Zbog vrlo loših odnosa na relaciji Washington-Islamabad zato i ne čudi kada kažem da danas pojedini visoki generali pakistanske vojske otvoreno govore kako se između SAD-a i Pakistana vodi „tihi rat“ … Iranska suradnja s talibanima ima se zahvaliti isključivo američkoj „genijalnoj strategiji“ kažnjavanja Pakistana – inače dugogodišnjeg ključnog američkog saveznika u Srednjoj Aziji u vrijeme sovjetske vojne intervencije u Afganistanu. (u tu “genijalnu strategiju” spada i pokušaj Washingtona da umjesto Pakistana u Afganistan u operativnom i logističkom smislu isturi sebi puno odaniju Indiju, koja s Afganistanom niti ne graniči niti ima bilo kakvog spomena vrijednog utjecaja na stanje na tamošnjem terenu)
U Jemenu, u kojem od ožujka 2015. godine traje vojna intervencija arapskih koalicijskih snaga predvođenih Saudijskom Arabijom mira nema. Ali sigurnosti i spokoja nema niti u susjednoj Saudijskoj Arabiji, čiji je teritorij sve češće izložen raketnim ili zračnim napadima jemenskih šijitskih pobunjenika iz pokreta Ansar Allah („Alahova pomoć“) – tzv. huta, kojima vojnu i logističku potporu pruža Iran. Daljinskim napadima huta izložen je i južni dio Jemena koji je pod nadzorom koalicijskih snaga (vojske UAE i njoj odanih lokalnih postrojbi i stranih plaćenika, dok saudijske snage djeluju na sjeveru Jemena), o čemu svjedoče prošlomjesečni napadi huta balističkim raketama na drugi po veličini jemenski grad Aden, koji je i najveća luka te zemlje – smještena na obali Arapskog mora. Ali huti i dalje ne miruju, o čemu svjedoči i današnja vijest:
Panarapska televizija Al Arabiya objavila je u petak, 15. siječnja, kako su koalicijske snage, predvođene Saudijskom Arabijom, presrele i uništile tri bespilotne letjelice (drona) s eksplozivom koje su pripadale hutima. To je izjavio glasnogovornik koalicije, pukovnik saudijske vojske Turki al-Maliki, koji je dodao i kako su dronovi-kamikaze lansirani iz jemenskog lučkog grada Hodeidah (smješten na obali Crvenog mora) prema najvećoj arapskoj monarhiji. Prema al-Malikiju, Huti nastavljaju kršiti Stockholmske sporazume koje su postigle međunarodno priznata vlada Jemena i predstavnici pokreta Ansar Allaha u prosincu 2018. godine, a koji predviđaju povlačenje hutskih postrojbi iz Hodeidaha i nekorištenje tog trećeg najvećeg grada u zemlji kao poprišta za vojne operacije. Također je kazao i kako najnoviji zračni napad Huta na Saudijsku Arabiju predstavljaju “stvarnu prijetnju regionalnoj i međunarodnoj sigurnosti i podrivaju političke napore” za mirno rješenje sukoba u Jemenu.
Podsjećam kako jemenski pobunjenici huti nadziru najveći dio bivšeg Sjevernog Jemena, uključno i glavni grad (ujedinjenog) Jemena Sanu, kao i spomenuti strateški važan lučki grad Hodeidah preko kojeg se, kako se pretpostavlja, dostavlja i najveći dio iranske logističke i vojne potpore tom šijtskom pokretu. Šijiti čine između 40 i 45 posto ukupnog jemenskog stanovništva i tijekom građanskog rata 2014. g. osvojili su veliki dio zemlje od vladinih snaga (predsjednik vlade Mansur Hadi prebjegao je u saudijski glavni grad Rijad), a pad drugog po veličini grada Adena, nakon što su huti osvojili glavni grad Sanu, spriječila je invazija arapskih koalicijskih snaga – čiju glavninu čine vojnici iz Saudijske Arabije i UAE. Egipat, koji je na početku intervencije najavio svoje sudjelovanje u arapskoj koaliciji i već bio poslao svoj vojni brod s ekspedicijskim korpusom u Crveno more, vrlo je brzo odustao od te namjere, pravilno procijenivši kako se radi o „živom blatu“ i sukobu koji se ne može završiti tako brzo, kako je to bilo zamišljeno u Rijadu i Abu Dhabiju. Tim više što je Islamabad odbio Rijadovu molu za uključenje pakistanskih vojnika u arapske koalicijske snage.
