Dolazak na vlast Joea Bidena u SAD-u, a zatim ruska agresija na Ukrajinu, bili su političko-vojni momenti koji su trebali ubrzati smirivanje situacije na Zapadnom Balkanu (ZB) i stavljanje Srbije u europske okvire, ali čini se da baš i nije tako…
Dakle, počnimo ovako: s obzirom kako postoji vidljiva, ali djelom i nevidljiva veza između „vruće ukrajinske bojišnice“ i „tihe / hibridne bojišnice na Zapadnom Balkanu“, razjasniti ćemo neke poveznice toga, i to uglavnom preko primjera, odnosno događanja na Kosovu i u („napadnutoj“) Crnoj Gori – članici NATO-a!
Sporazum Srbije s Kosovom: Vučić traži potporu naroda i za opciju DA i za opciju NE
S obzirom kako je neovisnost Kosova nepovratni proces, jer je ona uspostavljena, nakon što je Međunarodni sud u Haagu (International Court of Justice) presudio – kako je načelo zaštite temeljnih ljudskih prava više / jače od načela zaštite državnog suvereniteta, za nadati se da će Aleksandar Vučić, kao de facto jedini donositelj odluka u Srbiji, prihvatiti tu realnost, odnosno da će prestati opstruirati afirmaciju kosovske državnosti…
No, ipak, razmotrimo tu vjerojatnost povodom novog Francusko-njemačkog plana o Kosovu. Dakle, idući politički dani u Republici Srbiji donose „konzultacije“ o tom prijedlogu za Kosovu. Naime, čini se kako su u igri tri scenarija prema kojima bi se odvijale „reakcije na terenu“, u svezi tog plana i to:
- Postupno okretanje Srbije prema Zapadu „uz pomoć sankcija“, tzv. tiho “kuhanja žabe”;
- Vučićeva ostavke i / ili raspisivanje referenduma;
- mogući građanski sukobi u Srbiji, na Kosovu i šire na ZB.
Naime, Srbiji je od strane predstavnika EU-a, uz potporu Amerikanaca, nagoviještena politička i gospodarska izolacija, ako odbije Francusko-njemački plan.
U tom se planu, u koji je srbijanski list Danas imao uvid, navodi niz pozitivnih namjera o dobrosusjedskim odnosima između Srbije i Kosova, ali pozornost privlači članak 4. u kojem piše: „Srbija se neće protiviti članstvu Kosova u bilo kojoj međunarodnoj organizaciji“!
Dakle, iako je Vučić izjavio kako je prihvatio mogućnost da taj plan bude temelj za konačni dogovor oko Kosova, istaknuo je da „na jednu stvar“ Srbija neće pristati, a to je, čini se, članak 4. koji bi značio da će Beograd „dopusti“ Kosovu članstvo u UN-u.
Očekivano, mnogi su u Srbiji takav stav međunarodnih predstavnika shvatili kao ultimatum. No, Vučić je glede plana najavio široke konzultacije sa srbijanskom Vladom, parlamentom i sa svim drugim značajnim društvenim skupinama…
U tom okviru srbijanski analitičar Đorđe Vukadinović, prema DW-u, vjeruje da su najavljene „konzultacije” prikladna prilika Vučiću za kupovinu vremena, iznijevši: „Ta rasprava se može usmjeriti u željenom smjeru, s obzirom na (predsjednikov) nadzor nad društvenim, političkim i medijskim tijekovima. Tako bi se dobila makar iluzija šire suglasnosti. Ako se, recimo, Vučić suoči s velikim i čvrstim NE, onda će se moći skloniti („sakriti“) iza toga. Poanta je da želi podijeliti odgovornost, bilo za DA ili NE“, smatra Vukadinović!
Ujedno, izjava Vučićeve premijerke Ane Brnabić, koja je rekla da „na kraju o Kosovu ionako mora odlučiti narod“, vratila je na političku scenu i ideju referenduma o Kosovu.
Naime, „referendum je dosta riskantno rješenje za vlast, ako (Vučić) želi da sporazum prođe. No, ako se pak vlast želi skloniti iza NE za sporazum, onda bi referendum bio ‘praktičan’ za vlast“, zaključio je Vukadinović.
