BIVŠI GLAVNI TAJNIK NATO-A: „SAD MORA BITI SVJETSKI POLICAJAC“

Pozornost međunarodne zajednice na trenutak se sa sirijskog bojnog polja prebacila u New York i zasjedanje Glavne skupštine UN-a, gdje se, po tko zna koji put od kada ta organizacija postoji, iznova „riješava“ sudbina svijeta.

Međutim, ukoliko apstrahiramo mnoštvo patetičnih i srceparajućih poruka pojedinih svjetskih vođa, koje s realnom politikom nemaju nikakvog stvarnog dodira jer mnogi od njih, nakon izljeva humanizma (kojih se ne bi postidjeli niti vatikanske pape), odmah po silasku s govornice GS „izljevaju“ tone i tone ubojitih bombi i po djeci i po civilima u čiju se sreću ovih dana licemjerno zaklinju, uviđamo, kako je težište i ove skupštine UN-a isključivo nemilosrdna geopolitika i da se sirijski oružani sukob (koji njome danas dominira) samo na trenutak prebacio na diplomatsko polje boja između glavnih međunarodnih silnica o kojima ovisi buduća slika svijeta.

Njujorškom diplomatskom bojišnicom dominiraju američko-ruske optužbe, počevši od uvodnog (ujedno i oproštajnog) govora predsjednika Obame, u kojem je oštro napao Rusiju riječima, da ona svoj povratak na svjetsku scenu želi ostvariti silom i ratovima (kao da se tim istim metodama (i to nemjerljivo više) ne koristi i sam SAD kada mu je god to u interesu), pa do oštrih razmjena optužbi šefova diplomacija dviju zemalja, o krivnji one druge strane za stanje u Siriji (a prethodno su se u svega godinu dana susretali, u povijesti diplomacije nezamislivih 30-ak puta, pritom se ljubazno grleći i družeći, a to će iznova činiti i to vrlo brzo).

Naravno, ne treba u svemu ovom kriviti diplomate. Njihova dužnost i je zaštititi obraz svoje države, čak i onda kada je on previše umrljan ili poliven krvlju. Zato je od diplomatskih fraza puno važnije i zanimljivije istražiti dubinu samih razloga takvih odnosa, iz čega je onda lako uvidjeti i njihov logični slijed.

Strateški ciljevi SAD-a na Bliskom istoku ni u kom slučaju ne uključuju pojačanje ruske nazočnosti u toj regiji i uspostavu čvrstog i stabilnog mira u Siriji. O tome je u svibnju ove godine dovoljno jasno govorio i glasnogovornik Pentagona Jeff  Davis izjavivši: „Mi ne surađujemo s Rusima u Siriji i ne koordiniramo s njima svoje vojne operacije. Ruske vojne operacije snaže Asadov režim, a naša jedinstvena zadaća se sastoji u tome, da nanesemo poraz „Islamskoj državi“. Američki ministar obrane Ashton Carter je 20. kolovoza prošle godine naveo pet glavnih ugroza američkoj nacionalnoj sigurnosti. Radi se, kazao je ovim redom, o Rusiji, Kini, Sjevernoj Koreji, Iranu i borcima „Islamske države“ (dakle, Rusija je na prvom mjestu, a „IS“ zadnjem). A 25. veljače ove godine, zapovjednik NATO snaga za Europu američki general Philipp Breedlove, izjavio je, kako je „Rusija postala protivnik Zapada i predstavlja egzistencijalnu ugrozu za SAD“. Drugim riječima, Rusija prijeti samom opstanku SAD-a, a sve ostalo je daleko iza nje, uključno i toliko razvikani terorizam, kao sveopću svjetsku ugrozu u vidu „Islamske države“ i „Al-Qaide“ i njezinih različitih inačica.

