Mario Stefanov
Autori konstatiraju stanje ograničenih prirodnih resursa u svijetu i istodobnog nekontroliranog rasta stanovništva usporedno sa zahtjevima za brzim gospodarskim razvojem. Prema njima, riječ je o nespojivim procesima, a rješenje su našli u smanjenju populacije stanovništva svijeta. Prema tom zloslutnom manifestu, to se može postići samo prenošenjem vlasti s izabranih političara na tehnokratske strukture
Europska unija i njezine vodeće članice, čije ekonomije polako, ali sigurno tonu u duboku i po svojim posljedicama i očekivanom vremenu trajanja nepredvidljivu krizu, preko međudržavne organizacije Unije za Mediteran pokušavaju ojačati svoj ekonomski i politički utjecaj u sjevernoj Africi. Godinama zapostavljana, ali ipak održavana u životu u okviru agende ekonomske i socijalne integracije Europske unije i regije Bliskog istoka i sjeverne Afrike (Middle East and North Africa – ili skraćeno MENA), organizacija Unija za Mediteran pokušava se iz zombija pretvoriti u živi politički i poglavito ekonomski organizam. Europskoj uniji sada je više nego ikada potrebna sjeverna Afrika kao izvor energenata i smjer dobave energenata prema Europi.
Otvaranjem rata u Europi ruskom agresijom na Ukrajinu i sankcijskim odgovorom Zapada prema Rusiji prekinuti su ne samo dotadašnji dobavni pravci jeftinih energenata za potrebe Europske unije iz Rusije, nego se ratom u istočnoj Europi praktički gotovo potpuno zatvara i tradicionalni smjer projekcije geoekonomskih interesa najmoćnijih članica EU-a prema istoku. Ratni plamen, naime, zaustavlja ili otežava bilo kakvu trgovinu i investicije europskih sila ne samo u Rusiji nego i na prostorima središne Azije. Usporedno, nastavkom sve žešćeg sučeljavanja SAD-a i Zapada s Kinom, htjela to europska politička i gospodarska elita ili ne, postupno se zatvaraju i europske ekonomske opcije u Kini, a trgovina zbog nametnutih geopolitičkih barijera atrofira. Plasman ekonomskih interesa Europske unije u ostatku Indo-pacifičke regije ne može nadoknaditi gubitak pozicija u Kini između ostaloga i zbog snage azijskih konkurenata, prije svih Japana.
Europskoj uniji praktički preostaje samo geoekonomski pravac prema ključnom političkom i vojnom savezniku, SAD-u. No i na tom terenu sve su veći problemi.
Sunce i vjetar
Washington pokrenutim državnim poticajima svojim tvrtkama i stranim poslovnim subjektima koji djeluju na teritoriju SAD-a potiče preseljenje proizvodnje i kapitala iz Europe u SAD. Amerika se tako reindustrijalizira, a Europa deindustrijalizira. Usporedno se Washington u okolnostima prekida dotoka energenata, prije svega plina iz Rusije prema Europi, nametnuo u ovom trenutku kao ključni europski plinski dobavljač, ali je cijena koju EU plaća za američki LNG tri do četiri puta viša od cijene koju je ranije plaćala.
Europskoj uniji preostala je jedina, relativno sigurna karta koja obećava i moguću brzu energetsku i ekonomsku dobit, a to je regija Bliskog istoka i sjeverne Afrike (MENA).
Ona za Europsku uniju može osigurati povoljnije uvjete nabave energenata, prije svega plina, ali i slobodnog, građevinski neizgrađenog prostora za instaliranje postrojenja za proizvodnju zelene energije korištenjem sunca i vjetra, kao postrojenja za proizvodnju zelenog vodika. Veliku zelenu tranziciju energetike i gospodarstva u cjelini vodeće elite europskih sila i EU-a vide kao izlaz iz energetske slijepe ulice u kojoj su se našli. Bilo to i u kojem vremenskom okviru ostvarivo ili ne, Europska unija treba resurse MENA-e i stoga u toj regiji, poglavito na prostorima sjeverne Afrike, mora osigurati svoj utjecaj. Posljedično, mehanizam plasmana utjecaja europskih sila na tom prostoru kroz međudržavnu instituciju Unija za Mediteran dobiva na važnosti. Tim prije što se utjecaj, sasvim je očito, ne uspijeva u dovoljnoj mjeri realizirati kroz Arapsku ligu, koja se, između ostalog odbila opredijeliti za potporu bilo kojoj zaraćenoj strani u ratu u Ukrajini. Unija za Mediteran, stoga, kao međudržavna organizacija država Europe i sjeverne Afrike u izvjesnoj mjeri služi kao instrument zaobilaženja utjecaja Arapske lige u odnosima država sjeverne Afrike s Europskom unijom.
