dr. N. Živanovski: Je li velikoalbanski nacionalizam glavni čimbenik mogućeg raspada S. Makedonije? (1)

„Albanci su narod koji po svom mentalnom sklopu pripada pred moderni, a fizički se nalaze u post moderni”.

„Nijedan narod nije toliko pohlepan za tuđe teritorije kao Albanci, dok u isto vrijeme ne znaju šta će raditi sa svojom zemljom”.

Vjerojatno, jedini razlog zašto bi većina Albanaca odbacili ove tvrdnje, je to što su one izgovorene iz usta srpskih autora. Prvu izjavu nedavno je dao srpski povjesničar dr Srđan Trifković, dok drugu, sredinom devedesetih godina, nakon institucionalnog raspada albanske države, bivši srpski predsjednik, dr Vojislav Koštunica.

Međutim, kako se kao Albanac odrediti prema slijedećoj izjavi (?): „Albanci su divlji narod. Oni su uvijek željeli da ubijaju, čak i po cijenu svog života…To su zvjeri, spremne da napadnu u svakom trenutku: njihove su vilice stisnute, a tijelo napregnuto“. U ovom slučaju se primjedbe na nacionalno porijeklo autora ne mogu izgovoriti, jer ove riječi nije izgovorio Dobrica Čosić, već su izašle iz usta najvećeg živog albanskog pisca, Ismaila Kadarea.

Narcisoidni etnocentrizam, u kome se nalazi veliki dio albanske populacije, kao i kod ostalih naroda, najčešće je dihotoman, između onoga kako sami sebe gledaju i kako ih drugi opažaju. Pogled sa strane je ponekad objektivniji i realniji, te stoga se i riječi Trifkovića i Koštunice ne trebaju olako odbaciti, jer mogu predstavljati mali dio mozaika u potrazi za istinom kakvi su zbilja današnji Albanci u očima drugih naroda!?

Nasuprot nadrealno idealističkoj samopercepciji u priči o albanskoj federaciji kao kohezionog čimbenika u Jugoistočnoj Europi, imaginarnog postojanja albanskog građanskog društva i progresivnim političkim snagama po zapadnom liberalnom modelu, te vrhunska kulturna dostignuća u liku i djelu Rita Ora, Bebe Rexha i Dua Lipa, “pogled sa strane“ na albansku etničku zajednicu na Balkanu nije ni malo tako veličanstven kako se on predstavlja iz pera pojedinih albanskih autora.




Ako se zbog krvavog srpsko-albanskog konflikta izuzme srpski pogled, kao neki objektivni čimbenik, na temelju čijeg gledanja i povijesnog iskustva se može realno, sa strane, promatrati stanje u albanskoj zajednici, onda Makedonija predstavlja najbolji lakmus za to kakvo je realno stanje unutar albanske nacije, gledano izvana. Uzeo bih si slobodu da je ocijenim u puno objektivnijoj perspektivi, nego li što je sama albanska.

Kontroverze povjesnog iskustva





Kako službena makedonska historiografija tvrdi, kroz povjest Makedonci i Albanci nisu imali ozbiljan i direktan sukob, koji bi imao kapaciteta da trajno naruši odnose između dvaju naroda i stvori zajedničko pamćenje pogodno za antagonizam i sukobe. Štoviše, postoje dokumentirani zapisi kako su makedonski revolucionari, poput Janeta Sandanskog, Aleksandra Protugjerova i Todora Aleksandrova, na koncu Otomanskog carstva i nakon Balkanskih ratova, nudili suradnju albanskim vođama zbog organiziranog i zajedničkog djelovanja protiv srpske vojske na teritoriju današnje Sjeverne Makedonije. I takozvani Ohridski ustanak iz rujna 1913. godine (negdje nazivan i kao Makedonsko-albanski bunt), u vrijeme Kraljevine Srbije, se dogodio organizirano od makedonskih i albanskih buntovnika. Postoje tvrdnje da su organizatori tih zajedničkih pobuna protiv srpske vlasti bili u Sofiji, a uz veliku financijsku potporu Austro-Ugarske. Kako god, povijesna činjenica je da su na početku 20 stoljeća Makedonci i Albanci zajedno ratovali protiv Srba.

Međutim, postoji i druga strana medalje, a ta je da je slavo-kršćanski živalj u Makedoniji u vremenu Turske vladavine imao i lošeg iskustva s Albancima, koji su zbog svoje muslimanske vjere često bili odmetnuta turska kaznena ekspedicija u kršćanska sela. Ne ulazeći u detalje o tim međukonfesionalnim odnosima, dovoljno je pročitati Kruševski manifest iz 1903. i da se shvati kako nešto ipak nije štimalo između Makedonaca i Albanaca u vrijeme kada im srpska vojska nije bila zajednički neprijatelj. Tako, u jednom djelu Manifesta, kojeg su objavile ustaničke vlasti grada Kruševa, kao centra Ilindenskog ustanka protiv turske vlasti, poručuje se, kako ih ustanici oslovljavaju, „muslimanskoj braći“ (Turci, Aranuti i ostali) „da se ne uortačuju s dušmanima, da ne krenu s puškama protiv nas i da ne prave zulume po kršćanskim selima“.