Ovo su samo neke od izjava visokih američkih vojnih dužnosnika počevši od ljeta prošle godine i aktivnog ulaska Rusije u sirijski ratni vrtlog, bez da spominjemo različite i već ranije skovane američke strategije i vojne doktrine (znatano prije vidljivih poremećaja američko-ruskih odnosa), kojima se želi oblikovati svijet sukladno američkim nacionalnim interesima i sve češće javno naglašavanoj američkoj nacionalnoj supremaciji unutar suvremenog svijeta. A zbog te supremacije  SAD mora preuzeti ulogu jedinog svjetskog vođe, o čemu je ne jednom govorio i predsjednik Obama, a nedavno, na svom predizbornom skupu u Cincinnatiju (Ohio) i predsjednička kandidatkinja Hillary Clinton. Sve to, ustvari, tako bolno podsjeća na jedna druga i i ne baš tako davna vremena i slične planove o dominaciji jedne druge nacije i rase, čije su se metode u ostvarivanju ciljeva oslanjale isključivo na grubu silu i neljudske zakone, bez imalo suptilnosti ili licemjerstva koje je, na žalost, dominantno u današnjim međunarodnim odnosima i baš zato postaje krajnje opasno.





Međutim, američki geostrateški planovi u međuvremenu su zastarjeli jer nisu uključivali element otpora tada slabih bivših ili još nedovoljno jakih novih velikih sila poput Rusije, Kine ili Indije, kojima, sukladno njihovoj veličini, povijesti i tradiciji nije u interesu bilo čije namećanje pravila o načinima života, vrijednosnim sustavima ili gospodarskim modelima po kojima će funkcionirati njihova društva, bez uzimanja u obzir i njihovih stavova ili mišljenja. U sudaru tih dviju koncepcija budućeg ustroja svijeta, neovisno o ovom ili onom kriznom žarištu (od Ukrajine i Bliskog istoka, pa do Južno-kineskog mora i Korejskog poluotoka) i leži čitava bit američko-rusko (i nešto manje javno eksponiranog američko-kineskog) sukoba kojemu upravo svjedočimo. Sve izvan toga jest privid i igrokaz za široke mase čija se svijest ionako olako modelira sveopćim medijskim nadzorom, nastojeći je oblikovati na način da ih se jednom, kada i ako za to dođe vrijeme, olako gurne u novi opći svjetski oružani sukob u korist interesa minorne grupacije financijske, gospodarske i političke elite.

Ex tajnik NATO-a ili poltronstvo bez granica

Bivši danski premijer i ex glavni tajnik NATO saveza (od 2009. do 2014. g.) Anders Fogh Rasmussen, nadahnut sirijskim sukobom napisao je knjigu „Volja za vodstvom – američka nazamjenjiva uloga u globalnoj borbi za slobodu“ (The Will to Lead — America’s Indispensable Role in the Global Fight For Freedom). Savjetujem je pročitati, ne zato što bi ona, s obzirom na funkciju koju je autor obnašao očekivano trebala predstavljati analitički osvrt na aktualne globalne procese, već isključivo kao primjer svojevrsnog biltena suvremene američke političke misli, na što ukazuje i sam njezin naslov. A. F. Rasmussen je 20. rujna za američki The Wall Street Journal ukratko prepričao njezin sadržaj (poveznica), iz kojeg izdvajam sljedeću izjavu: „Sjedinjene države moraju biti svjetski policajac. Samo Amerika ima nužnu materjalnu i moralnu veličinu za zaustavljanje klizenja u kaos i učvršćenje mira“.





U svojoj knjizi g. Rasmussen tvrdi, kako sve policijske i upravljačke funkcije u svijetu može obavljati jedino SAD: „Mi očajno trebamo takvog američkog predsjednika, koji je sposoban i spreman povesti za sobom slobodarski svijet i suprostaviti se takvim diktatorima, kao što je Vladimir Putin… Svijetu je potreban takav policajac, kako bi sloboda i razvoj vladali nad silama ugnjetavanja, a jedini sposobni, vjerni i željeni kandidat za tu funkciju jesu –  Sjedinjene Američke Države“.

