Američka greška – napad s predumišljajem

Američko bombardiranje sirijskih snaga u gradu Deir ez-Zouru prije nekoliko dana (jedinom velikom gradu na istoku zemlje pod nadzorom vladinih snaga, koje su već godinama u okruženju i odolijevaju napadima snaga Islamske države), ozbiljno je dovelo u pitanje provedbu američko-ruskog dogovora o primirju u toj zemlji, postignutog 10. rujna u Ženevi.

Navodna greška američkih zapovjednika, zbog koje je poginulo 60-ak sirijskih vojnika, a ISIL uspio na trenutak ovladati obližnjom dominantnom uzvisinom (sirijska vojska je teroriste u međuvremenu uspjela potisnuti), ukazuje na nekoliko stvari.

Kao prvo – više je nego znakovit tajming napada: Amerikanci do tada nikada svojim zrakoplovima nisu djelovali na tom području, a njihov zračni napad se dogodio točno dva dana uoči dogovorenog početka rada zajedničkog američko-ruskog središta za koordinaciju djelovanja protiv terorista i odvajanje „umjerenih“ oporbenih od radikalno-islamističkih i terorističkih snaga na sirijskom terenu, u koje bi ušli američki i ruski vojni i obavještajni stručnjaci.

I drugo – američki napad otvara potiho dugo postavljano pitanje – ima li američka državna politika stvarni nadzor nad moćnim vojnim establišmentom i generalitetom unutar Pentagona, koji se permanentno opire bilo kakvoj vojnoj suradnji s ruskim vojnicima u Siriji i o tome posve javno govori, unatoč sporazuma između dviju država na najvišoj političko-diplomatskoj razini?

Sada je već potpuno razvidna disonantnost između američke deklarativne politike i akcija američke vojske na terenu. Osim toga, unatoč francuskim zahtjevima od prije nekoliko dana, da se javno objavi sadržaj američko-ruskog dogovora o Siriji, kao i neprotivljenju Moskve da se s njegovim odredbama upozna međunarodna zajednica, američka administracija se protivi njegovoj javnoj objavi.

Tako je, komentirajući američko bombardiranje sirijske vojske, ruski predsjednik Putin u kirgistanskom glavnom gradu Biškeku, na sastanku čelnika zemalja Zajednice neovisnih država, izjavio kako SAD odbija s potpisanim sporazumom izaći u javnost (što je Moskva prilikom potpisivanja na zahtjev Washingtona prihvatila) iz jednostavnog razloga – ne želi da međunarodna javnost vidi tko je za što od dviju strana preuzeo odgovornost i tko od njih ne ispunjava preuzete obveze.





Istodobno su se u Vijeću sigurnosti UN-a oštro sukobili američki i ruski predstavnici nakon što je Rusija zatražila njegovo izvanredno zasjedanje zbog teškog incidenta u Siriji. Američka predstavnica S. Rice je izjavila kako SAD prihvaća svoju pogrešku i izražava žaljenje, ali se pritom obrušila na rusku stranu i „nemoralnost“ njihovog sazivanja izvanredne sjednice VS-a, ukazujući na „nedjelovanje“ Moskve prilikom zločina koje čini Asadova vojska pri svojim bombardiranjima.

Inače, prije službenog izlaganja američke predstavnice u VS-u, ruski predstavnik je demonstrativno napustio sjednicu, izjavivši potom na medijskoj konferenciji, kako će krivnja za eventualnu propast međusobnog sporazuma biti isključivo na američkoj strani.

Sirijski zrakoplovi opet djeluju u Deir ez-Zouru





Sirijsko zrakoplovstvo već je izvršilo napade na snage Islamske države na području Deir ez-Zoura, u zoni Al-Jefra, na prilazu u zračnu luku koja je pod nadzorom vladinih snaga. Sirijska agencija SANA izvješćuje o uništenju desetaka ISIL-ovih boraca i njihovih oklopnih vozila, a u dijelu grada pod nadzorom islamista uništeno je skladište oružja i tehnike.

Kao što smo već napisali, u subotu,17. rujna, IS je iskoristio napad američkih zrakoplova na položaje sirijske vojske na brdu Jabel-Sarda i zauzeo taj strateški važan obrambeni punkt. Amerikanci su u napadu koristili dva lovačka, dva jurišna i jedan bespilotni zrakoplov – tzv. dron, a doletjeli su iz pravca Iraka. U napadu su sudjelovali i britanski i danski zrakoplovi. Prema posljednjim informacijama, poginula su 62 sirijska vojnika, a oko 100 ih je ranjeno.

Budući da su sirijski vojnici već vratili izgubljeni položaj, američki napad, uvjetno nazvan „prijateljska vatra“, mogao bi se s vojne točke gledišta smatrati promašenim. Ali, s političke točke gledišta on je postigao željeni cilj.