I u najpoznatijoj makedonskoj poemi iz druge polovice 19 stoljeća, nazvane „Serdarot“ (1860.), napisanoj od Grigora Prličevog na grčkom i južnoslavenskom jeziku (ova druga verzija trebala je 1870. g. biti poslana na jezičnu redakturu i Josipu Jurju Strossmayeru), govori se o smrti makedonskog heroja Kuzmana Kapidana, koji je poginuo štiteći makedonske seljake od albanskih bandi. Tadašnji grčki intelektualci su nazivali Prličeva drugi Homer, jer je važio za kroničara svoga vremena i događaja.

I Drugi svjetski rat nije prošao bez kontradiktornosti u makedonsko-albanskim odnosima. Nasuprot kulta o bratstvu i jedinstvu i glorifikaciji zajedničke borbe Makedonaca i Albanaca protiv fašističkog okupatora, koji su se tokom rata čak i institucionalizirali u zajedničkoj Makedonsko-kosovskoj udarnoj brigadi, po kojoj i danas u Skopju jedna od glavnih ulica nosi ime, narodna sjećanja su itekako vitalna o balističkim zločinima činjenim tijekom Drugog svjetskog rata na makedonskom stanovništvu u dijelovima Zapadne Makedonije. Ona su personificirana u liku Xhemail Hasania (poznatiji kako Xhemo Hasa) koje je vršio kao suradnik talijanskog fašističkog okupatora. Danas, u njegovom rodnom selu Simnica, kraj Gostivara, postoji njegov spomenik, a navijačka skupina nogometnog kluba Shkëndija iz Tetova, sebe naziva Balistima.




Dojam je da je, općenito, odnos relevantnog albanskog političkog čimbenika u regiji afirmativan prema balističkom pokretu, iako je on bio fašistički satelit, dok je, najčešće, kritičan prema jugoslavenskom socijalističkom iskustvu, kojeg, po pravilu, izjednačuju sa srpskim nacionalizmom, hegemonizmom i šovinizmom.

Rat za prava ili teritorij?

Kakav je bio položaj Albanaca u poslijeratnoj Socijalističkoj Republici Makedoniji, gledano izvan albanske perspektive? Položaj Albanaca, kao i svih ostalih građana, bio je uvjetovan, prije svega, političko-ideološkom pripadnosti, dok je nacionalni čimbenik bio irelevantan. U takvom društvenom realitetu, obespravljenost, nepravda ali i privilegiranost i supremacija se temeljila ne na pripadnosti naciji nego isključivo na partijskom članstvu. Ako obiteljsko iskustvo autora ovih redova može poslužiti kao relevantan društveni indikator o uređenosti odnosa u tadašnjem socijalističkom režimu, onda je ilustrativan podatak da je moja obiteljska kuća, koja se nalazila u središti Skopja, bila ekspropirana na zahtjev visokog gradskog političara, albanske pripadnosti, s obrazloženjem da bi se na tom mjestu gradila stambena zgrada namijenjena osobama s invaliditetom. Na koncu, kada je eksproprijacija bila prisilno izvršena, a zgrada napravljena, stanove na atraktivnoj lokaciji su podijelili između sebe političari s vrha partijske nomenklature, uključujući i spomenutog gradskog političara i visokog člana partije, albanske nacionalnosti.

Makedonija je proglašenje neovisnosti započela s izgradnjom građanskog društva, po modelu liberalne demokracije, u kome će građanin biti u središtu društva, a ne etnikum. Takav je bio i Ustav iz 1991. godine koji je dobio pozitivne recenzije od Venecijanske komisije i Badinterove komisije. Stoga je pravi šok za makedonsku naciju bio početak ratnog konflikta u 2001. godini, koji je povela albanska Oslobodilačka nacionalna armija (ONA). Koliko god da su Albanci bili nezadovoljni zbog svog statusa u državi, to nije bilo toliko ekstremno da bi se morao povesti oružani sukob, koji se, iako vremenski nije trajao dugo (nekih osam mjeseci), po svojoj žestini nije nimalo razlikovao od ostalih ratova vođenih na području bivše Jugoslavije. Ljudi nisu mogli povjerovati da se mogu dogoditi takvi grozni zločini, poput masakra kraj sela Vejce (tetovska regija), kada su osam policajca i vojnika bili doslovno izmasakrirani i zapaljeni ante mortemod pripadnika ONA, među kojima je bilo i mudžahedina. Također, do dana današnjeg iz sukoba se vode kao kidnapirani od strane ONA dvanaest Makedonaca, za koje postoje sumnje da su dijelom završili u tzv. Žutoj kući, za koju je švicarski tužitelj Dick Marty napisao izviješće za Europski parlament da se koristila za vađenje organa zarobljenih Srba s Kosova u tijeku rata iz 1998/99. godine.

Iako se danas kao glavni uzrok za sukob navodi nezadovoljstvo Albanaca položajem u državi, prouzrokovano Ustavom iz 1991. godine, ipak je to bio konflikt za osvajanje teritorija, i stvaranja tzv. Velike Albanije, jer se u prvim komunikeima koje je slala ONA medijima govorilo o „nacionalnom ustanku za konačno oslobađanje vjekovnih albanskih teritorija od slavomakedonskog okupatora“.