Pakistan ima dovoljno svojih problema vezano uz Afganistan i Kašmir odnosno Indiju, a da bi se uvlačio u neizvjesni arapski sukob čime bi pogoršao inače prilično stabilne pa čak i partnerske odnose s Iranom usprkos pojedinim opterećujućim pitanjima između dviju zemlja, prije svega u pograničnoj zoni pakistanskog Beludžistana i s pripadnicima tog manjinskog sunitskog naroda na istoku Irana. Iran je, nakon što je američka administracija (Obamina, ali je to isto nastavila i Trumpova administracija) Pakistanu drastično smanjila vojnu pomoć zbog njegove, kako tvrdi Washington, negativne uloge u afganistanskom sukobu i tamošnjim nastojanjima za pokretanje mirovnog procesa (Pakistan je najveći sponzor i pokrovitelj talibanskog pokreta), čak uspostavio kontakte s talibanima. Tako nešto bilo je do tada ravno znanstvenoj fantastici jer je taj radikalni pokret imao i jasan protuiranski karakter, pa se ta činjenica ima zahvaliti isključivo američkoj „genijalnoj strategiji“ kažnjavanja Pakistana – inače dugogodišnjeg ključnog američkog saveznika u Srednjoj Aziji u vrijeme sovjetske vojne intervencije u Afganistanu. (u tu “genijalnu strategiju” spada i pokušaj Washingtona da umjesto Pakistana u Afganistan u operativnom i logističkom smislu isturi sebi puno odaniju Indiju, koja s Afganistanom niti ne graniči niti ima bilo kakvog spomena vrijednog utjecaja na stanje na tamošnjem terenu). Naravno, talibanske kontakte s Teheranom amenovao je Islamabad, koji, zbog spomenutog američkog djelomičnog vojnog embarga više nije bio u stanju slati vojnu pomoć talibanima u količinama koje su ovima bile potrebne. Teheran je tu rado uskočio u pomoć, a nije isključeno kako je u svemu tome svoje „prste“ imala i Kina – najveća saveznica Pakistana i velika prijateljica američkim sankcijama snažno pritisnutog Irana odakle joj stiže i značajna količina sirove nafte (poslije Rusije i Saudijske Arabije Iran je treći najveći izvoznik „crnog zlata“ u Kinu).
Zbog vrlo loših odnosa na relaciji Washington-Islamabad zato i ne čudi kada kažem da danas pojedini visoki generali pakistanske vojske otvoreno govore kako se između SAD-a i Pakistana vodi „tihi rat“.
I da se vratim na predmetnu temu. Odluka Islamabada da svojim vojnim snagama neće poduprijeti arapsku vojnu intervenciju u Jemenu bila je možda i presudna po njezin konačan (ne)uspjeh. Pakistanski vojnici i specijalne postrojbe izuzetno su dobro obučeni i puni iskustva u stvarnim borbenim operacijama (neprestani sukobi u Kašmiru, pograničnim pakistansko-afganistanskim zonama i sl.), i njihova bi uloga vjerojatno bila onaj presudni „jezičac na vagi“ koji bi na jemenskim bojišnicama prevagu odnio na koalicijsku stranu. Ovako, kako je to na njima danas, daje za pravo Kairu i njegovoj procjeni o neisplativosti egipatskog dugogodišnjeg vojnog uplitanja u jemensko „živo blato“, u kojemu se arapski vojnici jednostavno ne snalaze niti imaju hrabrosti za izravnije neposredno vojno sučeljavanje s tamošnjim dobro motiviranim hutima (bore se na svojoj zemlji i za svoje domove), te se zato radije oslanjaju na izvođenje zračnih napada sofisticiranim i ubojitim američkim navođenim bombama i raketama. Međutim niti u tome nisu pretjerano vični pa umjesto neprijateljskih vojnika u tim neselektivnim napadima najčešće gine nedužno civilno stanovništvo zbog čega je već godinama ogorčena čitava međunarodna zajednica kao i UN. Ali što su to uopće UN, međunarodna zajednica, humanitarne udruge, … u kontekstu današnje globalne geopolitičke situacije i potpunog sloma poslijeratnog svjetskog poretka, u kojemu više ne vrijede bilo kakve mađunarodno-pravne norme već isključivo zakon jačega i interesi velikih? Vjerojatno samo poligoni za zamagljivanje stvarnosti i stvaranje privida u domaćoj i svjetskoj javnosti da se nešto ozbiljno poduzima ali da se eto, vrlo teško „pomiče s mrtve točke“ jer je kriva uvijek ona „druga strana“.
