Između Sudana i Rusije je 6. studenog potpisan ugovor koji Rusiji omogućuje uspostavu pomorske baze i opskrbnog centra. Prema okviru sporazuma, baza će moći primiti 300 ljudi i sačinjavati će ju vojno i civilno osoblje uz mogućnst usidravanja do 4 plovila bilo koje vrste. Sudanska vlada će ustupiti potrebnu infrastrukturu i dio okolne zemlje besplatno. Također će Rusija imati mogućnost dostave i skladištenja bilo kojeg oružja, civilne ili vojne opreme. Lokacija i infrastruktura će biti pod ruskom juridistikcijom idućih 25 godina, s mogućnošću produljenja na još 10 godina. Rusija duže vrijeme pregovora oko otvaranja vojnog čvorišta, pregovori su se ubrzali 2017. dolaskom sudanskog predsjednika al-Bashira u Moskvu, njegovim svrgavanjem 2019. pregovore nastavlja novi poglavar države Fattah al-Burhan.(Bratersky,2020.)
Izgradnja ove baze bi bila presedan jer još od Hladnog rata Rusija nije imala vojne baze ili infrastrukturu na afričkom kontinentu. Baza bi omogućila projekciju ruske vojne moći i političkog utjecaja u Crvenom moru, na Rogu Afrike i nadalje prema Perzijskom Zaljevu i Indijskom oceanu, dok bi dopremanje fregata ili krstarica s novim inačicama Kalibr projektila bila učinkovito rusko sredstvo odvraćanja ili u najmanju ruku geopolitičke simbolike i prestiža. Nameće se pitanje, da li je ovaj sporazum više simbolične naravi, izolirani slučaj pragmatične ruske politike s ciljem jačanja međunarodne pozicije preko i profitabilnog dogovora, ili je dio šire strategije čiji je konačan cilj uspostaviti i konsolidirati trajni utjecaj u Africi.
Rusija i Crni kontinent
Rusija sve do 20. stoljeća nije bila prisutna u Africi, niti imala bilo kakvu komunikaciju i odnose s bilo kim na kontinentu. Za to postoji više razloga: Rusija nije imala vanjskopolitičku strategiju, djelovala je instinktivno i reagirala na razvoj događaja i međunarodne okolnosti. Temeljna svrha je bila postupno teritorijalno širenje i ostvarivanje utjecaja na obližnje susjedstvo da bi se stvorila strateška dubina koja bi potencijalnim osvajačima onemogućila osvajanje i pripajanje Rusije. Vanjska politika nije bila vođena ideološkim ili političkim razmatranjima koliko svojevrsnim strahom, izrazitom potrebom sa sigurnošću i održavanjem ravnoteže između ostalih u korist Rusije. Navedeno se najbolje vidi u intervenciji u Napoleonskim ratovima, ruskom imperijalnom širenju, Prvom svjetskom ratu i Staljinovoj Eri. Nadalje, Rusija zbog svog položaja nije imala izravnu kopnenu ili pomorsku poveznicu s afričkim kontinentom koja bi omogućila interakciju bilo trgovinsku ili kulturno-diplomatsku. Također, druge europske sile su stvaranjem kolonijalnih carstava utemeljile striktne i jasno određene zone utjecaja čime su sprječavale druge aktere od bilo kakve prilike da uspostave kontakte u njihovim zonama čime je Rusiji bio onemogućen pristup.
Situacija se mijenja iz dva temeljna razloga, proces dekolonizacije i Staljinova smrt. Raščišćavanjem vihora Drugog svjetskog rata, bilo je očito da su stare kolonijalne sile oslabile i da nisu u mogućnosti držati čvrstu kontrolu nad svojim posjedima što je postalo katalizator za niz emancipirajućih i nacionalno-oslobađajućih pokreta koji su redom uspostavljali neovisne i suverene afričke zemlje, no koje su naravno ostale vezane uz svoje bivše kolonizatore. Nadalje, Staljin je vodio više izolacionističku i defenzivnu politiku čiji je fokus bio usmjeren prema sovjetskom susjedstvu, istočnoj Europi, i Dalekom Istoku kroz Varšavski Ugovor i pokušaj uspostave satelitskih odnosa s potencijalnim partnerima i saveznicima.
