Dominik Matković: EUROPSKA UNIJA IZMEĐU IDEALA VRIJEDNOSTI I STVARNOSTI

Geopolitika News nastavlja, u svrhu podupiranja mladih i perspektivnih hrvatskih studenata politoloških i njoj srodnih znanosti i profesija, povremeno, na besplatnoj osnovi objavljivati one njihove uratke za koje procjenjujemo da imaju dostatnu razinu nužnog kvalitativnog potencijala za javnu obajvu. Time želimo dodatno potaknutii želju tih mladih ljudi, poglavito izvrsnih studenata, za nastavak još intenzivnijeg bavljenja profesijom koju su tako hrabro odabrali, svjesni svih poteškoća koje se uz nju vežu u smislu osiguranja daljnje egzistencije u Republici Hrvatskoj, zbog njezine neopravdane i po ukupno društvo vrlo štetne podcjenjenosti. Time, kao specijalizirani portal želimo i dodatno popularizirati sveukupni interes hrvatskih građana, poglavito mlade generacije za međunarodne odnose i geopolitiku, koja tako snažno utječe na živote ljudi čitavoga svijeta pa tako i Hrvatske.

Zoran Meter, glavni urednik portala Geopolitika News

 

Nacionalna i kulturna heterogenost temeljno je obilježje Europe kao kontinenta. Na njezinom se teritoriju nalazi široka lepeza naroda i država koji su tijekom povijesnog razvoja i međudjelovanja razvijali svoj vlastiti nacionalni i kulturni identitet. Europa, kao kontinent, izvorište je zapadne civilizacije, nastala je na tekovinama grčke i rimske kulture i kršćanske civilizacije. Renesansa, prosvjetiteljstvo, razvoj znanosti i industrijska revolucija oblikovali su vrijednosno ozračje Europe koja već od kraja 16. stoljeća postaje gospodarsko i političko središte svijeta, centar zbivanja najvažnijih procesa. No zbog heterogenosti nacionalnih interesa, tijekom vremena su mnogi međunarodni akteri kroz projekciju svoje moći nastojali ostvariti hegemoniju na kontinentu. Zbog toga je Europa bila poprište čestih i razarajućih ratnih sukoba, nakon kojih se u znanstvenim i intelektualnim krugovima pokušavalo osmisliti rješenje za održivi mir. Ljudi, poput velikog francuskog romanopisca, ali i aktiviste za ljudska prava, Victora Huga, te Aristidea Brianda, jednog od najutjecajnijih francuskih i europskih političara u razdoblju između dva svjetska rata, smatrali su kako se rješenje krije u ujedinjenju europskih nacija u jednu cjelinu, državu, republiku po uzoru na SAD. Prema njihovoj viziji to je trebao postati  okvir kroz koji će države članice – političkom, gospodarskom i diplomatskom suradnjom, međusobnim povezivanjem – rješavati međusobne sporove, uskladiti i koordinirati svoje djelovanje u nošenju s izazovima vremena, ali i s izvanjskim akterima, utjecajnim na međunarodnoj sceni. Tako je već odavno nastala ideja u Europskoj Uniji. Postavljajući ovu ideju u kontekst teorije međunarodnih odnosa,  postaje vidljivo kako je ona jedan eksperiment – liberalno institucionalističko riješenje za realističku problematiku ravnoteže moći i sigurnosnu dilemu. Razvojem te ideje i institucija dolazimo do nastanka današnje Europske Unije.

EU i suvremeni izazovi

Europska Unija danas ima obilježja države i konfederacije – dok s jedne strane imamo nacionalne države koje vode njihovi nacionalni interesi, s druge strane postoje institucije i strukture poput EU parlamenta, Europskog vijeća, Vijeća EU-a (Vijeće ministara), EK i drugih (osobito financijskih institucija) kroz koje se provodi daljnja integracija i zajednička monetarna i fiskalna politika. EU je danas na prekretnici! U osvit nastanka multipolarnog poretka suočena je s brojnim izazovima – migracijama, odnosom između centra i periferije, razvijenih i slabije razvijenih članica, rastom populizma, rascjepom između nacionalnog suvereniteta i prihvaćanja nadležnosti nadnacionalnih institucija, svojom geopolitičkom ulogom…  Način na koji će se EU postaviti prema ovim izazovima odrediti će, ne samo budućnost EU-a kao eksperimenta, već i budućnost Europe kao kontinenta, njenih naroda i njenih država.

