Mario Stefanov: Upada li Trump u pripremljenu klopku?

Američki predsjednik Donald Trump izložen je organiziranom udaru moćne političke sile sačinjene i od dijelova republikanskog kao i demokratskog političkog korpusa.

Za Trumpa je taj politički kompleks, poznat i kao „Neoconsi“, koji je do njegova dolaska na političku i državnu scenu navikao biti odlučujući i neupitni kreator američke vanjske i unutarnje politike – postavio  opaku klopku.

Nakon neuspjelih pokušaja njegove kompromitacije, od banalnih seksualnih afera preko povezivanja s ruskim interesima do obavještajnih i koruptivnih skandala i na kraju neuspjelog pokušaja smjene, primjenjena je obavještajna metodologija, posljednjih desetljeća korištena od strane američke i savezničke politike u rušenjima stranih državnika i njihovih režima od Iraka preko Tunisa, Egipta, Sirije do ukrajinskog Majdana. Sva ta „događanja naroda“ skrojena su po istoj špranci, djelo istih režisera samo s različitim akterima.

I sve što se u SAD-u posljednjih dana zbivalo, odvijalo se upravo po tom standardnom i uvježbanom scenariju, primjenjivanom u revolucijama tzv. arapskog proljeća. Nasilni događaj, kakvih ni u SAD-u ni na Bliskom istoku svakodnevno ne manjka, u sekundi je prostrujao internetskim medijem i svojom brutalnošću zapanjio javnost. Kao i u primjeru Tunisa, teško se oteti dojmu da se takav događaj zapravo spremno očekivao. Organizacije civilnoga društva i ekstremne grupacije tzv. aktivista, pod kontrolom političkih i obavještajnih struktura, kao i u programiranim revolucijama „arapskog proljeća“ promptno pokreću prosvjede u koje se potom uključuju i notorni kriminalci posvećeni pljački i paležu i kaos je stvoren. U tom trenutku potrebno je još samo odrediti metu i prema njoj pokrenuti lavinu bijesa.

U ovome slučaju to nije bio neki opskurni bliskoistočni diktator nego sam predsjednik najmoćnije sile svijeta. Meta je naljepljena na Trumpovo čelo i od njega se očekivala žestoka reakcija, slična arapskih diktatorima. On pak, u početnoj fazi u svojim izjavama upravo to i radi i bijes mase se očekivano i planirano okreće prema njemu. U jednom trenutku sila mase preusmjerena je sa stvarnih problema koje ni demokrati ni republikanci nisu ni pokušavali godinama riješiti  na jednu jedinu osobu.