SSSR-ov upad
Staljinovom smrću i Hrušćovljevim dolaskom na vlast, smjer unutarnje i vanjske politike se mijenja. Hruščov ruši sliku Staljinove ostavštine, otvara SSSR prema svijetu i naginje prema proaktivnoj i otvorenijoj vanjskoj politici.(Matusevich,2019.) Novi sovjetski pristup je bio kombinacija ideoloških težnji i hladnoratovskog pragmatičnog pristupa u kontekstu bipolarnog odmjeravanja. SSSR je naglašavao svoju ideološku posvećenost protiv rasizma i kolonijalizma. Često su isticali izostanak sovjetskog kolonijalizma i eksploatatorskih tendencija u sovjetskoj vanjskoj politici koja je u afričkom pitanju bila u kontrastu s Zapadnim zemljama. Tako je sovjetski pristup bio u ravnoteži između ideoloških razmatranja i ekonomskog realizma. (Matusevich,2019.)
Početkom dekolonizacije, SSSR se suočavao s nedostatkom znanja o Africi i elementima koji utječu na dinamiku međusobnih odnosa lokalnih i regionalnih aktera i entiteta međusobno i prema vanjskim silama. Sovjetski pisci i analitičari su naglašavali zapadnjački rasizam i eksploataciju, ali su sva razmatranja i analize morali biti u strogo staljinističkim interpretativnim modelima koji su onemogućavali sagledavanje šire slike. Još tokom Staljinovih čistki su mnogi afrikanisti-intelektualci i pojedinci posvećeni proučavanju afričkih pitanja bili progonjeni i stradavali su. SSSR je početkom Drugog svjetskog rata napustio internacionalističke ideje i posvetio se obrambenom realizmu što je učinilo sovjetsko društvo izolacionističkim i u određenoj mjeri ksenofobnim. (Matusevich,2019.)
Hruščov mijenja trendove čime otvara SSSR prema suradnji. Sovjetski mediji su još otkad je Gana stekla neovisnost počeli hrabriti i poticati dekolonizaciju. Sovjeti su među novonastalim nacijama i akterima pokušavali naći prijatelje i potencijalne partnere. Navedeno se utjelovljuje u mislima Pan-afrikanista Du Boisa koji 1958. govori da u sklopu Sovjetske akademije znanosti treba osnovati institut Pan-Afričke povijesti, sociologije, etnografije, antropologije i ostalih povezanih smjerova. Centralni komitet 1959. donosi posebnu rezoluciju koja naglašava stvaranje istraživačkog instituta Afričkih studija koji kasnije postaje poznat kao Afrički Institut Tako se započinjem obukom kadrova i osoblja za interakciju i odnose s afričkim zemljama, također se potiče studentska i akademska razmjena čime se broj ljudi iz Afrike u SSSR-u povećava od 72 do 500 između 1959. i 1961. pa sve do preko 5 tisuća do 70-tih. (Matusevich, 2019.). No, razmjena nije postigla očekivane ciljeve, studenti nisu bili ideološki marksisti, niti su ih sovjetske ideje značajnije privlačile. Vidjeli su korisnu priliku da steknu obrazovanje na višim institucijama u Europi i na Istoku koji bi mogli primijeniti u svojim zemljama. Sovjeti su se uspjeli na neko vrijeme utaboriti u Gani, Alžiru, Keniji, Kongu, no to je sve bilo kratkog vijeka jer režimi nisu bili receptivni prema sovjetskim idejama, dok je guranje utjecaja stvaralo suprotan učinak na domaćem terenu spomenutih zemalja u kojima režimi padaju čime SSSR gubi tlo.
Gubici i odlazak Hruščova su uzrokovali promjenu sovjetske afričke politike koja postaje pragmatičnija s fokusom ponajviše na pružanje vojne i ekonomske pomoći, dok je ekonomska pomoć bila usmjerena i prema zemljama koje nisu naginjale prema Moskvi u nadi da će postati receptivnije prema SSSR-u. Tako SSSR pokušava uspostaviti profitabilne odnose s Nigerijom, Južnom Afrikom i kontakte s OUN-om. SSSR također uspostavlja prijateljske odnose s novim režimima u Etiopiji, Somaliji i podupiranje MPLA u Angoli čime se subsaharska Afrika pretvorila u novo bojište Hladnog rata.
