Donosimo drugi dio analize makedonskog autora dr. Nenada Živanovskog (prvu možete pročitati na poveznici ispod teksta), kao reakciju na analizu kosovskog politologa dr Sadri Rmabaja, koja je također objavljena na ovom portalu u dva nastavka (https://www.geopolitika.news/analize/dr-sadri-ramabaja-albanska-federacija-kohezivni-cimbenik-u-jugoistocnoj-europi-1/) pod naslovom „Albanska Federacija – kohezivni čimbenik u Jugoistočnoj Europi“ (5. i 8. svibnja 2021.).
Tome u prilog ide i reportaža koju je prije godinu dana objavio ugledni britanski dnevnik The Times, pozivajući se na izviješće iz britanskih zatvora u kojem se tvrdi da su “najveći broj zatvorenika u Veliku Britaniju Albanci osuđeni za trgovinu drogom, ispred Jamajčana i Nigerijaca”. Na pitanje odakle toliko kriminala u albanskoj zajednici u Velikoj Britaniji, neovisni londonski novinar i izvjestitelj iz britanskog Parlamenta, dr Marcus Papadopoulos, je u intervjuu za skopski tjednik Fokus izjavio kako je “organizirani kriminal dio albanske kulture, posebno na Kosovu i Metohiji i Sjevernoj Makedoniji, a iz toga proizlazi da će Albanci, koji su se doselili u Veliku Britaniju, sa sobom donijeti i svoj kancerogeni način života”. Prema njemu, “sada su Britanci, posebice britanska mladež, oskrnavljeni i ubijeni od strane albanskog organiziranog kriminala”.
U post konfliktnom razdoblju, kada se činilo da če promjena ustava konačno donijeti harmonizaciju makedonsko-albanskih odnosa, javnost je ponovo bila traumatizirana od dva užasna događaja izazvana od Albanaca, a u kojima su najveće žrtve bili Makedonci i državne institucije. Prvi se dogodio 2012. godine, na Veliki Četvrtak, prije Uskrsa, kada je u okolici Skopja bilo ubijeno pet Makedonaca, od kojih su četvoro bili mladići od 18 do 21 godine starosti. Oni su bili na ribolovu, dok su im s ledјa prišli ubojice. Sudsko vještačenje je pokazalo da su dječaci bili primorani kleknuti na koljena, i da im je s leđa pucano prvo u potiljak, a zatim su bili i rafalno „ovjereni“. Peta žrtva je bio srednjovječni ribar, koji se slučajno našao u blizini i bio svjedok egzekucije.
Tri godine kasnije, u Kumanovu se dogodio krvavi teroristički upad albanske terorističke grupe u centru grada, koja je u 24-satnom obračunu s makedonskom policijom ubila 8 pripadnika policije.
Ono što je karakteristično za oba slučaja je da je sud donio presude s nekoliko doživotnih kazni i višegodišnjim robijama, koje se od djela albanske populacije odbacuju. Za prvi slučaj se tvrdi da su nevini osuđeni, iako je suđenje ponovljeno, i opet se došlo do istog zaključka. Ono što je kvaliteta za ovo suđenje je to, da su dvoje sudaca koji su radili na predmetu bili Makedonac i Albanac, a tužitelji su također bili jedan Makedonac, a druga Albanka. Čitav proces suđenja su također pratili iz veleposlanstva SAD i EU i u njihovim izvješćima nigdje se ne spominje bilo kakva nepravilnost u vođenu čitavog postupka. Ipak, i to nije bilo dovoljno da se prihvati prvostupanjska presuda, pa je jedna grupa Albanaca nasilno prosvjedovala u središtu Skopja, pri tom ozlijedivši nekoliko policajaca i novinara, tražeći da se osuđeni oslobode. Glavni osumnjičeni za ubojstva je u bijegu na Kosovu, gdje je lociran od tamošnje policije, ali Kosovo ga odbija izručiti Makedoniji.
I za osuđene teroriste iz Kumanova se traži oslobađanje, ili prebacivanje na odsluženje kazne u Kosovu, a vlada Ramusha Haradinaja je prije dvije godine izdvojila financijsku pomoć za njihovu obranu, praveći neviđeni presedan da jedna vlada javno stane u obranu osuđenih za terorizam. Jasno je kako jedan dio Albanaca na ove teroriste gleda kao na heroje ili, u najblažoj varijanti, kao naivne i zavedene avanturiste.
Što ako su Albanci ispod 20 posto u Makedoniji?
Poslije svega, kakva je perspektiva Makedonije da opstane kao država, u situaciji kada većina misli da je terorizirana od manjine, a manjina za sebe ne smatra da je to, već traži da bude konstitutivni narod? Povijesno iskustvo, koliko ga god službena politika želi predstaviti u roza boji, ipak u kolektivnoj memoriji Makedonaca, kako smo vidjeli, nije bez traumatiziranih epizoda. Osim povijesti, drugi važan, ako ne i presudan čimbenik, je geopolitička konstelacija, koja može odrediti u kojem će smjeru prevagnuti dalja sudbina države. Submisivni odnos, bez imalo državničkog i nacionalnog dostojanstva svake makedonske vlade u odnosu na SAD, NATO, EU i vodećim zapadnim državama, je modus operandi za opstanak zemlje. Bilo kakvo približavanje prema alternativnim istočnim opcijama, poput ruskih energenata i kineskih financijskih investicija, vjerojatno bi bilo pogubno po opstanak države. Zato se i Makedonija drži podalje od svih inicijativa koje dolaze s Istoka, iako u nekim slučajevima i na svoju štetu i svjesnog žrtvovanja gospodarskog razvoja.
