U BORBI IZMEĐU KINESKIH, JAPANSKIH I EU TVRTKI ZA IRANSKA BOGATSTVA – POBJEĐUJE KINA

Golemo iransko tržište i njegovi isto takvi prirodni i gospodarski potencijali nakon ukidanja sankcija postaju poprište oštre konkurencije između europskih, kineskih i japanskih tvrtki.
Danas ćemo nešto više reći o japanskim planovima u odnosu na iranske potencijale, koji se sve više suočavaju s problematikom aktualnog globalnog geopolitičkog sukoba na relaciji Istok-Zapad, a gdje je Tokio, suprotno svom geografskom položaju, pozicioniran na strani Zapada. Kao takav, sada se našao u neočekivano teškom položaju s obzirom na sve snažnije kinesko-iranske sveze, gdje se Peking snažno suprostavlja japanskim planovima vezanim uz iranski energetski sektor. S druge strane, japansko-američko savezništvo također po Tokio djeluje opterećujuće s obzirom na poremećene iransko-američke odnose.
Japanu je primarna zadaća osigurati svoju energetsku sigurnost i u tom cilju usmjerena je njegova ukupna korporativna i diplomatska aktivnost, pojačana nakon ukidanja sankcija Iranu. Japanski Centar za suradnju u naftnom sektoru već je 2015. godine donio odluku o uspostavi suradnje s iranskim tvrtkama glede isporuka opreme i tehnologije za preradu nafte. Prva grupa od deset japanskih inžinjera u Iran je došla u svibnju 2016. godine, sa zadaćom procjene stanja opremljenosti i sigurnosnih sustava u nizu iranskih rafinerija nafte.
Međutim, tek obnovljeni kontakti Japanaca s iranskim kolegama već su suočeni s oštrom kineskom konkurencijom. Dok je Tokio u vrijeme sankcija prekinuo započete projekte s iranskim tvrtkama po pitanju energetike i puno toga drugog, Peking je uspostavljao čvrste političke, gospodarske i vojne veze s Teheranom. Prije uvođenja sankcija Iranu japanake tvrtke su u njegov naftni sektor investirale 140 milijuna dolara, a kineske više od 350 milijuna dolara. Japanski mediji izvješćuju kako je čak 2/3 iranskih naftnih nalazišta koja su bila modernizirana japanskom tehnologijom, nakon uvedenih sankcija predano kineskim tvrtkama.
Kineski biznis, kao danas glavni japanski konkurent, uz potporu središnje vlasti službenom je Teheranu predložio investicijski paket u iznosu od 20 milijardi dolara bez bilo kakvih političkih zahtijeva, pritisaka i sl., a što je sa strane Zapada često uvjetovano različitim traženjima političkog ili vojnog karaktera, često i na granici čistih ucjena.
Upravo se to i čini glavnim razlogom, da je iranska vlada 9. lipnja donjela odluku o zaustavljanju isporuke ukapljenog plina japanskim kupcima (informacija kineskih medija). Kineski analitičari tu odluku smatraju odgovorom Teherana koji će dovesti do povišenja udjela kineskih energetskih tvrtki na japanskom tržištu (dodatnih 7 posto ili 860 tisuća metara kubnih plina). Osim toga, smatraju kineski analitičari, ta odluka Irana usmjerena je na njegovo iščekivanje snažnijih japanskih investicija u odnosu na predlagane.
U stvarnosti, dva su glavna razloga iranske obustave isporuka ukapljenog plina Japanu:
Prvi je – onaj financijske prirode. Naime, 16. svibnja zamjenik iranskog ministra za naftu Amir Husein Zamaninia i zamjenik čelnika kineske Nacionalne uprave za energetiku potpisali su novi memorandum o razumijevanju glede suradnje u sektoru proizvodnje i prerade nafte u trajanju od 5 godina. U tekstu memoranduma stoji, kako dvije glavne kineske naftne tvrtke u državnom vlasništvu Petro China i Sinopec dobivaju ekskluzivno pravo na ispunjavanje planova vezanih uz nalazišta „Sjeverni Azadejan“ i „Yadavaran“. Također, kineske tvrtke moraju izgraditi proizvodnu i remontnu bazu na teritoriju Irana i predati dio tehnologije iranskim partnerima.
