Dominik Matković: LIBIJSKA KRIZA I TURSKO PRESIJECANJE SREDOZEMLJA

Nakon godine i 2 mjeseca završila je odlučujuća bitka za Tripoli neočekivanom pobjedom snaga GNA i potpunim povlačenjem Haftarovih snaga prema istoku zemlje. GNA svoju pobjedu može zahvaliti turskoj intervenciji u obliku naprednih vojnih dronova, specijalističkog osoblja i obaviještajnog djelovanja uz koordinaciju snaga na terenu. Turski predsjednik Erdogan je iskoristio priliku da najavi povećanje vojne potpore vlastima u Tripoliju uz zajedničko tursko-libijsko istraživanje nafte na Mediteranu temeljem proglašenog zajedničkog „isključivog gospodarskog pojasa“. U međuvremenu se premijer međunarodno priznate libijske vlade iz Tripolija Sarraj sastao s Erdoganom u Ankari, dok je u isto vrijeme njegov zamjenik bio u posjeti predsjedniku Putinu u Moskvi. Navedeno je rezultat kompletne promjene dinamike odnosa i snaga na terenu prouzrokovanih turskom intervencijom, dok sama kriza ima puno dublje korijene.

Porijeklo sukoba

Izvorište svih tenzija i eskalacija u Libiji se može objasniti postkolonijalnim naslijeđem. Gaddafi je s jedne strane uveo niz pozitivnih promjena i reformi u obrazovanju, zdravstvu, razvoju infrastrukture, nacionalizacijom naftnih izvora je preusmjerio dotok financijskih dobitaka u libijske ruke, povećao dotok od 3,8 milijardi 1969., do 24,5 1979. godine. Pritom povećavši BDP per capita preko 8000 dolara što je bilo iznad prosjeka zemalja poput Italije i Ujedinjenog Kraljevstva. Bio je poštovani vođa na Zapadu, no s druge strane vladao je autokratski i koncentrirao je svu moć u svojim rukama uz nedovoljan razvoj institucija i kompetentnog kadra što je iznutra omogućilo širenje korupcije i nepotizma. Vanjskopolitičke avanture prema Egiptu i Čadu, uz želje za stvaranje arapskog pandana budućoj EU su crpile financijska sredstva i sve manje ulaganja je išlo prema unutra, uz tenzije vanjskih velikih igrača što je rezultiralo američkim bombardiranjem i sankcijama, i što je počelo izazivati nezadovoljstvo iznutra, uz neravnomjernu distribuciju bogatstva, rastuće tenzija između interesnih skupina i frakcija koje je početkom Arapskog proljeća rezultiralo svrgavanjem Gaddafija.  Dinamika libijske krize stoga nije povezana uz ideologiju i vrijednosti, već uz golu borbu za moć i resurse.

Dinamika i elementi sukoba

Jedan od glavnih razloga današnje krize je nepostojanje jednistvenog centra moći i autoriteta. Nestanak Gaddafija i koncentracije moći u njegovim rukama uz utjecaj vanjskih faktora je prouzrokovao popunjenje novonastalog vakuuma od raznih frakcija i skupina, od kojih niti jedna nema niti sredstva niti autoritet i legitimitet za uspostavu nadzora nad cijelom zemljom. Rezultirano dovodi do nastavka sukoba nakon Gaddafijevog svrgnuća sve do danas. Pritom bitan element u sukobu je nafta i potencijalna neiskorištena bogatstva koja čine 82% prihoda Libije. Izvorišta i postrojenja su podijeljena između vlade u Tripoliju i vlade u Tobruku uz NOC-libijsku naftnu tvrtku koja je podijeljena na dva dijela između navedenih aktera. Niti jedna strana nema nadzor nad naftnim izvorima, dok također postoji opasnost od raznih plemenskih i džihadističkih skupina koje mogu oštetiti ili zagospodariti izvorima u svoju korist.



