3. siječnja 2020. američka bespilotna letjelica je kirurški preciznom udaru ubila iranskog generala Soleimanija, uz 9 ostalih putnika koji su činili zapovjedni kadar šijitskih paravojnih organizacija. Ubojstvo je izazvalo osudu međunarodne zajednice i eskalaciju, već postojeće napete situacije na Bliskom Istoku. SAD tvrdi kako je ubojstvo Soleimanija opravdano jer je planirao izvesti napade koji bi ugrozili američke građane. Iran tvrdi da je to teroristički napad. Postavlja se pitanje, tko je bio Quasem Soleimani, zašto je bio važan svim relevantnim akterima i kako će njegova smrt utjecati na daljnje odnose između SAD-a, Irana i na cjelokupnu situaciju unutar kriznog žarišta.
Tko je bio Qasem Soleimani?
Quasem Soleimani dolazi s istoka Irana, bio je čovjek skromna podrijetla koji je postao građevinar da otplati dugove svog oca. 1979. početkom Islamske revolucije u Iranu, on se pridružuje Iranskoj revolucionarnoj gardi, to je elitni rod iranskih oružanih snaga, najbolje opremljen s iskusnim kadrom čiji je cilj zaštita iranskog političkog poretka i vođenje asimetričnog i nekonvencionalnog ratovanja. Tijekom iransko-iračkog rata, iskazao se svojom hrabrošću i vojnim umijećem što mu je, unatoč nepostojanju formalne vojne naobrazbe, omogućilo brzo napredovanje kroz vojne redove. Postao je zapovjednik 41. Sarallah divizije koja je sudjelovala u najbitnijim vojnim operacijama s obje strane granice. Tijekom rata je uspostavio kontakte s vođama iračkih Kurda i šijitskom organizacijom Badr koji su se suprotstavljali Saddamu Husseinu. Ta poznanstva i iskustva će imati važnu ulogu u njegovoj budućnosti. Poslije rata, tokom1990.-tih je obnašao dužnost zapovjednika snaga revolucionarne garde u pokrajini Kerman. Iskazao se je na dužnosti u borbi protiv trgovine drogom čija ruta ide od Afganistana preko Kermana do Turske, tu mu je vojno iskustvo uvelike pomoglo. Tijekom studentskih nemira 1999, bio je jedan od vojnih časnika koji su tražili intervenciju liberalnog predsjednika Katamija da uguši studentske nemire ili će to napraviti vojska i izvesti puč. Između 1997. i 1999. postaje zapovjednik Quds snaga. Quds snage su elitni ogranak iranske revolucionarne garde, specijalne snage čiji je zadatak izvođenje visoko-rizičnih tajnih i specijalnih operacija, asimetrično ratovanje i izvan Irana – na teritoriju trećih država. Quds snage su poznate ne samo po svojim akcijama i učinkovitosti, već po činjenici da održavaju mrežu iranskog utjecaja do Sredozemlja, u državama poput Iraka, Sirije, Libanona (preko Hezboallaha), Jemena i Afganistana, palestinski Hamas u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali. Quads snage su odgovorne isključivo vrhovnom vođi Irana, ajatolahu, s kojim je Soleimani imao poprilično blizak odnos. Upućeni govore da ga je ajatolah Ali Hamenei smatrao svojim vlastitim sinom i da ga je čekala blistava politička karijera u slučaju izlaska iz vojske, možda čak i predsjednički položaj. Nadalje Soleimani se iskazao kao posrednik koji je pomogao isposlovati primirje između iračke vojske i vojske Mahdi, šijitske paravojne organizacije koju je bio osnovao klerik Mohtada al-Sadr. Na čelu Quds snaga, puno je pozornosti i vremena uložio u suradnju s Hezbollahom – šijitskom