Paralele „vruće ukrajinske bojišnice“ i „hibridnog / tihog fronta na ZB“
Republika Srbija nije lako prihvatila raspad SFRJ, jer je time došlo do slabljenja njenog utjecaja u novonastalim državama, iz sličnog razloga ni Ruska Federacija „nije s osmjehom“ prihvatila nezavisnost država bivšeg SSSR-a…
S obzirom na navedeno, Slobodan Milošević je u cilju vraćanja ali i širenja tog utjecaja pokrenuo faktično rat za „Veliku Srbiju“ i to prvo u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i Kosovu. No, izgubio ga je, a ratu je poginulo više od 150.000 vojnika i civila. Slično Miloševiću, danas se ponaša Vladimir Putin u Ukrajini, s time da je tamo, u godini dana rata, poginulo već više od 200.000 vojnika i civila!
Nadalje, što se tiče sukoba – u Ukrajini i na ZB, treba naglasiti da je glavna razlika u tome što je Rusija, pod Putinom, procijenila da kao velesila može napasti i zauzeti Ukrajinu – s obzirom da nije članica NATO-a. Međutim, s druge strane, Aleksandar Vučić „nema takvu ‘privilegiju’ na ZB“. Naime, CG je članica NATO-a, a i BiH i Kosovo su u određenim vojnim aranžmanima sa Zapadom, pa mu preostaje nastaviti, odnosno voditi Miloševićev rat ali na tihi / hibridni način.
No, i Vučićeva suptilnija metoda i Putinov vojni napad – pogonjeni su istim ciljevima a služe se i istim „pričama“ – kao što je “vraćanje ‘braće’ u ‘veliku Rusiju’ i ‘veliku Srbiju’ – jer su oni i tako – Rusi i Srbi“.
Usporedno, i više za međunarodnu publiku, koristi se i druga, slična „priča“ a ta je da su Rusi u Ukrajini i Srbi izvan Srbije – potlačene manjine i da im je zato potrebna potpora „matice”.
Ujedno, i RPC i SPC su epicentar (i u Ukrajini i na ZB) promoviranja spomenutih narativa, kao i ideje da su obje crkve nedjeljive od ruske ili srpske države!
*
U ovom je kontekstu zanimljivo naglasiti okolnost da Ukrajinci – prije ruske agresije, nisu bili politički jedinstveni, već ih je ujedinio rat i to kroz podršku opstanku države i kroz podršku predsjedniku – Volodimiru Zelenskom.
S druge strane, potpuno je drukčije stanje s građanima CG (NATO članica!). Naime, njima je „srpsko-ruski hibridni / tihi rat“, do sada, razorio glavninu atributa države, te veliki dio postignuća – prozapadne političke orijentacije, tj. članstvo u NATO-u i proces pristupanja EU, osim institucije predsjednika Republike.
Dakle, u CG je vidljivo nejedinstvo – čak i u obrani te jedine tamošnje preostale suverenističke institucije – predsjednika države!
Konkretnije, u CG „Istok taj tihi / hibridni rat vodi uspješno i na posebno prijetvoran način“, tj. čak do razine da se i oni tamošnji prosrpski političari koji paralelno rade na uništavanju građanskog života i Ustava CG, dodvoravaju zapadnim diplomatima kako su „upravo oni ti – proeuropski orijentirani ljudi, koje trebaju u CG“!
U tu se grupaciju može svrstati GP URA, Demokrate, Pokret Evropa Sad i SNP, „koji izgleda igraju ulogu / role prozapadnih velikosrba“.
Indikativno je da se „među njih gura“ i SPC (koja je uspjela destabilizirati CG preko procesija / litija i postavljanjem prvog prosrpskog premijera Zdravka Krivokapića, napadajući godinama na crnogorski identitet) i DF – Andrije Mandića, a koji se na Zapadu sagledavaju kao strukture koje „igraju rusku rolu među velikosrbima“.
(Naravno radi se o svojevrsnoj političkoj koreografiji. Naime, iz navedenog proizlazi da je za spomenute prosrpske političare i stranke u CG prvenstveno važno, neovisno o tome radi li se o Rusima ili o Zapadu – jesu li ili ne za projekt „Velike Srbije“!)
I konačno, jedino pravo rješenje za prekid „hibridnog rata“ u CG i uopće za njezin opstanak kao države i NATO članice, bilo bi da se tamošnji građani ugledaju na Ukrajinu i stanu uz svoju državu i uz svog dosadašnjeg predsjednika Milu Đukanovića! Dakako, uz „blagoslov“ Zapada, preko suverenističkih stranaka DPS-a, SDP-a, DS i manjinskih stranaka.
Naime, za očekivati je da će se Srbija i Rusija, još izravnije, umiješati u predstojeće predsjedničke izbore u CG – zakazane za 19. ožujka 2023. godine.