Ohridski mirovni dogovor iz 2001. godine je trebao završiti ratni sukob, donijeti mir i pokrenuti integraciju Albanaca u makedonsku državu. Pristup javnoj administraciji bio je potpuno otvoren za zapošljavanje Albanaca, često na štetu kvalitete i diskriminaciju kandidata drugih nacionalnosti, koji su nudili bolje profesionalne i obrazovne vještine. Da bi se zadovoljila forma, propisana novim ustavom, da u državnom i javnom sektoru moraju 20 posto biti zaposleni Albanci, na platnom spisku su se stavljali na stotine Albanaca, koji više od desetljeća uopće nisu išli na posao, a dobivali su svakog mjeseca plaću.

Integriranje Albanaca u hijerarhiju sustava je provedeno u potpunosti od vrha prema dolje. Predsjednik Sobranja (makedonski parlament) je Albanac Talat Xhaferi (bivši pripadnik ONA, o kome se govorilo da je bio jedan od organizatora Masakra kod sela Vejce), koji u spriječenosti predsjednika države, postaje i predsjednik Republike. Albanskih ministara u Vladi RSM ima više od 20 posto i vode vitalne resore, u potpunosti preuzevši ekonomsko-financijski dio i vanjske poslove. Albanski jezik je na razini drugog službenog jezika u državi.

Potpora teroristima i ubojicama djece

Međutim, čarobna formula iz ustava o 20 posto, koja se odnosi na poboljšanje prava Albanaca, sve više se kod ostalog stanovništva, prije svega kod Makedonaca, doživljava kao frustracija da Albanci postaju ne samo ravnopravni s Makedoncima, nego i privilegirana etnička skupina. Sa svoje strane, i poslije svih reformi urađenih zbog povećanja prava i integriranja Albanaca u sustav, u albanskom političkom i akademskom diskursu još uvijek je dominantan narativ da su Albanci obespravljeni u državi i da je albansko pitanje otvoreno.

Što izaziva glavnu frustraciju kod Makedonaca u odnosu na Albance? Osim spomenute institucionalne privilegiranosti da godinama uzimaju plaću, a da ništa ne rade, kao i da tamo gdje se formalno pojavljuju na posao većina od njih nema odgovarajuće profesionalne kapacitete da budu servis potrebama građana, veću frustraciju izaziva ono što se događa vani, na ulicama i u neformalnom kontaktu. To je odnos prema prijestupima, za koje običan čovjek smatra da ih država ne sankcionira fer i ravnopravno za sve građane. I to se odnosi od najtrivijalnijih situacija, kao nesankcioniranje za nenošenje maski u dominantno albanskim dijelovima zemlje, njihovi masovni skupovi u doba pandemije, nepoštivanje prometnih pravila, strah komunalnih službi da uklone nepropisno parkirana vozila. Nešto što se u dominantno makedonskim sredinama bez pogovora sankcionira.

Međutim, veće je nezadovoljstvo od organiziranog kriminala i eskalacije teških kaznenih dijela koja, u albanskoj sredini, često imaju i obilježja krvnog delikta. Ubojstva na javnim mjestima, rafalni obračuni usred naseljenog mjesta u sred bijela dana, su karakteristična za albansko podzemlje koje djeluje u Makedoniji. Međutim, zbog političke korektnosti i suživota, ovo nije tema o kojoj se javno govori u medijima, a akademska zajednica se ne bavi istraživanjem ovog društvenog problema, uz spasonosni izgovor kako kriminal nema nacionalno obilježje. Iako, pošto je u državi sve podređeno famoznim 20 posto, trebala bi se javnost upoznati i o postotku kriminala i krvnih delikata s kojima participira svaka etnička grupa. Prema istom modelu kako se to radi u zapadnim državama i gdje se, po pravilu, albanska mafija stavlja na vrh, a postotak Albanaca koji se nalaze u zatvorima je uvijek između tri najbrojnije nacije.

Nastavlja se

dr Nenad Živanovski

Autor:  neovisni novinar iz Skopja, živi u Londonu. Posjeduje višegodišnje iskustvo u radu s medijima iz Makedonije, Bugarske, Hrvatske, Srbije i Njemačke. Diplomirao novinarstvo, magistrirao Europske studije i doktotirao opću i komparativnu lingvistiku na temu Govor mržnje u političkom diskursu u medijima. Autor je knjiga: “Neki aspekti kosovske krize – Kosovo između povjesnih mitova i realan europski problem”, objavljena u Njemačkoj na engleskom jeziku, zatim knjige “Govor mržnje”, objavljena na engleskom i bugarskom jeziku, i “Govor mržnje – teoretski pregled i istraživanje Bugarska u makedonskim medijima”, objavljena na makedonskom jeziku. Fokus akademskog interesa su mu normativi u političkom novogovoru, geopolitika Balkana i velike sile, te suvremeni odnosi između balkanskih naroda.

Komentari

komentar

You may also like