a)    Demografsko pitanje, politika „otvorenih vrata“ i migracije

Već od kasnih 2000-tih, demografsko stanje postalo je Ahilova peta Europske unije. Vodeći se procjenama OECD-a i Europske komisije u sklopu zajedničkih analiza, zaključeno je da će se većina OECD zemalja 2030. godine suočiti s smanjenjem radne snage za 12% zbog starenja populacije, osobito s manjkom obrazovane i visoko kvalicifirane radne snage. Ti trendovi nose problem smanjenja ekonomskog rasta i razvoja uključujući BDP-a: prema analizama do 2030. EU bi se mogla suočiti s smanjenjem radne snage do 30%, što povećava opterećenja na dohodak kod postojeće radne populacije koja bi svojim kapacitetima morala kompenzirati nastali vakum. Jedno od rješenja za takvu prijetnju je selektivna imigracijska politika – dovođenje mladih, sposobnih migranata koji su teoretski visoko motivirana i fleksibilna radna snaga koja će uz primjenu dobro konstruiranih integracijskih politika biti asimilirana u društva, te popuniti očekivani vakum u EU zemljama (OECD, 2012.) Navedena paradigma postala je vodilja za policy makere u Berlinu i Bruxellesu koji su stava da će dovođenje i prihvaćanje migranata razriješiti moguću očekivanu krizu i biti novi pogon razvoja EU. Sve to rezultiralo je proglašenjem politike otvorenih vrata.

Kao što znamo, Arapskim proljećem 2011. godine počinje niz revolucija, pučeva, društvenih i političkih promjena kojima su rušeni režimi diljem Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka, uz rat i intervenciju u Libiji i građanski rat u Siriji. Navedeni događaji 2015. godine uzrokuju masovni izbjeglički val s glavnim rutama preko Sredozemlja, pa prema Italiji, Grčkoj i Turskoj preko jugoistoka Europe (Hrvatske, Mađarske…) s krajnjim ciljem dolaska u Njemačku gdje im je obećan azil i mogućnost trajnog naseljenja. Uz to, njemačka kancelarka Angela Merkel i Njemačka su implementirali migrantske kvote, broj tražitelja azila koja bi svaka zemlja trebala primiti. Naglasak je bio da je politika „otvorenih vrata“ samo ispunjenje humanitarne dužnosti ili spašavanje napaćenih stanovnika Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka od ratova, kriza, bijede, neimaštine, siromaštva – pritom ne vodeći računa da su većina izbjeglica ekonomski imigranti, znači ne oni iz kriznih žarišta, već ljudi iz raznih zemalja zapadne, središnje i istočne Afrike, kao i Afganistana, Pakistana čak i istočne Azije. Statističkim analizama lako je ustanoviti da su oni uglavnom bili muškarci s 18 ili više godina (UNHCR, 2015, 2016.), ljudi u zreloj dobi, sposobni, idealni da budu radna snaga za rastuće i razvijene ekonomije, a ponajmanje je bilo pravih izbjeglica iz ratnih zona. Ispod krinke prizivanja savjesti i kršćanske milosrdnosti provodila se radikalna politika čiji je krajnji rezultat bio uvod u niz političkih i društvenih promjena koje su pogodile EU. Zemlje Višegradske skupine postrožile su i učvrstile granične kontrole. Mađarska izgradila i zid tvrdeći da neće primati ekonomske migrante čiji bi broj promijenio nacionalni i kulturni identitet europskih zemalja i koji će biti sigurnosna prijetnja zbog terorista i boraca radikalnih skupina s Bliskog Istoka koji su se stopili s migrantima. S vremenom se pokazalo da je došlo do sraza različitih kultura, identiteta, sustava vrijednosti tijekom interakcije između migranata i lokalnog stanovništva. Dolazilo je do mnogih incidenata s izbjeglicama – poput pucnjave u MacDonaldsu u Munchenu, u kojem je uz napadača stradalo 10 ljudi, novogodišnji seksualni napadi u Kolnu, Hamburgu i Frankfurtu na početku 2016. Jedan od najvećih terorističkih napada dogodio se u Nici, u Francuskoj, a za oba je Islamska Država preuzela odgovornost. Slaba kontrola granica tijekom izbjegličke krize, nedostatak koordinacije i razmjene potrebnih informacija između sigurnosnih službi i pravosudnih tijela zemalja članica, doveo je u pitanje funkcionalost Schengena. Migrantski valovi i afirmativna politika koja ih je pratila postali su predmet podjela unutar europskih društava, a značajno su se odrazili i na politički sustav pospješujući rast i popularnost tzv. populističkih i radikalnih stranaka koje svojim programima kontriraju službenoj politici EU. Utrostručio se i organizirani kriminal ovaj puta vezan uz trgovinu ljudima (migrantima). Stotine tisuća ljudi ušle su u EU bez ikakve identifikacije (dokumenata), preko 10 000 djece ušlo je bez pratnje roditelja (Europol, 2016.). Upitna je uloga i humanitarnih organizacija u samom procesu, dovoljan je primjer broda „Aquarious“ koji je prevozio oko 650 migranata pod okriljem humanitarne organizacije „SOS Mediterranee“, a koji nije dobio dozvolu za usidrenje na talijanskoj obali. Također ideja o migrantima kao pokretačima europskih gospodarstva i nadopunjavanju sve lošije demografske slike pokazala se potpuno promašenom. Više od 90% migranata ima tek vrlo nisko obrazovanje i slabe kvalifikacije zbog kojih ne mogu konkurirati na tržištu rada i doprinijeti gospodarskom razvoju, time postaju opterećenje za socijalni, zdravstveni i obrazovni sustav europskih zemalja, ruše cijenu rada i pogoršavaju položaj domicilne radne snage uključujući i radnu snagu iz istočnim članica). Uz to EU je suočena s nizom sigurnosnih izazova od rastućeg organiziranog kriminala, mogućih nemira i asimetričnih prijetnji koje bi mogle biti katalizator budućih nestabilnosti, ali i društvenih i političkih procesa s ozbiljnim posljedicama za budućnost EU.