SSR se nadao da će moći uspostaviti pomorsku bazu na Rogu Afrike s ciljem projekcije moći prema Indijskom Oceanu. No, politika prema Somaliji i Etiopiji u kontekstu Ogadenskog rata baca u vodu njihove aspiracije.(Matusevich,2019.)
Dolaskom Gorbačova, sovjetska politika se u potpunosti mijenja, dok se dosadašnja afrička politika osuđuje kao neučinkovita i skupa za previše razvučene sovjetske resurse i kapacitete čime se obujam postepeno smanjuje i gotovo nestaje raspadom SSSR-a i osnivanjem Ruske Federacije.
Rusija i Afrika danas
Suvremena ruska vanjska politika je doživjela radikalnu promjenu od carskog i sovjetskog doba. Ona više nije usmjerena prema instinktu i reakciji, već ima točno određene ciljeve kao i količinu sredstava i kapaciteta koji će se uložiti u njihovo postizanje, a sam temelj je uspostaviti ravnotežu između samih ciljeva i sredstava koji se njima mogu postići. Putinova vanjska politika polazi od pretpostavke da je svijet ušao u doba multipolarizma gdje ni jedna sila neće imati nepobitnu dominaciju čime Rusija mora oprezno balansirati između rastuće Kine, EU i još uvijek moćnog SAD-a. Također, Rusija je suočena s negativnom percepcijom zbog svoje proaktivne vanjske politike u Ukrajini i Siriji, dok je ekonomskim sankcijama i kriznim žarištima od Baltika do Srednje Azije razvučena što joj otežava djelovanje. Putin koristi multipolarizam i postepeno smanjivanje američkog angažmana u određenim regijama da bi proširio ruski utjecaj i promijenio percepciju.
Započinje ruski povratak u Afriku još 2006. godine i postavlja Alekseja Vaslijeva, čelnika ranije spomenutih Afričkih Studija za specijalnog izaslanika za afričke zemlje. Također 2007. oprašta 20 bilijuna dolara duga koji su namakle afričke države. (Sidiropoulos, Alden,2019.)
Prvih godina je rusko približavanje bilo vođeno više od strana ministarstava nego od diplomacije, ponajviše Ministarstva prirodnih resursa koje je upravljalo bilateralnim komisijama između Rusije i dijela afričkih država uključujući Južnu Afriku. Osjetila se je povezanost s ruskim trgovačkim krugovima utjelovljen u nacionalnim energetskim divovima poput Gazproma i Rosnefta uz niz drugih državnih i privatnih većih i manjih kompanija.
To se mijenja, 2016. Rusija po prvi put u Konceptu vanjske politike-strateškom dokumentu, u klauzuli 99 od 108 navodi Afriku kao relevantno područje. 2018. ministar Lavrov posjećuje niz zemalja Angolu, Namibiju, Etiopiju, Mozambik i Zimbabve promovirajući tri stupa nove ruske afričke politike: Obnova i pojačavanje suradnje na vojnom polju i sigurnosti, otvaranje zemalja prema ruskim ulaganjima i ponovno pokretanje i intenziviranje kulturne i akademske razmjene. Rusija kultivira također razvoj kroz suradnju s afričkim elitama koje imaju poveznice s Moskvom zbog ranije suradnje i studiranja u SSSR-u. (Sidropoluos, Alden,2019.)