Na posljednjem Regionalnom forumu Unije za Mediteran, održanom u Barceloni 24. studenoga, na kojem su sudjelovale 43 države i za sastanke te organizacije rekordni broj od 17 ministara vanjskih poslova, naglasak je, prema agencijskim izvješćima, stavljen na posljedice rasta cijena hrane koja pogađa države sjeverne Afrike i teške socijalne prilike u tim državama. “Problem je vrlo ozbiljan. Zemlje južnog i istočnog Mediterana su uvoznici osnovnih prehrambenih namirnica, poglavito žitarica.
Neke su 90-postotno ovisne o njihovu uvozu”, upozorio je na sastanku u Barceloni Nasser Kamel, glavni tajnik Unije za Mediteran.
Veliki rizik
“Da, postoji rizik od političkih nemira. Vidimo i u zapadnoj Europi, doduše bez nasilja, ogorčenje građana, što utječe i na rezultate izbora”, napominje Kamel. Osim toga, na sastanku Unije za Mediteran upozoreno je i kako bi klimatske promjene mogle podići razinu mora, a ona nanijeti sol na dosad plodna kopnena zemljišta i time izazvati dodatne probleme.
Ipak, nakon tirada o rastu razine mora, na koji države sjeverne Afrike po svemu realnom nemaju niti mogu imati ikakva utjecaja, i analize porasta cijene hrane, koje su također izazvane zbivanjima izvan te regije na koje također regionalne države sjevera Afrike nemaju gotovo nikakav utjecaj, glavni tajnik Unije za Mediteran ipak je prozborio o jedinom pitanju koje zapravo zanima Europsku uniju. “Kada je riječ o energiji, Jug je ekstremno bogat suncem i vjetrom pa bi mogao opskrbljivati energijom cijelu Europu bude li se ulagalo u tehnologiju. No kada je riječ o poljoprivredi, situacija je kompliciranija”, dodao je glavni tajnik Nasser Kamel. Tako je ključno pitanje zbog kojega Unija za Mediteran postaje ponovno važna i živahna praktički prikrio pitanjem učinkovitosti regionalne poljoprivredne proizvodnje.
Posve je jasno da dosadašnje životarenje i najave oživljavanja Unije za Mediteran imaju u pozadini energetske i ekonomske potrebe Europske unije, a ne brigu za bolji život tamošnjeg stanovništva.
Velika zelena transformacija Europske unije i strategija za uvođenje vodika kao temeljnog goriva, koje u Europskoj uniji treba do 2050. zamijeniti goriva koja se danas koriste, neprovedivi su bez korištenja resursa Afrike i poglavito Sjeverne Afrike.
Jednostavno rečeno, bez Afrike i njezinih energetskih i prostornih potencijala, prije svega energije sunca i vjetra sjeverne Afrike i južnog Sredozemlja, nema nove zelene Europske unije.
Doktrina uništenja
Ta činjenica europsku zelenu politiku podiže na razinu geopolitičke doktrine i čimbenika europske vanjske politike jer je njezin preduvjet politička, gospodarska i konačno fizička kontrola Afrike i regije MENA (Bliski istok i sjeverna Afrika) na bilo koji način.
