Politička i vojna konjuktura na Bliskom istoku proteklih se dana i tjedana mijenja kao rijetko kada. Važni politički događaji upravo se odvijaju u Libiji, u kojoj se nakon dugo godina glavni procesi mogu pokrenuti u pozitivnom smjeru (o tome više u našoj sljedećoj analizi), važni procesi odvijaju se u i oko Sirije, kao i Iraka i Jemena. Istodobno su se otvorile i nove bojišnice (bitka za Mosul), a vojni sukobi (iza kojih stoje isti igrači kao i na Bliskom istoku) lako se mogu preliti i na obližnji Rog Afrike i dalje u dubinu afričkog prostora u kojem se sudaraju Zapadni, arapski i kineski interesi.
Prošli tjedan u Moskvi je održan sastanak na razini ministara vanjskih poslova Rusije, Irana i Sirije, na kojem se raspravljalo o daljnjoj koordinaciji borbe protiv islamističkog terorizma i jačanju zajedničkog protuterorističkog djelovanja u Siriji, kojom prigodom je ruski ministar Sergey Lavrov najavio i skori dolazak sirijskog predsjednika Bashara al-Asada u glavni grad Ruske Federacije; visoka predstavnica EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Federica Mogherini obilazi Teheran i Rijad s ciljem pronalaska mirnog riješenja sukoba u Siriji; prije nekoliko dana u Moskvi je boravio zapovjednik glavnog stožera turskih Oružanih snaga i razgovarao sa zapovjednikom ruskog GS OS o koordinaciji daljnjih vojnih aktivnosti u Siriji; SAD je aktivan oko vojne akcije u Mosulu ali i u najavama skorog otpočinjanja akcije oslobađanja sirijskog grada Rakke (od čega tako skoro neće biti ništa, bez obzira na glasne najave State Departmenta usmjerene prije svega na američko biračko tijelo, a s kojima se u ovom trenutku zbog stvarnog odnosa snaga na terenu ne slaže Pentagon).
Općenito, razvidna je nova aktivizacija političkih napora globalnih igrača za postizanje dogovora o načinu završetka dugogodišnjih i sve opasnijih sukoba unutar regije, uz sudjelovanje najvažnijih lokalnih igrača. Jer, iako je svima jasno kako je glavna uloga u reguliranju sadašnje sirijske i iračke krize u rukama Moskve i Washingtona, također je jasno i to, da konačno riješenje ne može biti usvojeno bez uključivanja interesa glavnih regionalnih sila.
Mosul – politički elementi:
Jedna od bitaka koja (uz onu za Aleppo) u mnogome definira budući ustroj Bliskog istoka, uključno i granične crte između tamošnjih država, jest ona za irački grad Mosul – kao sjecište silnica Ankara-Teheran-Bagdad-Erbil; šijti-suniti-Kurdi; i u širem kontekstu Istok-Zapad. Toj bitci Geopolitika.news zato i pridaje osobitu pozornost (vidi poveznice ispod teksta), nastojeći razlučivati općenite i nerijetko propagandistički intonirane informacije plasirane na dnevnoj razini, od stvarnog vojnog stanja na terenu čijom se dinamikom svakondevno manipulira od strane visoke politike (upravo zbog spomenute količine različitih interesa vezanih uz Mosul). Drugim riječima, generalima i vojnim zapovjednicima se ne omogućuje riješavanje postavljenih zadaća na način koji to zahtjeva profesionalna vojna logika i isto takve metode ratovanja. Visoka politika kalkulira i s obzirom na potencijalno velike gubitake unutar vlastitih postrojbi (prije svega onih specijalnih – koje bi morale voditi teške i nepredvidljive ulične borbe) koje bi bilo teško pravdati pred vlastitom javnošću, a još se više manipulira humanitarnim stanjem i stvarnim izbjegličkim potencijalom unutar grada.
Svi ti čimbenici bitku za Mosul mogu rastegnuti u nedogled iako se objektivno (s obzirom na odnos snaga) i uz prethodno osiguranje političkog konsenzusa ona može uspješno završiti u relativno kratko vrijeme. Zato slobodno možemo izvesti zaključak: rastezanje s konačnim oslobođenjem Mosula znači i nepostojanje nužnog političkog kompromisa oko interesa najvažnijih globalnih i regionalnih igrača i obratno – njegovo brzo i trajno oslobođenje značilo bi postizanje prethodnog dogovora. A kako se sada čini, do postizanja minimalnog konsenzusa još je dalek i složen put te razloga za prevelik optimizam zapravo i nema.
