Dinamika političkih procesa i promjena u S. Makedoniji, nakon prošlonedjeljnih lokalnih izbora, dobiva turbo ubrzanje u odnosu na do tad učmalu i monotonu političku stvarnost. Katastrofalan poraz vladajuće stranke Socijal-demokratski savez – SDS (nasljednici Saveza komunista Makedonije) uzrokovao je da predsjednik stranke i premijer države, Zoran Zaev, istu veče, nakon objavljivanja rezultata, podnese ostavku na stranačku i vladinu funkciju. Time se nazire i kraj jednog meteorskog uspona političke karijere, koja bi se u dvije riječi mogla opisati kao „od sjaja do bijede“. I to, kako političke tako i moralne.
Jer to što je Zaev uspio postići u posljednjih pet godina (koliko je bio premijer) – od aposlutnog pobjednika i dobitnika, do gubitnika koga svi preziru, karakterizira ga ili za totalnog političkog amatera i diletanta ili političkog kockara najgore vrste, koji blefira i tada kada je od svih pročitan. Zbog toga, saldo petogodišnje vladavine mu je ispao katastrofalan, ne zato što je toliko malo i lošeg uradio, već zato što je stimulirao građane da im očekivanja od njegove vladavine budu velika. Istini za volju, ta očekivanja je on uvećavao dok je bio oporbeni lider, tako što je davao obećanje da će državu vratiti u normalni kolosjek, nakon jedanaestgodišnje vladavine desno-centrističke VMRO-DPMNE, koja je svojom kriminalno-represivnom vladavinom, uz do tad nezapamćenu koruptivnost u povijest mlade makedonske demokracije, iscrpila narod i stvorila neizdrživu atmosferu življenja.
Različiti prioriteti od glasača
Narodnu želju za promjene i povratka države u normalu Zoran Zaev je iskoristio da se pojavi kao anđeo na bijelom konju, koji će te želje ispuniti. Olako je davao obećanja, govorio je ono što narod želi čuti, ali sve dok je bio oporbeni lider. Došavši na vlast uz ankete građana koji su mu davali povjerenje kako bi se obračunao s kriminalom prethodne vlade Nikole Gruevskog, da sudstvo i mediji postanu slobodni, i da se vrate ukradeni novci iz proračuna u gradnji kičastog projekta Skopje 2014, u kome su se u centru glavnog grada modernističke i soc-realističke zgrade, preljepljivanjem stiroporom i gips kartonom, preko noći pretvarale u neoklasicistički i barokni stil, te da odgovorni za taj arhitektonski brutalizam odgovaraju i završe na robiji. U predizborju 2016. godine, Zaev je sve te prioritete za građane prihvatio kao svoje, obećavao da će ih ispuniti ako postane premijer; čak je najavio i da će na takozvanoj Trijumfalnoj kapiji, koja je bila dio projekta Skopje 2014, postaviti displej na kome će se brojati kako se vraćaju u proračun novci koje je prethodna vlast ukrala tijekom svoje vladavine.
Nošen ovim valom želje za promjene, Zaev je je svoju veliku popularnost verificirao samo par mjeseci nakon što je postao premijer u svibnju 2017. godine, na lokalnim izborima održanim u listopadu 2017. godine, kada je do nogu potukao oporbeni VMRO-DPMNE, koji je uspio osvojiti samo 4 načelnička mjesta, a Zaevov SDS više od trideset. Međutim, i pored ovog trijumfalizma na izborima, već se tada počelo osjećati da nešto ne ide u željenom smjeru kakav je bio dogovoren s glasačima koji su ga podržali. Prioritete koje je obećao kao oporbeni vođa da će ispuniti dođe li na vlast, postali su marginalizirani u radu njegove vlade i samo im se deklarativno navraćao i spominjao. Suprotno tome, Vlada se okrenula i kreirala neke nove prioritete za svoj rad, koji ili nisu bili najavljeni u predizbornoj kampanji ili su u anketama građana bila pri dnu važnosti.