Zato nećemo pogriješiti ako američku „grešku“ proglasimo – napadom s predumišljajem. Američki piloti nisu mogli pogriješiti jer su položaji vladinih snaga i terorista u toj regiji već odavno poznati i statični. Mogućnost greške u tom bi se slučaju mogla opravdati jedino nedostatkom američkih osnovnih obavještajnih saznanja s terena, te zračnih izviđanja i satelitskih snimki, u što je nemoguće povjerovati kada je riječ o američkoj vojsci koja aktivno sudjeluje u nekom oružanom sukobu.

Američki napad se puno prije mora shvatiti kao „upozorenje o mogućim potezima“ protiv Asadovog režima u slučaju „neopravdanih akcija ruskih zračnih snaga protiv umjerene oporbe“. Pritom Amerikanci nikako nisu u stanju (ili to ne žele) razdijeliti tu istu oporbu na terenu od snaga terorističkih organizacija koje, realno, jedine imaju snagu za borbu protiv sirijske vojske i dugoročno (kao sunitska komponenta oporbe), prema mišljenju američkih stratega, mogu dovesti do političke transformacije, tj. smjene vlasti u Damasku.

Napad na sirijsku vojsku je isplaniran

Akciju američke vojske u Deir ez-Zouru nedvojbeno je isplanirao Pentagon, koji odavno ruskim suparnicima želi demonstrirati svoju verziju borbe protiv „Islamske države“ na Bliskom istoku. Plan je nedvojbeno odobrila Bijela kuća, na što ukazuje oštra politička retorika usmjerena prema Moskvi nakon njezinog prosvjeda u VS UN-a. Obamina administracija je time željela primiriti one vojne krugove koji već odavno u kuloarima kritiziraju Obaminu politiku zbog neodlučnosti i popustljivosti prema Moskvi, a sve to u ozračju zahuktale predizborne kampanje i problema s kojima se sve više suočava demokratska kandidatkinja Hillary Clinton.

Istodobno Bijela kuća od svojih diplomata (prije svega Johna Kerryja) traži nastavak dijaloga s ruskim kolegama. Takva disonantnost postaje sve riskantnija igra, u kojoj će se ubrzo postaviti glavno pitanje: do kada će na takvu američku igru pristajati ruska državna politika koja zbog nje trpi sve snažnije kritike domaćih vojnih i političkih krugova? Oni pak smatraju da s takvom praksom treba odmah prekinuti i pustiti da vojnici na terenu protiv terorista odrade svoj posao do kraja, a moguće su i nove kritike iz Irana i njemu odanih postrojbi na sirijskim ratištima, kako je to bilo prilikom potpisivanja američko-ruskog sporazuma od 27. veljače.

Podsjetimo, i tada su, kao i danas, islamističke snage, poglavito na ključnoj bojišnici oko Aleppa, bile u potpunom rasulu i pred konačnim porazom, a primirje im je omogućilo reanimaciju i brz oporavak do te mjere da su već koncem proljeća započeli nove snažne napade na vladine snage.

Američki zračni napad nije se, naravno, mogao odigrati u Aleppu zbog visokih sigurnosnih i političkih rizika: automatske propasti primirja, mogućeg stradavanja ruskih snaga na terenu ili, jednostavno, zbog mogućnosti pogibije ionako oslabljenih protuvladinih snaga i zaustavljanja dostave humanitarne pomoći.

I konačno, američki napad na sirijske snage ima za cilj oslabiti rusku dominaciju u toj zemlji i osnažiti američki položaj u svjetlu političkih pregovora o rješenju sirijskog sukoba koji se, prema pojedinim predviđanjima, očekuju već u listopadu.

Što preostaje Rusiji?

Iz dosadašnje prakse u „suradnji“ s „američkim partnerima“ (kako se u Moskvi postojano nazivaju američka službena politika i njihove vojne snage u Siriji), vidljivo je da je Rusija po pitanju rješavanja sirijskog sukoba bila vrlo popustljiva i fleksibilna, upravo suprotno tvrdnjama američkih vojnih „tvrdolinijaša“ koji optužuju Obaminu administraciju za popustljivost prema Moskvi.

Međutim, popustljivošću se teško može nazvati uvođenje oštrih gospodarskih sankcija, gomilanje NATO snaga na ruskim zapadnim granicama, tamošnje održavanje vojnih vježbi ili u akvatoriju Crnog i Baltičkog mora, neviđen medijski i psihološko-propagandni rat i sl. Više od toga bio bi jedino američki neposredni ulazak u vojni sukob s Rusijom.

Rusko taktiziranje i kooperativnost mogu se promatrati ili kao strah Moskve od radikalizacije sukoba sa SAD-om, ili jednostavno kao demonstracija ruske želje za normalizacijom američko-ruskih odnosa zasnovanom na zdravom razumu. Pristalica sam ove druge opcije, iako smatram kako su u Moskvi itekako svjesni činjenice da je u vrhu amaričke politike zdravog razuma – sve manje. U takvoj situaciji postavlja se logično pitanje: koji su sljedeći ruski potezi?

