Dogovoreni Ohridski sporazum proizvod je stalne konfrontacije između Prištine i Beograda. To je isto tako izraz novog imidža za Republiku Kosovo
Bez uspješno završenog čitanja teksta sporazuma od strane visokog predstavnika EU za vanjsku politiku i sigurnost, Josepa Borrela, sukob Beograda i Prištine je nastavljen. Tvrdilo se da su se dvije zemlje dogovorile samo o nastavku borbe za formuliranje sporazuma, odnosno formule koja ima za cilj okončati stoljetno suparništvo između dvaju naroda.
Kosovo i Srbija, odnosno Albanci i Srbi, moraju prihvatiti kako postojanje jednih ne znači izumiranje drugih, njihove razlike u percepciji procesa Republike Kosovo kao novog političkog entiteta ostaju stvar njenih građana.
Ali čini se da je konsenzus od 18. ožujka bio nedovoljan. Samim tim, osim dijaloga, ostaje živo suparništvo između dvije države – Republike Kosova i Republike Srbije.
Rat u Ukrajini obnovio je geopolitiku u punom formatu i na Zapadnom Balkanu. Ovim je iz temelja je uzdrman sigurnosni sustav Europe. Dvije države zapadnog ruba Europe – Finska i Švedska, poznate po njegovanju osjećaja vojne neutralnosti, predaju se. Njihov zahtjev za pristupanje Vojno-političkom savezu zapadnih liberalnih demokracija – NATO-u, u procesu je finalizacije.
U međuvremenu, Srbija nastavlja tragati za novom geopolitičkom ulogom.
Izlazak iz začaranog kruga
U prvim izjavama srbijanskog predsjednika, po dolasku iz Ohrida u Beograd, jasno je da ne poštuje niti dogovor postignut u Ohridu, koji zapadna diplomacija želi smatrati obvezujućim sporazumom po obje strane. Ismijava sve strane, kad se pravda zašto nije bio spreman potpisati sporazum.
No, reakcije diplomata, uključenih u ovaj proces, pokazuju da su i dalje krajnje oprezni u odnosu na Beograd. Više ne izgovaraju unaprijed upozorene sankcije za stranu koja se u procesu ne pokaže kreativnom i ne potpiše sporazum.
Sve ukazuje da će dijalog, koji će se u međuvremenu nastaviti o pitanjima vezanim za aneks provedbe Sporazuma, ići u smjeru normalizacije odnosa Kosova i Srbije, dok se četvrta i sedma točka Sporazuma čine Gordijski čvor, onih koji će dodatno zaoštriti spor.
Sukobi dokazuju da mogući neuspjeh sporazuma skreće pozornost na činjenicu da se ne radi samo o isključivom upravljanju srpskom zajednicom na Kosovu, već o budućnosti dvaju naroda i njihovom položaju u novoj sigurnosnoj arhitekturi Europe. Zapravo, ta je činjenica također povezana s pitanjem vodstva unutar demokracija poslijeratne Europe u Ukrajini. I ovdje je jasno: Francuska želi dobiti ovu bitku protiv Njemačke.
***
Čini se da je rat u Ukrajini ujedinio transatlantsko savezništvo. Međutim, za Njemačku i Francusku, koje su samo tvrdile da će postići ovaj sporazum između Prištine i Beograda, na temelju bivšeg međunjemačkog sporazuma iz 1972., to će vjerojatno potaknuti produbljivanje očekivane podjele.
I Berlin i Pariz godinama se suočavaju s globalnim izazovima koji se temelje na ciljevima nacionalnih interesa. Rat u Ukrajini dao je jasne signale da bi se mogao prenijeti i na Zapadni Balkan, kao dobrodošao „Južni front“ za Rusiju.
Plamen novog rata mogao bi krenuti na sjeveru Kosova, jer se, čini se, najavljivalo da će izbiti u prosincu godine koju smo ostavili, ali ne bi bilo posve jasno hoće li se on tada završiti tek s aneksijom Republike Srpske (u BiH). Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, kao što tvrdi da po svaku cijenu ima Zajednicu Srba na Kosovu, brzo će se pokrenuti, u prvom mogućem slučaju u funkciji postmoderne srpske geopolitike, odnosno u funkciji stvarnog izlaska iz začaranog kruga, što znači raskid s Rusijom, koji povijesni čin Beograd povezuje sa stvaranjem preduvjeta za izlazak Srbije na Jadran.
Kosovo je u tim okolnostima djelovao maksimalno oprezno, učvršćujući svoju poziciju od sastanka do susreta. Ono što se dogodilo, primijetio je poznati odvjetnik Marc Weller, Kosovo će uspjeti, “prvi put u povijesti, vratiti ravnotežu interesa u međunarodnom sustavu koji je uvijek nudio neuravnotežen teren u korist Srbije”. [Marc Weller, Vrijeme, 2023.]