Već danas je u analizama think-tankova i lobističkih klubova koji kreiraju europsku politiku široko prisutna skraćenica EUMENA (Europa, Bliski istok i sjeverna Afrika), kojom se naglašava postojanje agende geoekonomske i geopolitičke integracije tih prostora s Europom. Energetska politika i europski zeleni plan jedan su od ključnih razloga tih integracijskih procesa. Nekadašnje zle slutnje legendarne talijanske novinarke Oriane Fallaci o planovima europske elite usmjerenima na stvaranje tzv. Eurabije, kako ju je ona nazvala, dugo proglašavane teorijom zavjere, sada, čini se, postaju stvarnost.
Politika EU-a planira koristiti energiju sunca i vjetra sjeverne Afrike za proizvodnju zelene električne energije, kojom bi se pak elektrolizom vode proizvodio tzv. zeleni vodik, vodik dobiven potpuno iz obnovljivih izvora energije. Za razliku od njega, tzv. sivi i plavi vodik koji se proizvode preradom ugljikovodika nisu ekološki čista goriva. Zeleni vodik proizveden uz pomoć električne energije dobivene iz energije vjetra i sunca elektrolizom vode jedini zadovoljava uvjete nove europske zelene politike.
No kako ta ista sjeverna Afrika oskudijeva vodnim resursima, to se logički nameće pitanje – odakle voda za proizvodnju zelenog vodika. U svim objavljenim planova razvoja zelene ekonomije Europe uz pomoć potencijala Sjeverne Afrike to pitanje se gotovo prešućuje pa je potpuno izvjesno da se u sklopu europske zelene politike u tu svrhu namjerava koristiti ni manje ni više nego – Sredozemno more. Da je tomu tako, svjedoči i studija Brookings Institution od 24. lipnja 2014. pod naslovom: “Is water scarcity dampening growth prospects in the Middle East and North Africa?” prema kojoj područje MENA-e izrazito oskudijeva vodom. Ono je veličine oko 10,2 posto svjetske površine, ali ta regija prima samo 2,1 posto prosječne svjetske godišnje količine oborina.
Ekstrakcija vodika
Nadalje, regija sadrži samo 0,3 posto godišnjih obnovljivih izvora u svijetu. Odakle onda voda potrebna za elektrolizu u cilju ekstrakcije vodika pomoću električne energije dobivene iz obnovljivih izvora sunca i vjetra te regije ako vode očito nema dovoljno ni za potrebe stanovništva? Odgovor se sam nameće – iz Sredozemnog mora.
Potpuno je izvjesno da se u sklopu europske zelene politike namjerava za proizvodnju ekološki čistog zelenog vodika iskorištavati i danas već ugroženi ekosustav Sredozemnog mora. On nije puka voda, kako ga očito zamišljaju kreatori zelene politike, nego je more zapravo živi organizam, prirodna zajednica živih organizama na jedinstvenom staništu. Već sada se taj ekosustav koristi kroz procese desalinizacije za proizvodnju pitke vode, no to je sasvim opravdana uporaba morske vode u cilju zadovoljavanja osnovnih životnih potreba ljudi. Proizvodnja zelene energije u obliku zelenih molekula vodika iz morskog ekosustava u mjeri kojoj se to planira –čista je perverzija i devastacija okoliša.
Nažalost, očito je pravi plan izgradnja velikog broja postrojenja za proizvodnju zelenog vodika elektrolizom morske vode na priobalju sjeverne Afrike. Na namjeru korištenja područja sjeverne Afrike i Bliskog istoka za potrebe proizvodnje zelenog vodika iz vode jasno ukazuje studija “Dii Desert Energy” (Desertec Industrial Initiative – Dii) iz studenoga 2019. pod nazivom “A North Africa – Europe Hydrogen Manifesto“. U studiji se izričito navodi: “Kada Europa i sjeverna Afrika razviju zajedničko vodikovo gospodarstvo, koristi će imati i sjeverna Afrika i Europa. Poput prirodnog plina, vodik se može uvoziti iz sjeverne Afrike plinovodima, što je jeftinije od brodskog transporta. Zahvaljujući uvozu vodika iz sjeverne Afrike, Europa bi mogla ostvariti održiv energetski sustav”.
