Izuzmemo li tradicionalne teorije zavjere, koje se tradicionalno vežu uz britansko društvo, a prema kojima u najnovijoj mjeri koju je donijela Vlada Borisa Johnsona, da se od prošlog ponedjeljka sve vrati u normalu, gleda pokušaj prema pretvaranju izvanrednog stanja u normalno stanje i korak bliže k distopijskoj kontroli društva i pojedinca, malo racionalniji pristup mogao bi voditi zaključku da bi ono što se dogodilo na Otoku prošlog ponedjeljka moglo biti model cijelome svijetu kako se konačno nositi protiv pandemije Covida-19.
Ako se nešto može istaknuti kao trajna karakteristika, pa, i vrijednost, britanskih vlada i samog društva kako je uređeno, to je da se svakome društvenom problemu i fenomenu prilazi proaktivno; analizira se problem, traže se putovi rješenja, prave se socijalni eksperimenti, sve s ciljem kako bi se on što prije riješio. Jednostavno, Britanci se osjećaju dovoljno suvereni, samostalni i samosvjesni i nikad ne žele i ne čekaju da im rješenje ponudi netko drugi, ili da prihvate tudјu direktivu, a da pritom nisu aktivirali sav svoj društveni, prije svega, znanstveni, kapacitet. Tako je i s najnovijom odlukom da se suspendiraju sve restriktivne mjere izolacije u borbi protiv pandemije.
Što je navelo Vladu u Westministeru da to učini? Kada se pojavio globalni problem s koronavirusom odmah se je znalo kako izlaz iz neočekivane i teške situacije može biti samo postizanjem zajedničkog imuniteta. Doći do stadija da kritična masa populacije stekne imunitet na novi virus, kako bi on počeo slabiti i s tijekom vremena nestane. Još na početku pandemije, negdje u travnju 2020., to je probala učiniti Švedska, dugo vremena ne uvodeći mjere izolacije. Rezultat je bio katastrofalan po broju umrlih u odnosu na ostale države koje su bile uvele lockdown. Zaključak je bio da se do imuniteta krda ne može doći samo tek tako, pustiti ljude da se miješaju, zaraze, pa „tko preživi – pričat će“. U stvari, možda je i to bio put prema bržem ozdravljenju društva, ali cijena koja se trebala platiti bila je prevelika.
Znači, trasa do kolektivnog imuniteta mogla je voditi samo kada se prvo, kontrolirano, uz restriktivne mjere, dostigne jedan broj populacije koja će imati stečeni imunitet, pa, tek onda, otvoriti društvo da se ostali ljudi u međusobnoj interakciji zaraze. U praksi to je značilo da se do potpunog otvaranja društva u vremenu dok je Covid-19 još uvijek aktivan, moglo računati da će se krenuti tek kada se otkrije cjepivo, i kada veliki broj populacije, putem cijepljenja, stekne imunitet, dok će se ostali kontigent s imuniziranom populacijom popunjavati od onih koji su recovery tj. koji su preležali koronu i stekli prirodni imunitet.
Upravo, koliko rizična, toliko i hrabra odluka britanske vlade je rezultat takvog napretka borbe protiv Covida. Populacija je negdje oko 70 posto procijepljena ili je preležala virus, tako da oni koji su najviše ugroženi od fatalnih posljedica bolesti imaju neku sigurnost da do njih neće doći zbog stečenog imuniteta. Preostali su samo mlađi kao ciljna grupa, koja se treba uklopiti u željenom postizanju zajedničkog imuniteta. Oni se najmanje cijepe, ali i eventualne komplikacije od bolesti su najmanje moguće. Zato se je ušlo u ovu fazu: ukinute su sve mjere izolacije, ljudi se mogu miješati, oni koji su ranjiviji su zaštićeni, ostali se i mogu razboljeti, bez straha da komplikacije mogu biti dramatično opasne.
To mogu potvrditi i na osobnom iskustvu. Upravo sam u četvrtak, četiri dana nakon ukidanja mjera, bio na koncertu Sam Willsa u jednom klubu zatvorenog tipa, u kome je bilo nazočno negdje oko 250 posjetitelja. Uspio sam pobrojati, kako je zajedno sa mnom, svega nas četvoro nosilo maske na licu. Klub je to veče bio pravi inkubator virusa, a takva situacija u isto vrijeme bila je identična i u desetke tisuća ostalih Klubova i pubova širom Britanije. I ponavljat će se svaki dan u predstojećim mjesecima. Tko posumnja da je zaražen, besplatno uzme u ljekarni kutiju sa sedam pakiranja Rapid Antigen Test, testira se sam kod kuće, rezultat dobiva na vrpci za 30-tak minuta, ako je pozitivan prijavi se na sajtu NHS (National Helth Service), krene u izolaciju deset dana i to je to. Nema histerije i paničnih odlazaka kod liječnika, pa onda u laboratorij na PCR test, pa agonija čekanja rezultata 2-3 dana, dani u kojima nesvjesni zaraženi mogu širiti zarazu na bližnje. (napomena: dan nakon koncerta, upravo sam doma uradio test i bio sam negativan).
Jednostavno u Londonu su procijenili kako se konačno mora krenuti s mrtve točke (uči gol u hladnu vodu) jer ovo izvanredno stanje ne može trajati u nedogled, gospodarstvo snažno trpi i gubitci su ogromni. Probalo se skoro godinu i po dana s lockdownom, izolacijama, restrikcijama i svijet je opet na istoj točci: od jeseni se najavljuju ponovne restriktivne mjere u ostalim državama. I dokle tako? Zar to nije upravo prihvaćanje izvanrednog stanja kao normalnog stanja? To je ono što Britanci žele izbjeći i zato se ušlo u ovaj eksperiment u vremenu kada je i priroda virusa takva da je puno slabiji nego u jesen/zimi. Ova dva mjeseca biti će dragocjeno iskustvo kakvu strategiju pripremiti za predstojeće hladne mjesece kada ljeto prodјe.
U sklopu tok društvenog eksperimenta se treba promatrati i ono što se masovno dogodilo dan nakon proglašenja Freedom Day. Više od 600 tisuća ljudi su dobili poruku „ping“ da smjesta odu u samoizolaciju od deset dana. Čemu to? Upravo tim eksperimentalnim potezom se želi identificirati, kada od jeseni dodјe do porasta inficiranih zbog ukinutih mjera, koji će segmenti društva i gospodarstva najviše biti pogođeni. Ovih par dana su pokazali da su to najviše dobavljači zaliha smrznute hrane i flaširane vode u supermarketima, kao i vozači prometnih tvrtki. A, jasno je kako masovna panika i histerija u društvu najviše raste kada se vitalni proizvodi ne mogu kupiti, a supermarketi su prazni. Nakon ovih deset dana, koliko će trajati ova inducirana samoizolacija, država će steći preventivno iskustvo koji se sektori trebaju poglavito ekipirati i pojačati kadar kada do takve pojave objektivno dođe na jesen.
Britanci će nastaviti normalnim (slobodnim) životom, ljudi će obolijevati, uz simptome i tijek bolesti koji će biti puno slabiji, sve do postizanja željenog zajedničkog imuniteta. Alternativa tj. agonija je nastaviti kao do sada – ništa ne poduzimati osim izolacije i nadati se kako će pošast nestati sama od sebe.