Uistinu je zapanjujuća i u najmanju ruku suspektna  sličnost događaja  kojim  su pokrenute  revolucije „arapskog proljeća“, kontrolirane od strane američkih i zapadnih obavještajnih agencija, i događaja koji je inicirao  tragična zbivanja u SAD-u. I na Bliskom istoku je sve počelo policijskom intervencijom s tragičnom posljedicom. Na jugu Tunisa, u Sidi Bouzidu, 17. prosinca 2010. godine siromašni nezaposleni Mohamed Bouaziz, nakon što mu je lokalna policija oduzela voće koje je pokušao prodavati bez potrebnih dozvola polijeva se benzinom i samozapaljuje ispred zgrade lokalnih vlasti. Slijedećih sati vijest o tragediji, kakvih je inače u tom dijelu svijeta na tisuće svakoga dana, širi se munjevitom brzinom kroz medije i internet diljem svijeta. Prosvjedi i sukobi s policijom započeti s tisuću ljudi na mjestu stradanja, šire se Tunisom do glavnoga grada i deseci tisuća ljudi su na ulicama. Pobuđeni bijes naroda i kotrljajući kaos na ulicama kontrolirano je potom usmjeren prema osobi, do tada svemoćnog predsjednika Zine El Abidine Ben Alia i njegova režima. U slučaju američkih zbivanja siromašni i s posla otpušteni crnac George Floyd, kao i desetljeće ranije Mohamed Bouaziz, pokušao si je pomoći bagatelnim prijestupom navodno plaćajući cigarete krivotvorenom novčanicom od 20 dolara. I u jednom i u drugom slučaju goropadni  policijski sustav, koji inače zazire od sukoba s organiziranim kriminalom, svom silinom se obrušava na sitne prijestupnike i rezultat ne može biti ništa drugo nego nasilje i nepravda u čistom izvornom obliku. Američki policajac nepotrebnim nastavkom i inače dvojbenog  zahvata ubija Georgea Floyda, koji nije pružao nikakav fizički otpor niti je iskazivao verbalnu agresivnost koja bi mogla eventualno izazvati sumju da će reagirati nasilno nego je molio da ga se poštedi očite smrtne opasnosti. Junački američki policajac nije imao milosti. Na Bliskom istoku smrt Bouaziza omogućila je pokretanje pobuna diljem arapskoga svijeta, a smrt Floyda pokrenula je ulični revolt u cijelom SAD-om. Sličnosti događanja u SAD-u s obavještajno pokrenutim operacijama „arapskoga proljeća“ u cilju eliminacije američkoj i zapadnoj politici nepodobnih arapskih vođa i njihovih režima ne zaustavlja se samo na početnom događaju. Danas se diljem Amerike, a sve više i u Europi ruše spomenici nekadašnjim trgovcima robova, vojskovođama poraženog američkog Juga i svih koji imaju bilo kakve veze s rasnim nepravdama. Sve se odvija na isti način kako su se u Iraku nakon američke i britanske vojne intervencije rušili spomenici Saddamu Husseinu i svemu što ima veze s političkim sustavom koji je on predvodio ili kako su se trijumfalno uništavali Assadovi spomenici  u Siriji.





No SAD nisu nefunkcionalna država. Predsjednik Trump je reagirao upravo onako kako su to od njega i  očekivali, žestoko i izazovno, što je, na veselje organizatora „događanja naroda“, doljevalo ulje na vatru, ali kako je vrijeme odmicalo automatski je aktiviran državni sustav koji ispravlja pogreške „vozača“, pa je s vremenom, pod pritiskom tog sustava prilagodio svoje djelovanje. Unatoč tome i dalje uporno tvita i teško se oteti dojmu da se svako malo primiče granici unaprijed pripremljene klopke. U međuvremenu, prosvjedi protiv rasnih nepravdi praktički su prerasli prizemnu manipulaciju političkih grupacija i obavještajnih struktura i svoju idejnu podlogu  podigli na mnogo višu razinu i pokrenuli  pitanja od povijesnog značaja za američko društvo. Po svemu sudeći, prava meta predsjednik Trump je pretrpio veliku štetu, ali se čini da još uvijek nije ušao u pripremljenu zamku. No nastavak poigravanja s nečim, što očito poprima povijesnu dimenziju, mogao bi ga nepovratno uvući u nju.

Klopka je postavljena klasičnom manipulacijom masovnih prosvjeda i pokretanjem razornog nasilja od strane paramilitarnih grupacija kako s nominalno  lijevog, tako i s nominalno desnog političkog spektra uključujući tzv. antife, sve  odreda pod efektivnim nadzorom i posrednom kontrolom američkih sigurnosnih i obavještajnih agencija.

