Nedavno potpisani sporazumi u Washingtonu, kojima posredno, preko SAD-a, Srbija i Kosovo uređuju međusobne odnose predstavljaju pravu poslasticu za sve one koji se zanimaju za geopolitiku. Stvar koja prva upada u oči jest spominjanje Izraela, Hezbollaha, i preseljenja ambasade u Jeruzalem. Netko bi se mogao zapitati, kako su te teme pronašle mjesto u razgovorima između Srbije i Kosova? Kakve, pobogu, one imaju veze s Kosovskim pitanjem? Naravno, ove teme nisu slučajno stavljanje u tekst sporazuma te zaslužuju detaljnu i opširnu analizu koja će se u narednim danima sigurno pojaviti. Ono čemu bih se ovdje volio posvetiti jest utjecaj sporazuma na daljnje bilateralne odnose Srbije s Rusijom i Kinom. Iako se te dvije zemlje nigdje ne spominju direktno, pročitamo li tekst sporazuma vidjet ćemo kako je izuzetno velika pozorniost posvećena upravo njima.
Što tekst govori o Rusiji i Kini?
Kao što sam prethodno naglasio te dvije zemlje nigdje nisu eksplicitno spomenute, ali ruku na srce, nitko nije toliko blesav da ne razumije o čemu se u tekstu zapravo radi. Točke sporazuma, koje su za ovu temu zanimljive, su sljedeće“
Točka 8. Obije strane će diversificirati svije izvore energije.
Točka 9. Obje strane će u svojim mrežama mobilne komunikacije zabraniti upotrabu 5G opreme koju isporučuje neprovjeren prodavač. Tamo gdje je takva oprema već́ prisutna, obje strane će se obavezati na njeno uklanjanje i druge napore na medijaciji tako da to bude pravovremeno napravljeno.
Odnos prema Rusiji
Krenimo od točke 8. Iako nigdje nije direktno spomenuta Rusija, svima je jasno kako se ova točka odnosi upravo na nju. Pitanje energetske diverzifikacije samo je jedan od oblika zapadnog novogovora, koji u prijevodu znači „izvolite prestati kupovati energente od Rusije i prebacite se na energente koje nudi SAD“. Pojam diverzifikacije najčešće se koristi kada se od Europske unije traži prekid energetske suradnje s Rusijom. Kao što znamo, SAD vrši veliki pritisak na Njemačku kako bi ova zemlja odustala od izgradnje projekta plinovoda „Sjeverni tok 2“ i kupovala američki ukapljeni plin. Nedavni slučaj s Navaljnim ponovno je pokrenuo pitanje realizacije navedenog projekta i uvođenje dodatnih sankcija prema Rusiji. Brojni njemački mediji optužili su Vladimira Putina da je osobno organizirao napad na svog političkog protivnika i zbog toga traže kažnjavanje Rusije na energetskom planu. Ista stvar traži se i od Beograda, a Srbi su potpisivanjem ovoga sporazuma na nju i pristali. Beograd će se sada morati okrenuti od ruskih energenata i na svoje tržište pustiti neke druge (čitaj između redaka američke) igrače. Ovo predstavlja dodatni problem ukoliko uzmemo u obzir kako je ruski kapital izuzetno snažno prisutan u srpskom energetskom sektoru. NIS (Naftna industrija Srbije), srpski ekvivalent onome što je u Hrvatskoj INA, u većinskom je vlasništvu ruskog kapitala. Također nije naodmet naglasiti kako je Srbija do sada bila vjerni ruski saveznik kada je u pitanju energetski biznis. Srbija je objeručke prihvatila, zbog Bugarske opstrukcije, nikada realizirani projekt „Južni tok“ kojim se trebao stvoriti alternativni smjer dobave ruskog plina u Europu. Sve će se to sada morati mijenjati.
