Način kako da poslodavac plati sve osobne račune: od vrećice čipsa do vila na tri kontinenta?
«Menadžment je najstariji zanat i najnovija profesija.»
Lawrence Lowell
Kraj 2019. obilježio je neočekivani rasplet hollywoodskog filma; autor čijeg scenarija, režiser i glavni glumac je Carlos Ghosn, a zapaženu ulogu Bonny koja se ne odvaja od Clydea (verzija sa, za sad, sretnim završetkom), ostvarila je njegova supruga Carole. Bivši šef Alijanse Renault-Nissan-Mitsubichi, pobjegao je iz Japana – gdje se nalazio u kućnom pritvoru od 25. travnja; skriven u prtljazi namijenjenoj prijevozu audio materijala – koju su, prethodno angažirani, specijalisti za eksfiltraciju ukrcali u privatni jet i sretno dopremili u Bejrut. Tamo je Gohsn veselo dočekao Novu godinu – slobodan zahvaljujući azilu koji mu je pružio Libanon. Pod teretom četiri optužnice za financijsku pronevjeru, slavni poslovnjak je, 31. prosinca, objavio priopćenje u kojem je ustvrdio da se «oslobodio nepravde i političkog progona». Ništa čudno, radi se o super-menadžeru, zvanom «cost-killer» (ubojica troškova), koji se specijalizirao u maksimizaciji profita za račun dioničara. Nakon desetljeća u službi nove poduzetničke kaste milijardera, u čijem je uzdizanju zaslužan; nakon što je uvišestručio njihove dividende, a oni njima kupovali dvorce i velebne vile, ili privatne jetove koje su neekološki koristili, nije čudno da je svoj cost-killerski genij odlučio preusmjeriti prvenstveno sebi u korist. Tako je razvio metodu: kako da vam poslodavac plati sve račune: od vrećice čipsa do vila na tri kontinenta.
Kako se stvarao novodobni top menadžment?
Tijekom tridesetogodišnjeg neoliberalnog globalizacijskog ciklusa koji se upravo završava, kapitalizam je iz sustava proizvodnje pomoću kapitala izrastao u sistem proizvodnje kapitala. Nakon prilagodbe pravnog okvira i poreznih politika potrebama financijskog lobija, dioničari investicijskih fondova, zahvaljujući LBO (Leverage Buy Out) preuzimanju urušenih tvrtki koje se uglavnom oslanja na kredit, prvo su dobivali priliku iscijediti kupljena poduzeća otplatom svojih dugovanja, a potom najčešće i dobro zaradili na njihovoj preprodaji. Tako su, između 1990. i 2020., od LBO-a do LBO-a, uspjeli uništiti cijele segmente američke i europske industrije, i generirati novu poduzetničku kastu milijardera i nove menadžere njima u službi.
Došlo je do transformacije djelovanja korporativnih menadžera koje se više nije odvijalo u službi pravne osobe – tvrtke s odgovornošću prema uposlenicima, klijentima i državama, nego u službi dioničara koji zaslužnima distribuiraju nagrade: golden hello, stock options, «zlatne padobrane», premije i bonus planove. Što su veće dividende koje se isplaćuju dioničarima neke tvrtke, to je veća vrijednost njenih dionica na burzi, a time i prihodi menadžera. Stoga se menadžeri više nisu libili masovno otpuštati radnike, eksternalizirati aktivnosti ili zatvarati rentabilne tvornice radi njihove delokalizacije na tržišta s jeftinijom radnom snagom i realizacije većeg profita.
Kako je, prema neoliberalnom globalizacijskom modelu, državni sistem socijalne zaštite sinonim za birokraciju i neučinkovitost, a odumiranje država neumitno, multinacionalne korporacije su tu teoriju koristile kako bi opravdale svoju praksu izbjegavanja i optimizacije poreza, odnosno delokalizaciju profita u države s najnižim poreznim stopama ili u porezne rajeve. Tako su se najbolji među menadžerima (top menadžment) profilirali u globalne cost-killere. «Slučaj Ghosn» nije jedinstven, nego reprezentativan primjer menadžerske dovitljivosti u izbjegavanju državnih zakona i korištenja blagodati nedorečenosti međunarodnog prava.
«Afera Carlos Ghosn»
Nakon uhićenja u Japanu i spektakularnog bijega u Libanon, sve su šanse da bivšem predsjedniku Grupe Renault-Nissan nikada neće biti suđeno. Javnosti će ostati dostupna samo kaleidoskopska vizija afere: ekstravagantne naknade koje je ishodio; sporna kuća u Bejrutu koju je Nissan kupio (iako to nije htio) i u kojoj Ghosne danas živi (nakon bijega iz Japana); suspektni sistem za ubiranje retrokomisija; pokrivanje troškova: od somptuoznog Ghosnovog vjenčanja u dvorcu Versailles do vrećice čipsa čijom je fakturom opterećena budžetarna linija s karakteristikama crnog fonda; itd. Svašta je moguće naći u slučaju Ghosne – aferi kršenja moralnih (ono što je ispravno ili pogrešno) i etičkih (ono što je dobro ili zlo) pravila, te nacionalnih zakona više država.
