CAMERON OTIŠAO, SLIJEDE GA OBAMA, MERKEL I HOLANDE – A PUTIN OSTAJE

Da Zapad i Rusija jedno drugo ne razumiju odavno je poznato, kao što je poznato da uzroci tog nerazumijevanja sežu duboko u međusobnu tešku i opterećujuću povijest. Ali, što je još gore, Zapad i Rusija jedno drugome niti ne vjeruju. To je ponajprije posljedica neznanja, koje se onda lako proicira u strah, a strah u agresiju. A kako su u strahu velike oči, prečesto se u mraku vidi ono i čega nema i tako se stalno vrtimo u krugu nepovjerenja. Međutim, u pozadini svega ovog uvjek je i jedino sveprisutna geopolitika i tzv. nacionalni interesi, kojima se onda sve podređuje i pred kojima se urušavaju sva ograničenja, zakoni, granice, države, humane i civilizacijske vrijednosti.

Zapad ne želi shvatiti i prihvatiti ukupnu rusku društvenu i političku zbilju izvan konteksta golih geopolitičkih interesa i suparništava, kao i okvira sada već sveprisutne propagande i psiholoških oblika ratovanja prebačenih iz sfera obavještajnih službi u gotovo sve pore društvenog života – od gospodarskih i medijskih, do kulturnih i sportskih. Štoviše, danas i mnoge, nekad ugledne nezavisne analitičke institucije koje bi od takvih metoda „istraživanja“ morale zazirati, polako posustaju, shvaćajući kako ipak nisu financijski neovisne a da bi mogle ostati neutralne u ovom odlučujućem trenutku geopolitičke slagalice svijeta, čija će završna slika ostati uokvirena na duže vrijeme.

Nakon ruskih parlamentarnih izbora i uvjerljive pobjede „Ujedinjene Rusije“, stranke koja podupire predsjednika Putina, njezinog osnivača i bivšeg (prvog) predsjednika (neću ovom prigodom detaljnije govoriti o tragikomičnim postizbornim izvješćima u mnogim hrvatskim medijima koji su uglas, kao po „špranci“ objavljivali jedne te iste priloge o „jednom zadovoljnom“ i „jednom kritički nastrojenom“ ruskom biraču i brdu navodnih nepravilnosti i nezakonitosti, te ponavljali izjave tamošnjeg propalog političara Mikhaila Kasyanova (njegova opcija je dobila 0,5% glasova), nasljednika tzv. oporbenog vođe Navalnoga i miljenika američkih političkih i medijskih struktura, koji u SAD često javno nastupa s tamošnjim najvećim rusofobima poput Johna McCaina), i poslje nove izborne provale najvažnijeg i najcjenjenijeg Putinovog europskog protivnika, njemačke kancelarke Angele Merkel, stvari se ubrzano počinju odvijati po scenariju suprotnom onom prvotno zamišljenom.

Sve je otišlo „po krivom“

A ništa od tog prvotno zamišljenog nije se dogodilo: Putin je već odavno morao otići, i to ne izborima već narodnom revolucijom; gospodarske sankcije morale su ga načeti, a niske cijene nafte i gospodarska kriza uništiti; Rusija se „podvijena repa“ morala vratiti u „civilizirani“ Zapadni svijet i plesati kako u njemu već odavno svi plešu: po jednim notama – onim Američkim.

Na kraju dolazimo do apsurda, koji je to ugalvnom samo zato što se Zapadnoj javnosti ispire mozak od strane raznoraznih ruskih disidenata i onih „neutralnih“ analitičara i medija s početka ovog teksta i prikazuje prilično iskrivljena slika ruskog životnog, političkog pa i gospodarskog realiteta, zbog koje nas onda čudi kako se ništa od predviđenih scenarija iz tih „ozbiljnih“ analiza u Rusiji ne ostvaruje.





A ruska politička stvarnost je takva, da potpora Putinu nikada nije bila veća u zadnjih pet godina, što se onda i reflektiralo na netom održane parlamentarne izbore koje je tamošnji narod, htio to netko priznati ili ne, shvatio kao svoj odgovor svima onima izvana koji Rusiju žele uništiti (a Rusi upravo tako doživljavaju trenutačnu geopolitičku borbu između Istoka i Zapada i vjerojatno nisu daleko od istine). Usprkos nedvojbenim i složenim gospodarskim teškoćama s kojima se zemlja sada suočava, Rusija se dobro nosi s problemima, a Putinova popularnost danas je toliko velika, da ju je nedavno i američki predsjednik Barak Obama usporedio s negdašnjom popularnošću iračkog vođe Sadama Huseina. Naravno, u svom sarkazmu nije precizirao, misli li tom usporedbom na stil vladavine koji je od strane S. Huseina bio klasično diktatorski, ili pak predviđa Putinovu sudbinu identičnu onoj Sadamovoj. Vjerojatno – oboje pomalo.