Rusija sada, prije svega, može provoditi diplomatski pritisak na SAD imjući u rukama nedavno postignuti sporazum s Amerikom, iskorištavajući ga kao dokaz o američkoj nemogućnosti ispunjavanja preuzetih obveza o brzom razdvajanju umjerenih od radikalnih snaga na terenu. Na taj način, posredno ili neposredno, Amerikanci omogućuju jačanje Jabhat al-Nusre koju i sami službeno, i nakon njihovog nedavnog rebrendinga, smatraju terorističkom organizacijom.

Rusija može i američku javno priznatu „pogrešku“ u bombardiranju sirijske vojske, pri kojoj je došlo, makar i do kratkotrajnog napredovanja ISIL-ovih snaga, iskoristiti kao povod za ubrzanje osnivanja zajedničkog operativnog tijela za borbu protiv terorističkih snaga, da se takve „greške“ ubuduće ne bi ponavljale. Ali, Rusija nikako ne bi smjela upasti u zamku „očekivane ruske odmazde“, čime bi se primirje za dugo vremena odgodilo, a širom otvorila vrata dugotrajnog i neizvjesnog vojnog sukoba, što ratobornim krugovima i jest u interesu.

Naravno, američka administracija na odlasku nema mogućnosti niti želje krenuti u velike vojne akcije u Siriji. Napad na sirijsku vojsku u Deir ez-Zouru puno prije je očajni krik pobornika rata unutar Pentagona, koji ukazuje na američku vojnu nemoć djelovanja na sirijskom terenu gdje stanje nije pod njihovim nadzorom i gdje, osim Moskve, ovise i o interesima Turske i ostalih regionalnih igrača koji su ponekad potpuno oprečni onim američkim.

Vrlo važna uloga Ankare

Rusija će, moguće, kako kazuju pojedine najnovije analize ruskih vojnih stručnjaka, nakon ovog incidenta ići na jačanje protuzračne obrane oko Deir ez-Zoura i Aleppa postavljanjem nekoliko protuzračnih sustava „Buk“, što će ojačati američku „želju“ za koordinaciju aktivnosti s Rusima na tim prostorima. Američke „greške“ teško će se ponavljati i zbog mogućih ruskih „grešaka“ na istoku Ukrajine, jer su te dvije krize geopolitički usko povezane.

Pri svemu ovom treba imati u vidu, da se američko-ruski odnosi ubrzano približavaju onima iz doba Hladnog rata i da su u takvim uvjetima uvijek mogući incidenti prouzročeni „usijanim glavama“, što može dovesti do ozbiljnih posljedica. Poglavito se moraju imati u vidu i potezi tzv. oporbenih snaga koje ne pristaju na bilo kakve uvjete iz primirja kojeg su potpisale dvije zemlje kojima, prema njihovom mišljenju, tamo nije niti mjesto. Takvim snagama bi zaokupljenost Moskve i Washingtona, jednih drugima, itekako odgovarala.

Također, Rusi će morati odbaciti iluzije o uspostavi nekog čvrstog i sveobuhvatnog primirja. Štoviše, morat će se pripremiti i na nove napade džihadističkih snaga i njihovih saveznika na Aleppo i to već u vrlo skoro vrijeme. Također, neovisno o deficitu žive sile unutar vladinih snaga, Moskva i Damask će itekako morati razmotriti mogućnost otpočinjanja napada iz smjera juga na sjeverozapadnu regiju Idlib, bez čijeg se nadzora bitka za Aleppo može otegnuti u nedogled.

U čitavoj ovoj priči, poglavito oko Aleppa, vrlo važnu ulogu imat će i Ankara, u čijim je rukama ključ rješenja sirijske krize, jer kroz turski teritorij se dostavlja sveukupna pomoć islamističkim snagama na sjeverozapadu Sirije, i u ljudstvu i u tehnici. Hoće li se Ankara zadovoljiti suglasjem Moskve i Damaska, a onda i Washingtona o turskom sprječavanju kurdske ekspanzije na sjeveru Sirije, ili će joj iznova porasti apetiti kroz američku popustljivost i pristajanje na turske uvjete koje je ona postavljala na samom početku sirijskog sukoba, ostaje za vidjeti.

U tom kontekstu sigurno treba promatrati i prošlotjedni dolazak u Ankaru zapovjednika Glavnog stožera oružanih snaga Ruske Federacije, generala Valerija Gerasimova. Već ranije, po otpočinjanju turske vojne akcije „Štit Eufrata“ to isto je učinio i njegov američki kolega, što samo potvrđuje sadašnji komoditet turskog državnog vrha, višestruko proširen provedbom politike pažljivog balansiranja svojih poteza između interesa Moskve i Washingtona.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like