Srce afere je u RNBV-u, netransparentnoj strukturi, nizozemskoj podružnici Grupe Renault-Nissan u kojoj je interna revizija dva proizvođača automobila našla 11 milijuna eura sumnjivih troškova, kao i dva ugovora temeljem kojih je ta podružnica plaćala bivšu Sarcozyjevu glasnogovornicu, ministricu pravosuđa, čuvaricu državnog pečata Rachidu Dati i eminentnog kriminalca Alaina Bauera.
Sumnjivi ugovori RNVB-a
RNVB podružnicu je 2002. kreirala Alijansa Renault-Nissan BV, svaki konstruktor s udjelom od 50%. Predstavljena je kao struktura s ograničenim brojem uposlenika i aktivnosti, zadužena za pilotiranje zajedničke strategije. Glasnogovornik Alijanse je 2014., za novine Les Echos izjavio da se «radi o malom uredu koji organizira međunarodne sastanke rukovodećeg kadra dviju grupa.» Izbor Amsterdama za sjedište Alijanse obrazložio je činjenicom da je Nizozemska neutralna i ne manifestira svoju preferenciju između Francuske i Japana. Isto iako nije tajna da kada druge francuske grupe u Holandiji otvaraju podružnice, to je zbog optimizacije poreza, a privatne osobe zbog izbjegavanja plaćanja poreza. Prema novinama Libération, od 2012. je i Carlos Ghosn bio nizozemski porezni obveznik kako bi izbjegao francuski ISF – porez na imovinu veću od 1,31 milijuna eura.
Glede preliminarne istrage koju je otvorilo francusko Nacionalno financijsko tužiteljstvo (PNF), ona je reakcija na tužbu koju je podnijela jedna dioničarka Renaulta. Njen odvjetnik, Jean-Paul Baudel, izjavio je: «Sumnjivi su iznosi na koje je ta podružnica bez zaposlenika sklopila ugovore s Rachidom Dati i Alainom Baureom». Prema izvorima AFP-a bliskim istrazi, bivšoj ministrici pravosuđa je, za odvjetničke usluge, u periodu između 2012.. i 2016., nizozemska podružnica RNBV isplatila 900 000 eura honorara, a kriminologu Alainu Baueru milijun eura. Ti iznosi nisu uključeni u, ukupno, 11 milijuna eura «sumnjivih» troškova koji Carlosu Ghosnu pripisuje revizijski izvještaj kabineta Mazar. Evidentno je da anomalije u djelovanju predsjednika Renault-Nissan nisu uspjeli zamijetili niti eminentni francuski kriminolog, niti zaštitnica pravne države iz razloga što su oboje bili na plaći kod francusko-brazilsko-libanonskog super-menadžera. Odvjetnik Rachide Dati tvrdi da je uloga njegove klijentice bila pomoć u razvijanju aktivnosti Alijanse Renault-Nissan na Bliskom Istoku i u Sjevernoj Africi, te da se radi o legalnom ugovoru i prihodima koji su uredovno prijavljeni u poreznoj deklaraciji njegove klijentice. Bivša čuvarica državnog pečata dodatno je zaprijetila da će dioničarku Renaulta tužiti zbog «klevete». Sa svoje strane, denuncirajući «klevetničku kampanju», odvjetnik Alaina Bauera je, za Parisien, objasnio da je misija njegova klijenta u Renaultu bila općepoznata, te da će «dostaviti dokumente koji svjedoče o obavljenom poslu». Bauer je bio dio stručnog tima koji je 2011. dobio zadatak restrukturirati Renaultovu službu sigurnosti i deontologije. Isto nakon uzbune zbog, kako se pokazalo, lažne špijunske afere. Bauerov odvjetnik nije objasnio zašto je njegov klijent za taj posao bio plaćen u Nizozemskoj. Prema dokumentima dostavljenim AFP-u, putem RNBV-a su nagrađivani i drugi rukovoditelji Renaulta-Nissan.
Sumnjivi troškovi RNVB-a
Jedanaest milijuna eura sumnjivih troškova koje detaljiraju revizori RNBV-a odnose se na «dodatne putne troškove Carlosa Ghosna avionom» (putovanja privatnim jetom u privatne svrhe) i «druge osobne troškove pokrivene korporativnim sredstvima», te na Ghosnove donacije «neprofitnim organizacijama». Tjednik L’Express je o osobnim troškovima predsjednika Renault-Nissan pisao i prije revizorskog izvješća, evocirajući njegova putovanja privatnim jetom, «raskošne zabave», ili «luksuzan nakit». Tako je, na primjer, RNBV bio terećen računom od 227 300 eura nakon što su Ghosn i njegova supruga, 2018., pozvali osam parova prijatelja na karneval u Rio – gdje su proveli nekoliko dana u luksuznom hotelu. Ghosnov je odvjetnik pozivnice i trošak objasnio konstatacijom da «prijateljski odnosi ne isključuju poslovne.»