Putinova politika je drukčija od primjerice kineske ili euroatlantske. Kineska se bazira na investicijama i infrastrukturnom ulaganju uz teritorijalne koncesije od strane zemalja primateljica i opasnost od akumulacije duga koji bi se naknadno u bilateralnim odnosima mogao koristiti kao uteg u pregovaranju. Euroatlantski pristup zahtijeva od zemalja da preuzmu zapadni model uprave i tržišne ekonomije, mijenjanje postojećih nacionalnih sustava uz financijsku pomoć koja nosi trajne obveze. Rusija s druge strane nudi suradnju bez zahtijeva i obveza, spremna je ponuditi primateljicama znanje, financijska sredstva i ljudstvo pritom poštivajući nacionalni suverenitet i sustave koje zemlje imaju. Takvim pristupom se Rusija želi pozicionirati kao pozitivan međunarodni akter, samaritanac i rješavač problema koji će nuditi konstruktivne i produktivne prijedloge čime bi mogla ostvariti utjecaj kroz tzv. soft power koncept koji se temelji na uvjeravanju kroz privlačnost, ne silu i prinudu. Kriza multilateralizma, difuzija moći i Trumpova doktrina „America First“ uz nedostatak europskog konsenzusa oko vanjske politike stvara plodno tlo da novonastali vakum u određenim područjima Rusija popuni sukladno svojim ograničenim resursima.
Elementi suradnje
Rusija ne može konkurirati s SAD-om EU i Kinom po opsegu trgovinske suradnje po pitanju veličine i opsega njihovih kapaciteta i raznolikosti ekonomija, ali se može usredotočiti na određena polja u koja ima komparativnu prednost poput nuklearne energije, energetike i oružja. (Sidropoluos, Alden,2019.) Ruse vodi postepen i ograničen pristup koji se fokusira na djelove, a ne sveobuhvatan pristup koji stvara mogućnost rizika zbog raspršenja kapaciteta. Vode se pragmatizmom, ne samo ideologijom i političkim motivima.
Energetika
Većina ruskih ulaganja je bilo usmjereno prema potrazi za dragocjenim resursima i mineralima na kontinentu što je omogućilo ruskim kompanijama dobivanje licenci za eksploataciju energetskih sirovina primjerice u Južnoj Africi. Medvedev je još 2009. posjetio Egipat, Nigeriju, Angolu i Namibiju s delegacijom od 400 poduzetnika koji su potpisali sporazume o suradnji na polju energetike.
To je utrlo put kompanijama poput Alrosa, Renova, Rusala, Rosnefta, Gazproma i Lukoila.
Osigurane su koncesije za naftna polja u Alžiru i Zapadnoj Africi, uz plan za izgradnju plinovoda od Nigerije do Alžira pa sve prema južnoeuropskim tržištima što bi uz Sjeverni Tok 2 osiguralo trajnu rusku dominaciju na europskom tržištu po pitanju energetike. No, zasada po tom pitanju nije postignut značajniji napredak.
Također je osiguran udio u proizvodnji boxita, kobalta, titanija, urana uz čak 30 ruskih kompanija koje su uključene u eksploataciju unutar afričkih zemalja i u Sudanu. Ulaže se i u hidroenergiju u Angoli, Ekvatorijalnoj Gvineji i Zambiji.
Pritom se može primijetiti detalj da energetski dogovori uglavnom dolaze u tandemu uz sigurnosne što obuhvaća vojnu obuku i razmjenu informacija.
Infastruktura i trgovina
U studenom 2018. potpisuje se memorandum o razumijevanju između Izvoznog centra, Ruskih Željeznica i Afreximbanke s ciljem istraživanja prilika za ulaganja. Druga područja obuhvaćaju poljoprivrednu suradnju s Zambiom i Zimbabveom, rudnički projekti u Sierra Leoneu i Petrokemijska postrojenja u Angoli i Nigeriji.
Na godišnjem sastanku Afreximbanke koji se 2019. održao u Sankt Peterburgu, Medvedev naglašava humanitarne veze i nastavak dubljih infrastrukturnih ulaganja što je do tada bilo uglavnom kinesko područje.
Također je Rusija primjerice 2018. potpisala s Južnoafričkim društvom za razvoj (SADC) petogodišnji dogovor da se stvori regionalna platforma za suradnju i razmjenu informacija čiji je cilj potaknuti i afričke ulagače da se okrenu prema ulaganju u Rusiju. Suradnja se također očituje po pitanju nuklearne energije gdje Rosatom, najveći svjetski oprskrbljivač nuklearnih reaktora ima u planu projekte s 16 afričkih zemalja uz dogovore s Kenijom, Nigerijom, Sudanom o nuklearnim projektima. Rusija se također suočila s značajnim neuspjehom jer je po pitanju nuklearne energije Južnoafrička Republika odbila suradnju unatoč zajedničkom članstvu u BRICS-u.