Obnovljiva energija
“Nadalje, zajednički europski i sjevernoafrički pristup obnovljivoj energiji i vodiku stvorio bi gospodarski razvoj koji bi osigurao socijalnu stabilnost u sjevernoafričkim zemljama potencijalno smanjujući broj imigranata iz te regije u Europu.” Posebno se naglašava da je cilj proizvodnja zelenoga vodika iz vode, pa se navodi: “Zeleni vodik proizveden iz obnovljive električne energije i vode igrat će presudnu ulogu u našoj budućoj dekarboniziranoj ekonomiji”.
Studija ukazuje i na prave razloge usmjerenosti prema proizvodnji zelene energije izvan Europe. Izričito se navodi: “Zbog ograničenog prostora i gustoće stanovništva Europa neće moći proizvesti svu obnovljivu energiju u Europi. Stoga se predmnijeva da će velik dio vodika biti uvezen. Iako uvoz vodika može doći iz mnogih dijelova svijeta s dobrim izvorima sunca i vjetra, primarna mogućnost je uvoz iz sjeverne Afrike. Već danas, prema OPEC-u i EIA-i, 13 posto prirodnog plina i 10 posto nafte koja se koristi u Europi potječe iz sjeverne Afrike, a 60 posto izvoza nafte iz sjeverne Afrike i 80 posto izvoza plina otprema se u Europu”.
Nadalje, u studiji se navodi: “Resursi u sjevernoj Africi su ogromni. Samo osam posto pustinje Sahara prekrivene solarnim pločama potrebno je za proizvodnju 155.000 TWh, ukupne količine energije potrebne svijetu… Pustinja Sahara je najsunčanije područje u cijelome svijetu tijekom cijele godine. To je veliko područje (više od tri milijuna četvornih kilometara) koje u prosjeku prima 3600 sunčanih sati godišnje, a na nekim područjima i 4000 sati. To znači da razina dozračene sunčeve energije dostiže 2500 do 3000 KWh po četvornom metru godišnje”.
U vezi s energijom vjetra studija Dii kazuje: “Također, pustinja Sahara jedno je od najvjetrovitijih područja na svijetu. Prosječne godišnje brzine vjetra na razini tla prelaze 5 metara u sekundi u većem dijelu pustinje, a u zapadnim priobalnim regijama dosežu brzine i od 8-9 m/s. Brzine vjetra povećavaju se s porastom visine, a saharski vjetrovi prilično su stabilni tijekom cijele godine.”
Ogromni potencijali
“Analizirajući potencijale sjeverne Afrike, Dii zaključuje da se solarna postrojenja velikih razmjera i postrojenja za proizvodnju električne energije iz vjetra u zemljama sjeverne Afrike mogu realizirati s mnogo nižim troškovima nego u Europi pa očekuje da će se troškovi proizvodnje električne energije iz izvora sunca i vjetra u sjevernoj Africi spustiti na 1 $ct/kWh do 2030. Studija Dii zaključuje: “Očekuje se da će Europa nastaviti uvoziti energiju i u budućem sustavu obnovljivih izvora energije. Međutim, uz fosilna goriva Europa će s vremenom uvoziti energiju u obliku zelenih molekula. Zajednička vodikova strategija između Europe i sjeverne Afrike pomoći će izgradnji europskog energetskog sustava koji će se temeljiti na 50 posto obnovljive električne energije i 50 posto zelenog vodika do 2050. Taj zeleni vodik sačinjavat će onaj proizveden u Europi i onaj iz uvoza, posebno iz sjeverne Afrike. Vodik proizveden u sjevernoj Africi bit će koristan i za Europu i za sjevernu Afriku”.
Institucija Unije za Mediteran, htjela europska politika to priznati ili ne, sastavni je dio takvih agendi i strategije energetskog iskorištavanja resursa Afrike i u konačnici gospodarske i političke integracije Europe i regije MENA-e u jedinstvenu geopolitičku i geoekonomsku cjelinu. Navedena agenda, kao uostalom i Unija za Mediteran, nakon propasti revolucija tzv. arapskog proljeća i debakla američkih i europskih vojnih intervencija u MENA-i djelovala je potiho, a sada je očito ponovno nastupilo vrijeme kada se može otvoreno nastaviti realizirati. Unija za Mediteran u svojoj primarno geoekonomskoj funkciji učinkovit je instrument provedbe strategije integracije i posljedično jačanja i osiguranja utjecaja europskih sila na prostorima MENA-e.