organizacijom, koja ima političko i vojno krilo, osnovano od strane Irana s ciljem ujedinjenja šijitske frakcije unutar Libanona, da bude produžena ruka iranskog utjecaja i da vodi asimetrični, proxy rat protiv Izraela. Iranska revolucionarna garda i Quds snage su ojačale Hezbollah obučenim ljudstvom koje je treniralo nove volontere i regrute, naprednom vojnom tehnikom i oružjem. Navedeno je, između ostalog, dovoljno osokolilo Hezbollah da se odvaži 2006. na otimanje skupine izraelskih vojnika i napad na izraelska oklopna vozila u samom Izraelu. Isto dovodi do izraelske vojne intervencije u Libanonu čiji je cilj bio uništenje Hezbollaha i neutralizacija iranskog utjecaja. Nakon 34 dana, Izrael se povlači i sukob završava izraelskom pirovom taktičkom pobjedom, no strateškim porazom jer je infrastruktura Hezbollaha bila uzdrmana, no sama organizacija je preživjela i na koncu osnažena uspjehom na političkom terenu i obnovljena opsežnom iranskom potporom. Navedeno je udvostručilo postojeća neprijateljstva između Irana i Izraela. Soleimani je odigrao ključnu ulogu kao osoba koja je nadgledala sukob i pružala potporu u ime Irana. U prvim godinama građanskog rata u Siriji, već 2012. iranska se vlada zabrinula da bi pad Assadove vlade doveo do zahladnjenja bliskih odnosa koje imaju sa Sirijom, što bi dovelo do nestanka mogućnosti daljnje potpore Hezbollahu i razbijanja tzv. šijitskog polumjeseca koji obuhvaća zonu iranskog utjecaja od Iraka, preko Sirije do Libanona. Zato su aktivirane snage revolucionarne garde i Quds snaga oko Damaska pod vodstvom Suleimanija, koje su pružile obuku i potporu sirijskoj vojsci u borbi protiv oporbe i Al-Quaidinog ogranka Al-Nusre čime je spašen Damask i Assadova vlast. 2015. je Suleimani tražio potporu vanjskih aktera u izvođenju intervencije čiji je cilj borba protiv ISIL-a i ostalih skupina koje žele promjenu vlasti u Siriji, također je posjetio Moskvu i, prema izvorima iz Reutersa, na otvorenoj karti na stolu je objasnio Putinu da ako Assadova vlast padne, Rusija će izgubiti luku Tartus i svoje jedino uporište na Sredozemlju uz utjecaj koji ima na Bliskom Istoku (kao da to Putin nije znao i bez njega, op. a.). Uz posebnog izaslanika iz Irana, koji je potvrdio Soleimanijevo stajalište i Assadov poziv u pomoć, Putin odlučuje intervenirati i želi da Suleimani bude osoba za vezu između sirijskih, iranskih i ruskih snaga. Uz rusku materijalnu i zračnu, iransku kopnenu potporu, Assadove snage oslobađaju 2016. Alep, najveće dijelove sjevera Sirije, čime se tijek rata okreće u Assadovu korist. U međuvremenu Soleimani je sudjelovao u ratu protiv ISIL-a u Iraku, bio je ključna osoba koja je mobilizirala i organizirala šijitske paravojne organizacije i pobrinuo se za njihovu suradnju s Kurdima što je bilo ključno nakon pada Mosula u nadolazećim borbama, uz američku potporu iračkim snagama sigurnosti. Soleimani je, tako, stekao ogromno vojno i političko iskustvo, niz veza i poznanstva uz koje je uspostavio trajne i srdačne odnose zbog kojih je postao poznat kao „najutjecajnija osoba Bliskog Istoka“. Svojim djelovanjem unutar svog polja je stekao karizmu i autoritet zbog kojeg su ga svi postojeći akteri, ne samo saveznici, već i neprijatelji bili uvijek spremni saslušati.
