Većina Engleza nema ništa protiv škotske neovisnosti, a samo 20 posto anketiranih se tome protivi. Onih 80 posto su siti Škota i njihove vječne galame o neovisnosti i najradije bi ih se željeli otarasiti
Ništa gore se nije moglo dogoditi po organizatora predstojećeg Europskog prvenstva u nogometu, u Grupi D, koje će se igrati u Londonu, kada se prilikom odabira reprezentacija za susrete u baražu, od svih mogućih kombinacija, zbilo da upravo Srbija i Škotska odlučuju između sebe tko će putovati u London na okršaje protiv Engleske, Hrvatske i Češke.
Da je te noći u penal ruletu u Beogradu pobijedila Srbija, organizator bi morao strepjeti kako da „izgura“ meč između Hrvatske i Srbije, okršaji koji slove za „više od igre“, jer predstavljaju jedan od najvećih rivaliteta u svijetu nogometa. Naravno, zbog ne-nogometnih razloga. Ta se opasnost izbjegla, ali je alternativa po organizatora bila još i gora: 24. lipnja, na Wembley Stadium, će se susresti reprezentacije Engleske i Škotske. Prilika kakva se ne propušta da se škotski navijači na utakmici u Londonu pojave ne samo uz kiltove i gajde, već da sa sobom ponesu i transparente s porukama IndyRef2 i Scotexit. To će se sigurno i vidjeti na ulicama Londona i na tribinama Wembleya, a posredstvom tv prijenosa i širom svijeta. Već su i članovi novoformirane političke skupine Kampanja za radikalnu neovisnost (Radical Independence Campaign) najavili da će se prosvjedi iz Škotske preseliti u Londonu, čime bi natjerali premijera Borisa Johnsona da na prihvaćanje drugog referenduma o neovisnosti.
Dođe li do toga, a po svemu se čini da hoće, bit će to mahanje crvenom krpom ispred nosa Borisu Johnsonu i njegovom kabinetu na Westministeru, koji su jasno dali do znanja da novi referendum o neovisnosti Škotske ne dolazi u obzir.
Je li pravo na referendum generacijsko pravo?
Sa svoje strane, Vlada u Edinburghu je još u predizbornoj kampanji za škotski parlament najavila kako će novi – drugi referendum za neovisnost, svakako biti organiziran, čim se problemi oko pandemije s Covidom-19 završe. Ipak, put od želje do realizacije je jako dalek, a sama želja, ponekad, nije dovoljna u ostvarivanju ambicije.
Koji su problemi koji se mogu ispriječiti na tom putu? Kao prvo, protivljenje središnje vlasti u Londonu da se održi drugi referendum, nakon onog iz 2014. godine, jer, kako je to više politički, a manje pravnički, obrazložio premijer Boris Johnson, pravo se na referendum ima jednom u generaciji. Po njemu, novi referendum bi se mogao organizirati tamo negdje na početku druge polovice ovog stoljeća.
Vlada u Holyroodu takvu argumentaciju odbacuje, inzistirajući na priči da se je činjenično stanje promjenilo od 2014. godine i da se pravo na refenrendum mora omogućiti stanovnicima Škotske. Kako je objasnila škotska premijerka Nicola Sturgeon, glavna destimulacija glasača na referendumu 2014. je bila ako glasaju za neovisnost, da će se time Škotska odvojiti ne samo od Velike Britanije, nego i od Europske Unije. Na to su ih tada upozoravali i iz Bruxellesa, da odvajanje od Velike Britanije ne znači i automatsko produživanje članstva u EU, nego otpočinjanje novog i dugotrajnog pristupnog procesa s neizvjesnim završetkom.
Na ovu probritansku agitaciju Bruxellesa, koja je imala direktan utjecaj na rezultat referenduma, Perfidious Albionse je dvije godine kasnije zahvalio organiziranjem referenduma o Brexitu, i napuštanjem Otoka EU. Naravno, nakon što su prvo uz pomoć Bruxellesa osigurali svoje granice i da će u njima ostati i Škotska. Škoti su glasovali sa 62 nasuprot 38 posto za ostanak Ujedinjenog Kraljevstva u EU, ali što to vrijedi kada je na razini cijele države odnos bio 52 nasuprot 48 posto u korist napuštanja EU. Nakon ovog gorkog iskustva Bruxellesa, koje mu je priredio London, posve je sigurno, dođe li do novog referenduma u Škotskoj, kako se nitko „pri zdravoj svijesti i pameti“ u Bruxellesu neće više uplitati u unutarnje stvari bivše članice.