Akteri libijskog sukoba

U Libiji postoje 2 centra moći koja se bore za prevlast i političku legitimaciju: Vlada nacionalnog jedinstva u Tripoliju pod vodstvom Fayeza al-Sarraya; i Predstavnički dom u Tobruku čiji je de facto lider general Khalifa Haftar, karizmatična i iskusna vojna osoba. Nekoć Gaddafijev bliski pobornik, uslijed neuspjeha u Čadu, diskreditiran je i okrenuo se k oporbii i otišao u SAD sve do Arapskog proljeća. Vodstvo vlade nacionalnog jedinstva (GNA) je obilježeno velikim slabostima, to su slabo i nelegitimno vodstvo koje ne drži poluge moći čvrsto u svojim rukama. Oružane snage koje čine oslonac njihove moći se baziraju uglavnom na đihadistima, islamističkim radikalima i lokalnim plemenskim vođama koji su vođeni svojim osobnim interesima, željom za bogatstvom i moći zbog čega su skloni pogodbama i mijenjanju strana. GNA i Sarraya spašava što čine međunarodno priznatu vladu od strane UN-a i što u svojim rukama drže stratešku infrastrukturu, glavne zračne i pomorske luke,  Libijsku središnju banku i dio Nacionalne naftne kompanije i postojanje predsjedničke garde koja čini jedinu službenu vojsku pod kontrolom GNA.

S druge strane se nalazi vlada u Tobruku, Predstavnički dom i disidentska vlada Al-Bayda. Oni su odbili bilo kakav kompromis s GNA-inim predstavnicima. Opoziciju vodi sam general Haftar s LNA – Libijskom nacionalnom vojskom. Prednost u odnosu na GNA proizlazi iz činjenice da je Haftarova LNA relativno integrirano i homogeno tijelo, disciplinirano pod jedistvenim zapovjedništvom što olakšava vojne akcije. Navedena koordinacija uz vanjsku potporu Rusije, Egipta, UAE, omogućuje Haftarovim snagama prodore kojima dovodi kroz 2019. Tripoli pod opsadu, dovodeći sukob umalo do pobjede vlade iz Tobruka.

Igre moći

Mnogi vanjski faktori su uključeni u Libijsku krizu. SAD je u početku intervenirao radi uspostave ekskluzivne zone utjecaja u Sjevernoj Africi i sprječavanja ostalih da iskoriste situaciju u svoju korist. No zbog eskalacije tenzija s Kinom i Iranom, sukobi u Siriji i Iraku učinili su Libiju u američkim očima za sada sekundarnom krizom. Pentagon i CIA često navode kako SAD nije u stanju aktivno i učinkovito sudjelovati u više od 2 krizna žarišta što omogućuje djelovanje ostalih aktera.

Rusija djeluje preko privatnika i plačenićkih skupina poput grupe Wagner, koje su doduše ograničene po svom opsegu i djelovanju na obuku i skupljanje obaviještajnih podataka uz skromnu materijalnu podršku. Žele se postaviti kao posrednik koji će učinkovito razriješiti krizu, uz  potencijalno pozicioniranje preko pomorskih luka kao što je Tartus u Siriji. Rusija bi povećala utjecaj u Sredozemlju, kao  i svoju reputaciju aktera posvećenog razriješavanju kriznih žarišta. Ujedinjeni Arapski Emirati  i Egipat vide priliku za finacijskim profitiranjem kroz sudjelovanje u poslijeratnoj rekonstrukciji i pospješivanje svog međunarodnog ugleda koji zadnjih godina grade. Također bi smanjili postojeći utjecaj Muslimanskog Bratstva koje im je veliki neprijatelj. Francuskoj i Italiji bi odgovaralo razriješenje krize radi eksploatacije naftnih izvora, veće kontrole nad migrantskim rutama, no nemaju političku volju za direktnim sudjelovanjem, niti postoji konsenzus unutar EU oko pristupa libijskoj problematici.

Turska intervencija – uzrok, povod i ciljevi

Turska intervencija je usko vezana uz neoosmansku doktrinu koju provodi Erdogan po načelima koje je iznio Ahmet Davatoglu u „Strateškoj Dubini“. Vodeći se konstruktivističkim načelima naveo je kako državu obilježavaju njezina politička volja i samopouzdanje, geostrateški položaj i povijesno naslijeđe. Smatrao je da Turska, kao povijesna nasljednica Osmanskog Carstva, može i mora uspostaviti utjecaj nad svim zemljama i prostorima koje su činile nekdašnje carstvo, Libija je, stoga, cilj – zemlja koja je bila osmanska pokrajina i koja se nalazi u tzv. Bliskoj kontinentalnoj i pomorskoj sferi je jedan od elemenata strategije pozicioniranja. Također Turska intervencija pripomaže očuvanju Muslimanskog bratstva kao čimbenika kojeg Turska podržava nasuprot Egiptu i UAE.