Napetosti i eskalacija u Iraku 2019-2020
Napetosti započinju raketnim napadima 27.12.2019. po američkim bazama poput K-1 od strane Ka’taib Hezbollaha koji je podružnica šijitskih paravojnih organizacija pod iranskim utjecajem. Nakon tih napada američko zrakoplovstvo izvodi kirurške udare po bazama navedene organizacije u Siriji i Iraku. To dovodi do velikih prosvjeda od strane šijitskih simpatizera koji napadaju tzv. Zelenu zonu američkog veleposlanstva u Bagdadu i probijaju se do glavne zgrade veleposlanstva, neki od prosvjednika su uzvikivali da im je Soleimani vođa i da traže zadovoljštinu i američko povlačenje iz Iraka. U međuvremenu američki ministar obrane Mike Esper naređuje slanje specijalnih snaga i 750 ljudi 82. padobranske divizije SAD-a prema Bliskom Istoku, jedinice opremljene za brzo reagiranje i, osim konvencionalnog, za asimetrično ratovanje. Sve navedeno dovodi do napada u kojem je ubijen Soleimani. Navedene događaje valja promatrati u kontekstu američko-iranskog proxy rata za utjecaj na Bliskom Istoku. SAD zahtijeva od Irana prestanak bilo kakvog rada na razvoju nuklearnog naoružanja i hitan prestanak potpore za šijitske paravojne organizacije diljem Bliskog Istoka, pogotovo za Hezbollah. Preko navedenih organizacija Iran ima izrazit utjecaj na Bliskom Istoku u svim zemljama koje imaju šijitsku populaciju, dok u međuvremenu ima utjecaj na zbivanja u Perzijskom zaljevu, kod prolaza Bab El Mandeb zbog šijitskih (huti) pobunjenika, čime pod svojom prismotrom drži neke od najprometnijih energetskih i trgovačkih pravaca svijeta. Povlačenje proiranskih snaga bi neutraliziralo iranski utjecaj u regiji, koji bi tada postao marginalan, dok bi SAD sa svojim saveznicima mogao zaokružiti područje pod svojim ekskluzivnim utjecajem uz pomoć strateških partnera i saveznika, Zaljevskih monarhija i Izraela. U navedenom slučaju Irak je krizno žarište još od intervencije 2003. godine, nije srušen samo Saddam Hussein s vlast, već kompletan tadašnji poredak u Iraku, uključujući vojnu, političku, sigurnosnu i civilnu administraciju. SAD vodi rekonstrukciju Iraka uglavnom se fokusirajući na ekonomsku obnovu, vežući trgovačkom razmjenom iračku ekonomiju kompletno uz zapadne zemlje. Iranski utjecaj i šijitska većina postupno dovode do njihove dominacije u parlamentu, poglavito tijekom rata protiv ISIL-a u kojem ključnu ulogu igraju šijitske paravojne skupine koje stječu popularnost i legitimitet svojim djelovanjem. Sada je na vlasti koalicija vođena šijitskim blokom koja njeguje bliske odnose s Iranom i ostaje rastrgana između vezanosti za SAD i odnosa s moćnim regionalnim susjedom. Zbog stabilizacije stanja u Iraku, očekivalo se američko povlačenje sve do jačanja napetosti s Iranom koje su dovele do današnje eskalacije.
SAD- proračunati rizik ili kockanje?