Većina je još uvijek manjina
Sam čin glasovanja na referendumu je posljednji u nizu stvari koje se trebaju poduzeti od Vlade u Edinburghu, da kad do njega dođe (ako dođe) on bude uspješan i po volji onih koji su ga raspisali. Kako sada stvari stoje, postotak onih koji bi glasovali za neovisnost je velik, ali ne i dovoljan da bi se Škotska otcjepila. Posljednji parlamentarni izbori u Škotskoj, održani 6. svibnja 2021. Donijeli su pobjedu vladajućoj Škotskoj Nacionalnoj Stranci (SNP), koja se jasno zalaže za neovisnost i koja propagira drugi referendum, ali na osnovu izlaznosti, i onih koji su glasovali za SNP, ipak to nisu dovoljni glasovi ako se samo na njih računa na uspješnost referenduma. Na dan parlamentarnih izbora, prema anketama, postotak za neovisnost je bio 48 posto, što je veliki pad u odnosu na povijesnih i nikad prije i kasnije dostignutih 58 posto iz listopada 2020.
Gdje bi iz Holyrooda trebali tražiti ostatak glasova kako bi polovica od izišlih građana na referendumu bili za neovisnost? Od glasača oporbene Laburističke stranke u škotskom Parlamentu? Teško, jer se njihov novoizabrani lider, Anas Sarwar, jasno odredio protiv referenduma. Stranka Zelenih, koja je koalicijski partner SNP u vladi i koja se zalaže za neovisnost? Možda, ali uvjetno. Zeleni jasno traže od premijerke Sturgeon da se prije referenduma izjasni o njihovom zahtjevu da se, proglasi li Škotska neovisnost, odmah proglasi i vojna neutralnost, poput Republike Irske i napustiti NATO savez. Nešto što intimno i Sturgeon priželjkuje, ali kao real-političarka zna da to nije tako lak posao, o kome bi mogla dati jamstva još na početku procesa. Zeleni su po ovom pitanju beskompromisni.
Pitanje demilitarizacije Škotske otvara i drugi problem: što će biti s britanskom vojskom na njezinu teritoriju? Hoće li se ona povući i u kom vremenskom razdoblju? Vojna pomorska baza Clyde – poznatija u cijeloj mornarici kao Faslane, za koju najavljuju iz Kampanje za radikalnu neovisnost da će je blokirati – glavna je prisutnost Kraljevske mornarice u Škotskoj. U njoj su bazirane i britanske nuklearne podmornice, kao i nova generacija podmornica lovaca i ubojica. Skladište kraljevskog pomorskog naoružanja u Coulportu, 8 km od Faslanea, odgovorno je za skladištenje, obradu, održavanje i izdavanje ključnih elemenata britanskog raketnog sustava Trident Deterrent, kao i streljivo za svo podmorničko oružje. Prije će biti da će se tražiti neki modus operandi da oni tamo ostanu, nego što bi ih britanska vojska mogla dislocirati na drugi teritorij.
Postoji li vojna opcija protiv neovisnosti
Ipak, glavno pitanje je može li Škotska održati referendum o neovisnosti bez odobrenja Londona? Tvrdnja da se referendumi mogu dogoditi samo jednom u generaciji, prema mišljenju pravnika, nije podržana komparativnom praksom. Primjerice, prošle je godine Nova Kaledonija ponovila svoj referendum o neovisnosti od Francuske samo dvije godine nakon prethodnog referendum iz 2018. Ostanak i povezivanje s Parizom pobijedilo je u oba navrata. Međutim, analogija nije baš uputna, jer ovdje se radi o kolonijalnom iskustvu i želji za neovisnost, dok je Škotska u dobrovoljnu uniju s Kraljevinom Engleskom ušla potpisivanjem Akta o uniji iz 16. siječnja 1707. godine, u kojem se kaže da će „dva Kraljevstva Škotska i Engleska, prvog dana svibnja nakon datuma ovog Ugovora zauvijek biti ujedinjena u jedno Kraljevstvo imenom Velika Britanija“.
Prema riječima prof. Marc Wellera s Katedre za međunarodno pravo na Sveučilištu Cambridge, zapravo, održavanje drugog referenduma nakon nekih osam godina, čini se sasvim razumnim u demokratskom društvu, jer to su dva puna izborna ciklusa za većinu država. Uz to, po njemu, Škotska može ukazati na temeljnu promjenu okolnosti koju je donio Brexit. Međutim, sama motivacija oko želje da se bude članica EU, pa i zbog toga da se ide na drugi referendum, nije posve dobitna kombinacija. Želje Edinburgha nisu i obveza za Bruxelles, tako da procjene političkih analitičara govore da bi do budućeg članstva neovisne Škotske u EU trebalp proći deset godina, s neizvjesnim rezultatom, pošto je Španjolska već najavila veto. Takvoj iritaciji Španjolske, iracionalno pridonose i sami promotori škotske neovisnosti, koji na svojim skupovima skoro po pravilu u prvim redovima ističu katalonske zastave.