Ideja o Velikoj Albaniji, koju Albanci nazivaju Etnička Albanija, je vrlo vitalna kod većine Albanaca u regiji, a s njezinom se realizacijom u Makedoniji može početi samo ako se za to dobije suglasnost od zapadnih faktora. Dojam je, da dok su makedonske vlade servilne prema Zapadu takve opasnosti nema, ali permanentno stanje stresa i straha za opstanak države su trajna odrednica. U takvoj konstelaciji, gdje se goli opstanak države održava na respiratoru, bez mogućnosti da se ponudi razvoj, u konačnici može dovesti do atrofije državotvornog tkiva, jer nema napretka, mlada i reproduktivna populacija se iseljava, tako da ako se raspad države ne dogodi od albanskog nacionalizma, onda do njega može doći zbog nemogućnosti da država ponudi samoodrživi razvoj.
Koliko iz perspektive Makedonaca izgledalo da su Albanci privilegirana etnička skupina u državi, Albanci jasno daju do znanja da oni nisu zadovoljni postojećim položajem, i da je za njih prihvatljivo samo da dobiju ustavnu kategoriju konstitutivnog naroda poput Makedonaca. Naravno da to potom znači mogućnost i pravo na teritorijalnu posebitost, i, u konačnici, secesiju. Argument za to nalaze u svojoj tvrdnji da su oni u Makedoniji autohton narod, koji živi na etničkim albanskim teritorijama, koje su nepravedno dodijeljene Makedoniji, kao i na svoju brojnost, koju megalomanski projektiraju i do 35-40 posto od ukupne populacije, iako ih je na popisu iz 2002. godine bilo 25,2 posto. Nakon dobivanja vizne liberalizacije 2009. godine, veliki se broj Albanaca iselio iz države u EU, tako da sada neke projekcije idu i da ih je manje od 20 posto. Pokaže li se ta procjena točnom, to će dovesti do ustavne krize, jer, kao što je ranije napisano, ustav jamči etnička prava Albancima zato što ih ima iznad 20 posto. Takva ustavna kriza vrlo realno bi mogla izazvati i sigurnosnu krizu u državi.
Kako bi se to preveniralo, Vlada je nedavno donijela Zakon o popisu, koji je suprotan svim međunarodnim propisima i iskustvima. Na predstojećem popisu u rujnu 2021, u totalitet stanovništva se neće ubrajati samo populacija koja realno živi u državi, nego i oni koji su se iselili u inozemstvo – tj. dijaspora. Jasno je kako se to radi samo da Albanci ne bi pali ispod 20 posto.
Problem u makedonskom političkom korpusu je u tome što još od 1991. nije uspostavio konzistentnu i principijelnu politiku prema Albancima, jasno im stavljajući do znanja da prihvaća da imaju najveća prava za nacionalnu manjinu, koja proizlaze iz međunarodnih konvencija i zakona u najdemokratskijim državama, ali ne i da budu konstitutivni narod. Ustav iz 1991. godine je bio tako uređen i trebalo se fokusirati na njegovu obranu po svaku cijenu i u tijeku sukoba iz 2001. godine. Također i spomenuti Zakon o popisu morao je biti u potpunoj suglasnosti s međunarodnim propisima koji reguliraju tu problematiku. Umjesto toga, ušlo se u eksperimentiranja i traženja autentičnih rješenja, koja nemaju svoju međunarodnu analogiju, tako da se na kraju, u 2021. godini, makedonska politička elita nalazi na istom položaju kao i prije 30 godina: što god omogućavali i poboljšavali i dalje imaju etničku zajednicu koja je nezadovoljna svojim statusom u državi, traži da bude konstitutivni narod i prijeti separatizmom.
Također i razvoj stanja na Kosovu ne ide u prilog opstanku Makedonije. Svaki kompromis ili odstupanje koje bi prihvatili Albanci da učine Srbima, po automatizmu se traži kompenzacija za Albance u Makedoniji. Prošlogodišnja inicijativa o prekrajanju granica Kosova, koja se pripisivala Vučiču-Thaçiu, odmah je isprovocirala albanske lidere u regiji (Edi Rama, Ramush Haradinaj, Albin Kurti) da zaprijete ako do toga dođe da će tražiti i dio “etničkog albanskog teritorija u Makedoniji”. Pri tom, ignorirajući glavni argument na kojem počiva Ahtisaarijev plan, kao i tvrdnje koje su iznosili albanski političari i zapadni diplomati 2008. godine, kada je Kosovo proglasilo neovisnost, da je kosovski slučaj sui generis i da rješenja koja se kod njega budu primijenila, ne mogu imati implikacije na bilo koji drugi slučaj u svijetu. Stoga, po čemu bi bilo kakvo buduće rješenje Kosova i albansko-srpskih odnosa imalo utjecaja na Makedoniju, i to na njezinu štetu?
Ako je početak ove analize bio s navođenjem nekoliko izjava, koje se ne bi dopale većini Albanaca, neka njezin kraj bude s citatom koji ne bi bio po volji Makedoncima i ostalim narodima koji se osjećaju ugroženim od velikoalbanskog nacionalizma. Davne 1871. godine, na Berlinskom kongresu, kada su europski diplomati nezainteresirani za albansko pitanje, govorili o Albaniji i Albancima kao o “muhi na mapi svijeta”, tadašnji albanski nacionalni ideolog Abdyl Frashëri im je uzvratio: „Ta će vam muha jednog dana svima pokvariti želudac“. U sličnom metaforičnom tonu bih dodao: ako je velikoalbanska ideja uistinu toliko toksična da može pokvariti želudac ostalim narodima u regiji, takodјer se može dogoditi ukoliko bude probala otkinuti veći ugriz nego li što su joj mogućnosti, da i sama polomi vlastite zube.