Potpuno nebitna ili manje važna za građane pitanja o rješenju spora imena s Grčkom, dobrosusjedskim odnosima s Bugarskom i proširenje etničkih prava albanske zajednice u Makedoniji, postali su glavni prioriteti za Zaeva i vladu koju je predvodio. Paralelno s tim, ono što je građane najviše zanimalo i bilo im je životno važno potpuno se marginaliziralo na agendi vladinih prioriteta. Toliko potrebne i obećavane reforme sudstva su kompromitirane još na samom startu, prilikom sastavljanja vlade u 2017., kada je za ministra pravosuđa bio izabran kandidat albanskog koalicijskog partnera u vladi, DUI (političko krilo Oslobodilačke nacionalne armije iz sukoba 2001. godine), koji je od radnog iskustva u pravosuđu imao rad u pravnoj službi jedne seoske zadruge. Umjesto pravnog autoriteta s integritetom, koji će provesti pravosudne reforme, borba protiv korumpiranog i politički zavisnog sudstva bila je ismijana još u startu s izborom ministra sa više nego skromnim kapacitetom; time je dato do znanja da se dublje neće ići u ozdravljenje pravosudnog sustava države. Glasači, prije svih, oni politički neovisni, koji glasaju po svome uvjerenju, a ne kako stranka naloži, notirali su i zapamtili ovo prvo iznevjereno obećanje.
Lažima do „istine“
Ubrzo je došlo na red i razrješenje spora oko imena s Grčkom. Premijer Zaev se javno, pred televizijskim kamerama, zaklinjao da dok je „živ i diše ovaj makedonski zrak“ neće prihvatiti da se promjena imena odnosi i na njegovu ustavnu promjenu t.j. da se službeno ime države Republika Makedonije izbriše, a da je najveći kompromis koji može prihvatiti s Grčkom da se promjena odnosi na bilateralne odnose s tom državom i u međunarodnoj komunikaciji države. Međutim, Zaev rek’o, Zeav poreko. Kao grom iz vedra neba bio je doživljen prijedlog Dogovor koji je Zaev dogovorio s tadašnjim grčkim premijerom Alexisom Tsiprasom, da se novoizabrano ime Republika Sjeverna Makedonija odnosi ne samo za vanjsku komunikaciju, nego i da to postaje službeno ime i za unutarnju uporabu, što je nalagalo i promjenu Ustava. Ovo je bilo preveliko nacionalno poniženje, čak i za umjerene liberalne građanski orijentirane glasače, a o nacionalno i nacionalistički opredijeljenim i da ne govorimo. Zato je i referendum građana o novom imenu održan 30. rujna 2018. godine doživio fijasko, jer nije izišao dovoljni broj građana da bi dali suglasnost kako prihvaćaju novo ime. Međutim, već opijen od sve političke moći koju je imao u svojim rukama, Zaev je ignorirao poruku građana, perfidno proglašavajući referendum savjetodavnim, tako da njegovi rezultati nemaju implikaciju na ono što je naumio. Time su se vrata za ulazak zemlje u NATO otvorila, iako ostaje povijesna činjenica da su rezultati referenduma pokazali kako građani S. Makedonije nisu bili za ulazak u NATO pod danim uvjetima (promjena imena i za unutarnju uporabu). Zaev je slavio svoj trijumf opskurnim koncertom ispred vlade, građani su mu zapamtili još jedno iznevjereno obećanje, sada već i bezočno laganje.
Problem Zaeva i SDS je bio i što su vodili nekonzistentnu, dijaboličnu, politiku u pregovorima za dobrosusjedstvo s Bugarskom, koja je u šest mjeseci, dva puta uzastopno stavila veto za početak pregovora S. Makedonije s EU. U razdoblju dok pregovori s Vladom u Sofiji traju, na skandaliziranje makedonske javnosti, Zaev obećava sve i svašta da će prihvatiti od zahtjeva Sofije – od toga da će od spomenika poginulim makedonskim partizanima, na kojima piše da su ubijeni od “bugarskog fašističkog okupatora”, biti izbrisan pridjev “bugarski”, zatim prihvaća zahtjev iz Sofije da bugarska vojska u Drugom svjetskom ratu nije bila okupator Makedonije, već samo administrator, do toga da je komunistička Jugoslavija bila krivac što su se makedonski i bugarski narodi udaljili, iako su, prema Zaevu, korijeni Makedonaca bugarski. Međutim, bugarska vlada, u odsustvu povjerenja da će on i ispuniti dana obećanja, posezala je za vetom. Jednostavno, ne vjeruju mu na lako izrečenim obećanjima. Rezultat mu je bio dupla nula: gubio je simpatije svojih glasača, a nije dobivao nikakav benifit u pregovorima sa Sofijom.
