„Albanci su narod koji po svom mentalnom sklopu pripada pred moderni, a fizički se nalaze u post moderni”.

„Nijedan narod nije toliko pohlepan za tuđe teritorije kao Albanci, dok u isto vrijeme ne znaju šta će raditi sa svojom zemljom”.

Vjerojatno, jedini razlog zašto bi većina Albanaca odbacili ove tvrdnje, je to što su one izgovorene iz usta srpskih autora. Prvu izjavu nedavno je dao srpski povjesničar dr Srđan Trifković, dok drugu, sredinom devedesetih godina, nakon institucionalnog raspada albanske države, bivši srpski predsjednik, dr Vojislav Koštunica.

Međutim, kako se kao Albanac odrediti prema slijedećoj izjavi (?):„Albanci su divlji narod. Oni su uvijek željeli da ubijaju, čak i po cijenu svog života…To su zvjeri, spremne da napadnu u svakom trenutku: njihove su vilice stisnute, a tijelo napregnuto“. U ovom slučaju se primjedbe na nacionalno porijeklo autora ne mogu izgovoriti, jer ove riječi nije izgovorio Dobrica Čosić, već su izašle iz usta najvećeg živog albanskog pisca, Ismaila Kadarea.

Narcisoidni etnocentrizam, u kome se nalazi veliki dio albanske populacije, kao i kod ostalih naroda, najčešće je dihotoman, između onoga kako sami sebe gledaju i kako ih drugi