I sastanak 27. veljače i onaj 18. ožujka jasno su pokazali da je dvojac koji čine visoki predstavnik EU-a za vanjsku politiku i sigurnost, Josep Borrel, i njegov posebni predstavnik za normalizaciju, Miroslav Lajčák, potpuno složan centar koji su godinama, ako ne i od doba NATO intervencije, gradili revizionističku politiku u korist Srbije.
U prilog navedenoj tezi govori i mirenje s bahatim ponašanjem srbijanskog predsjednika, koji se ni u Bruxellesu ni u Ohridu nije udostojio čak ni potpisati dokumente koji su mu nuđeni, a za koje je ipak izrazio suglasnost.
Zahvaljujući konsolidaciji pozicije Kosova u pregovorima i primjeni europskih standarda u odnosu na prava manjina, uvijek djelujući s projektima temeljenim na Europskoj okvirnoj konvenciji za zaštitu nacionalnih manjina, bilo je moguće ukloniti iz temeljnog dokumenta (27. veljače) srpski koncept ‘Zajednice općina sa srpskom većinom’. Umjesto toga, kako navodi Weller, “indirektno se spominje, kako bi se osigurala odgovarajuća razina samouprave za srpsku zajednicu na Kosovu i kapacitet za pružanje usluga u određenim područjima. ” [Weller, 2023.].
“Samoupravljanje” je također došlo kao nusprodukt praktičnih političkih predodžbi koje je dotična konvencija proizvela. U ovom sporu kosovskoj strani ostaje da donese svoju viziju “da ispuni ovaj zahtjev koji ne stvara treću razinu vlasti na Kosovu”. [Weller, 2023].
***
Sastanak u Ohridu od 18. ožujka još je jasnije pokazao da ideje Srbije nisu samo nekompatibilne s projekcijom Slobode s albanske strane, već i s europskom sigurnosnom arhitekturom u izgradnji.
I tekst Sporazuma, koji je dogovoren na sastanku u Bruxellesu 27. veljače, i Aneks ovog sporazuma 18. ožujka u Ohridu, proizvod su kompromisa Njemačke i Francuske. Rat u Ukrajini stvorio je politički zamah tako da nacrt ovog sporazuma pozdravlja ostatak Europe, ali uživa i punu podršku SAD-a. Međutim, ta činjenica ne znači da se može definitivno isključiti refleksija ove otvorene konfrontacije između komponenti osovine EU za njihov položaj u globalnoj ravni, te da se ona također prenosi između Kosova i Srbije.
Članak 7. sporazuma, koji je, čini se, izazvao najveću raspravu na kosovskoj političkoj i medijskoj sceni, njegov prvi stavak izričito kaže:
“Obje strane su predane postizanju konkretnih sporazuma i jamstava, u skladu s relevantnim instrumentima Vijeća Europe i korištenjem postojećih europskih iskustava, kako bi se osigurala odgovarajuća razina samoupravljanja srpske zajednice na Kosovu i mogućnost pružanja usluga u nekim specifičnim područjima, uključujući mogućnost financijske pomoći iz Srbije i izravne komunikacijske kanale srpske zajednice s Vladom Kosova.”
Čini se jasnim da su autori ovog paragrafa primijenili pojam „samoupravljanja srpske zajednice na Kosovu“, prije svega misleći na Europsku okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina,
Ozbiljni pravnici, pazite na to, svode tumačenje Ohridskog sporazuma na njegovu stvarnu razinu, izbjegavajući tumačenja koja se odnose na Sporazum o načelima potpisan između stranaka 2015. godine, budući da ga je Ustavni sud Republike potpuno poništio.
U međuvremenu je europska diplomacija povezala provedbu Ohridskog sporazuma s procesom integracije Srbije u EU, dovodeći je do 35. poglavlja pregovora o članstvu.
U novonastalim okolnostima, bez potpisivanja Sporazuma o normalizaciji i s nacrtom aneksa s rokovima i zadaćama oko kojih se strane nisu dogovorile, sukob se nastavlja. A s tim i rizik klizanja prema ratu.
Odražavajuće sučeljavanje osovine EU
U ovoj novonastaloj situaciji, konfrontacija između aktera same osovine EU – odnosno Francuske i Njemačke – posebno će utjecati na njihovu novu ulogu unutar nove sigurnosne arhitekture Europe.
Rat u Ukrajini donekle je bacio Francusku na stepenice njezina amfiteatra više poput gledatelja. Francuskom predsjedniku ta uloga nimalo ne pristaje. Ionako želi na pozornicu – tamo gdje se piše povijest.