Dakako, ključni dio operacije rušenja nepoželjnog državnika s vlasti kao i uvijek odrađuju tzv. „organizacije civilnog društva“ uključujući i one, već glasovitoga promotora liberalnog intervencionizma – američkog milijardera Georgea Sorosa. Rezultat je proizvod u najboljoj tradiciji obavještajnih operacija organiziranja tobože spontanih prosvjeda, „događanja naroda“ i „prodemokratskih revolucija“. Nikakve spontanosti u njima nema i zapravo je uvijek riječ o pažljivo organiziranim događanjima od strane obavještajnih struktura i političkih klanova koji se redovito odvijaju  pod njihovom punom kontrolom. U istoj funkciji na bojištima liberalnih intervencija je i razvikani Soros, koji se, namjerno, u cilju prikrivanja stvarnih aktera gura u prvi plan, pripisujući mu se sposobnosti supermena koji svuda ima utjecaj i moć pokretanja promjena. Zapravo je ucjenjena marioneta politike i oabvještajnog aparata kojemu je ostavljena sloboda ostvarivanja novih profita za sebe uz korištenje povlaštenih informacija koje mu se serviraju na stol, a zauzvrat je dužan preko svojih nevladinih organizacija provoditi asimetrične podrivačke  operaciije diljem svijeta u skladu s potrebama i prema naputcima američke politike. Potpuno identičan status ima i Erdoganov neprijatelj, milijarder Fethullah Gülen, direktno umiješan u pokušaj vojnog udara u Turskoj i tada prigodno priređenog turskog „spontanog događanja naroda“. Gülen je zadužen za muslimanski svijet, a Soros za kršćanski, ali nije mu strano ni dijelovanje u Aziji uključujući i aktivnosti na kineskom teritoriju Hong Konga.





Novost je samo to, da je ta zla metodologija kao opasan presedan prvi puta primjenjena na američkom teritoriju, što, posljedično, u budućnosti otvara mogućnost njene primjene i na europskim prostorima.

Kreatori tzv. prodemokratskih revolucija diljem svijeta proteklog desetljeća sada su se okrenuli rušenju vlastitog predsjednika i njegova navlačenja u zamku u kakvu je završio Ben Ali, Gaddafi, Saddam Hussein ili Bashar Al Assad. Dakako, na mnogo sofisticiraniji način jer je riječ o sasvim drugoj kulturi, društvenom i državnom ustroju, no konačni cilj uvijek je isti – uklanjanje čelnika s vlasti. U slučaju Trumpa cilj je potpuno uništenje njegovih šansi za pobjedu na predstojećim  predsjedničkim  izborima. Inače, ako baš i ne ide drugačije, u razvijenim zapadnim demokracijama moguća je i fizička likvidacija, ali tada se to učini na civilizirani način, opet spontanim i po motivima gotovo neobjašnjivim atentatom za koji budu odgovorni lokalno neprilagođeni pojedinci ili političke organizacije, opet svi redom povezani s obavještajnim sustavom. Zar netko uistinu može vjerovati da Lee Harvey Oswald,  ubojica predsjednika Johna Kennedyja, nakon povratka iz SSSR-a i ženidbe s Ruskinjom koju je doveo sa sobom u SAD, nije bio u kontaktu s američkim sigurnosnim i obavještajnim službama. Taj čovjek je u jeku hladnoga rata kao bivši marinac otišao u SSSR, vratio se iz njega sa ženom državljankom SSSR-a, a CIA i FBI su to ignorirali i nisu ga pokušali pritisnuti. Ma vraga, sjedili su mu za vratom i radili s njim i od njega što su htjeli. Ili pak, suluda priča koja se  još uvijek održava kao neosporna istina o  „Crvenim brigadama“ , terorističkoj  skupini  ekstremne ljevice, koja je godinama u jeku hladnoga rata pred nosom CIA-e i svih obavještajnih službi zapadnoga svijeta godinama terorizirala Italiju, u kojoj je između ostalog bazirano i američko nuklerarnog oružje, da bi na kraju te iste neuhvatljive  „Crvene brigade“, kojima eto nikako nisu mogle ući u trag najmoćnije službe svijeta, uspjele oteti i kasnije likvidirati tadašnjeg talijanskog premijera Alda Moroa. Ovih dana pak švedsko pravosuđe zatvara  istragu o ubojstvu švedskog premijera Palmea iz 80.-ih godina prošloga stoljeća jer je onaj na kojega sumnjaju jednostavno umro. Kako bilo, bez određenog utjecaja i nadzora američkih obavještajnih službi, koje, uzgred rečeno Trumpa nikad nisu prihvatile, dramatični događaji diljem SAD-a zacijelo nisu prošli.

