„Crvene linije“ Rusije i SAD-a još nisu definirane. Čime će se „trgovati“ u pregovorima?

Posljednjih tjedana svjedočimo šizorfenim američko-ruskim odnosima: Biden predlaže Putinu održavanje zajedničkog summita, a već idućeg dana Rusiji uvodi nove sankcije (gotovo mi se čine i kao sankcije zbog samog postojanja Rusije kao suverene države) koje uključuju i protjerivanje diplomata, a na isto potiče i svoje saveznike; Rusija odgovara identičnim protjerivanjem američkih diplomata i prijeti, u slučaju novih sankcija, odgovorom kojega će Zapad ovoga puta dobro osjetiti.

Sve skupa nikako ne odaje dojam optimizma kada je riječ o mogućnosti američko-ruskog summita na vrhu, ali diplomacija, usprkos navedenom, ipak tvrdo ustraje baš na toj temi, kao da je datum summita već određen (a nije, što je ovih dana potvrdila i glasnogovornica Bijele kuće Jen Psaki) i neovisno o tome što Vladimir Putin još nikako nije odgovorio na prijedlog svog američkog kolege, koji ga je, podsjetimo i na to, u veljači ove godine u intervjuu ABC nazvao „ubojicom“.

Dakle, šizofrenija u međusobnim odnosima u doslovnom smislu te riječi, ali, usudio bih se reći, i ne postojanje jasno definirane američke strategije po Rusiji, što se može iščitati iz Bidenovih govora, poput ovog nedavnog, u Kongresu, koji djeluje prilično zbrkano: od krajnje hladnog do krajnje pomirljivog tona. Tipa onog: mi smo Rusiji pokazali, kaznili smo je zbog njenog zlog ponašanja prema SAD-u udarivši je svim onim što nam je bilo na raspolaganju i to ćemo i dalje činiti ako bude potrebno, ali sada je vrijeme za dijalog između njega i Putina.

I što sve još Biden nije kazao, a što prije svega ukazuje na pad američke globalne moći, a ne jačanje iste. Gotovo patetično je govorio o ponovnom američkom povratku i američkom novom predvodništvu svijeta, kao da nitko ne vidi da je taj svijet postao posve drukčiji i da ne samo Kina i Rusija ne žele da ih po tom istom svijetu netko vodi za ruku i govori im što se smije a što ne smije raditi.

Netko u svemu ovome vjerojatno vidi nekakvu američku strategiju ili čak zamku u koju Biden „toplo-hladnom“ retorikom i sankcijskom „batinom“ želi uvući Putina i Rusiju, ali osobno nisam sklon takvim razmišljanjima. I dalje smatram kako jasne američke strategije u odnosima s Rusijom nema i da su ti odnosi neupravljivo kaotični i šizofreni (najviše zbog same politike Washingtona prema Moskvi posljednjih godina i stvarne proturuske histerije u američkom društvu koju je kreirala Demokratska stranka i tamošnji mainstream mediji – želeći Trumpu ograničiti prostor djelovanja u približavanju američko-ruskih stavova po ključnim svjetskim problemima) neovisno o diplomaciji koja nastoji pružiti dojam suprotnoga.

Tako i državni tajnik Antony Blinken, koji je jučer stigao u London na dvodnevni summit G7, na medijskoj konferenciji u britanskoj prijestolnici kaže kako Washington želi izgraditi stabilnije i predvidljivije odnose s Moskvom i ne traži eskalaciju. “Ako Rusija krene u ovom smjeru, onda ćemo i mi. Mislim da će predsjednik Biden imati priliku, kada se sastane s predsjednikom Putinom, izravno razgovarati o tome”, izjavio je Blinken i podsjetio kako su, usprkos “dubokim proturječjima”, Sjedinjene Države i Rusija uspjele produljiti strateški ugovor START-3.




“Tražit ćemo druge mogućnosti (suradnje), ali to će biti rezultat onoga što Rusija odluči učiniti ili ne učiniti”, rekao je državni tajnik. Do tada će Sjedinjene Države “pomno nadgledati” akcije i politiku Moskve. Ako se ruska strana bude ponašala “bezobzirno ili agresivno”, Sjedinjene Države će odgovoriti, naglasio je Blinken.

„Crvene linije“ kao pregovarački „as u rukavu“ – nisu definirane





Ovdje bih dodao slijedeće: tzv. crvene linije, o kojima dvije strane javno govore kao o onima koje suprotna strana više neće smjeti prijeći, još uvijek nisu objavljene, pretpostavljam – niti čvrsto definirane. One će se, nedvojbeno, pomicati „lijevo-desno“ s obje strane tijekom diplomatske pripreme summita Biden-Putin, a što će u njih konačno ući bit će objema stranama poznato tek nakon eventualnog summita na vrhu kojeg je Biden predložio Putinu na nedavnom vrhuncu nove ukrajinske krize.

