dr. N. Živanovski: Je li Sjeverna Makedonija pod udarom srpskog hibridnog rata

Pokušaj atentata na predsjednika ili premijera neke države uvijek je bilo najteže otkriti. Praksa kriminalističke istrage kaže da ako atentator ne bude uhićen u prvih petnaest minuta ili ako se u tom razdoblju ne osiguraju kredibilni tragovi koji vode do počinitelja atentata, tada će, najvjerojatnije, atentator zauvijek ostati neotkriven. Sve što će nakon toga uslijediti bit će pretpostavke, koje će polako evoluirati u špekulacije i, na kraju, završiti u teorijama zavjere.

Tako smo i mi u Makedoniji mislili kako će atentator na predsjednika Kire Gligorova ostati vječita tajna, sve dok nam se razrješnica zagonetke nije pojavila iz pera Ante Mirića, koji je 17. rujna u svom komentaru objavljenom u Geopolitika News prst uperio prema Srbiji!? Prema njegovim tvrdnjama, Srbija kroz “svoje hibridne aktivnosti (specijalni rat) može izravno destabilizirati drugu članicu NATO-a. Sjevernu Makedoniju”. Pri tom, autor Mirić kao primjere tih hibridnih aktivnosti Srbije u Makedoniji podsjeća na atentat na predsjednika Kiru Gligorova iz 1995.(?!), i pokušaj puča u makedonskom parlamentu 2017.(sic).

Iako u Mirićevom komentaru Sjeverna Makedonija ima samo periferno mjesto – usputno je spominje u posljednjem paragrafu, kako bi učvrstio svoju tezu o destabilizirajućoj ulozi Srbije u regiji, pri čemu razvijajući krajnje nelogičnu tezu – u slučaju Crne Gore, njezino članstvo u NATO-u odvraća Vojsku Srbije, dok je u slučaju druge članice NATO-a, Sjeverne Makedonije, moguća destabilizacija od sjevernog susjeda.

Ali to su (proizvoljni) zaključci i konstrukcije autora, na koje on ima autorskog prava –s time što sam nosi slavu ili diskreditaciju zbog napisanog.

Je li službeni Beograd imao interes za atentat

Ja bih se ipak vratio na dvije osnovne teze koje on navodi kao primjer vođenja hibridne aktivnosti Srbije u Sjevernoj Makedoniji:




  1. Atentat Kire Gligorova
  2. Puč u Sobranju od 27. travnja 2017. godine.

Odmah treba predočiti da se za moguće počinitelje atentata do dan-danas nisu izjasnile niti su barem ukazale na mogući smjer istrage i najveće prijateljske zapadne tajne službe. Sve ostalo što je u opticaju je u domeni (ne)stručnih komentara, koji se manje-više temelje na mogućim konspiracijama koje dolaze iz različitih centara utjecaja s opskurnim motivima.

No, počnimo kronološkim redom. Atentat na predsjednika Kiru Gligorova dogodio se 3. listopada 1995. u 9.50 sati. Prvo jutro, nakon njegovog posjeta Beogradu i sastanka sa Slobodanom Miloševićem.





Posjet je bio ocjenjen uspješnom, čak i povijesnim, jer je na tom sastanku Gligorov uspio uvjeriti Miloševića da prizna mladu državu i to pod njenim ustavnim imenom, kao Republika Makedonija, što je onda značilo da je Makedonija, nakon prvog priznanja od strane Republike Bugarske (također pod njenim ustavnim imenom), Republike Albanije (kao BJRM), uspjela zaokružiti svoju sjevernu granicu uzajamnim priznanjem s tadašnjom Saveznom Republikom Jugoslavijom.

Stručnjaci za međunarodno pravo i politiku znaju koliko odsustvo međusobnog priznavanja između dvije države može biti potencijalni casus belli i pokušaj agresije. S ovim posjetom Gligorova Beogradu, takva je mogućnost teoretski bila zatvorena, iako je i praktično u tom razdoblju Srbija sav svoj vojni potencijal i interes bila usmjerila na ratove u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

Istog dana, kada se dogodio atentat na predsjednika Gligorova, s teškim ozljedama na njegovoj glavi i mozgu od gelera daljinski upravljane eksplozivne naprave s 20 kilograma TNT-a, glavni konzultant koji je hitno došao u pomoć u složenoj kirurškoj operaciji makedonskome neurokirurgu Jovici Ugrinovskom, je bio beogradski neurokirurg s VMA-a.