Tehnologija primjenjivana u revolucijama tzv. arapskog proljeća vratila se, kako to obično u povijesti biva, svom američkom izvorištu i to zahvaljujući svojim tvorcima – američkom neformalnom bipartijskom političkom bloku – „neoconsima“.

Taj utjecajni politički kompleks američke politike često se naziva neokonzervativcima ili „neoconsima“. Dakako, ti tkzv. neokonzervativci nemaju nikakve veze s vrijednostima konzervativizma i taj naziv, koji se često koristi, zapravo služi za prikrivanje stvarnog agresivnog,  liberalnog  karaktera toga političkog kruga. Oni svoju ideologiju vuku iz militantnog, liberalnog intervencionizma koji teži stvaranju i održanju liberalnog  globalnog svjetskog poretka pod unilateralnom američkom dominacijom.

On i ne krije svoje ambicije ovladavanja američkom politikom putem prevladavanja bipartizma i američkog dominatnog  pozicioniranja u globaliziranom liberalnom poretku. Neki ih nazivaju i globalističkom liberalnom elitom koja je bezbrojnim nitima povezana s europskom liberalnom oligarhijom s kojom zajedno čini osnovicu globalnog liberalnog poretka.

Vodeći ideolog političkog kompleksa, koji  sve snažnije  pritiska američkog predsjednika Trumpa  i danas je  Robert Kagan, suosnivač utjecajnog think-tanka „Project for the New American Century“ (PNAC), čije su postavke postale doktrinarni temelji američke vanjske politike posljednjih dvadesetak godina za administracije Georgea W. Busha i Baracka Obame, i idejno izvorište beskrajnih američkih ratova u Afganistanu i Iraku i ratnog prekrajanja bliskoistočnih prostora.

Robert Kagan, koji svoju vanjskopolitičku viziju Amerike naziva „liberalnim intervencionizmom“, zajedno s Williamom Kristolom osnovao je PNAC 1997. godine s ciljem promicanja ideje „globalnog američkog vodstva“ koje je „dobro i za Ameriku i za cijeli svijet“. Prema postavkama PNAC-a SAD su „carstvo i to ne treba skrivati jer SAD zaista trebaju biti carstvo“ koje će svojom dominacijom štititi uspostavljeni liberalni poredak i promicati ga diljem svijeta. Američka globalna hegemonija treba se ostvarivati zadržavanjem američke nadmoći, sprječavanjem suparničkih država da se približe toj razini moći i utjecaja koju posjeduje SAD,te oblikovanjem sustava međunarodne sigurnosti prema interesima SAD-a. Iako takva američka hegemonija ne bi rješila sve probleme svijeta ona je, po Kaganu, „bolja od bilo koje zamislive alternative“. PNAC-u bliski think tankovi “Američki institut za istraživanje javnih politika” (American Enterprise Institute for Public Policy Research), “Američki odbor za javna pitanja Izraela” (American Israel Public Affairs Committee) i “Židovski institut za pitanja nacionalne sigurnosti “(Jewish Institute for National Security Affairs) zajedno s njim formulirali su buduću američku bliskolistočnu politiku fokusiranu na zaštitu Izraela i liberalnu transformaciju arapskih država. PNAC je stvorio temelje za američke ratove u Afganistanu i Iraku i pokretanje revolucija tkzv. arapskog proljeća, koje su, sada već možemo sa sigurnošću tvrditi, rezultirale pokoljima epskih razmjera i masovnim ratnim zločinima za koji su odgovorni i oni koji su svojim, suštinski geopolitičkim promišljanjima dali idejni temelj njihovom izvršenju. Nije stoga čudno što je PNAC iznenada ugašen 2006. godine, kada su postali svima vidljivi razmjeri iračkog krvoprolića i pljačke. Cijeli politički krug se potom okupio oko novoosnovanih think-tankova od kojih je sada aktualan „Center for a New american Security“ (CNAS ) kojeg je ponovo ključni osnivač  Robert Kagan.