Prilikom dolaska na vlast Zorana Zaeva, makedonska javnost je smatrala i da su interetnički odnosi između Makedonaca i Albanaca apsolvirani Ohridskim sporazumom iz 2001. godine, s kojim je stavljen kraj etničkom sukobu, te da to pitanje uopće neće postojati kao prioritet u radu nove vlade. I ankete javnog mišljenja prije izbora 2016. godine su to pokazivale. Ipak, niotkuda, u narativu Zorana Zaeva se pojavila nova politička kovanica – takozvano „društvo za sve“ („opštestvo za site“), koje je plediralo da unaprijedi građanski koncept države, tako što bi povećalo nacionalna prava albanske manjine u Makedoniji. To je, ujedno, značilo i dezavuiranje Ohridskog sporazuma, jer mnoga pitanja koja su se otvorila i zatvorila prilikom koncipiranja tzv. društva za sve, su također bila diskutirana 2001. godine i tada su bila odbačena jer su domaći i strani stručnjaci ocijenili da će ona voditi prema tihom raspadu države jer ono malo integrativnih čimbenika, koji čine koheziju da država bude unitarna, se gube. Ovim, takozvanim novim konceptom kojeg je zastupao Zaev, država je praktično promovirala dvovlašće između makedonskog i albanskog participienta u vladi, koji rade neovisno jedan od drugog i spajaju se u vladi kao dva paralelna i neovisna čimbenika, koji se ne miješaju jedan drugome u resore, kadrove niti u teritorijalnu podjelu vlasti, koja je definirana prema etničkom načelu. U velikoj želji Zaeva da udovolji (etnički) tuđim glasačima, on je gubio svoje, jer takva je politika dovela do stanja u državi da se većinski makedonski narod sve više osjeća zapostavljenim u vlastitoj državi, i da se ne pronalazi u spomenutom konceptu jedno društvo za sve.
Koruptivne afere
I od borbe protiv korupcije i obračuna s kriminalcima iz prošle vlasti, ne samo što se malo toga učinilo, nego je koruptivno-kriminalno ophođenje počelo postajati karakteristika i vlade Zaeva. Prvi skandal koji je potresao njegovu vladu i koji je trebao predstavljati lakmus kako će se popularni premijer odnositi prema „mangupima u svojim redovima“ dogodio se sredinom 2018. godine, točno godinu dana od izbora vlade. Bila je otkrivena velika afera u kojoj je vladin Fond za inovacije dodjeljivao velika financijska sredstva tobože inovativnim projektima, a novac je završavao kod članova njegove stranke, njihovih rođaka ili bliskih ljudi koji su zadužili stranku svojim prethodnim radom. Novci koji su im bili dodijeljeni od Fonda za inovacije bili su elegantan način da im se isplati partijska zahvalnost i bliskost partiji za njihovu odanost. Javnost je burno reagirala na ovu podvalu, govoreći kako nisu glasali za Zaeva i SDS da bi se nastavila vladavina metodama Gruevskog i VMRO-DPMNE, tražili su ostavke i sudsku završnicu skandala. Zaev im je bezobrazno uzvratio da ako tako lako smjenjuje suradnike, da neće imati s kime raditi. Najavio je istragu povodom skandala oko podjele novca iz Fonda za inovacije, i da će na temelju njezinih rezultata odlučiti hoće li i koga smijeniti. Do dana današnjeg rezultati te istrage nisu priopćeni, te je pitanje je li se uopće i provela. Iduće godine, tadašnji tajnik Vlade i blizak prijatelj Zaeva, Dragi Raškovski uhićen je s „objema rukama duboko umočenim u med“. Povedena je istraga i stavljen je u kućni pritvor s optužbom koruptivna zlouporaba proračunskih sredstava s pozicije tajnika Vlade.
Kako se od današnje perspektive čini, spomenuta prva afera nove vlade sa Fondom za inovacije bila je kamen-graničnik za građane, koji je obilježavao do kada su imali povjerenja u časnog Zaeva i od kad su ga počeli ocjenjivati frazom „svi su isti“. I uistinu, jer se i on utopio u sivilu prethodnih premijera. Olako dana obećanja se nisu ispunjavala, pravosuđe je ostalo nereformirano, medijska sloboda je došla tako što su glavni i vodeći mediji bili oslobođeni od utjecaja VMRO-DPMNE, ali su potpali pod utjecaj njegove vlade, time jasno definirajući buduću medijsku praksu u državi, da glavne privatne televizije, ukoliko žele uspješno poslovati, uvijek moraju biti provladine i prilagođavati svoju uređivačku politiku ovisno o tome tko je na vlast.