Dana 9. veljače, na prijamu Volodimira Zelenskog u Elizejskoj palači, nekako je pokazao tko je glavni u Europi.
U procesu posredovanja u dugotrajnom dijalogu Kosova i Srbije, EU je delegirala dva diplomata iz dviju svojih zemalja koje nisu priznale neovisnost Kosova. Taj je čin učinila iz dva razloga: prvi, kako bi u Beogradu stvorio osjećaj da je EU i dalje u neutralnoj poziciji u odnosu na već završeni politički status Kosova, ali najvjerojatnije više kako bi ublažila mogući sukob između Berlina i Pariza.
Ponovna uspostava prijedloga njemačkog diplomata Wolfganga Ischingera iz 2007. za međunjemački sporazum kao da je otvorilo ovu konfrontaciju, signalizirajući Francuskoj da je Njemačka isključuje i preuzima vodstvo u području u kojem je Francuska tradicionalno prednjačila.
Međutim, u stvarnosti ovaj “obračun” ima mnogo više veze s njemačkim projektom naoružavanja Europe. Kako tvrdi francuski istraživač Landry Charrier, nabava sustava protuzračne obrane od strane EU od Izraela (Arrow 3) i Amerike (Patriot), ne samo da bi dala prednost najskupljoj opciji, već bi, prema Macronu, u tom slučaju Francuska izgubila jedinstvenu priliku za jačanje svoje industrijske i tehnološke obrambene baze. [IPG:20.03.2023.]
Prema francuskom mišljenju, njemački kancelar slijedi strategiju koja Europu čini ovisnom o Sjedinjenim Državama i u konačnici ugrožava sposobnost EU da djeluje.
Ohridski sporazum, kako se pokazalo, treba promatrati u tom kontekstu sukoba unutar same osovine EU.
Pristup francuskog predsjednika odnosima s Njemačkom i dalje se tumači jednodimenzionalno, odnosno kao izraz zabrinutosti da bi rat u Ukrajini mogao dovesti do bližeg približavanja SAD-a i Njemačke i produžiti pomalo vazalni položaj EU-a u odnosu na globalne interese SAD-a. No, i Macron i Scholz, uvjereni su da je rat u Ukrajini dio hibridnog sukoba globalnih razmjera, dok je pozicioniranje EU sada povezano i s nacionalnim interesima novog bloka država koje ulaze u NATO (Finska/Švedska ) i one koje graniče s Ruskom Federacijom – poglavito Poljskom. U tom kontekstu zemlje Zapadnog Balkana ne mogu ostati izvan ove orbite geopolitičkih interesa.
Realpolitika i novi imidž Republike Kosovo
U ovom natjecanju pozicioniranja unutar novog geopolitičkog pejzaža, Republici Kosovo, njenom vodstvu, jasno je da je budućnost Kosova zajamčena samo u okviru suradnje s partnerima. Posljednje dvije godine Kosovom upravlja vlada koja je odgovorna i svjesna ovih odnosa među partnerima unutar transatlantskog saveza. Ali također je jasno da mora odražavati i prihvatiti činjenicu da u svijetu, punom ambicija za velike sile, više se nije moguće uspostaviti kao nova Republika bez ove suradnje.
Činjenicu da je premijer Kurti prihvatio sporazum 27. veljače u Bruxellesu, ali i onaj na njegovom aneksu u Ohridu 18. ožujka, ne treba gledati defetističkim očima i opisivati ga kao pokornost. Naprotiv, ovo razmišljanje je prije izraz novog imidža za Republiku Kosovo u ovom balansiranju transatlantskih interesa za Zapadni Balkan.
Usprkos značajnim razlikama, Ohridski sporazum dokazuje da će između Kosova i Srbije biti sve više točaka približavanja. Ove točke usklađivanja, iako uzimaju u obzir kolonijalno nasljeđe Srbije prema Kosovu, također su međuovisne o odnosima Beograda i Washingtona, što albanska strana mora uzeti u obzir.
Buduća europska sigurnosna arhitektura ne može se izgraditi i biti održiva bez mira na Balkanu. Realizirat će se u skladu s interesima svih. Uključivanje zapadnog Balkana u ovu arhitekturu, međutim, neće se dogoditi bez prihvaćanja nove političke realnosti na Kosovu od strane Srbije. Ohridski sporazum samo je prvi korak u tom planu.
Primanje Republike Kosovo po ubrzanoj proceduri u NATO, Vijeće Europe, UNESCO, Interpol itd., predstavlja najvažniji korak ove europske sigurnosne arhitekture. Naime, ulazak Kosova u EU, u sljedećem desetljeću, naravno u bloku sa Srbijom, bit će završetak ovog povijesnog poglavlja odnosa Albanaca i Srba, ali i europske sigurnosne arhitekture.
