Ima li šanse za nastanak novog britanskog carstva?
Velika Britanija od prošloga petka i službeno je prestala biti članica Europske unije. O čitavom dugom i mučnom procesu Brexita, o njegovim pozitivnim i negativnim posljedicama po Veliku Britaniju i po EU, već smo detaljno pisali u našim brojnim analizama. Na kraju će jedino vrijeme pokazati tko je u čitavoj ovoj „igri“, koja je nedvojbeno povijesnog karaktera, dobitnik a tko gubitnik. Međutim, ono što je već sada potpuno jasno, stvoren je presedan zbog kojega na tlu Europe više ništa neće biti isto i na što, ovih dana, otvoreno upozorava i francuski predsjednik Emmanuel Macron, ali i brojni svjetski analitičari. Taj se presedan mora promatrati u širem – globalnom geopolitičkom kontekstu i procesima koji su u tijeku, a koji, figurativno rečeno, nisu ništa drugo nego prevrnuta geopolitička „šahovska ploča“ s porazbacanim figurama, koja je dovela do stvaranja svojevrsnog „kreativnog nereda“, potrebnog za zauzimanje što boljih startnih pozicija uoči konačnog završetka ukupnog preslagivanja međunarodnih odnosa, uspostave novih ravnoteža snaga i podjele interesa. Drugim riječima, stari poredak je mrtav a rađa se nešto posve novo.
A koliko će Velikoj Britaniji, s obzirom na njezinu ukupnu veličinu (koja je u usporedbi sa svjetskim „teškašima“ SAD-om, Kinom i Rusijom, uza sve njezine financijske i diplomatske poluge, vještine i sklonost obavještajnim akrobacijama, ipak skromna) biti složeno plivati po olujnim valovima i vjetrovima globalnih promjena, svjedoči i jedna, naizgled banalna vijest koja to nikako nije. Naime, američka administracija nastavlja vršiti pritiske na Veliku Britaniju nakon odluke službenog Londona da kineskoj IT tvrtci „Huawei“ ipak omogući sudjelovanje u razvoju britanske 5G mreže.
Tijekom svoga prošlotjednog posjeta Velikoj Britaniji američki državni tajnik Mike Pompeo izjavio je kako će Trumpova administracija „ocjenjivati, kako će Velika Britanija realizirati planirane projekte“ i dodao, kako britanska vlada „još ima šansu razmotriti izvršenje zadanih planova“ (vezanih uz razvoj svoje 5G mreže i uz pomoć spomenutog kineskog tehnološkog diva).
Samo dan ranije tj. uoči Pompeovog dolaska u Lpondon, britanska vlada, na čelu s premijerom Borisom Johnsonom, objavila je svoju odluku o davanju mogućnosti Huaweju za sudjelovanje u izgradnji infrastrukture za mrežu 5G.
Mnogi stručnjaci smatraju kako će američka administracija i pored spomenutih, relativno blagih Pompeovih upzorenja, nastaviti pritiskati London prema izboru drugih tvrtki za razvoj svoje mreže 5G. Jer unutar američkog političkog establišmenta i dalje ostaje negativan stav prema ovoj odluci britanskog premijera.
O tome najbolje svjedoči i izjava američkog senatora iz savezne države Nebraske iz redova republikanske stranke, Bena Sasse, koji je član senatskog Odbora za obavještajne poslove (Senate Select Committee on Intelligence). Kazao je kako se „žalosna istina sastoji u tome, da su naši posebni odnosi sada postali manje posebni, nakon što je Velika Britanija učinila izbor u korist državnih špijuna-komunista u Huaweiu“. Tu je situaciju Sasse usporedio s „hladnim ratom“ SAD-a i Velike Britanije sa SSSR-om, kada „Margaret Thacher nije kontaktirala s KGB-om kako bi uštedjela nekoliko penija“. Također je kazao kako je sada „Komunistička partija Kine zarazila „Pet očiju“ uz pomoć Huaweija“ („Pet očiju“ je kolokvijalni naziv za sofisticirane uvezane radarske i obavještajne sustave na tlu SAD-a, Kanade, Velike Britanije, Australije i Novog Zelanda).
