Dominik Matković: NATO i operacija svemir – novi projekt „Ratova zvijezda“ ili svijet sutrašnjice (1)

Foto: german.democraticac.de

Kao što smo nedavno mogli čuti, 20. studenog, na sastanku u Bruxellesu, NATO-ovo vodstvo proglasilo je svemir novom operativnom domenom uz kopno, zrak, more i cyber prostor. Tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg izjavio je kako navedena odluka može omogućiti NATO-vim policy makerima da mogu tražiti od savjetnika korištenje satelita i svemirske tehnologije radi poboljšanja komunikacije i koordinacije. Nadalje navodi: „Svemir je dio našeg svakodnevnog života na Zemlji. Može biti korišten u miroljubive svrhe. Ali se također može agresivno koristiti. Sateliti mogu biti ometani, hakirani, naoružani. Protusatelitska oružja mogu omesti komunikacije i ostale usluge na koje se naša društva oslanjaju, zračni promet, prognoziranje vremena, bankarstvo. Svemir je bitan u odvraćanju i obrani, uključujući mogućnosti za navigaciju, skupljanje obavještajnih podataka i otkrivanje lansiranja projektila.“ Dalje navodi slijedeće: „Naš pristup će ostati isključivo obrambene prirode, u okvirima međunarodnog prava. NATO nema namjere za postavljanje oružja u svemir. Ali moramo osigurati da naše misije i operacije imaju optimalnu potporu. Moramo se nadovezati na činjenicu da svemir postaje sve važniji za vojne operacije i misije.“ U međuvremenu se suzdržava od komentara o povezanosti NATO-a i američkog novoosnovanog Svemirskog zapovjedništva. Sve navedeno je samo nastavak sage o ljudskoj želji za ovladavanjem i osvajanjem tzv. posljednje granice čovječanstva.

Njemački „Wunderwaffe“ i naslijeđe Drugog svjetskog rata

Još ranih 30.-tih godina 20. stoljeća Njemačka, SSSR i SAD su se bavili istraživanjima svemira, raketa i njihovoj primjeni. U Njemačkoj je ta želja bila najviše izražena. Tijekom zadnjih dana Weimarske Republike, bilo je mnogo istaknutih znanstvenika koji su se bavili istraživanjem dalekometnih raketa čiji je cilj bio povećati domet njihova leta.  Čelnik njemačkog odjela za balistiku i streljivo Emil Becker je uvidio potencijal da se navedenim istraživanjima osmisli i proizvede novo oružje kojim bi Njemačka mogla legalno zaobići odredbe Versajskog ugovora o ograničenju naoružanja. Okupio je ljude poput Waltera Dornebergera, Lea Zansena i Wernera von Brauna s ciljem izgradnje rakete koje će se moći koristiti kao dalekometno topništvo. Znanstvenici nisu imali namjeru usmjeravanja svojih istraživanja u vojne svrhe, ali su bili svjesni da je to jedini način da dobiju potrebna sredstva za svoje projekte, koji bi jednog dana mogli omogućiti čovječanstvu ovladavanje svemirom. Na kraju su oni okupljeni u novoosnovanom centru Nacističke Njemačke za istraživanje i razvoj naoružanja u Peenemundeu na baltičkoj obali. Okosnicu njihovoga rada činili su projekti čiji je cilj bio razvoj navođenih projektila za korištenje u protuzračnoj obrani poput „Rheintoschera“ i „Wasserfalla“ , V1 krstarećih i V2 balističkih projektila, koji bi mogli biti korišteni u svrhu tzv. kirurških udara na vojne i industrijske ciljeve i za prijenos potencijalnih nuklearnih i kemijskih bojevih glava. Tako bi Njemačka mogla u ratu neutralizirati brojčanu i ekonomsku nadmoć koju su posjedovali Zapadni saveznici SAD i Velika Britanija s jedne, i  SSSR s druge strane. Preko obavještajnih krugova Zapadni saveznici su dobili informacije o njemačkim projektima i u ljeto 1943. Pokrenuli su operaciju Crossbow čiji je cilj bio korištenje zrakoplovnih snaga za neutralizaciju centara za istraživanje i razvoj naprednog dalekometnog naoružanja. Navedeni napadi su uzeli veliki danak nad njemačkim osobljem kao i resursima uloženima u istraživanja. Kao rezultat savezničkih operacija, nedovoljno sredstava i postupnog tehnološkog razvoja, većina njemačkih projekata je ostalo u eksperimentalnim fazama dok je ponajviše napredovao projekt V1 i V2 raketa no s vrlo ograničenim učinkom protiv savezničkih snaga.

Kako se rat približavao kraju, tako je već jedan novi sukob polagano započinjao. Zapadni saveznici i SSSR međusobno su se smatrali potencijalnim prijetnjama i bilo kakva prednost u nadolazećem sukobu je bila dobrodošla. Tako su obje strane ušle u utrku za zaplijenjivanjem napredne njemačke tehnologije i nacrta, kao i pridobivanjem ključnog osoblja U tome su najviše prednjačili Zapadni saveznici preko operacije Paperclip kojom su uspjeli pridobiti raznim zakulisnim obaviještajnim djelovanjima niz ključnih znanstvenika, poput von Brauna koji će nastaviti svoj rad u SAD-u.