Navedeno znači da bi Zapad trebao shvatiti da bi mogući izbor prosrpskog / proruskog predsjednika mogao generirati, odnosno ‘preobraziti’ unutarnje sukobe u CG, ali i šire na ZB, iz ‘tihih u vruće’“, jer bi to ohrabrilo Srbiju da svoju „profašističku agendu velike Srbije“, još agresivnije nastavi promicati.
Na ovu se temu oglasio i Janusz Bugajski, američki sveučilišni profesor i analitičar blizak CIA-i, koji smatra da bi se SAD trebale još više uključiti u zbivanja na ZB, uz priznanje da dio krivnje za kaos u CG i šire na ZB, snose i pojedini američki dužnosnici, pojasnivši:
„CG je godinama stjecala značajni politički kapital u Washingtonu. Pod prethodnim vladama zemlja je očuvala međuetnički mir, ugostila veliki broj izbjeglica, odvojila se od Miloševića i srpskog nacionalizma i kvalificirala se za članstvo u NATO-u. No, aktualna vlast u Podgorici (upravo) rasipa taj politički kapital i čini da CG izgleda kao propala demokracija – poput Srbije!“
Ujedno je, u razgovoru za Pobjedu, Bugajski, kao ključno, konstatirao kako „dio krivnje snose i neki američki dužnosnici koji su naivno vjerovali da bi mogli poboljšati napredak CG podržavajući neprovjerene političare, koji (naknadno se ispostavilo) ili imaju veze s nacionalistima u Beogradu ili su podložni ruskoj subverziji!?“
(Ujedno, šire gledajući na ZB, što se tiče BiH, velikosrbi su u toj državi djelomično ostvarili svoj cilj uspostavom, kako je to nedavno izjavio srbijanski političar Nenad Čanak, „genocidne tvorevine“ tj. RS/BiH, dok je bitka za takav status Srba na Kosovu upravo u tijeku…)
MOGUĆI ZAKLJUČAK
Aleksandar Vučić svo vrijeme „vara“, odnosno „kupuje vrijeme“ od Zapada, slijedeći svoju velikosrpsku agendu. Ta bi se konstatacija mogla potvrditi i ovaj put, tj. povodom i nakon predmetnog prijedloga za rješavanje odnosa Srbije s Kosovom.
Dakle, moguće je da će se predsjednik Republike Srbije odlučiti za referendum o Kosovu i/ili na izvan-redne izbore (pod krinkom spremnosti da bi pregovore prepustio nekom drugom političaru).
Naime, u slučaju da se povuče, Vučić se nada da bi Srbija dobila makar još godinu dana poštede od sankcija, tj. sve dok se ne bi oformila nova vlast a u tom razdoblju mnogo se toga može promijeniti na globalnom i regionalnom planu, pa i to da Putinove snage dopru do Rumunjske i Moldavije!
*
Kao moguća potvrda neuspjeha Zapada – s još jednim planom o Kosovu, može se sagledati izjava Predsjednika RS/BiH Milorada Dodika, koji je ustvrdio kako je Vučić uspio pitanje Kosova, iz jedne gubitničke pozicije, vratiti na dnevni red i u fokus (međunarodnog) interesa, kazavši:
“Srbija ne treba nikada priznati Kosovo i nikada ne treba popustiti takvim nastojanjima. Možda će Srbija u nekom historijskom trenutku morati (nešto) izgubiti, kao što je u ovom trenutku značajno izgubila suverenitet na Kosovu, ali samo bi priznanje Kosova bilo nešto definitivno”!
Glede Zajednice srpskih općina na Kosovu, Dodik je izjavio: “…to će jednog dana biti Republika Srpska. Mislim to u suštinskom značenju. Eto zvat će se ZSO, imat će izvršne funkcije vlasti kao što ima Srpska, specijalne odnose sa Srbijom – kao što ima RS. To je Albancima problem i sva je priča u tome”.
Zaključno je pohvalio Vučića, ustvrdivši da “on dobro radi”, te da „pokušava okupiti sve zainteresirane za Kosovo i nastoji voditi javni dijalog”!
*
…a mi bi u završnici uratka mogli rezimirati / zaključiti – s obzirom da je „znak manjka mudrosti i snage – ako netko višekratno pokušava jedno – očekujući drugo“, da će Zapad konačno započeti s europeizacijom Srbije, odnosno s „kuhanjem žabe“, makar, kako se još jednom ne bi našao u poziciji nasamarenog magarca!