Pored službene protuterorističke retorike od strane svih glavnih čimbenika na terenu, ne treba zatvarati oči pred činjenicom da pojedini od njih borce „Islamske države“ još uvjek ne žele u potpunosti „izbaciti iz igre“. Stvar je prilično jednostavna: ISIL (i njemu potčinjene organizacije) čini okosnicu radikalnih sunitskih elemenata s čitavog Bliskog istoka i šire. Njegovo totalno uništenje stvorilo bi svojevrsni vakuum koji bi se ogledao u nedostatku sunitskih vojnih snaga oslonjenih na radikalni islam (kojim se u prvom redu služe Katar i Saudijska Arabija za širenje svog regionalnog i šireg utjecaja u islamskom svijetu). To bi predstavljalo veliki problem i za Ankaru i za Rijad, ali i po Washington s obzirom na njegovo inzistiranje na rušenje režima Bashara al-Asada u Siriji. Tzv. umjerena sirijska oporba bez pomoći radikalnih islamističkih elemenata to jednostavno nije u mogućnosti učiniti. S druge strane, „Islamska država“ se u Iraku suprostavlja snažnim i organiziranim šijtskim organizacijama iza kojih stoji Iran. Razdrobljeni arapski plemenski sunitski elementi (umjerenog islama) diljem Sirije i Iraka za aktivno ratovanje nisu spremni ni sposobni. Osim toga, resurs i priljev radikalnih boraca – sljedbenika salafitskih i vahabističkih učenja sunitskog smjera islama – ipak nije neograničen, a popunjavanje svježim snagama postaje sve složenije. Jedna od glavnih sponzora regionalnih regrutnih središta – Saudijska Arabija – suočena je s velikim teškoćama na jemenskom ratištu, uključno i gubitak odlučujućeg čimbenika utjecaja na stanje u Siriji. Stanje po nju nije dobro ni u Libiji, a još je gore i u njezinim odnosima s Egiptom, kao ponajvažnijim arapskim igračem. Dakle, smrt „Islamske države“ u ovom trenutku definitivno nije svima istinski prioritet ma koliko se u njega formalno zaklinjali.
S druge strane, ni SAD u uvjetima same završnice domaće predizborne bitke ne želi stvari oko Mosula dovesti u po sebe neugodan položaj s nepredvidljivim posljedicama. Zbog toga se i naglašava važnost humanitarnog pitanja i izvlačenja stanovništva iz Mosula (što baš i nije praksa u američkim ratovima – bilo onim starijih datuma, bilo ovih suvremenih poput Iraka, Afganistana i Libije), kao preduvjeta za snažno zračno i topničko djelovanje, a što u stvarnosti koči napredovanje iračke vojske prema samom gradu. Washingtonu je sada, s točke gledišta gđe. Hillary Clinton koju on nedvojbeno podupire, udobnija politička pozicija prema kojoj je započeo protuterorističku vojnu operaciju oslobađanja najvažnijeg uporišta „Islamske države“ (uz najavu one skore – u sirijskoj Rakki) rješavajući probleme na terenu „u hodu“ (uključno i potezima budućeg predsjednika), nego prouzročenje potencijalnih velikih žrtava unutar civilnog stanovništva.
Sve razvidnija postaje i činjenica da Washington nije uspio osigurati prethodni dogovor s gradskim (plemenskim) sunitskim vođama o brzoj kapitulaciji i predaji grada u zamjenu za izostanak nepotrebnog razaranja. O tome svjedoči i audio snimka s pozivom vođe „Islamske države“ Abu Bakar al-Bagdadija od 1. studenog, u kojoj je pozvao borce „IS“ da ne napuštaju grad i pruže žestok otpor iračkoj vojsci i „nevjernicima“, u koje je, osim Amerikanaca i šijta, svrstao i Tursku „kao saveznicu ateista“.
Osim toga, nije isključeno da je „Islamska država“ osigurala stratešku odstupnicu i logističko i zapovjedno središte na prostoru iračke sjevero-zapadne regije Niniva, znajući već odavno za američko-iračke planove oko ulaska u Mosul. Na taj način „IS“ osigurava netaknutu glavninu svojih snaga kao protutežu mogućim napadima iračkih šijta u smjeru zapada, a koji su zapravo već i u tijeku (jučer su šijti, prema njihovim informacijama, uspjeli ovladati autocestom Mosul-Rakka). Na taj način ISIL-ovi borci neće biti uvučeni u zamišljeni američko-turski scenarij njihovog povlačenja u Siriju, prije svega u Rakku.