Hladni rat i svemirska utrka

Hladni rat je postao opći geopolitički, ekonomski, tehnološki  i ideološki sukob između dva suprostavljena bloka i obje strane su koristile svaku priliku za stjecanje nadmoći ili stvaranje percepcije o svojoj superiornosti. Tako dolazi do nastavka svemirskih istraživanja. Nakon što je SSSR izumio nuklearno oružje, percipirani tehnološki monopol koji je SAD posjedovao je nestao. Tada se obje strane natječu u razvoju interkontinentalnih balističkih projektila i sredstava za prijenos nuklearnih bojevih glava, kako bi stekle vojnu prednost, također su počele istraživati i izgrađivati satelite koje je trebalo lansirati u svemir. SSSR je prvi uspio početkom listopada 1957., lansiranjem prvog umjetnog satelita Sputnik u svemir. To je više bio simbolički nego praktični čin. Prije toga je Eisenhowera administracija objavila kako će SAD prvi lansirati satelite, a nakon njih SSSR u bližoj budućnosti. SSSR-ov uspjeh je izgledao kao trijumf Istočnog Bloka SSSR se je počeo percipirati kao tehnološki i psihološki superiornija sila, koji je preko UN-a ponudio SAD-u program financijske i ljudske pomoći „nazadnim“ zemljama u svemirskim i tehnološkim istraživanjima, dok se u SAD-u razvio strah od podređenosti i nazadnosti u odnosu na SSSR. SAD nakon toga naglo pokušava lansirati svoj satelit, što završava neuspjehom koji je bio medijsko poniženje za SAD. Početkom 1958. SAD uspijeva lansirati svoj prvi satelit, iako SSSR ima odlučujuću prednost tijekom većine razdoblja, šaljuči prvog čovjeka u svemir, izvodeći lansiranja i prve programe svemirskih šetnji. Utrka završava američkim slijetanjem na Mjesec i projektom Apollo 11 čiji je čin bio konačni trijumf SAD-a.

U međuvremenu je nastala opasnost od potencijalnog naoružavanja i militarizacije svemira, uz mogućnost da će SAD i SSSR osnovati svemirske snage pomoću kojih će postaviti vojne baze na Mjesec, lansirati vojne satelite i izgrađivati svemirske postaje uz postavljanje projektila s nuklearnim bojevim glavama u svemiru. Tako dolazi do potpisivanja Ugovora o načelima aktivnosti država u istraživanju i korištenju vanjskog svemira, uključujući Mjesec i ostala nebeska tijela. Ratificiran je 1967.  dok u listopadu počinje primjena. Najvažnije stavke su zabrana postavljanja nuklearnog ili sličnog oružja masovnog uništenja u svemir, istraživanje će biti izvedeno za opću dobrobit čovječanstva, sve države će se moći služiti svemirskim prostorom, dok nijedna neće imati pravo svojatati taj prostor i nametati svoj nacionalni suverenitet okupacijom ili sličnim potezima. Mana sporazuma je što je dosta članaka apstraktno napisano, dok stavke vezane za naoružanje nisu precizirale, koje, točno, sustave naoružanja obuhvaćaju, tako da je dopušteno donošenje oružja kao i vojna aktivnost. Američkim slijetanjem na Mjesec i dolaskom 70.-tih dolazi do Detanta i popuštanja napetosti, SAD i SSSR potpisuju sporazum SALT o ograničavanju količine nuklearnog oružja i izvode zajedničke svemirske projekte s SSSR-om poput Apollo-Soyuz projekta, čime istraživanja svemira gube postojeći zamah.

Reagan i projekt „Ratova Zvijezda“

Dolaskom Reagana na vlast u SAD-u, nova administracija provodi eskalaciju, novi projekti za istraživanje i razvoj naoružanja se pokreću dok se SSSR etiketira kao „carstvo zla“. Reagan 1983.  najavljuje osnivanje SDI-Strateške obrambene inicijative čiji je cilj razvoj visoko sofistiricanog kompjuteriziranog laserskog i satelitskog naoružanja pomoću kojeg bi  u slučaju nukelarnog rata SAD mogle neutralizirati SSSR-ov nuklearni arsenal i s lakoćom rušiti njihove projektile. Sistem je obuhvaćao i oružje poput satelitskih presretača kao što je tzv. Brilliant Pebbles, oni bi imali na stotine projektila od Volframa koji bi mogli srušiti svaki projektil koji bi došao u zemljinu atmosferu čime bi SSSR bio izložen razornom američkom nuklearnom napadu bez mogućnosti za odmazdom. To je sve bila velika propagandna i psihološka kampanja SAD-a čiji je cilj bio odvraćanje i pritiskanje SSSR-a koji je počeo sve više financijskih sredstava trošiti na nove oružane sustave kojima bi se neutralizirala percipirana američka prednost. SAD nije posjedovao niti dovoljna financijska sredstva, niti dovoljno visoki stupanj tehnološkog razvoja da bi navedeni hipotetski oružani sustavi postali stvarnost zajedno sa svojim potencijalnim učinkom. Andropov u SSSR-u tada pokreće operaciju RYAN i niz obaviještajnih aktivnosti da dozna, planiraju li SAD preventivni napad na SSSR i kolike kapacitete posjeduju. Plan je završio neuspjehom. U međuvremenu Reagan diže uloge velikim vojnim vježbama poput Able Archer 83 kojima se u realnim uvjetima simulira djelovanje vojnih formacija i cjelokupnog zapovijedno-obavijesnog sustava u slučaju konvencionalnog i nuklearnog rata. Sve navedeno izaziva pritisak u SSSR-u koji se sve više usredotočuje na vojnu potrošnju na štetu ekonomske, što u navedenom aspektu pridonosi slabljenju i raspadu SSSR-a. Padom Berlinskog zida i raspadom SSSR-a, svijet dolazi do novog razdoblja i unipolarnog poretka koji traje do sredine 2000,-tih i novih izazova koji uključuju i nastavak svemirskih istraživanja.

Komentari

komentar

loading...

You may also like