Drugi razlog je vojno-političke prirode. Prema informacijama kineskih medija, početkom lipnja ove godine, kineski proizvođači oružja isporučili su Iranu prvu količinu protubrodskih raketa klase „more-more“ (ili „brod-brod“) pod oznakom TL-7C, koje su izvozna varijanta kineske rakete „zrak-more“ CM-402AKG (druga oznaka je KD-88). Te rakete posjeduju sljedeće karakteristike: domet – 180 kilometara; težina bojevog dijela – 320 kg; razmjer krila – 1,28 m; minimalna visina leta – 10 m.
Treba napomenuti kako nabava novih protubrodskih raketa za iransku pomorsku flotu znači i novu fazu vojno-tehničke suradnje Kine i Irana. Već je poznato i to, kako su za naoružanje iranskih zrakoplova na postrojenjima iranskog vojno-industrijskog kompleksa proizvedene protubrodske rakete „zrak-more“ oznake C-602 i C-802 koje mogu nositi i zrakoplovi i helikopteri.
Na taj način kineski državni vrh reagira na promjene vojno-političkog stanja u regijama koje imaju ključnu ulogu u kineskim strateškim planovima za potporu dinamici gospodarskog razvoja NR Kine. Kineski stratezi smatraju kako će upravo kroz iranski teritorij prolaziti ključna dionica koridora „Sjever-jug“, koji će povezati iransku luku Chabahar i pakistansku luku Gwadar sa državama Europske unije, a koja znatnim dijelom prolazi i preko ruskog teritorija (poveznica: https://geopolitika.news/analize/geopolitika/koridor-sjever-jug-najkraci-put-iz-indije-europu/). Sve je to intenzivirano nakon iskazivanja iranskog interesa za sudjelovanje u velikom kineskom strateškom projektu „Jedan pojas, jedan put“.
Navedena iranska luka odnedavno igra veliku ulogu i za Indiju jer i njoj osigurava korištenje koridora „Sjever-jug“, zaobilazeći pakistanski teritorij, a što je New Delhiju važno zbog loših odnosa s Islamabadom. Indija će u razvoj te iranske luke uložiti velike investicije, kao i u njezino prometno (željezničko) povezivanje s Afganistanom. Na taj način Iran izdiže svoj ionako veliki geostrateški i geopolitički zančaj na novu razinu, pričemu djeluje i kao stabilizirajući sigurnosni čimbenik za širu regiju, a što je i vidljivo nakon nedavne posjete velike poslovne delegacije Indije Teheranu, predvođene osobno indijskim premijerom Modijem. Ulaskom Indije i Pakistana u „kinesko-rusku“ Šangajsku organizaciju za suradnju (ŠOS), uz očekivan skori pristanak i za iransko uključenje u istu, iz temelja se mijenjaju politički i gospodarski odnosi ne samo u tom dijelu svijeta.
A kako se u sve to uklapa Japan? Teško je reći s obzirom na njegove vrlo loše odnose s Kinom. Međutim, racionalna kineska politika ne teži nepotrebnom izazivanju sukoba i uvjek ostavlja prostora i drugim državama da ostvaruju svoje, u prvom redu gospodarske interese. Najbolji primjer je i pružanje ruke pomirnice Indiji koja ju je, usprkos pojedinim opterećujućim pitanjima vezanim uz, realno gledajući minorno značajne pogranične sporove u predjelu Himalaja, rado prihvatila. A prijam Indije u članstvo ŠOS to najbolje i potvrđuje.
Zato i Japan može računati na „svoj dio kolača“ na iranskom tržištu gdje svakako ima što ponuditi i na kojem je aktivno sudjelovao još od početka 80.-ih godina prošlog stoljeća, sve do 2010. g. Čak je i u vrijeme međunarodnih sankcija održavao tajne poslovne kontakte po pitanju suradnje u istraživanju naftnog polja „Jugo-zapadni Azadejan“ i proizvodnje iranskog ukapljenog plina.
Međutim, u novonastalnim globalnim geopolitičkim odnosima Japan će itekako morati paziti na svoje vanjsko-političke poteze i pokušati snižavati, a ne podizati tenzije u odnosu na Kinu, a čime se ionako najviše koriste neki drugi vanjski igrači. Koliko će on to biti u stanju i hoće li to uopće biti s obzirom na njegovu opterećujuću prošlost i s njom usko povezane odnose Tokija i Washingtona, ostaje za vidjeti.

0 komentara

You may also like