Dominik Matković: NATO i operacija svemir – novi projekt „Ratova zvijezda“ ili svijet sutrašnjice (2)

20. studenog, na sastanku u Bruxellesu, NATO-ovo vodstvo proglasilo je svemir novom operativnom domenom uz kopno, zrak, more i cyber prostor. Tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg izjavio je kako navedena odluka može omogućiti NATO-vim policy makerima traženje od savjetnika korištenje satelita i svemirske tehnologije radi poboljšanja komunikacije i koordinacije. U tome smo više pisali u prvom dijelu ove analize (vidi poveznicu ispod teksta), a sada donosimo njezin nastavak.

Svemir – nova bojišnica

Svijet je ušao u novo doba, vrijeme multipolarnog poretka s obnovljenom Rusijom, Kinom koja ima sve veću globalnu ulogu i nizom regionalnih sila poput Irana, Indije, Brazila s kojima treba računati. Navedene sile koriste svaku priliku da se što bolje pozicioniraju u novonastalom poretku što uključuje i posljednju granicu. Shvaćajući potencijal pozicioniranja u svemiru, Rusija je još 2015. spojila zračne i svemirske snage u jednu cjelinu, Kina također ima odjel za svemirsko ratovanje, kao i Indija, dok je SAD pod Trumpom ponovo dao osnovati Svemirsko zapovjedništvo. Trenutno se u svemiru nalazi preko 2000 satelita, više od pola ih je u vlasništvu zemalja članica NATO-a. Oni imaju razne svrhe, glavna im je vojna, u kontekstu ostvarivanja bolje komunikacije i koordinacije vojnih snaga na terenu, tijekom vojnih operacija, a također se mogu koristiti za navigaciju vojnih snaga, „češljanje“ nepoznatog terena, otkrivanje „neprijateljskih“ vojnih snaga i precizno određivanje njihovih lokacija čime se može omogućiti izvođenje preciznih kirurških napada. Suvremeno ratovanje obilježava konceptualni pomak od tradicionalnih konvencionalnih sukoba. Gospodarski i industrijski kapaciteti igraju bitnu ulogu, no najbitnije je danas kontrola nad tzv. integriranim bojištem uz posjedovanje  što više relevantnih informacija i njihovo optimalno i učinkovito korištenje u realizaciji vojnih operacija. Bitan čimbenik integriranog bojišta čine računalne mreže povezane sa satelitima što se moglo vidjeti na primjerima Zaljevskog rata 1991., bombardiranju Srbije 1999, ratu u Iraku 2003 i ruskoj intervenciji u Siriji koja je bila prototipna intervencija isključivo u izvedbi ruskih zračno-svemirskih snaga. U navedenim sukobima je ovladavanje informacijama odigralo ključnu ulogu, omogućivši brze intervencije s relativno malim vojnim gubicima. Navedeno se može potvrditi u riječima američkog generala Johna Raymonda, koji navodi, da je jedan od glavnih ciljeva ponovnog osnivanja američkog svemirskog zapovjedništva, poboljšanje obavještajno informacijskog djelovanja. Nadalje navodi kako je SAD po pitanju svemirskih kapaciteta vrlo ranjiv jer je Kina izrazito napredovala na tom području. Smatra da Kina posjeduje napredne protumjere poput elektromagnetskih sustava, orbitalnog i satelitskog oružja kojim može ugroziti sve svemirske kapacitete koje SAD trenutno posjeduje. Kina je napredno oružje testirala još 2007., sustav SC-19 koji čini protusatelitski naboj ugrađen na modificirani balistički projektil DF-21 kojim je kineska vojska srušila svoj vremenski satelit.