Koliki je bio utjecaj organizacije „Project for the New American Century“ na američki politiku svjedoči činjenica da je od 25 osoba koje su potpisale njene osnivačke akte njih 17 završilo na vodećim položaja Bushove administracije uključujući Dicka Cheneya, ministra obrane i kasnije potpredsjednika SAD, Donalda Rumsfelda, ministra obrane i Paula Wolfowitza, zamjenika ministra obrane. U svakom slučaju kompletna današnja američka vanjska politika i geostrategija temelji se na geopolitičkim postavkama koncepta „Project for the New American Century“ i nastavlja se razvijati u okviru projekta „Center for a New American Security“ (CNAS), koji je tijekom svibnja 2016 .godine objavio studiju za novo američko liderstvo, doktrinu za novog američkog predsjednika, sasvim očigledno dizajniranu baš po mjeri političke osobnosti Hillary Clinton za koju su vjerovali da će odnijeti pobjedu na predsjedničkim izborima.

Događanja naroda ili liberalne revolucije njihov su modus operandi masovno korišten kao instrument američke vanjske politike za trajanja njihove apsolutne dominacije američkom vlašću posebice za administracije predsjednika Baracka Obame i državne tajnice Hillary Clinton.

Pojava na političkoj sceni i neočekivana izborna pobjeda Donalda Trumpa od početnog očaja i bijesa uvela ih je u političku borbu protiv njega, koja se nesmiljenom žestinom odvija ne samo od njegova preuzimanja predsjedništva, nego od same objave izbornih rezultata. U trenucima kada su namirisali njegovu slabost početkom koronakrize „neoconsi“ su na vlastitog predsjednika pokrenuli razorni mehanizam organiziranih tzv. spontanih pobuna, već viđen u revolucijama „arapskog proljeća“.  Na izvjesan način cijeli taj politički blok zapravo je već ušao u kategoriju zavjerenika pa odatle i poruke predsjednika Trumpa i državnog tužitelja Williama Barra kako bi se jedan važan segment cijele operacije, grupacije aktivista, a zapravo političkih nasilnika znan kao pokret „antifa“ mogao proglasiti terorističkom organizacijom.

To je, nažalost, ključna politička pozadina onoga što se danas događa u SAD-u. Na djelu je svojevrsna revolucija „američkog  proljeća“ u režiji istih onih koji su organizirali i provodili tzv. arapsko proljeće čije posljedice i danas razaraju Bliski istok. Riječ o klasičnoj zlouporabi za američko društvo sramotnog i tragičnog događaja njegovim pretvaranjem u „pobunu mase“.

Organizatori pokušaja transformacije prosvjeda u masovno „događanje naroda“ tipa „arapskoga proljeća“ na ulicama SAD-a procjenili su da će Trump na nasilne prosvjede žestoko reagirati i da će ga narod pokrenut organiziranom „spontanom“ pobunom na predstojećim izborima jednostavno rastrgati. Trump je uistinu reagirao u svom stilu, ali na žalost političkih protivnika riječ je o svejvrsnoj igri. Tobože impulsivno reagira ali je očito da to radi unaprijed smišljeno i savršeno dozirano kako istovremeno ne bi prešao kritičnu masu raspoloženja većine američkog političkog korpusa, ali i da s druge strane istovremeno privuče što više pristalica iz svoga glasačkog bazena. Za sada je na sve izazove odgvorio razmjerno čemu je na žalost organizatora pomogao američki ustavno-pravni i cijeli politički i institucionalni sustav, postavljen tako da djeluje preventivno i ograničava predsjednika.