Svjetski poredak se mora uspostaviti „ognjem i mačem“

Bivši glavni tajnik NATO-a navodi sljedeće: „Na Bliskom istoku traje ljuti boj. U Sjevernoj Africi se raspala Libija, postavši rasadnikom terorizma. U Istočnoj Europi osnažena Rusija izvršila je grub napad na Ukrajinu i silom oduzela njezine zemlje. Kina se razmahuje svojim mišićima, demonstrirajući silu svojim susjedima, a izolirana država Sjeverna Koreja ugrožava atomskim napadom.“

Gosp. Rasmussen kaže i sljedeće: „Rusija snažno želi obnovu imperije koju je izgubio Sovjetski Savez. Kina je i dalje najvećim dijelom regionalna država. Europa je slaba, podjeljena, i ona nema vođu. Stare države Britanija i Francuska su jednostavno previše male za povratak globalnoj ulozi kakvu su nekada igrale“.  „Samo Amerika posjeduje nužnu … veličinu“ za zaustavljenje kaosa … „ne radi vlasti već zbog svijeta.“

Ovo su neke od zvučnijih teza bivšeg glavnog tajnika NATO saveza. Ne želeći posebno rasčlanjivati svaku od ovdje citiranih autorovih rečenica iz spomenute knjige, i želeći ostaviti svakom čitatelju pravo na vlastiti sud i stavove ( uključno i simpatije ili odbojnost prema jednoj ili drugoj strani u suvremenom globalnom sukobu), ipak nešto općenito moram napomenuti:

Prvo, autor knjige u potpunosti izostavlja analizu stvarne američke ulogu u svim glavnim krizama današnjice, poput rata u Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji, Ukrajini. Niti jedan proces koji se tamo danas odvija ne može se sagledavati bez nužnog, pa i primarnog utjecaja SAD-a, kako u smislu njihovih uzroka tako i trenutačnog razvoja i upravljanja tim krizama u većem ili manjem stupnju. A kada je to tako, i odgovornost za njihove posljedice ne može biti isključivo na suprotnoj strani, ma o kome se radilo.

I drugo, autoru knjige bilo bi dobro postaviti sljedeće pitanje: kada spominje nužnost američke uloge „policajca“ u budućem ustroju svijeta (makar umotane u privid zaštite  općeprihvatljivih i civilizacijskih normi ponašanja za ukupno čovječanstvo), ne smatra li on, kao demokrat, da bi ipak bilo dobro upitati te iste svjetske narode i njihove države, žele li i oni „jedinog svjetskog policajca“ iznad svojih glava, ma o kome se tu radilo? Kada bi oni na to pristali, ili kada bi samo neki od njih na to pristali, takva američka uloga bila bi prihvatljiva (ili, u drugom slučaju, prihvatljiva u odnosu na one koji to žele) i tu bi prestala svaka daljnja rasprava.

Međutim, ne treba imati iluzije da će se takvo pitanje ikome  postaviti jer je odgovor na njega već unaprijed poznat i nikako ne bi išao u prilog zagovornika „spasitelja“ svijeta posredstvom „vrhovnog policajca“. A sve dok na Zemlji ne bude dostignuta razina svijesti o potrebi za jednim „univerzalnim policajcem“ (možda sastavljenim iz mnoštva svjetskih naroda i dogovorno utvrđenim pravilima o ovlastima koje bi imao) svako drugo nametanje vlastite supremacije je kontraproduktivno i nužno dovodi do konflikta, a što je sadržano u temeljima ljudske psihologije.

Zbog svega ovog, knjiga g. Rasmussena mene puno više podsjeća na propagandni pamflet visokopozicioniranog činovnika zadovoljnog svojom karijerom i zahvalnog onima koji su mu je omogućili. A da je to vjerojatno tako, svjedoči i činjenica da je g. Rasmussen nedavno imenovan vanjsko-političkim savjetnikom ni manje ni više nego ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka. Dakle, igra još nije završena. Bit će puno prije da ona zapravo – tek počinje.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like