No proces integracije već je po svojoj prirodi interaktivan i djeluje na obje strane. S europske strane prema MENA-i putuje kapital i politički utjecaj, a s afričke prema Europi putuju migranti i potencijalna radna snaga.
Da je tomu tako, svjedoči i agencijska vijest o sastanku dužnosnika ministarstava vanjskih poslova iz 42 zemlje članice Unije za Mediteran održanom u Barceloni 21. listopada prošle godine, gdje su razgovarali o uključivanju izbjeglica u obrazovni sustav zemalja primateljica. U središtu razgovora, održanih djelomično u sjedištu Unije za Mediteran, a djelomično videovezom, bio je projekt u sklopu kojeg će 300, uglavnom sirijskih izbjeglica, dobiti stipendije za pohađanje fakulteta. Ako i nisu bili inženjeri kada su upali na tlo Europske unije, zahvaljujući Uniji za Mediteran to će postati.
Industrijski konzorcij podržava i Greta Thunberg
Industrijski konzorcij Dii (Desertec Industrial Initiative) koji je stvorio i obznanio navedenu studiju razvijen je na temelju Desertec inicijative i zaklade koju je osnovala organizacija Trans-Mediterranean Renewable Energy Cooperation ili skraćeno TREC. Cilj TREC-a, Deserteca i industrijske inicijative Dii koja je iz njega proizašla je promicanje tehnološkog, ekonomskog i političkog okvira za razvoj proizvodnje zelene energije u pustinji sjeverne Afrike. Tvrtke i banke osnivači inicijative Dii svojim djelovanjem fokusirani su na proizvodnju čiste energije na području MENA-e (Bliski istok i sjeverna Afrika). TREC iz kojeg je proizišao i Desertec i industrijski kompleks Dii osnovao je nitko drugi doli famozni Rimski klub 2003. godine zajedno sa National Energy Research Center Jordan. Rimski klub, kao svojevrsni think-tank, poznat je po knjizi koju su 1972. godine u njegovo ime objavili Jay Forrester i Dennis Meadows pod naslovom “The Limits to Growth” (“Granice rasta”). Autori konstatiraju stanje ograničenih prirodnih resursa u svijetu i istodobnog nekontroliranog rasta stanovništva usporedno sa zahtjevima za brzim gospodarskim razvojem. Prema njima, riječ je o nespojivim procesima, a rješenje su našli u smanjenju populacije stanovništva svijeta. Prema tom zloslutnom manifestu, to se može postići samo prenošenjem vlasti s izabranih političara na tehnokratske strukture. Kombiniralo se čak i s prijedlozima o novčanom nagrađivanju ženske populacije koja ne bi rađala. Rimski klub u brizi za Europu osnovao je 1993. Vijeće za budućnost Europe, a 2014. službenim priopćenjem podržao je djelovanje ekološke aktivistkinje Grete Thunberg.
Nakon Gadafijeve smrti nastalo je rasulo
Europska zelena politika ovisi o afričkim političkim prilikama i o tome tko kontrolira MENA-u i cijelu Afriku, a uvođenje pojma EUMENA jasno ukazuje na ambicije EU-a u tom smjeru. Potreba europskog nadzora nad tim prostorima otvara vrata žestokom nadmetanju regionalnih i globalnih sila te novim krizama, pa i ratovima za sunce i vjetar južnog Sredozemlja. Naizgled kaotična zbivanja u Libiji, gdje su se praktički umiješali svi koji drže do sebe, od Italije, Njemačke, Francuske do SAD-a, Turske i Rusije odvijaju se upravo u tom okviru. Ratno nadmetanje na libijskim prostorima ne vodi se samo radi osiguranja izvorišta nafte i plina za Europu nego i za buduće izvore energenata, sunce i vjetar i sam prostor koji je dovoljno velik da prihvati masivna postrojenja za proizvodnju zelene energije i tzv. zelenih molekula, odnosno zelenog vodika kao novog goriva.