Suvremeno svemirsko ratovanje se još uvijek nalazi u strogo teoretskim i hipotetskim okvirima. Jedan od najpoznatijih primjera u vojnim krugovima je koncept kinetičkog bombardidanja. Prema tom konceptu u Zemljinu orbitu bi bio postavljen niz satelita s projektilima od volframa, koji bi bili bez naboja, no njihovo lansiranje i penetracija kroz atmosferu, prema zadanom cilju, stvorili bi potrebnu kinetičku energiju koja bi izazvala eksploziju, koja bi varirala od klasične avionske bombe, do taktičkog nuklearnog oružja – ovisno o veličini projektila. Prednost takvog oružja bi se nalazila u činjenici da bi bilo lansirano iz visokog, strmog kuta, čime je otkrivanje lansiranja otežano u odnosu na projektile koji se lansiraju sa zemlje i mora, čime se može procijeniti njihova putanja i iskoristiti protumjere da bi ih se presrelo. Kinetički projektil mogao bi vrlo brzo doći do mete i teško bi ga bilo presresti zbog rastuće brzine. Prednost navedenog oružja je upravo u tome, da bi se moglo iskoristiti u regionalnim sukobima za brze i precizne kirurške intervencije kojima bi se umreženi „protivnički“ zapovijedno-obavijesni sustavi mogli onesposobiti uz zapovijedni lanac i navesti protivnika prema pregovaračkom stolu ili pripremiti preduvjete za kopnenu intervenciju s minimalnim protivničkim otporom. U sukobima između većih sila navedeno oružje bi moglo biti „as u rukavu“ pomoću kojeg bi određena strana mogla neutralizirati protivnikovu konvencionalnu kvalitativnu ili kvantitativnu prednost.  Mana takvog sustava počinje od stavke da je strogo teoretske i hipotetske naravi, znači da u praksi takvo oružje trenutačno nije nikada testirano, zbog čega se ne može zaključiti bi li funkcioniralo. Nadalje, uspješno testiranje takvog oružja od strane jednog aktera dovelo bi do saznanja o istome od strane drugog čime bi se razvio realistični koncept sigurnosne dileme i razvijanja protumjera i istih sustava od strane drugih aktera. Cijena proizvodnje i pozicioniranja takvog oružja bi bila vrlo visoka uz redovito održavanje, dok su protumjere puno jeftinije, poput protusatelitskog oružja kao što su američki SM-3. Rusija i Indija također posjeduju slične sustave koji su uspješno testirani, što u ovakvim okolnostima čini vjerojatnost primjene kinetičkog i orbitalnog oružja minimalnim.

Zbog svega navedenoga SAD, Rusija, Kina, Indija u svojim strateškim dokumentima i vojnim doktrinama navode da je svemir budući sektor vojnog nadmetanja, ali da će se njihovo pozicioniranje temeljiti isključivo na održavanju i postupnom proširenju postojeće komunikacijsko-obavještajne svemirske infrastrukture i strategiji odvraćanja potencijalnih ugroza, bez sadašnjih namjera za intenziviranjem konkretnih ofanzivnih kapaciteta. NATO, također, kao vojni savez ne posjeduje kapacitete za opsežno ili ofanzivno svemirsko djelovanje. SAD, UK i Francuska posjeduju sredstva i praktično iskustvo za operativno djelovanje u novoj domeni borbenog prostora, no financijski i resursni  troškovi su puno veći od potencijalne dobiti zbog čega je vjerojatnost za NATO-ovo pozicioniranje u svemirskim prostranstvima minimalna.



Zaključak

Na kraju se može reći kako je svemir, kao „posljednja“ granica čovječanstva, još jedna od točki globalnog nadmetanja između država i sila koje su u mogućnosti da svoju moć i kapacitete projiciraju radi obrane svojih nacionalnih interesa. Od Drugog svjetskog rata, gdje je razvoj balističkog naoružanja trebao odnijeti prevagu, preko psihološkog i ideološkog trijumfa koji je simbolizirao napredak u svemirskim istraživanjima, sve do današnjih pozicioniranja radi povećanja efikasnosti postojećih kapaciteta. Može se zaključiti kako još uvijek postoji velika neravnoteža između vizija i teorija o primjeni sofisticiranih tehnologija i sustava i cijene koja bi bila potrebna da se takvi projekti realiziraju. Zbog navedenoga može se reći da su najave o militarizaciji svemira više senzacionalističke nego najava konkretnih poteza globalnih aktera. Suvremena vojna industrija u svemirskom sektoru će se do daljnjega držati postojećih okvira, održavati postavljenu infrastrukturu, imati ulogu skupljanja informacija i pospješivanja koordinacije, uz dodatan element strategije odvraćanja potencijalnih prijetnji. To ponajviše vrijedi za NATO, koji ima potencijal za združeno opsežnije djelovanje u vojnoj, svemirskoj domeni, no u ovom trenutku nema nužnu potrebu niti praktičnu dobit od pokretanja ambicioznih projekata u koji bi morale biti uključene sve zemlje članice.

 

 

 

 

 

 

LITERATURA

Banks, M.(2019.) NATO names space as an „operative domain“ but without plans to weaponize it https://www.defensenews.com/smr/nato-2020-defined/2019/11/20/nato-names-space-as-an-operational-domain-but-without-plans-to-weaponize-it/ (pristupljeno, 28.12.2019.)

Dominik Matković: NATO i operacija svemir – novi projekt „Ratova zvijezda“ ili svijet sutrašnjice (1)

 

Komentari

komentar

You may also like