b)    Odnos između „centra i periferije“: pitanje centralizacije EU i nacionalne autonomije

Odnos između periferije (novih članica na istoku EU, ali sve više i starih, mediteranskih članica, poput Italije i Grčke) i centra (EU jezgre) predstavlja jedno od središnjih pitanja za budućnost EU o kojem ovisi budućnost razvoja, kao i unutarnji legitimitet. Sama ideja EU-a, osim rješavanja sigurnosnih pitanja i sporova kroz međusobnu koordinaciju i usklađivanje ciljeva i interesa, obuhvaća i prihvaćanje ideje zajedničkog tržišta i valute (eura). Cilj je – uz pomoć bogatih EU fondova omogućiti svim članicama, pod jednakim pravilima konkurentnost, rast i razvoj unutar zajedničkog tržišta koji bi bio jamčen institucionaliziranim okvirom. No, dogodio se posve suprotan proces. Širenjem EU-a i Eurozone došlo je do situacije u kojoj su novije, slabije razvijene članice primjerice Hrvatska, Rumunjska, Bugarska nisu mogle okoristiti fondovima i financijskim benefitima koji su trebali proizlaziti iz članstva. Slabije razvijene članice niti imaju dovoljno razvijene gospodarske kapacitete za proizvodnju potrebnih dobara i proizvoda, niti su oni dovoljno konkurentni da bi se mogli uspješno plasirati na zajedničko tržište. Imperativ privatizacije javne imovine i tržišni odnosi u nedovoljno uređene zemlje doveli su korupciju, te dodatno osiromašenje. Naime, najjače članice uspješno plasiraju svoje visoko kvalitetne proizvode, robu i usluge na zajedničkom tržištu, dok ostale siromašnije članice nemaju izbora nego ih kupovati. Zbog nedostatka domaćih kapaciteta ne mogu generirati dovoljne prihode i rast za svoja gospodarstva i proračune čime su prisiljene na trajno i redovito zaduživanje kod tih istih moćnih članica. Umjesto benefita koji su trebali pratiti članstvo, periferija se dovela u položaj  potpune podčinjenosti i ovisnosti o najjačim članicama. Primjerice, Njemačka je unutar EU nametnula potpunu političku i ekonomsku dominaciju, pritom obnovila moć i autoritet koji je nekoć imala u politici (uz potporu Francuske).