Ukoliko je izvlačenje glavnine ISIL-ovih snaga u stvorenu logističku bazu na zapadu Iraka ostvareno, tada nije isključena i brza predaja Mosula. Međutim, američke konzultacije s gradskim vodstvom oko uvjeta vazanih uz odlazak civila iz samoga grada idu teško. Od početka vojne operacije (danas 17 dana) Mosul je napustilo svega 20 tisuća njegovih žitelja (a broj se nije mijenjao već nekoliko dana), od cca milijun stanovnika koliko ih je živjelo do početka operacije oslobađanja grada.
Mosul – vojno stanje:
Mediji su 31. listopada i 1.studenog gromko izvjestili o presijecanju prvih gradskih crta od strane specijalnih postrojbi iračke vojske i kurdskih pešmerga, u zoni Godžali, u istočnim predgrađima Mosula. Način izvješćivanja ostavlja dojam, kako iračke snage samo što već nisu ušle i u samo središte grada. Jučer je objavljena vijest o zauzimanju izvjesne TV postaje kao o velikoj pobjedi, ali se prešutila činjenica kako se ona zapravo nalazi u prigradu Al-Qadra, a ne u samom Mosulu.
Činjenica je jedino to, da su se iračke snage domogle početnih gradskih crta u istočnom dijelu Mosula i da su se tu zaustavile bez ikakve namjere daljnjeg proboja u gradske kvartove i upuštanja u ulične borbe. Takav proboj bio bi previše rizičan bez pružanja prethodne zračne i topničke potpore i pripreme terena.
Kurdske pešmerge sada se nalaze 2-4 kilometra od grada iz smjera sjevera i teško je očekivati da će one iznova sudjelovati u žrtvenom scenariju i krenuti u neposredno oslobađenje tog većinski sunitskog grada, s obzirom na slična gorka iskustva iz priješnjih kurdskih bitki (prije svega na sjeveru Sirije). U njima su kurdske žrtve (podnjete u borbama za izbacivanje ISIL-ovaca iz pojedinih naselja i gradova) naknadno bile obezvrijeđene i ponižene političkim odlukama na najvišim razinama, i to u korist Kurdima suparničkih snaga – prije svega onim turskim ili u korist Ankari odanih postrojbi tzv. umjerene sirijske oporbe.
Šijtske postrojbe također su počele napad iz smjera juga i u posljednja dva dana zauzele 18 naselja, došavši svega 18 kilometara od grada Hammam Alil – posljednjeg uporitšta „Islamske države“ na južnom smjeru mosulske bojišnice. Ukoliko osvoje taj grad, šijtske snage osigurat će optimalnu logističku vezu sa zrakoplovnom bazom Kayari preko koje se oni u glavnini opskrbljuju materjalno-tehničkim sredstvima. Istodobno će izbiti na operativni prostor udaljen od mosulske zračne luke svega 16 kilometara. Šijtske postrojbe koje napreduju s jugo-zapada (snažna proiranska organizacija „Hashed ash-shaabi“) imaju glavnu zadaću osvojiti grad Tal Afar (zapadno od Mosula, na sredini između njega i iračko-sirijske granice) i presijeći glavnu komunikaciju „IS“ sa sirijskom Rakkom. I tu je sada uskočila Turska državna politika koja je (i kroz riječi samog predsjednika Erdogana) glasno najavila i vojno sprječavanje mogućih šijtskih zločina nad turkmenskim stanovništvom Tal Afara (pričemu Ankaru nije previše zabrinjavala činjenica da je grad okupiran od boraca „Islamske države“!). Međutim, problem po Ankaru je taj, da su šijtski zapovjednici odreagirali na način da su turske vojnike „pozvali“ da slobodno dođu u Irak ukoliko žele otvoreni „fajt“. U sadašnjoj vojno-političkoj konjukturi, gdje se odnosi Ankare i Bagdada ubrzano zaoštravaju a istodobno poboljšavaju ukupni tursko-iranski odnosi, Turskoj nikako ne bi odgovarao neposredni otvoreni vojni sukob sa dobro organiziranim i snažnim iračkim šijtskim snagama koje, prema pojedinim procjenama, broje gotovo 150 tisuća vojnika i zapravo su jača snaga od službene iračke vojske kojoj nedostaje unutarnja kohezija zbog njezinog šarolikog etničko-vjerskog sastava. S druge strane, iračka vojska niti nema dovoljno ljudskog potencijala da bez sudjelovanja šijtskih postrojbi uopće u potpunosti i okruži Mosul.
Dakle, stanje vezano uz bitku za Mosul (a još više za njegov budući politički nadzor) daleko je od konačnog rješenja koje bi značilo i konačni i trajni mir.
Poveznice:
0 komentara