Odluči li Vlada u Holyroodu ipak raspisati IndyRef2, koje opcije stoje na raspolaganju Vladi na Westministeru da to spriječi? Naravno, nitko na Otoku ne vjeruje da će Boris Johnson, po primjeru Madrida i referenduma u Kataloniji, rasporediti Guardia Civil (Civilnu obranu) na obalama Škotske. Umjesto toga, vjerojatno će se pitanjem drugog referenduma pozabaviti škotski Vrhovni sud, a potom i Vrhovni sud u Londonu. Dođe li do toga, to bi se u britanskom društvu smatralo za prvorazredni skandal, ništa manji od angažiranja vojske, jer bi za britansku političku praksu i parlamentarizam značilo presedan da političari ne mogu naći riješenje te se, stoga, moraju obratiti sudu. Kako god se činilo, ipak je gentlamenstvo kod britanskih političara još uvjek dominatna karakteristika, barem kada se radi o unutarnjim pitanjima.
Možda referenduma uopće i ne bude
Koji je vremenski rok u kome bi se mogao očekivati rasplet situacije? Iz kabineta škotske premijerke nitko ne iznosi točan rok kada se referendum treba održati, samo okvirno govore da će se to dogoditi kada se stanje uzrokovano s pandemijom Covida 19 razriješi, što bi, prema njima, trebalo biti u prvoj polovici četverogodišnjeg mandata kojeg su dobili na izborima u svibnju 2021. Ipak, neki zastupnici i pristalice neovisnosti nisu uvjereni da će se to uopće dogoditi, i optužuju Sturgeon i hijerarhiju SNP da su previše oprezni.
Strugeon svoju političku odlučnost, za sada, čini se, više demonstrira populističkim mjerama, nego li jasnom i konkretnom politikom koja vodi k drugom referendumu. To su mjere prkosa i kapricioznosti prema Londonu, poput one kada je prošlu jesen premijer Johnson htio posjetiti Škotsku, na što mu je Strugeon poručila da ne dolazi, jer ako bi došao morao bi ostati u karanteni deset dana, sukladno mjerama protiv Covid-a koje je provodila škotska vlada. Istu je poruku poslala prošle zime i princu Williamu, kada je najavio kako planira kraljevskim vlakom doputovati sa suprugom Kate Middleton u Škotsku, u sklopu tradicionalne turneje po Kraljevstvu.
Nicola Strugeon ne dvoji jasno reći kako je potpuno indiferentna prema kraljevskoj obitelji i kako ih ne smatra za relevantne čimbenike u kreiranju svoje politike. Prkos prema Kraljevstvu pokazuje i tako što je ispred vladinih institucija u Škotskoj već uklonila zastave Union Jacka, a pored škotskih dodala je i zastave EU. Ponaša se kao da je Škotska već napustila Veliku Britaniju i da je još uvijek članica EU.
Nasuprot ovih, više emotivnih reakcija prkosa, Boris Johnson i njegov kabinet se ponašaju tipično engleski – hladno, ignorantski, prepotentno i nezainteresirano. Svakako da to ne znači kako se daleko iza javne pozornice ništa ne događa. Naravno da Vlada u Londonu i Kraljevstvo imaju odgovor na svakakav mogući izazov i scenarij. Budu li prihvatili da se IndyRef2 ipak održi, to bi više značilo, ne da su demokratski evoluirali po pitanju škotske neovisnosti, koliko da imaju sigurne podatke da će rezultati biti slični onima na referendumu iz 2014., kada su unitaristi pobijedili separatiste s 55.3 prema 44.7 posto. Dođe li do referenduma protivno volje Westministera, zakulisne igre svakako će se povećavati, a jedna je već u najavi: stanovnici Šetlandskih otoka, koji pripadaju Škotskoj, već su najavili da će se oni, ukoliko se Škotska otcjepi od Velike Britanije, oni otcjepiti od Škotske i ostati u okvirima Kraljevstva.
Kako na sve ovo gledaju obični Englezi? Kako je pokazalo najnovije istraživanje londonskog Telegrapha iz svibnja 2021., većina Engleza nema ništa protiv škotske neovisnosti, a samo 20 posto anketiranih se tome protivi. Onih 80 posto su siti Škota i njihove vječne galame o neovisnosti i najradije bi ih se željeli otarasiti.