Uz navedeno se veže i pitanje uvođenja eura koje izaziva dodatnu vezanost uz Njemačku – domaća valuta nestaje, veže se uz Euro što podrazumijeva „predaju“ kontrole nad narodnim bankama, monetarnom i fiskalnom politikom u ruke Europske središnje banke. (Sanchez, OECD, 2018.). Potvrdu navedenih riječi možemo naći u analizama OECD-a za ekonomsko stanje na kontinentu. Smatraju da europska ekonomija nakon teških godina dužničke, izbjegličke i političke krize polagano se oporavlja i pokazuje tendencije rasta. Najveća kočnica tom rasta je regionalni kontrast između prihoda i proračuna zemalja članica unutar kojeg postoji veliki jaz između starih članica poput Njemačke, Francuske, Belgije, i novijih članica – Hrvatske, Rumunjske, Bugarske, naravno uz loše ekonomsko stanje južnih članica Italije, Španjolske, Grčke. Reforma kohezijske politike, preusmjeravanje sredstava prema dugoročnim projektima u slabije razvijenim članicama, uz strukturalne reforme i smanjenje administracije, uvelike bi pomogli (Sanchez; OECD, 2018.). No vrh EU ima druge planove – Juncker u tzv. „Bijeloj knjizi“ (Rim, 2017.) navodi pet scenarija o dubljoj integraciji, federalizaciji i Europi „više brzina“. U praksi to bi prestavljalo produbljenje gore navedenih podjela i jaza među članicama budući da će se svaka članica razvijati sukladno vlastitim mogućnostima i kapacitetima. Sve gore navedeno – uključujući migracije, ideje o dodatnoj federalizaciji, lobiranje za formiranje EU vojske ili EU oružanih snaga – otvara raspravu o odnosu  sve veće usmjerenosti progresističkog europskog vodstva prema centralizaciji i suverenista koji brane nacionalni suverenitet. Naime, produbljenje odnosa, jačanje institucija EU postupno će voditi do smanjenja suvereniteta država članica kao i mogućnosti koje imaju za svoje autonomno djelovanje. Ideje o centralizaciji, uz navedene probleme i krize, izvor su rasta euroskepticizma i tzv. populizma koji je u svojoj srži manifestacija nezadovoljstva, razočaranja i nepovjerenja naroda mainstream politikom koja ide u prilog najvećim državama EU. Brexit, zajedničko djelovanje zemalja Višegradske skupine, djelovanje populističkih, antisistemskih i euroskeptičnih stranaka, jesu elementi i katalizator procesa koji će pogotovo  nakon izbora za EU parlament u svibnju 2019. biti katalizator promjena koje je vrlo teško predvidjeti. S druge strane najjače zemlje se konsolidiraju i pripremaju za ostvarenje svojih „centralističkih“ zamisli što se najviše primjećuje u Aachenskom sporazumu iz 2019. između Angele Merkel i Emmanuela Macrona, a čiji je temeljni cilj suradnja Njemačke i Francuske na svim poljima i po svim pitanjima u sklopu EU.  Ne može se ne primjetiti simbolika lokacije, grada koji je bio prijestolnica Karla Velikog i krunidbeno mjesto većine careva Svetog Rimskog Carstva koje je trebalo postati hegemon koji bi ujedinio Europu u jednu državu.

c)    Zapadna „periferija“ Euroazije

Geopolitičke okolnosti također igraju važnu ulogu u budućnosti EU. Prema Mackinderu(1942.) i Brzezinskom (1997.), Europa predstavlja zapadnu periferiju Euroazije. Ovi autori smatraju da onaj tko vlada Euroazijom može lako podčiniti ostale kontinente. Geostrateški položaj Europe je položaj stožerne točke preko koje se može djelovati prema Africi, Bliskom Istoku i dublje prema Euroaziji, time i vrlo značajan. Zbog toga je budućnost Europe vezana uz odnose s SAD-om, Rusijom i Kinom. Sjedinjene Države Europu vide kao strateškog partnera, te kao mostobran za projekciju moći prema Rusiji i Kini. Amerika želi jaku Europu (čak i Donald Trump), ali samo onu koja će im biti podčinjena i djelovati u sklopu atlantističke geopolitičke paradigme, dok Rusija i Kina, Europu vide kao potencijalnog strateškog partnera, novog utjecajnog igrača na međunarodnoj sceni u osvit nastanka novog multipolarnog poretka.

Iz svega navedenoga možemo zaključiti da se EU nalazi na prekretnici, odlučujućem trenutku u kojem će daljnji potezi i odluke presuditi kakva će biti budućnost ne samo integracija, već i naroda i država na tlu Europe. Svi navedeni problemi imaju svoje izvorište u temeljnim pretpostavkama Europe kao jednog nacionalno i kulturno heterogenog kontinenta, dok je realnost nešto drugo. Naime, u nedostatku konkretnog paneuropskog identiteta kojem bi sve zemlje bile predane zbog zajedničke tradicije, kulture, identiteta, interesa i nacionalnih ideja, države se vode svojim nacionalnim interesima iz čega proizlaze sve krize, nejednakosti, te pitanja suvereniteta i centralizacije. Teško je dati procjenu o budućnosti EU, možda bi bilo najbolje poslužiti se riječima Otta Von Bismarcka da je politika „umijeće mogućeg“, te da ona nije „egzaktna znanost“. Naime, u politici uvijek ima niz varijabli koje treba uzeti u obzir prilikom analize procesa. Politika je dinamična profesija – ono što vrijedi danas, ne vrijedi sutra – profesija u kojoj se svakodnevno sve mijenja i ništa nije dano, a konačan odgovor o budućnosti nam može dati samo vrijeme..

(Autor je student 2. godine na sveučilišnom preddiplomskom studiju Međunarodnih odnosa (diplomacije) na Sveučilištu Libertas)

0 komentara

You may also like