Rusko-afrička razmjena se povećala za 185% u zadnjih osam godina što je veliki pomak, no još uvijek manje u odnosu na SAD, EU i Kinu. Rusija ulaže 17 i pol bilijuna godišnje, dok Kina 105, a EU čak 177 (prije Brexita). Ruska ulaganja su najveća u Egiptu i Alžiru, dok su značajnija u Sudanu i JAR-u. Ruski izvoz je ponajviše u oružju, mineralima i poljoprivredi.(Sidropouluos, Alden, 2019.) Rusija je također najveći izvoznik oružja i streljiva za afričke zemlje pogotovo za Alžir, Egipat, Nigeriju i Sudan.
Sigurnost i mirovne misije
Rusija je potpisala preko 20 bilateralnih sporazuma o vojnoj suradnji s afričkim zemljama. Također doprinosi UN-ovim mirovnim misijama i protupiratskim sigurnosnim aranžmanima. Surađuju također s regionalnim organizacijama i institucijama poput SADC-a. Vojna suradnja obuhvaća slanje vojnog osoblja i tehnike s ciljem osposobljavanja za suvremeno ratovanje u uvijetima integriranog bojišta i informacijskog ratovanja. Suradnja je ponajveća s Alžirom i Egiptom koja se produbljuje.(Sidropoluos, Alden, 2019.)
Izrazita je u Libiji preko privatne kompanije Wagner, dok je dogovor u Sudanu osigurao stvaranje ruskog „Tartusa“ na Rogu Afrike. Rusija također igra sve veću ulogu u organizacijama poput Afričke Unije i srodne institucije uz polaganje temelja za suradnju s Euroazijskom Ekonomskom Unijom. Također je ministar Lavrov izjavio da se zalaže za koncept „Afričkih rješenja za afričke probleme“. Pristup prema kojem bi afričke zemlje uz međunarodnu pomoć, u ovom slučaju rusku svoje probleme međusobno rješavali uz lokalna i regionalna rješenja sukladno okolnostima, pomoć izvana bi bila strogo tehnička, ne bi se nametali stavovi i tuđi pristupi. Takvim pristupom je Rusija stekla još veću mogućnost za daljnju suradnju. Ruska privatna vojna tvrtka Wagner je također prisutna u više afričkih zemalja od Libije, Sudana, Konga, Nigerije šireći svoje djelovanje većinom u savjetodavnoj ulozi uz direktniji pristup u Libiji.
Zaključak
Može se reći da je suvremena ruska vanjska politika nadišla sovjetske strahove i reaktivni pristup sukladno okolnostima. Putinova vanjska politika je jasna, precizirana i usmjerena prema područjima u kojima Rusija može ostvariti zadane ciljeve, proširiti i konsolidirati svoj utjecaj. Multipolarizam i Trumpova doktrina su stvorile vakuum u koji Rusija uspješno upada suženim pristupom u područjima u kojima ima kompetitivnu prednost poput oružja, sigurnosti, energetike i nuklearne energije. Zasada je ruski pristup se pokazao kao učinkovit i produktivan, poboljšao je međunarodni položaj i ubacio se u tradicionalno Zapadne zone interesa. Teško je predvidjeti kako će se okolnosti dalje razvijati, za sada je Rusija ostvarila ponajviše simboličan uspjeh pokazala da može uspješno operirati u tuđim i stranim područjima, no s vremenom ukoliko se kultiviranje pristupa nastavi kao po primjeru Sudana i izgradnje nove pomorske baze, Rusija će dobiti priliku za projekciju vojne i političke moći u niz područja u kojima to dosad nije mogla.
Literatura
Braterski, A.(2020.) Preuzeto s : https://www.defensenews.com/global/mideast-africa/2020/11/13/sudan-to-host-russian-military-base/ (17.11.2020.)
Matusevich, M.(2019.) Preuzeto s: https://www.jstor.org/stable/10.2307/26776045 (17.11.2020.)
Sidropoulos, E., Alden,C.(2019.) Preuzeto s: https://www.jstor.org/stable/resrep25995.5 (17.11.2020.)