Nakon takve 24-satne kronologije, s ultra dinamičnim diplomatsko-sigurnosno-zdravstvenim događajima, logično je pitanje koji bi bio interes službenog Beograda da ubije Kiru Gligorova? Otud, povijesni se događaji, kao ovaj s atentatom na Gligorova, moraju promatrati u povijesnom kontekstu i okvirima u kojima su se događali, a ne kroz vokabular novogovora o hibridnom ratu i srpskom svijetu.




Bugarska veza

Prva pretpostavka, koju je tadašnji ministar policije Ljubomir Frckoski plasirao putom medija, odmah nakon atentata, imala je “bugarsku vezu” i vodila je do bugarske korporacijske tvrtke Multigroup, koju je 1988. formirala tadašnja Šesta uprava, još uvijek nereformirane komunističke bugarske državne sigurnosti . U travnju 1996., samo pola godine nakon atentata na Gligorova, predstavnik Multigrup-a u Skoplju, Ivo Jančev, pod sumnjivim okolnostima izvršio je samoubojstvo u blizini Sofije. Osnivač Multigroupa, bugarski biznismen i bivši obavještajac, Ilija Pavlov, par godina nakon atentata, susreo se s predsjednikom Kirom Gligorovim u Ohridu, gdje ga je uvjeravao da je navod o umiješanosti Multigroup-a u atentat lažan. Ilija Pavlov ubijen je 2003. godine.

U veljači 1996., makedonska policija uhitila je Naila Leksovicu, Albanca iz skopskog sela Grčec, koji je živio u Pragu i postao poznat makedonskoj javnosti po tome što je nekoliko dana nakon atentata poklonio novi blindirani Mercedes predsjedniku Kiri Gligorovu. Policija ga je ispitivala o njegovim odnosima s predstavnikom bugarske tvrtke Multigroup u Skoplju Ivom Jančevom (koji će, kako smo napisali u prethodnom paragrafu, izvršiti samoubojstvo dva mjeseca nakon ovog ispitivanja Leskovice). U ljeto 1996., Leskovica je poginuo u “prometnoj nesreći”.

Listu misterioznih ubojstava, samoubojstava i nesreća dopunio je Dragan Gavrilov, inspektor u Ministarstvu unutarnjih poslova, koji je bio tjelohranitelj Kire Gligorova i koji mu je prvi pritekao u pomoć nakon atentata – izveo ga iz uništenog automobila, zavio u deku i odveo u bolnicu. Ujutro 5. kolovoza 1997., Gavrilova je pregazio putnički vlak koji je vozio na liniji Kičevo-Skopje. Prema tadašnjoj izjavi za medije obitelji Gavrilova, dvije osobe su dva dana prije njegove smrti došle u Draganov dom i odvele ga.

Sljedeći u nizu žrtava je zaposleni u Ministarstvu unutarnjih poslova, kojeg je, nakon što je dao izjavu o istrazi, sljedećeg dana njegova supruga pronašla mrtvog. Ministarstvo unutarnjih poslova nije objavilo niti je li riječ o ubojstvu, samoubojstvu ili nesreći, uz objašnjenje za medije da je to kontraproduktivno za istragu o atentatu.

Dana 20. veljače 1998., na obroncima planine Vodno kraj Skopja, u blizini kruga sjedišta Ministarstva unutarnjih poslova, Tanja Pavlovska, stenografkinja u Upravi za operativnu tehniku, u Ministarstvu poznato kao Peta uprava, pronađena je mrtva. Pavlovska je imala prostrijelnu ranu na čelu. Utvrđeno je da je rana prouzročena hicem iz neposredne blizine. Službeno, slučaj se za kratko vrijeme “rasvijetlio”, točnije zataškao, s tim da je policijski tim, koji je vršio očevid, zaključio da se radilo o samoubojstvu.

Domaći rukopis

Osim ove “bugarske veze” s Multigroupom, u makedonskim medijima se godinama plasira još jedan mogući scenarij atentata na predsjednika, ali ovaj put s “domaćim rukopisom. Naime, do 1995., to su bile godine UN-ovih sankcija prema Srbiji i ekonomske blokade Makedonije od strane Grčke zbog problema oko imena države.

Sjeverna i južna granica Makedonije potpuno su bile zatvorene. Idealni uvjeti za šverc i krijumčarenje, prije svega nafte, ali i ostale akcizne robe. Naravno, ništa od ovoga nije se moglo učiniti bez znanja i odobrenja tada najmoćnijih ljudi u državi – premijera Branka Crvenkovskog i ministra policije, a potom i ministra vanjskih poslova Ljubomira Frckoskog. Nešto, na što je predsjednik Gligorov želio staviti točku.