Ali, da bi apsurd bio veći, Putinova popularnost i broj simpatizera drastično je porasla i u tom istom SAD-u (info: The Washington Post i The Financial Times), i to usprkos proturuskoj političkoj histeriji od strane američkog državnog vrha koja se približila onoj istoj iz doba Hladnog rata, kada se Rusiju danas, poput nekad SSSR, proglašava ni manje ni više nego „egzistencijalnom ugrozom za SAD“ (nedavna izjava predsjednika Baraka Obame) iako ona, naravno, to nikako nije. Tako se, primjerice, broj Putinovih protivnika u SAD-u smanjio s visokih 66% prije dvije godine, na svega 27% i to među ispitanicima unutar tradicionalnog konzervativnog biračkog tijela okrenutog Republikanskoj stranci, u kojoj čak 85% ispitanika Putina smatra „snažnim vođom“.

Što se ustvari događa?





Umjesto Putinove detronizacije i ruskog pokorničkog „come back to West“, uz očekivano „posipanje pepelom“ službene Moskve zbog ukrajinske krize (kojom je Putin trebao biti ponižen a Rusija oslabljena i „izbačena iz globalne utakmice“ kao ozbiljan međunarodni čimbenik), dobili smo sljedeću situaciju:

Zapad, prije svega Europska unija, puca po šavovima; Velika Britanija odlazi, EU se zasićuje islamskim izbjeglicama, produbljuje se EU jaz sjever-jug i istok-zapad, Angelu Merkel očekuje sudbina Davida Camerona, Francois Hollande je politički mrtvac, a Barak Obama upravo pleše svoj završni ples u Bijeloj kući, nervozno iščekujući rezultate vjerojatno nikada u povijesti zanimljivijih predsjedničkih izbora, ne toliko zbog same neizvjesnosti (nje je i do sada puno puta bilo), koliko zbog po prvi put nazočne različite filozofske koncepcije u promišljanja ukupnog američkog suvremenog političkog sustava od strane dviju dominantnih političkih opcija – personificiranih u vidu Hillary Clinton i Donalda Trumpa.

Suprotno navedenom, Rusija se nenadano, vjerojatno iznenadivši i samu sebe, izdigla u ponajvažnijeg globalnog igrača bez dogovora s kojim se ne može riješiti ni jedna velika svjetska kriza. Danas Moskva, apsurdno, to može zahvaliti ne sebi, već jedino promašenoj politici Washingtona koja je do toga dovela.

Geopolitički promašaj pokretača projekta svođenja Rusije u okvire slabe i izolirane regionalne države sastoji se od više elemenata, od kojih je najvažniji onaj o pogrešnoj procjeni i podcjenjivanju žilavosti ruske ekonomije (više o tome nešto niže u tekstu), sagledavajući je pogrešno kroz prizmu one sovjetske, socijalističke, s dominantnom ulogom partije koja se oslanjala na političke direktive umjesto na elementarne ekonomske zakonitosti. Ne manje važno, pogrešno su procijenili i podcjenili i odlučnost ruskog političkog vrha da ide do kraja, ne u želji da dođe do uništenja svijeta (kako se prečesto stječe dojam čitajući ili slušajući izjave pojedinih Zapadnih medija) već u priznanju prava na postojanje vlastitih nacionalnih interesa, kakve imaju i druge velike nacije, tj. prava na vođenje samostalne vanjske i gospodarske politike.