RNBV je također platio račun za – sada već slavni – rođendan Carlosa Ghosna u Versailleskom dvorcu 2014. godine, o kojem su se raspisali svi mediji: 634 000 eura. Prema L’Expressu, ta nizozemska podružnica također je financirala, u listopadu 2016., večeru u istom dvorcu povodom « kraljevskog» vjenčanja super-menadžera sa svojom drugom suprugom, Carole Nahas (kostimi iz doba Louisa XIV, uzvanici iz cijelog svijeta itd.). Le Figaro i drugi francuski mediji već su tada posumnjali u zloporabu povjerenja, položaja, ovlasti predsjednika Grupe Renault-Nissan BV; u konkretnom slučaju da je, u zamjenu za sponzorski ugovor između Renaulta i dvorca Versailles, ishodio besplatni najam te palače za osobne potrebe (osobna korist od 50 000 eura po danu najma).
Jesu li sa sumnjivim aktivnostima svoga predsjednika bili upoznati njegovi poslodavci: Renault i Nissan?
Renaultovo priopćenje za javnost povodom objave rezultata revizije kabineta Mazar, u kojem čelnici te gupe «otkrivaju» da efektivno postoje nedostaci unutar RNBV-a po pitanju financijske transparentnosti i procedura kontrole troškova, sugerira da su sjedištu francuskog proizvođača automobila troškovi nizozemske filijale bili nepoznati. Kako je na to upozoravao Renaultov sindikat CGT, dodatne naknade koje je RNBV isplaćivao rukovoditeljima nisu bile prikazivane u Renaultovom računovodstvu, kao što sadržaj odluka na nivou Alijanse (eventualne nesuglasice između Renaulta i Nissana) i njene aktivnosti nisu bile poznate sastavnicama te mega-grupe. Stoga je donesena odluka o stvaranju novog «operativnog odbora», jedinstvnog tijela koje bi trebalo nadgledati rad i upravljanje Alijansom, odnosno zamijeniti RNBV i drugu podružnicu koncerna: NMBV – Nissan-Mitsubishi BV. Naime, i ta druga podružnica Alijanse sumnjiči Carlosa Ghosna da je od nje u 2018. godini uprihodio 7,8 milijuna eura, te da je (preko tog entiteta sa sjedištem u Nizozemskoj) kupio svoje luksuzne vile u Rio de Janeiru, Bejrutu i Parizu. Tereti ga se i da je, samoinicijativno, jednoj od svojih sestara isplatio 660 000 eura naknada za savjetovanje, te donirao libanonska sveučilišta. Svemu treba dodati i sumnjive troškove iz izvještaja Renaultove unutarnje revizije, poput «marketinških troškova u Omanu» koje je platilo sjedište Renaulta u Parizu, iako su trebali biti plaćeni iz budžeta Renaulta dotične regije. Revizori vjeruju da se iza «marketinških troškova u Omanu» kriju «sitni» osobni troškovi Carlosa Ghosna.
«Pravno-industrijska zavjera» ili «upozorenje» top menadžmentu?
Rođen u Brazilu u obitelji libanonskog podrijetla, nakon diplome prestižne francuske Politehnike, Ghosn je karijeru započeo u Michelinu gdje se postupno uzdigao do pozicije «number 2».1996., regrutirao ga je šef Renaulta Louis Schweitzer, s namjerom da ga učini svojim nasljednikom. I kao novi čelnik Renaulta, nastavio je održavati vezu s Libanonom, gdje je studirao kod isusovaca (odakle donacije libanonskim sveučilištima). Specijalizirao se u transformaciji poduzeća na rubu bankrota u vrlo profitabilne tvrtke.
U trenutku u kojem je uhićen, upravljao je oporavkom Mitsubishi Motorsa nakon otkrivanja zadnje prijevare te grupe (glede tehničkih karakteristika pojedinih modela automobila). U Japanu je bio obožavan «manga-heroj» otkako je oporavio Nissan njegovim preuzimanjem od strane Renaulta 1999.
U Francuskoj je ponekad bio optuživan da favorizira japanske interese i u prvi plan stavlja financijski menedžment. Međutim su kritike oslabile otkako je Renault počeo otvarati radna mjesta u zemlji. Kakogod, Alijansa Renault-Nissan BV, 2016. proširena na Mitsubishi, bila je 2017., s 10,6 milijuna prodanih vozila, svjetski number one u prodaji automobila. Evidentno je da se radi o uspjehu na kojem Alijansi konkurencija zavidi. U tom je kontekstu, sam Carlos Ghosn ustvrdio da je «afera Ghosn», u stvari, «pravno-industrijska zavjera». Međutim, Ghosnov susret s «najtvrđim» (japanskim) pravosuđem, više nego «zavjeri», nalikuje «upozorenju» koje poduzetnička kasta milijardera šalje svojem top menadžmentu (cost-killerima): što im se može desiti ukoliko maksimizaciji njihovog, pretpostave maksimizaciju vlastitog profita.
Ostaje otvoreno pitanje s kojim se suvremeni cost-killeri suočavaju na dnevnoj bazi: zašto bi «ubijanje troškova» za račun dioničara bilo moralnije, etičnije i zakonski opravdanije od «ubijanja troškova» za sebe samog?