Odnosi Rusije i Srbije u zadnje vrijeme nisu dobri
Oni koji malo bolje prate stanje u srpskoj politici primijetili su kako je u zadnje vrijeme došlo do zahladnjenja odnosa između Rusije i Aleksandra Vučića. Razlog tomu nalazi se u činjenici da je Putin eksplicitno rekao Vučiću da Rusija neće prihvatiti nikakav oblik srpskog priznanja Kosova, i naglasio kako Beograd mora inzistirati na provođenju Rezolucije 1244. Nikakav oblik dogovora ili zamjene teritorija izvan ove rezolucije za Rusiju ne dolazi u obzir. To je istaknuo i Sergej Lavrov u svojem nedavnom posjetu Beogradu. Da je u odnosima Vučića prema Rusiji došlo do ozbiljnih poremećaja svjedoči i afera o ruskom špijunu koji novcem podmićuje umirovljenog pripadnik Vojske Srbije. Priče o ruskom utjecaju u Srbiji pojavile su se i za vrijeme nedavnih prosvjeda u Beogradu. Prosijedi su na trenutke bili poprilično krvavi i opasni za Vučića, a mediji su veoma brzo plasirali vijest kako iza prosvjednika stoji ruski utjecaj. Također upućeni znaju kako Vučić ne vlada blagoslovom Rusije i nije ruski čovjek. On je prije svega imao potporu Zapada, a u svojoj vladavini pokušava, barem prema van, graditi dobre odnose s Rusijom, jer Srbi imaju veliki sentiment prema „majci Rusiji“. Onaj, kojega je ruska politika željela vidjeti na Vučićevom mjestu jest, danas zaboravljeni i marginalizirani, Tomislav Nikolić. Također Ivica Dačić ima izuzetno bliske i dobre veze s Moskvom. Prema svemu sudeći, u budućnosti možemo očekivati sve veće distanciranje Vučića od Moskve, ali isto tako i sve snažniju potporu Moskve Vučićevim političkim protivnicima. Zanimljiva vremena su pred nama.
Odnosi s Kinom
Kako je Vučić zaoštravao odnose prema Rusiji, tako ih je pokušavao sve više približiti Kini. Govor o enormnim kineskim investicijama, nazivanje kinesko-srpskih odnosa „čeličnim prijateljstvom“, predstavljanje Srbije kao najsnažnijeg kineskog partnera na Balkanu, a možda i u cijeloj Europi samo su dio medijsko-političkog folklora. Tragikomično djeluje snimka na kojoj Vučić nevješto pokušava izgovoriti par kurtoaznih rečenica na Kineskom jeziku. Da se razumijemo, oslanjanje na Kinu i nije tako naivna stvar. Ono što Kina ima, a Rusije nema je novac. Kina je puna novaca i spremna je investirati, dok Rusije, okovana sankcijama, ne može pružiti svu financijsku pomoć koju bi njezine saveznice od nje mogle i trebale tražiti. Srbiji je to izuzetno bitno jer prijetnje sankcijama sa zapada uvijek može nadomjestiti pojačavanjem političko-ekonomske suradnje s Kinom.
Ono gdje je Kina u zadnjim godinama napravila nevjerojatan iskorak jest telekomunikacija. Nitko se više ne smije kineskim proizvodima i s izrugivanjem priča o njihovoj kvaliteti i funkcionalnosti. Kina definitivno postaje tehnološka velesila, a 5G tehnologija najbolji je primjer toga. Srbija ovim ugovorom jasno i nedvosmisleno obećava Americi da neće koristiti kineske proizvode. Ovo je samo jedan od primjera Američkog trgovinskog rata s Kinom i vezivanja zemalja uza sebe, a protiv Kine i njezine tehnologije.
Što će se u budućnosti dogoditi?
Iako to nitko neće na glas izgovoriti, svima je jasno kako je ovim potezom Vučić spalio brojne mostove između sebe s jedne strane, i Kine i Rusije s druge. Oslanjanje na Kinu i Rusiju Vučiću je izuzetno bitno, jer brojni pojedinci, unutar srpske politike, upravo njega optužuju da je Zapadna marioneta, koju je Zapad postavio na vlast da Srbiju odvoji od Rusije i prizna Kosovo.
Susreti Vučića s Putinom i visokim kineskim službenicima služili su poput najboljeg PR-a, koji je stavljao brnjicu na usta onima koji ne vole Vučića, te davao poruku srpskom društvu kako je Vučić izuzetan partner Rusiji i Kini.
Vučiću je izuzetno bitno dokazati srpskom narodu da nije pomazan na Zapadu i da ne vlada milošću Washingtona i Bruxellesa. Upravo zato svi njegovi susreti s kineskim i ruskim političarima prenošeni su s najvećom pompom. Stjecao se dojam kako su Vučići i Putin, ne samo najbolji prijatelji, već i politički istomišljenici koji zajedno rade na boljitku Srbije. Tu poruku bilo je izuzetno bitno slati srpskom društvu koje je tradicionalno naslonjeno Rusiju i na sve ono što iz Rusije dolazi.
Ovakve romanse Vučića s jedne, a Rusije i Kine s druge stvarne sigurno više neće biti. Kako će se dalje odvijati stvari, budućnost će pokazati.
(Napomena: stavovi autora nisu nužno i stavovi redakcije portala Geopolitika News)