I tu treba biti posve iskren i reći: „izlizana“ i „otrcana“ politička i javna retorika, kroz mantre o demokraciji, ljudskim pravima, pravima ovih ili onih naroda na slobodu, nezavisnost i druge uhu ugodne vrijednosti i ideale, od stvarnog je života miljama udaljena i usko limitirana primitivnim i surovim geopolitičkim zakonitostima kakve su na snazi od samih početaka ljudske civilizacije. Zato je potpuno neprirodno očekivati da velike i samosvjesne države i narodi bogate povijesti i kulturnih i tradicijskih vrijednosti, uz to gospodarski razvijene ili „samo“ velikog gospodarskog potencijala poput Kine, Rusije ili Indije pa i drugih velikih svjetskih država (koje se sada potiho drže po strani), olako pristanu postati poligon za tuđe streteške i gospodarske interese. I na ovome bi trebala završiti čitava priča, a umjesto ruskog „posipanja pepelom“ to bi trebao učiniti SAD koji jedini stvari može vratiti u ispravan kolosjek, zasnovan na politici uzajamne suradnje usmjerene razvoju i dobrobiti čovječanstva, a ne dominaciji i u njezino ime pokretanja ratova s milijunima nedužnih žrtava i tužnih ljudskih sudbina.

Shvaća li Zapad svoju grešku?

Još jedna pogrešna procjena američkih stratega leži u nemogućnosti održavanja permanentne napetosti unutar europskih društava, temeljene na strahu od svekolike ruske ugroze. Kriza međusobnih odnosa jednostavno se neočekivano produljila te je već postalo posve jasno kako se Rusija neće povući sa svojih političkih pozicija (pritom mudro ostavljajući vrata za suradnju s EU otovrenim), a što čitavu EU (zbog nedostatka čvrstih državnih lidra) neplanirano gura u položaj stvaranja golemog obrambenog bunkera na svom teritoriju od strane SAD-a i NATO saveza, čime postaje i legitimna meta u slučaju krajnje vojne konfrontacije Istoka i Zapada. Međutim, usprkos snažnoj medijskoj propagandi, ta uloga, namjenjena EU, sve više nailazi na otpor ili barem nerazumijevanje njezinih građana, što u konačnici dovodi do pucanja početne EU kohezije, ionako teško uspostavljene na zajedničkoj platformi zvanoj – ukrajinska kriza, te do jačanja nacionalnih država i svijesti njihovih naroda.

Vicekancelar Gabriel u Moskvi

Prošli tjedan u Moskvi je boravio njemački vice-kancelar i predsjednik SPD-a Sigmar Gabriel, što je u pojedinim njemačkim mainstream medijima naišlo na niz kritika, u smislu, da će se njegovim posjetom okoristiti jedino predsjednik Putin i sl. Pa iako je g. Gabriel na početku posjeta, razgovarajući s pojedinim oporbenim političarima i predstavnicima NVO „Glas“, novinarima potom ukazivao na pojedine izborne nepravilnosti i govorio, kako „mnoge stranke nisu sudjelovale na izborima, što je pritisak na slobodu izražavanja“ (što ustvari nije istina jer je na izborima sudjelovalo više od 70 stranaka, kao nikada ranije, od krajnje desnih do krajnje ljevih, više ili manje ozbiljnih ili diletantskih, ideološki obijanih ili cirkusantskih, a svakoj od njih je dana šansa za javno iskazivanje predizbornih programa u specijaliziranim TV programima na temelju iste minutaže, što je do krajnosti zasitilo medijsku scenu i u biti umanjilo interes građana za same izbore), Gabrielova kritika ruskih izbora (namjenjena u prvom redu Zapadnoj publici) nije bila krajnji cilj njegovog posjeta. On je odmah svojim potezima to i jasno dao do znanja jer je iz njih bilo vidljivo kako nije došao smirivati i normalizirati političke odnose već ponajprije one – gospodarske. U njegovoj delegaciji bili su brojni predstavnici njemačkog biznisa, između ostalih, izvršni direktor Istočnog vijeća njemačkog gospodarstva Michael Harms i član uprave koncerna Siemens Siegfried Russwurm, čije je interese u prvom redu g. Gabriel i zastupao na sastanku s ruskim čelnikom Putinom i ruskim ministrima industrije i gospodarskog razvoja. Njega brine sudbina 5600 njemačkih tvrtki koje rade u Rusiji, kazao je vice-kancelar i dodao: „Naravno, ne treba govoriti samo o ekonomiji. Ali o ekonomiji se također mora razgovarati!“ U toj rečenici je zapravo sve i rečeno. Poslje nje nije čudo da su dvije strane govorile o: daljnjem snižavanju ruske ovisnosti o resursima, potpori malom i srednjem biznisu i sudbini proturuskih sankcija. U tom posljednjem g. Gabriel se izdigao iznad uobičajenih europskih fraza na tu temu, izjavivši, kako sve ovisi o ispunjenju Minskih dogovora ali da on misli kako to „može trajati jako dugo, tim prije što sve ne ovisi samo o Rusiji, već i o Ukrajini“.