Ali opasna igra po američkim ulicama i gradovima se nastavlja jer organizatori ne odustaju od svoga cilja, a Trump je svako malo na samoj granici upadanja u postavljenu zamku. Protiv njega su ustali svi odreda, od nekadašnjeg državnog tajnika Colina Powella, bivšeg Trumpovog  savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona, bivšeg Trumpovog ministra obrane generala Jima Mattisa do bivšeg republikanskog predsjednika Georgea W.Busha.

Predsjednik Trump potpuno je opkoljen „neoconsima“ koji su uspjeli njegovom administracijom ovladati kao i Bushevom i Obaminom. Probili su se na sve važne pozicije, u prvom krugu oko institucije predsjednika, uključujući i položaj državnoga tajnika koji obnaša Mike Pompeo, neraskidivim nitima vezan s neformalnim bipartijskim „neoconsima“. Tako da su Trumpovi potezi već sada u velikoj mjeri ograničeni. Pravo pitanje danas zapravo nije pitanje tko su u američkoj administraciji „neoconsi“ nego tko nije. U neposrednom Trumpovom okruženju pored državnog tajnika Mike Pompeoa tu su i Boltonov učenik, savjetnik za nacionalnu sigurnost Robert O’Brien, specijalni izaslanik za Iran Brian Hook i Mark Dubowitz, izvršni direktor Zaklade  za obranu demokracija te David Wurmser, bivši savjetnik Boltona. Za Trumpova mandata, hraneći se osjećajem poniženja zbog gubitka predsjedničkih izbora njihove uzdanice Hillary Clinton u borbi svim sredstvima protiv predsjednika, taj neformalni moćni kompleks američke politike uspio je ne samo preživjeti nego i ojačati. Sada se u velikom stilu, možda i nikad snažniji vraća na scenu. Od apsolutne vlasti u SAD-u i posljedično, dominacije nad međunarodnom zajednicom i svjetskim zbivanjima bez ikakve relevantne oporbe dijeli ih još samo jedno poglavlje višegodišnje borbe protiv Trumpa – predsjednički izbori.

Mogući poraz Trumpa otvara im vrata dominacije politikom i svijetom za dulje vremensko razdoblje. Zato je važno riješiti se Trumpa, koji, iako opkoljen njihovim ljudima ima svoje izvore potpore u američkoj poslovnoj i poltičkoj zajednici. Povrh toga zbog njegove osobnosti teško ga je kontrolirati jer je nepredvidivi kralj blefova i obrata. Mnoge njihove ljude, kao što je Bolton, kada su mu počeli smetati glatko je, kakve god napuhane veličine oni bili, otpustio i zamjenio drugima. Trump se do sada usitinu poigravao moćnim protivnicima, ali njegovo daljnje žongliranje događajima koji postupno dobivaju karakter povijesnih,  pa bili oni i zloupotrebljavani od strane njegovih protivnika, jednostavno postaje nepodnošljivo, neprikladno i neumjesno. I stoga se predsjednik Trump još uvijek nalazi na samoj ivici upadanja u namještenu zamku što bi ga odvelo u izborni poraz.

Moćni politički kompleks tzv. neoconsa, manipulirajući zbivanjima i prosvjedima u svakom slučaju uspio je uzdrmati Trumpa i u velikom stilu se vratiti na političku pozornicu. Bitka koja će se voditi do američkih predsjedničkih izbora i izborni rezultati odraziti će se na cijeli svijet. Njihova prevlast i eliminacija političke i gospodarske struje koju zastupa Trump znači ponovno okretanje od započetih deglobalizacijskih procesa prema snažnijoj globalizaciji i ponovnom aktiviranju američke geopolitičke agende liberalnog intervencionalizma ili, jedostavnije rečeno, izvoza liberalne demokracije, po potrebi i nasilnim putem diljem svijeta.

 

 

Komentari

komentar

You may also like