navijala protiv Trumpa, a druga, izuzev oporbe, posve obratno – za Trumpa). Te su dvije zemlje, svaka iz svojih razloga, na ovaj ili onaj način itekako vezane i uz Rusiju i uz Kinu pa će biti zanimljivo pratiti daljnji razvoj tih odnosa, koji su tom „četverolistu“ vrlo bitni s geopolitičkog aspekta. Preciznije, hoće li Biden uspjeti „kupiti“ Iran i Tursku i podložiti ih američkim nacionalnim interesima, barem u onoj mjeri koja će ih udaljiti od snažnijeg utjecaja Moskve i Pekinga?

TOP ANALIZA: Zoran Meter: Američki izbori ili put u kaos!

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like