SAD-ova odluka se može promatrati iz više aspekata. Može se promatrati da je navedeni potez Trump povukao radi homogenizacije američke javnosti u kontekstu postupka opoziva i nadolazećih izbora koje pod svaku cijenu planira dobiti. Nadalje, jedno od izbornih obećanja mu je bilo da će riješiti iransko pitanje. Valja naglasiti presedan koji je nastao Trumpovim potezom, promatrajući dosadašnje obrasce ponašanja predsjednika Trumpa kao američkog predsjednika, može se primijetiti da je do sada u slučaju kriznih žarišta poput Irana, Sirije, Korejskog poluotoka, Venezuele, djelovao isključivo na temelju riječi, upozorenja i povremenih prijetnji. Upozoravao je Sjevernu Koreju da će biti suočena s američkom intervencijom ukoliko ne bude surađivala i pregovorala oko odnosa s Južnom Korejom i svog nuklearnog programa, nakon čega je došlo do obostranog smirivanja napetosti. U slučaju s Iranom je sada po prvi puta tijekom svoje administracije povukao konkretan potez čime je svoje riječi pretočio u djela. Nadalje, Trumpov potez se može promatrati kao jednostavno američko podizanje uloga u geopolitičkoj borbi na Bliskom Istoku, iranski aduti su potencijalni nuklearni program koji je pod prismotrom i utjecaj preko šijitskih političkih i vojnih organizacija. Gubitak ključnih lidera i utjecaja nad šijitskim organizacijama marginalizira iranski utjecaj i neutralizira Iran kao geopolitičku i sigurnosnu prijetnju SAD-u i njegovim saveznicima. Konačan cilj Trumpovog pristupa je navođenje Irana na početak promjene svoje vanjske politike, američki predsjednik je svojim potezom potvrdio da SAD ne planiraju popustiti i da navedeni događaji nisu samo puki američki blef, već početak eskalacije i pritiska koji neće popustiti do daljnega. Američki policy i decision makeri su kalkulirali i potencijalne iranske protumjere svjesni činjenice da bi ovaj potez mogao biti veliki taktički uspjeh, a dugoročni strateški neuspjeh, no vojna prisutnost, ekonomska i sigurnosa vezanost Iraka uz SAD, sankcije koje sve više uzimaju danak nad iranskom ekonomijom i međunarodna suzdržanost idu Trumpu u prilog. Irački parlament je donio rezoluciju o zahtjevu da SAD napusti Irak, no rezolucija u iračkom pravosuđu nije obvezujuća kao zakon, dok je Trump izjavio: „Ako nas zatraže da odemo, i ako to ne bude u jednom prijateljskom ozračju, uvest ćemo im takve sankcije kakve svijet još nije vidio. Sankcije nakon kojih će ove uvedene Iranu izgledati blago“. Pritom je naglasio da bi SAD mogao tražiti kompenzaciju za sve projekte, civilnu i vojnu infastrukturu koju su Amerikanci izgradili od svoje intervencije čime se može zaključiti da SAD planira trajno ostati u Iraku i regiji.
Iran između čekića i nakovnja
Nakon Soleimanijevog ubojstva Iran se nalazi u vrlo teškoj dilemi pred odlukama koje će predodrediti njegovu budućnost kao države. Iran se nalazi u situaciji gdje mora pažljivo dozirati svoje reakcije i odgovore da ne izgubi obraz, a da pritom ne izgubi glavu. Preblaga reakcija će izazvati diskreditaciju Irana kao regionalne sile na Bliskom Istoku što bi neminovno dovelo do smanjenja njegovog postojećeg utjecaja. S druge strane, prejak i intenzivan odgovor bi mogao eskalirati u frontalni sukob s SAD-om i njegovim saveznicima u kojem bi Iran mogao izgubiti sve. Iranske opcije su simbolični i demonstrativni potezi poput osude američkog poteza koji se i dogodio uz očitu suzdržanost jer ubojstvo vojnog dužnosnika nije etiketiran kao ratni čin, već teroristički. Nadalje, pozivanje šijitskih organizacija za spremnost na odmazdu, njihovo izravno poticanje na asimetrične akcije protiv američkih građana, vojnika i ostalih saveznika diljem Bliskog Istoka. Daljnje opcije su radikalniji potezi poput korištenja proxy organizacija i formacija za izvođenje akata poput potapanja trgovačkih