I dok prijestolnice istočnog krila EU jedna za drugom srozavaju svoje diplomatske odnose s Moskvom temeljeći svoje postupke na tzv. europskoj solidarnosti – ovoga puta s Češkom i njenim proturuskim potezima, Rusija ih više neće pokušavati popravljati bilateralnim razgovorima sa svakom državom toga krila ponaosob, već će razgovarati samo s „glavom“ tj. SAD-om. Moskva jako dobro shvaća kakav je stvarni položaj „mladih“ članica EU u odnosu na Washington i nema iluzija oko očekivanja bilo kakvih samostalnih poteza od njih u smislu pokušaja definiranja svojih odnosa s Rusijom po bilateralnoj liniji.

Rusija smatra kako će Washington, u slučaju nekakvog njegovog hipotetskog sporazuma s Moskvom, sve njih, prije ili kasnije, po savezničkoj liniji „dovesti u red“ i ruska diplomacija na to ne želi uzaludno trošiti energiju. To je, uostalom, jasno dala do znanja, kako istočnim članicama EU tako i Bruxellesu tj. EU kao cjelini. Koja će od država EU s Rusijom željeti surađivati – vrata su joj otvorena. I tu završava sva priča.

A taoci politike EU prema Rusiji, koja je gotovo primorana slijediti onu američku, ne žele biti baš sve njezine članice – zato i svjedočimo, primjerice, čestim razgovorima Vladimira Putina s Emmanuelom Macronom i Angelom Merkel neovisno o njihovoj deklarativnoj solidarnosti s vanjskom politikom Bruxellesa. Moglo bi se reći kako, prije svega Berlin, zauzeti „tvrdi“ stav Bruxellesa prema Moskvi koristi u svojim pregovorima s Rusijom, jednako kao što ga koristi i Washington. Problem po njih nastaje sada, kada Rusija javno izjavila kako su svi mostovi između nje i EU srušeni isključivo krivnjom Bruxellesa, koji će ih, ako to želi, sam morati popravljati. Drugim riječima, što misli Bruxelles u vanjskopolitičkim pitanjima Moskvu više ne zanima. Ona zna tko na Zapadu i u toj istoj EU vuče glavne konce i s kim se može ili mora razgovarati ako se želi stvar pomaknuti „s mrtve točke“.




I tome će se, ako na Zapadu bude interesa za stvarno popravljanje odnosa s Rusijom ili barem njihovog smještanja u obostrano prihvatljive okvire, svi morati prilagoditi. Rusija jednostavno nema odstupnicu za davanje nekih značajnijih ustupaka, ako u to ne računate eventualni premještaj Alekseja Navaljnog iz sadašnjeg zatvora u neki „humaniji“ ili možda čak i njegovo protjerivanje iz zemlje – na slobodu, na Zapad – kao što su to ruske vlasti svojedobno učinile i sa Zapadu bliskim ruskim oligarhom Mihailom Hodorkovskim koji je u Rusiji služio dugogodišnju zatvorsku kaznu zbog neplaćanja golemog iznosa poreza njegove mega-tvrtke Yukos koja je u Zapadne banke prebacila ogromnu količinu novca zarađenog u naftnom biznisu Yukosa sa zapadnim naftnim kompanijama na tlu Rusije. I Hodorkovskom se, također, prije toga zdravstveno stanje opasno pogoršalo u „nehumanim uvjetima“ ruskih kazamata, a i mama mu se opasno razboljela, pa ga je Putin eto odlučio pomilovati i omogućiti mu slobodan odlazak na Zapad. Danas je Hodorkovski i zdrav i živahan na čistom i slobodarskom zraku tog istog Zapada i aktivno vodi projekte i fondove krajnje oporbeno usmjerene prema Putinu i ruskoj politici općenito.

Moskva se, naravno, s takvim „problemima“ sada lako može nositi, pa je i to jedan od recepta za ruske pregovaračke ustupke u pregovorima Putin-Biden. Za Navaljnijem, kao i za Hodorkovskim, u Rusiji ionako neće nitko previše plakati. A Zapad će imati „argumente“ i dalje kritizirati Rusiju s pozicije kršenja ljudskih prava, o čemu eto svjedoči i spomenuti „prebijeg“ Hodorkovski, kojeg bi, eventualno, mogao slijediti i „nepokorni“ Navaljni. Kao po sve strane potpuno bezbolno rješenje.

Rusija se rješava Navaljnog kao “neugodne buhe” zbog koje je Zapad stalno poziva na red, a što joj daje prijeko potrebni “ustupak” Zapadu, a  tom istom Zapadu (čitaj SAD-u) privid pobjede jer je “prisilio” Moskvu na oslobađanje oporbenog aktiviste koji najglasnije kritizira Putina i njegovu vlast. Kada se tako poslože stvari otvara se prostor i za spomenuti summit na vrhu i za podosta toga drugog što se tiče stvarne (a ne fiktivne, kakva bi mogla biti ova trgovina s Navaljnim koju sam samo tako osmislio i do koje, naravno, ne mora doći) trgovine nuklearnih velesila. U kojoj bi moglo biti podosta iznenađenja – uključujući i onih po neke neugodnih i neočekivanih.

Komentari

komentar

You may also like