Pozornost međunarodne zajednice na trenutak se sa sirijskog bojnog polja prebacila u New York i zasjedanje Glavne skupštine UN-a, gdje se, po tko zna koji put od kada ta organizacija postoji, iznova „rješava“ sudbina svijeta.
Međutim, mnoštvo patetičnih i srceparajućih poruka pojedinih svjetskih vođa nemaju nikakvog stvarnog dodira s realnom politikom, jer mnogi od njih nakon izljeva humanizma, kojih se ne bi postidjeli niti vatikanske Pape, odmah po silasku s govornice GS „izljevaju“ tone i tone ubojitih bombi i po djeci i po civilima u čiju se sreću ovih dana licemjerno zaklinju.
Uviđamo, kako je težište i ove skupštine UN-a bila isključivo nemilosrdna geopolitika, a da se sirijski oružani sukob, koji njome danas dominira, samo na trenutak prebacio na diplomatsko polje boja između glavnih međunarodnih silnica.
Njujorškom diplomatskom bojišnicom dominirale su američko-ruske optužbe, počevši od uvodnog, ujedno i oproštajnog, govora predsjednika Obame. Američki predsjednik je oštro napao Rusiju riječima, da ona svoj povratak na svjetsku scenu želi ostvariti silom i ratovima – kao da se tim istim metodama i to nemjerljivo više ne koristi i sam SAD kada mu je god to u interesu. Također je bilo i oštrih razmjena optužaba šefova diplomacija dviju zemalja, o krivnji upravo one druge strane za stanje u Siriji. A prethodno su se u svega godinu dana susretali, u povijesti diplomacije nezamislivih 30-ak puta, pritom se ljubazno grleći i družeći, a to će iznova činiti i to vrlo brzo.
Naravno, ne treba u svemu ovom kriviti diplomate. Njihova dužnost i je zaštititi obraz svoje države, čak i onda kada je on previše umrljan ili poliven krvlju. Zato je od diplomatskih fraza puno važnije i zanimljivije istražiti dubinu samih razloga takvih odnosa, iz čega je onda lako uvidjeti i njihov logičan slijed.
Strateški ciljevi SAD-a na Bliskom istoku ni u kom slučaju ne uključuju pojačanje ruske nazočnosti u toj regiji i uspostavu čvrstog i stabilnog mira u Siriji. O tome je u svibnju ove godine dovoljno jasno govorio i glasnogovornik Pentagona, Jeff Davis izjavivši: „Mi ne surađujemo s Rusima u Siriji i ne koordiniramo s njima svoje vojne operacije. Ruske vojne operacije snaže Asadov režim, a naša jedinstvena zadaća se sastoji u tome, da nanesemo poraz Islamskoj državi“.
Američki ministar obrane, Ashton Carter, je 20. kolovoza prošle godine naveo pet glavnih ugroza američkoj nacionalnoj sigurnosti. Radi se, kazao je ovim redom, o Rusiji, Kini, Sjevernoj Koreji, Iranu i borcima Islamske države (Rusija je na prvom mjestu, a IS zadnjem). A 25. veljače ove godine, zapovjednik NATO snaga za Europu, američki general Philipp Breedlove, izjavio je, kako je „Rusija postala protivnik Zapada i predstavlja egzistencijalnu ugrozu za SAD“. Drugim riječima, Rusija prijeti samom opstanku SAD-a, a sve ostalo je daleko iza nje, uključno i toliko razvikani terorizam, kao sveopću svjetsku ugrozu u vidu Islamske države i Al-Qaide i njezinih različitih inačica.
Sudar dviju koncepcija budućeg ustroja svijeta
Ovo su samo neke od izjava visokih američkih vojnih dužnosnika počevši od ljeta prošle godine i aktivnog ulaska Rusije u sirijski ratni vrtlog, bez da spominjemo različite i već ranije skovane američke strategije i vojne doktrine (znatno prije vidljivih poremećaja američko-ruskih odnosa), kojima se želi oblikovati svijet sukladno američkim nacionalnim interesima i sve češće javno naglašavanoj američkoj nacionalnoj supremaciji unutar suvremenog svijeta.
A zbog te supremacije SAD mora preuzeti ulogu jedinog svjetskog vođe, o čemu je ne jednom govorio i predsjednik Obama, a nedavno, na svom predizbornom skupu u Cincinnatiju (Ohio) i predsjednička kandidatkinja Hillary Clinton. Sve to, ustvari, tako bolno podsjeća na jedna druga i ne baš tako davna vremena i slične planove o dominaciji jedne druge nacije i rase, čije su se metode u ostvarivanju ciljeva oslanjale isključivo na grubu silu i neljudske zakone, bez imalo suptilnosti ili licemjerstva koje je, nažalost, dominantno u današnjim međunarodnim odnosima i baš je zato krajnje opasno.
Međutim, američki geostrateški planovi u međuvremenu su zastarjeli jer nisu uključivali element otpora tada slabih bivših ili još nedovoljno jakih novih velikih sila poput Rusije, Kine ili Indije. Njima, sukladno njihovoj veličini, povijesti i tradiciji nije u interesu bilo čije nametanje pravila o načinima života, vrijednosnim sustavima ili gospodarskim modelima po kojima će funkcionirati njihova društva, bez uzimanja u obzir i njihovih stavova ili mišljenja.
U sudaru tih dviju koncepcija budućeg ustroja svijeta, neovisno o ovom ili onom kriznom žarištu (od Ukrajine i Bliskog istoka, pa do Južno-kineskog mora i Korejskog poluotoka) i leži čitava bit američko-ruskog (i nešto manje javno eksponiranog američko-kineskog) sukoba kojemu upravo svjedočimo. Sve izvan toga jest privid i igrokaz za široke mase čija se svijest ionako olako modelira sveopćim medijskim nadzorom, na način da ih se jednom, kada i ako za to dođe vrijeme, olako gurne u novi opći svjetski oružani sukob u korist interesa minorne grupacije financijske, gospodarske i političke elite.