Kriminalne radnje oko Skopja 2014 ne samo što nisu dobile svoju sudsku završnicu, nego ono što je bilo najavljivano od oporbenog Zaeva da će se mnogim zgradama vratiti prijašnji originalni izgled, i da će spomenici biti uklonjeni iz centra grada, pokazat će se samo kao još jedno lažno obećanje. Doda li se tomu, da je prilikom glasovanja u Sobranju za promjenu imena države, kako bi skupio dovoljan broj zastupnika za promjenu Ustava, putom ucjene i obećanja od sudskog neprogona, uspio prikupiti i osam glasova zastupnika oporbene VMRO-DPMNE, kompletira se slika o kakvom makijevelističkom profilu političara se radi, nasuprot čestoj praksi, da se uz držanje ruke na srcu javno zaklinje na časnost i poštenje.
Homo duplex
Osim dnevnopolitičkih promašaja i laži, strateška greška Zaeva i stranke koju je predvodio je u tome što je želio inovirati nešto posve novo na političkom nebu: gradeći društvo za sve, previše se oslanjajući na glasove Albanaca, Zaev je u ovih četiri godine vlasti potpuno zanemario makedonsko glasačko tijelo, osim partijske vojnike, čija se odanost na izborima kupuje ne ideološkom profiliranošću već uhljebljivanjem u javnim i državnim institucijama. On je potpuno od sebe odbacio, prije svega, one neutralne, stranački neopredijeljene makedonske glasače, koji tradicionalno glasuju svojom glavom i osobnim uvjerenjem. Taj dio glasačke populacije je onaj koji određuje pobjednika – oni su donijeli pobjedu Zaevu na prošlim parlamentarnim i lokalnim izborima i oni su ti koji su, razočarani njegovom politikom, odlučili na ove izbore ostati kod kuće ili glasati za oporbene stranke.
Uzimajući u obzir ovakav prethodni rad, rezultati od posljednjih lokalnih izbora su nešto što se je posve očekivalo. Može se slobodno reći da bi se sličan sunovrat Zaeva mogao dogoditi i prije godinu dana, da su se tada održali lokalni izbori, isto kako što se već od sada slobodno može prognozirati da će na slijedećim parlamentarnim izborima, bili oni održani za godinu ili dvije, ovaj debakl SDS biti još i teži. Ne zbog toga što je oporbena VMRO-DPMNE vrlo jaka, koliko je SDS ne samo slab, nego i prezren od glasača, prije svega onih neovisnih. Sve to skupa vodi k zaključku da u Makedoniji ovakva demokracija i izbori postaju prerasli model, jer sve veći broj razočaranih glasača odlučuje na apstinenciju, na lokalne i predsjedničke izbore izlazi manje od 50 posto upisanih glasača, a silazni trend ispod 50 posto je nešto što će uskoro postati karakteristika i za parlamentarne izbore. Postavlja se logično pitanje, kakav demokratski legitimitet imaju predstavnici građana, ako na izborima glasa manje od polovice upisanih?
Svakako problem kroz koji je prošao Zaev i njegov SDS bit će problem s kojim će se susreti i vođa oporbene VMRO-DPMNE Kristijan Mickovski kada postane premijer. Jer agendu prioriteta koju je najavio u sada komotnom položaju kao oporbeni čelnik, da će revidirati dogovore o dobrosusjedstvu s Grčkom i Bugarskom (nacional-patriotski glasači to dekodiraju da će vratiti ime državi Makedonija), bit će posve nemoguća misija, kada, kao odgovorni državnik, preuzme kormilo vođenja države. Jer politička realnost je pokazala da prioritete države ne formiraju glasači u predizbornim kampanjama, već zapadna veleposlanstva kada se izbori završe i formira se vlada. Na prvi pogled posve različiti glasači i podržavatelji dviju najvećih političkih stranaka u Makedoniji SDS i VMRO-DPMNE, imaju jednu zajedničku karakternu crtu – razočaranost njihovim liderima u odnosu na ono što su im obećali, a što ispunili.
Odlazeći Zoran Zaev je samo nastavio tridesetgodišnju šizofrenu realnost da državom vladaju homodupleksi ili politički Dorian Grayi, koji jedno lice imaju za stati pred narod, a drugo kada ostanu sami, u kabinetu, ispred svojeg portreta. Nema razloga vjerovati kako će nešto puno drukčije biti i sa sada oporbenim liderom Kristijanom Mickovskim kada za godinu-dvije postane premijer.
Šteta za Zorana Zaeva i ovakav njegov neslavni kraj. A sve je moglo biti puno drukčije, puno bolje, samo da je prioritete glasača prihvatio s malo više uvažavanja. Ili da bar tako olako nije davao svakojaka obećanja.