Da se ne radi samo o medijsko-političkoj konstrukciji, već o ozbiljnoj optužbi, potrudio se šokantno objaviti kroz svoju knjigu Do atentata i poslije njega“, umirovljeni političar, a u vrijeme atentata na Gligorova, predsjednik makedonskog sobranja i Gligorovljev  najbliži suradnik, Stojan Andov. U svojoj knjizi, on izravno ističe Crvenkovskog i Frckoskog kao odgovorne za atentat na Gligorova. Prema autoru, nije isključeno da su neka od prethodno spomenutih (samo)ubojstava povezana s ovim scenarijem, a ne samo s Multigrup-om. Frckoski je podigao tužbu protiv Andova za klevetu.

Puč je bio intra-makedonski sukob

Što se tiče, kako autor Mirić naziva “puča” u makedonskom Sobranju, od 27. travnja 2017. radi se isključivo o unutar makedonskom političkom sukobu, između tadašnje vladajuče VMRO-DPMNE i oporbenog SDSM-a. Nakon dugogodišnje krize, u kojoj je javnost bila informirana putom javno objavljenih prisluškivanih telefonskih razgovora o neprikladnim koruptivnim poslovima, protuzakonitih zatvaranja političkih protivnika i političkim manipulacijama vlade Nikole Gruevskog, krešendo je bio izbor novog predsjednika Sobranja i otpočinjanje procesa formiranja nove vlade SDSM-a sa Zoranom Zaevim kao premijerom i odlaskom Nikole Gruevskog i VMRO-DPMNE u oporbu.

Treba napomenuti kako su zapadne vlade, prije svega Washington, od 2006. godine i preuzimanja vlasti, pokazale dovoljno strpljenja prema Gruevskom i njegovoj vladi da riješi problem oko imena sa Grčkom, pri tom tolerirajući autoritarno i kriminogeno vladanje. Prvo izviješće State Departmenta o lošem stanju demokracije u Makedoniji objavljeno je 2011 godine, ali sve se to ignoriralo od američke diplomacije na terenu zadužene za Balkan, pod izgovorom „stabilnost prije demokracije“. Kada su uvidjeli u Washingtonu da ih Gruevski samo vuče za nos, da kupuje vrijeme da bi što više vladao i krao novca iz proračuna, a pri tom ne isporučuje ono na što se obavezao, pojavile su se takozvane „bombe“, t.j. javno slušanje telefonskih razgovora premijera, ministra, sudaca, biznismena, novinara kako dogovaraju kriminalne, koruptivne i politički nemoralne radnje.

U sudskom postupku, koji je povodom puča proveden, veliki dio pritvorenih je osuđen na dugogodišnje zatvorske kazne i svi su bili članovi i aktivisti VMRO-DPMNE, koji su po uputi stranačkog stožera provalili u Sobranje. U sudskoj istrazi nije iznijet niti jedan dokaz koji ima bilo kakvu konekciju koja vodi k nekakvoj “srpskoj vezi”, osim što je srpski diplomat u Makedoniji, Goran Živaljević, snimljen unutar skupštine tijekom nereda. Cijeli slučaj sa Živaljevićem završio se bez većeg skandala ili diplomatskog protjerivanja, a isti je diskretno sklonjen u Beograd ispod radara makedonskih medija. Sve dok se jednu veče iznenada nije pojavio u političkom talk showuĆirilca” kod Milomira Marića i objasnio da je u Sobranju bio uz dozvolu predsjednika Sobranja Trajka Veljanovskog.

Međutim, nekoliko mjeseci kasnije, Ministarstvo vanjskih poslova Srbije povuklo je svo svoje osoblje iz Veleposlanstva RS u Skopju. Neslužbeno, razlog je bila “kompromitirana linija za prisluškivanje koja je presretala komunikaciju zaposlenih u srpskom veleposlanstvu”, što je u suprotnosti s Bečkom konvencijom. U samo nekoliko dana i ova je diplomatska afera tiho ispeglana, tako da se svo osoblje Veleposlanstva vratilo na svoje dužnosti u Skopje, a premijer Zoran Zaev je izjavio u intervjuu za beogradsku Politiku da Makedonija želi njegovati bliske i bratske odnose sa Srbijom.

Komentari

komentar

You may also like