Francuski medij La Tribune 22. rujna piše, kako će 30 francuskih industrijalaca krajem rujna otići u Moskvu na prvi rusko-francuski biznis-forum, u okviru delegacije Sveopće konfederacije srednjeg i malog biznisa (CGPME).

Njemački Die Welt, u svom komentaru od 21. rujna, piše, o ruskom gospodarskom „come back-u“ i kaže sljedeće: „Rusija se vratila na svjetsku pozornicu. To je vidljivo ne samo kroz predizbornu utrku u SAD-u, već i u sirijskom sukobu. Bez Kremlja se tamo više ništa ne riješava. Ali i što se tiče ekonomije, Rusija je iznova s nama. Neovisno što je cijena nafte niža od 50 dolara za barel i do njezinog osjetnijeg rasta u bliže vrijeme neće doći, stanje u njoj (Rusiji) se poboljšava“. Nakon dvije godine recesije, navodi dalje njemački medij, rusko gospodarstvo, kako se očekuje, počet će rasti. Devizne rezerve također se povećavaju: dosegnuvši početkom 2015. godine najnižu razinu, riznica se od tada napunila za 40 milijardi dolara. Ono što investitorima upada u oči jest to, da je rizik od ruskog bankrota u nadolazećim godinama pao na svega 12%, što je najniži postotak od kad je Zapad 2014. godine uveo proturuske sankcije. Kreditne agencije također su postale naklonjenije Moskvi, navodi dalje Die Welt, pa je tako Standard & Poor’s promijenio prognozu za Rusiju iz „negativne“ u „stabilnu“, dajući prognozu rasta gospodarstva u iduće tri godine za 1,6%. Što se tiče „utjecaja“ Moskve na američke izbore, njemački medij navodi, kako je g. Putin svojim javnim istupima jasno dao do znanja kako želi pobjedu onog kandidata koji će odnose s Rusijom graditi na ravnopravnim osnovama.

Može li se zaustaviti američki globalni „kamen zamašnjak“?

Ono o čemu smo u Geopolitici.news u više navrata pisali, kao o ključnom elementu za izdizanje Rusije iz „provalije“ koja joj je bila namjenjena, jest njezin aktivni vojni ulazak u sirijski sukob. O tome je 9. rujna pisao i britanski The Times, u osvrtu na novi ruski uzlet na međunarodnoj areni, koji je poremetio „američke karte“, a isti medij, pišući o ruskoj „izolaciji“, podsjeća na nedavni samit zemalja G20 u Kini gdje je g. Putin održao dvostrane pregovore i s g. Obamom i s britanskom premjerkom gđom. Theresom May.

Nedvno smo pisali i o japanskim namjerama za podizanje gospodarskih odnosa s Rusijom na stratešku razinu i u sklopu toga konačnog riješenja opterećujućeg pitanja suvereniteta nad četiri južna otoka Kurilskog arhipelaga. O svemu tome „tiho“ će se raspravljati prigodom posjeta ruskog predsjednika Tokiju u prosincu ove godine (vidi poveznicu ispod teksta).

Sve ovo, naravno, ne znači kako je američko-ruska geopolitička bitka bliska svom završetku. Kako sada stoje stvari, proturuski globalni „kotač zamašnjak“, kojeg je pokrenula Obamina administracija, bit će vrlo teško zaustaviti, makar i samo zbog sile inercije. Ali jedno je ipak sigurno: ovo stanje, koje sve više podsjeća na novi Hladni rat, može jedino promijeniti SAD. Da bi do toga došlo, u tamošnjem političkom ustroju mora doći do svojevrsnog tektonskog udara i promjene sveukupne političke paradigme. Hoće li to biti pobjeda kontroverznog Donalda Trumpa nad simbolom nastavka aktualne američke vanjske politike – Hillary Clinton, vidjet ćemo vrlo brzo. To se nekako samo po sebi nameće kao najbezbolniji izlaz iz „slijepog tunela“ u koji se je na međunarodnoj pozornici doveo Washington, imajući u rukama sve manje poluga za postizanje zacrtanih političkih ciljeva o globalnoj dominaciji izuzev grube vojne sile, a što ipak predstavlja previsok rizik i po njega samog.

Rusija i Japan: PRIPREMA STRATEŠKIH ODNOSA IZA SVIJETALA POZORNICE

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like