(https://www.sasse.senate.gov/public/index.cfm/press-releases?ID=FC4EBC80-24E3-449F-8CCA-EBFC01ED0399)
Ovi komentari američkog senatora itekako podsjećaju na jednu drugu špijunsku aferu, u kojoj su sudjelovale obavještajne službe SAD-a i Velike Britanije. Tada je, u velikoj aferi globalnog karaktera, dotadašnji službenik ključne američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) Eduard Snowden objavio informacije kako je ta agencija vršila masovna špijuniranja mobilnih i internetskih komunikacija po čitavome svijetu, predsjednika ili premijera brojnih država, uključno i najbližih američkih saveznika. Pritom je govorio o „pametnim“ sredstvima i izvođenju kibernetičkih napada pod krinkom drugih osoba od strane CIA-e, (https://wikileaks.org/ciav7p1/) ali i o arsenalu za manipulacije i miješanje u rad društvenih mreža po čitavom svijetu od strane britanskih obavještajnih službi ( https://theintercept.com/2014/07/14/manipulating-online-polls-ways-british-spies-seek-control-internet/).
U tom smislu, makar možda i bile istinite, prilično „nekolegijalno“ djeluju američke optužbe protiv kineskog tehnološkog diva Huaweija, jer je očito kako se tim poslom već odranije bave i oni sami, koristeći američke tržišne (privatne) resurse, poput društvenih mreža, mobilnih uređaja, interneta i td.
S druge strane, američka zabrinutost zbog Huaweija najveća je ne zbog bojazni o špijunskim aktivnostima te tvrtke, već zbog straha od konkurencije koju ona predstavlja na globalnom tržištu po američke IT-divove – i u kvalitativnom i u cjenovnom smislu.
Ali u svemu ovome ipak je najbitnije nešto drugo: izlazak Velike Britanije iz članstva u EU, koji je prošloga tjedna i konačno formaliziran, proveden je, između ostaloga, i zato da Londonu omogući jednostavnije samostalno globalno djelovanje u smislu osiguranja njegovih ekonomskih interesa – od Bliskog istoka, Afrike, do Dalekog istoka, nego što bi to mogao kroz mučna i dugotrajna administrativna prepucavanja unutar složenih briselskih struktura. A sada mu, međutim, na tom putu prepreke počinje postavljati njegov najveći saveznik -Washington, a da Velika Britanija još gotovo nije uspjela niti udahnuti „novi zrak slobode“ kojeg očekuje nakon „zbacivanja okova“, navodno nametnutih od strene EU. Jer nakon Brexita (i to nije nikakva tajna) London itekako računa na aktivan i ubrzani razvoj bilateralnih odnosa s Kinom, ne više isključivo posredstvom svoga utjecaja u Hong Kongu, već i neposredno – politički s Pekingom i tržišno kroz burzu u Šangaju, uključivanje u kinesku Azijsku banku za infrastrukturni razvoj, pokrenutu u sklopu operacionalizacije njezinog infrastrukturnog projekta „Jedan pojas, jedan put“ i td. U tom smislu već su ostvareni brojni britansko-kineski politički i gospodarski kontakti, održane konferencije i td., a jedan od postignutih sporazuma rezultirao je i njihovom suradnjom po pitanju informacijske tehnologije i izgradnje 5G mreže.
Dakle, usprkos nedvojbenom, svekolikom i čvrstom britanskom savezništvu sa SAD-om, London i dalje želi očuvati relativno visoki stupanj nezavisnosti u donošenju ključnih odluka iz spektra svojih nacionalnih interesa, prije svega onih po pitanju vanjske politike na koje je London uvijek osjetljiv zbog svoje bogate povijesne tradicije. Ali ta nezavisnost bi, s pozicije Trumpove administracije, morala postajati sve manja a u konačnici i prestati – odnosno uskladiti se s američkim nacionalnim interesima što je vrlo osjetljivo pitanje po britansku elitu i čemu se ona još uvijek snažno opire. O tome svjedoči i spor o kojemu je riječ u ovome tekstu, ali još i više izjava spomenutog američkog senatora o „posebnim“ odnosima Washingtona i Londona koji su sada upitni.
A upravo je na ovakav scenarij mogućeg američkog pritiskanja na London upozoravo i službeni Bruxelles tijekom procesa Brexita, govoreći Britancima kako će Amerikanci „usisati“ sve njihove želje i planove u vlastite nacionalne interese i strategije, zbog čega, na kraju, od britanskog suverenizma neće ostati ništa. Pritom su podsjećali kako je unutar EU Velika Britanija uvijek imala dovoljno privilegirani status i prostor za samostalno djelovanje po mnogim bitnim sektorima, od pravosuđa, migrantske, obrambene politike i td.
Ostaje za vidjeti hoće li London zbog američkih pritisaka protjerati Huawei (u što ne vjerujem) i time ugroziti razvoj bilateralnih odnosa s Kinom, što bi sigurno rezultiralo i slabljenjem britanskih pozicija na njezinom golemom tržištu i njihovog zauzimanja od strane drugih „igrača“, ili će se pritiscima othrvati, a Washington na sve to tiho pristati s obzirom na golemu važnost Velike Britanije unutar zajedničkog vojnog saveza.