ili vojnih plovila kod Bab el Mandeba ili Hormuškog Tjesnanca uz njegovo potencijalno zatvaranje. Navedeno bi moglo uzdrmati svjetsku ekonomiju, pogotovo SAD-ovu. U analiziranju iranskih opcija i potencijalnih poteza valja reći da se ni jedan neće dogoditi odmah, već da će iranski odgovor biti oprezno planiran, koordiniran i iznenadno izveden kad ga se ne bude očekivalo. Potencijalno blokiranje Hormuškog tjesnaca i potapanje tankera i ratnih brodova SAD-a je malo vjerojatno zbog toga što bi SAD dobio izravan povod za napad na Iran uz svoje saveznike, dok bi dobit bila vrlo slaba. Napredni američki brodovi u bojnim grupama, opremljeni AEGIS sustavima za rano upozorenje, protuzračnu obranu i navođenje bi lako mogli otkriti bilo kakav iranski konvencionalni odgovor i spriječiti ga. SAD ima dovoljne vojne kapacitete u svojim bazama na Bliskom Istoku da preko korištenja svoje doktrine integriranog bojišta može sve relevantne iranske vojne kapacitete i zapovjedno obavijesni sustav neutralizirati. Drugi iranski odgovori su asimetrično ratovanje preko šijitskih organizacija koji su u ovom trenutku malo vjerojatni jer SAD ima dovoljno jaku sigurnosnu arhitekturu da većinu napada može spriječiti, a nakon nekolicine i počinjenih bi iranske šijitske paravojne organizacije mogao efikasno uzdrmati i spriječiti daljnje akcije uz relativno male gubitke. Još jedna opcija koja je Iranu na raspolaganju je ubrzanje nuklearnog programa što je opasnost, iako bi to lako moglo dovesti i do potencijalne unilateralne izraelske intervencije po Beginovoj doktrini. Pritom valja naglasiti da ostali međunarodni akteri poput EU naglašavaju suzdržanost dok primjerice Rusija navodi da je američki potez „kratkovidan“, da će dovesti do nagle eskalacije na Bliskom Istoku, sličan stav ima i Kina koja tvrdi da se zalaže za poštivanje međunarodnog prava i teritorijalnog suvereniteta Iraka. Iz navedenoga možemo isčitati blage osude s obzirom na okolnosti i da je u biti Iran osuđen sam na sebe i da ga strateški partneri poput Rusije i Kine u slučaju eskalacije neće podržati. Pritom daljnje posljedice američkog poteza obuhvaćaju promjene u samom Iranu jer je sadašnja Rouhanijeva vlada reformistička i u biti umjerenija nego prošle. Eskalacija će dovesti do radikalizacije iranske domaće političke scene uz uspon protuameričkih, protuzapadnjačkih i vrlo konzervativnih teokratskih snaga.
Zaključak
Na kraju, možemo zaključiti kako je general Quasem Soleimani bio vrlo važna osoba ne samo za Iran, već za niz država i zbivanja na Bliskom Istoku u kojima je odigrao ključnu ulogu. Odradio je veliki posao u širenju i konsolidaciji iranskog utjecaja diljem regije uz protuterističko djelovanje pri neutralizacije ISIL-a i srodnih organizacija. Pritom je ubojstvom postao mučenik i simbol svim zemljama i skupinama koje se protive američkom utjecaju na Bliskom Istoku po načelu, da se jedino čovjek može ubiti, a ideja ostaje. Američki potez, odobren od strane Trumpa, je planiran potez, koji je bio na stolu duže vremena s ciljem neutralizacije iranskog – prilično jakog utjecaja, no bez obzira rizik čiji će se konačan rezultat tek vidjeti. Iranski odgovor će biti vrlo oprezno doziran da se spriječi u isto vrijeme potencijalna eskalacija koja bi dovela do kobnog frontalnog sukoba, a u isto vrijeme da Iran sačuva obraz snažnog regionalnog igrača pred susjednim zemljama i ostatkom međunarodne zajednice. Pritom je iranska vlast osuđena sama na sebe, bez potpore strateških partnera, i bit će suočena s radikalizacijom domaće političke scene. Sve navedeno otežava donošenje bilo kakve konkretne procjene. Soga je jedini mogući odgovor, onaj, da će vrijeme pokazati kako će se bliskoistočna kriza dalje odvijati.
(Napomena: stavovi autora nisu nužno i stavovi redakcije portala Geopolitika News)