Turska svoje pozicioniranje započinje uspostavom i kultiviranjem bliskih odnosa s GNA koji su kulminirali potpisivanjem Ugovora o isključivom gospodarskom pojasu između Libije i Turske. Erdogan koristi ove bliske odnose kako bi opravdao tursku potporu GNA. Turski parlament je odobrio intervenciju i podršku, Turska je poslala instruktore, manje vojne kontingente militanata uz bespilotne letjelice i pomorsku prisutnost. Mandat intervencije je određen na godinu dana, cilj je pomoći snagama GNA da stabilizira situaciju i uspostavi uvjete za mirno riješenje krize kroz posredovanje i pregovore čime se ispunjavaju kriteriji legitimne intervencije.

U navedenom slučaju možemo vidjeti da je Turska potaknuta ruskim primjerom u Siriji. Turska tehnička superiornost uz koordinaciju lokalnih snaga na terenu je iznjedrila potpunu pobjedu, dok su Haftarove snage prisiljene na povlačenje prema istoku. Erdogan navodi da će Turska i dalje pomagati u sklopu svog mandata, no prema obujmu možemo primijetiti da Turska neće eskalirati situaciju, dovodeći svoje vlastite kopnene snage niti da joj je cilj trajno vojno utaboriti se u Libiji. Cijena toga bi bila financijski previsoka za ekonomiju i položaj Turske. Cilj je održati vladu u Tripoliju da se osigura provedba potpisanog sporazuma i korištenje pobjedničkog zamaha za dovođenje Haftara za pregovarački stol i moguću političku nagodbu. Sama Turska intervencija je bila iznenadna i brza, dok je međunarodna rekacija bila skromna (najveća reakcija je na sam sporazum i turske namjere eksploatacije plina u okvirima pomorskog pojasa i koridora). Dogovor dovodi u pitanje potencijalnu izgradnju izraelskih i egipatskih plinovoda koji bi trebali ići prema EU, također otežava Grcima njihove planove za eksploatacijom ugljikovodika u vodama oko Cipra što se očituje u grčkim prijetnjama da su spremni na sukob i da neće tolerirati tursku eksploataciju. Erdogana osuđuju i Izrael i Egipat, proglašavajući sporazum nelegitimnim. No ako se promotri UN-ova konvencija iz 1982., svaka država koja ima izlaz na otvoreno more smije proglasiti isključivi gospodarski pojas u okvirima od 200 milja. Sama konvencija ipak nije precizno definirana jer ne spominje odnosi li se to na prostor uračunat od kopna ili otoka. Navedeno čini konvenciju otvorenom za široko pravno tumačenje zbog čega ga svaka država sukladno svojim interesima prilagođava i tumači u svoju korist.

Zaključak

Iz svega navedenoga možemo zaključiti kako je Turska iskoristila priliku uslijed meteža prouzrokovanog korona krizom i da je izvojevala veliku geopolitičku i diplomatsku pobijedu koja joj omogućuje dominantno strateško pozicioniranje u Istočnom Sredozemlju i Sjevernoj Africi uz pristup energetskim izvorima i potencijalima. Turska će ciljati da iskoristi priliku i dovede zaraćene strane za pregovarački stol, pritom se držeći načela ograničene intervencije. Pritisci od strane Izraela, Egipta i Grčke će rasti, no u bližoj budućnosti je eskalacija i konfrontacija malo vjerojatna jer sve strane mogu previše izgubiti, a malo dobiti. Turski uspjeh i pozicioniranje nadalje će ponajviše ovisiti o tome, hoće li uspješno nastaviti iskorištavati međunarodne okolnosti u svoju korist i djelovati sukladno svojim mogućnostima.

Komentari

komentar

loading...

You may also like