Bivši danski premijer i ex glavni tajnik NATO saveza (od 2009. do 2014.) Anders Fogh Rasmussen, nadahnut sirijskim sukobom napisao je knjigu „Volja za vodstvom – američka nezamjenjiva uloga u globalnoj borbi za slobodu“ (The Will to Lead – America’s Indispensable Role in the Global Fight For Freedom). Savjetujem je pročitati, ne zato što bi ona, s obzirom na funkciju koju je autor obnašao očekivano trebala predstavljati analitički osvrt na aktualne globalne procese, već isključivo kao primjer svojevrsnog biltena suvremene američke političke misli, na što ukazuje i sam njezin naslov.
- F. Rasmussen je 20. rujna za američki The Wall Street Journal ukratko prepričao njezin sadržaj iz kojeg izdvajam sljedeću izjavu: „Sjedinjene države moraju biti svjetski policajac. Samo Amerika ima nužnu materijalnu i moralnu veličinu za zaustavljanje klizenja u kaos i učvršćenje mira“.
Rasmussen u knjizi tvrdi, kako sve policijske i upravljačke funkcije u svijetu može obavljati jedino SAD: „Mi očajno trebamo takvog američkog predsjednika, koji je sposoban i spreman povesti za sobom slobodarski svijet i suprotstaviti se takvim diktatorima, kao što je Vladimir Putin… Svijetu je potreban takav policajac, kako bi sloboda i razvoj vladali nad silama ugnjetavanja, a jedini sposobni, vjerni i željeni kandidat za tu funkciju jesu – Sjedinjene Američke Države“.
Ex tajnik NATO-a ili poltronstvo bez granica
Bivši glavni tajnik NATO-a navodi i sljedeće: „Na Bliskom istoku traje ljuti boj. U Sjevernoj Africi se raspala Libija, postavši rasadnikom terorizma. U Istočnoj Europi osnažena Rusija izvršila je grub napad na Ukrajinu i silom oduzela njezine zemlje. Kina se razmahuje svojim mišićima, demonstrirajući silu svojim susjedima, a izolirana država Sjeverna Koreja ugrožava atomskim napadom.“
Rasmussen kaže i sljedeće: „Rusija snažno želi obnovu imperija koji je izgubio Sovjetski Savez. Kina je i dalje najvećim dijelom regionalna država. Europa je slaba, podijeljena i ona nema vođu. Stare države Britanija i Francuska, su jednostavno previše male za povratak globalnoj ulozi kakvu su nekada igrale… Samo Amerika posjeduje nužnu … veličinu za zaustavljanje kaosa … ne radi vlasti, već zbog svijeta.“
Ovo su neke od zvučnijih teza bivšeg glavnog tajnika NATO saveza. Ne želeći posebno raščlanjivati svaku od citiranih autorovih rečenica iz njegove knjige, i želeći ostaviti svakom čitatelju pravo na vlastiti sud i stavove (uključivo i simpatije ili odbojnost prema jednoj ili drugoj strani u suvremenom globalnom sukobu), ipak nešto općenito moram napomenuti:
Prvo, Rasmussen u potpunosti izostavlja analizu stvarne američke uloge u svim glavnim krizama današnjice, poput rata u Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji, Ukrajini. Niti jedan proces koji se trenutačno tamo odvija ne može se sagledavati bez nužnog, pa i primarnog utjecaja SAD-a, u smislu njihovih uzroka i trenutačnog razvoja i upravljanja tim krizama u većem ili manjem stupnju. A kada je to tako, i odgovornost za njihove posljedice ne može biti isključivo na suprotnoj strani, ma o kome se tu radilo.
I drugo, autoru bi bilo dobro postaviti sljedeće pitanje: kada već zastupa nužnost američke uloge „policajca“ u budućem ustroju svijeta (makar umotane u privid zaštite općeprihvatljivih i civilizacijskih normi ponašanja za ukupno čovječanstvo), ne smatra li on, kao demokrat, kako bi ipak bilo dobro upitati te iste svjetske narode i njihove države, žele li i oni „jedinog svjetskog policajca“ iznad svojih glava, ma o kome da je riječ? Kada bi oni na to pristali, ili kada bi samo neki od njih na to pristali, takva američka uloga bila bi prihvatljiva (ili, u drugom slučaju, prihvatljiva u odnosu na one koji to žele) i tu bi prestala svaka daljnja rasprava.
Međutim, ne treba gajiti iluzije da će se takvo pitanje ikome postaviti jer je odgovor na njega već unaprijed poznat i nikako ne bi išao u prilog zagovornika „spasitelja“ svijeta posredstvom „vrhovnog policajca“. A sve dok na Zemlji ne bude dostignuta razina svijesti o potrebi za jednim „univerzalnim policajcem“ (možda sastavljenim iz mnoštva svjetskih naroda i dogovorno utvrđenim pravilima o ovlastima koje bi imao), svako drugo nametanje vlastite supremacije je kontraproduktivno i nužno dovodi do konflikta, što je sadržano u samim temeljima ljudske psihologije.
Zbog svega ovog, Rasmussenova knjiga me puno više podsjeća na propagandni pamflet visokopozicioniranog činovnika zadovoljnog svojom karijerom i zahvalnog onima koji su mu je omogućili. A da je to vjerojatno tako, svjedoči i činjenica da je Rasmussen nedavno imenovan vanjsko-političkim savjetnikom, ni manje ni više nego ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka.
Dakle, igra još nije završena. Bit će puno prije da ona zapravo – tek počinje.
0 komentara