dr Sadri Ramabaja: „Albanska Federacija“ – kohezivni čimbenik u Jugoistočnoj Europi (1)

 „Albanska Federacija“ mora biti proizvod aktivnog građanstva. Ona bi trebala rezultirati krunidbom djela albanskih idealista, koja se stvara aktiviranjem progresivnih političkih snaga posvuda na prirodnom teritoriju Albanije, što sam sklon opisivati ​​kao zlatnu generaciju kritičnih i zrelih demokrata.

Francuski diplomat i pjesnik Paul Claudel 1945. napisao je: “Njemačka nije ovdje da dijeli narode, već da sve one različite nacije koje okružuju njemačku naciju osjećaju da ne mogu živjeti jedna bez druge.”
[Hans-Dietrich Genscher: 1997]  Ovu bi činjenicu već trebale razumjeti nacije Jugoistočne Europe.

Njima bi trebalo biti više nego jasno da će „Albanska Federacija“ (FSH) biti kohezivni čimbenik, i u službi interesa sigurnosti i dobrobiti u regiji. Prema tome nije opravdana zabrinutost niza zemalja EU u svezi s mogućim neusklađivanjem „Albanske Federacije“ s nastajućim geopolitičkim savezima, jer ona nikada neće biti protiv EU i njezinih vitalnih dugoročnih interesa, što Albanci svakodnevno dokazuju upravo kroz jasnu i nedvosmislenu promociju europskih kulturnih i edukativnih vrijednosti.

S druge strane ekvivalent albanskih nacionalnih interesa unutar EU mora biti pod hitno uklonjen i poništen. Političkoj dihotomiji na ovom strateškom planu nije mjesto. Stoga bi svako pretjerano koketiranje s Erdoganovom Turskom, pa čak i s poznatim radikalnim elementima i nekoć pozicioniranim protiv neovisnosti Kosova, koji su (bili, op.GN.) u Trumpovoj administraciji, na štetu Njemačke i EU, dovelo bi do toga da se „Albanska Federacija“ i svaka njena integracija unutar EU tretira kao zabrinjavajući čimbenik za sigurnost njemačkih nacionalnih interesa u jugoistočnoj Europi.

Prema tome mi ni na koji način ne smijemo postati faktor podjele niti sporedna strana u bilo kojoj mogućoj unutarnjoj konkurenciji između EU zemalja. Vizija „Albanske Federacije“ kao kohezijskog čimbenika ne samo unutar nacionalnog korpusa, nego i na razini EU, trebala bi biti dio našeg strategijskog djelovanja u bliskoj budućnosti, kada ćemo biti dio europske obitelji, odnosno dostojni članovi EU, ili zajednici naroda, koja je danas poznata kao politička i ekonomska zajednica.

„Albanska Federacija“ ne može se ostvariti u okviru “američkog sna”, ali se u potpunosti ispunjava kao “albanski san” u okviru “europskog sna”. Aleida Assmann u svojoj studiji pod naslovom “Europski san” ovaj politički fenomen vidi kao “zajedničku panoramu mišljenja i djelovanja za zemlje EU” [A. Assmann: 2019], što bi trebalo biti proizvod stečenih lekcija iz povijesti, ali i kao njezin dostojan prijedlog.





Ispada da je ovaj san djelomično ostvaren u EU u potpunosti “povezan kroz povijest nasilja”. [A.Assmann: 2019.]  I to se događalo i događa se svaki dan, budući da je u Europi povijest začeta ne samo kroz tužne snove i traume, već i s proljetnim okusima. To je samo utjelovljenje zajedničke budućnosti stvorene na temelju političke volje, kao jamstvo mira, prosperiteta i slobode. Moderna europska povijest dokazuje da je ostvarenje ovog sna moguće. Europski narodi već dobro poznaju povijest nasilja, a realizacijom EU dokazali su da znaju analizirati, prepoznati i dobro promišljati lekcije koje im je povijest dala.

Moderna europska povijest, srećom, opovrgnula je kolosalne mislioce, poput Georgea Friedricha Hegela i Bernarda Shawa, koji su došli do pesimističnih zaključaka, tvrdeći da “sve što iz povijesti učimo jest da iz nje ne možemo ništa naučiti”, jer je EU upravo proizvod dugog procesa učenja iz povijesti.

Kohezija nacionalne države





U predavanju pod nazivom “Što je nacija?”, Održanom na Sorboni 11. svibnja 1882., francuski filozof Ernest Renan, između ostalog, govorio je o budućnosti nacionalne države. Tom prilikom dolazio je do zaključka da: “Nacije nisu vječne. Europska će ih konfederacija, po svoj prilici, zbrisati.” [Ernest Renan: 1995.]

Kad bi Renan bio živ u godinama 1989.-91., a posebno u posljednjim godinama počevši od 2015. i kasnije, doživjevši duh reafirmacije koji nacionalne države doživljavaju, posebno u Istočnoj i Jugoistočnoj Europi, lako bi ispravio svoju tezu, dajući prednost potrebi njegovanja kohezije nacionalne države, što u stvarnosti znači san nacionalne države unutar Europske federacije (ili Konfederacije), odnosno Europske unije, kao nešto imanentno za zajedničku budućnost na našem kontinentu.

Američki povjesničar Tony Judt, 1996. godine, napisao je o “velikim europskim iluzijama”.

U međuvremenu, britanski politolog Alon Milvard, u jednoj od svojih studija s klasičnim duhom, opisivao je EU kao “spasiteljicu nacionalnih država”. [Tony Judt: 1996.]

Oboje su s pravom zaključili da se u međuvremenu u Europi, i na Istoku i na Zapadu, bavimo fenomenom “ponovnog otkrivanja i poštivanja nacionalnih država”. Stavovi kozmopolitskih milenijskih teoretičara, koji brane tezu da su države već zastarjele strukture koje bi trebale i koje će zamijeniti međunarodne organizacije, ispadaju problematični, jer do sada nitko nije otkrio nikakvu metodu za “takve strukture, odnosno zajednice koje bi mogle biti obdarene demokratskom odgovornošću”.

U međuvremenu, činjenica da funkcioniranje tih struktura” ovisi o zajedničkim normama, perspektivi i, konačno, i o kulturi, koja već postoji na razini nacionalnih struktura, ali ne i na razini međunarodnih struktura”, [F. Fukujama: 2019], govori u prilog tezi o „Albanskoj Federaciji“. U ovoj je fazi proces unutarnje integracije dviju albanskih republika u saveznu državu sasvim prirodan, čak i potreban.

Zemlje Srednje i Istočne Europe, koje su nekad bile dio sovjetskog bloka, smatrale su pristupanje EU, uz oslobađanje od ruskog tutorstva, i strateškim procesom u korist dugoročne nacionalne sigurnosti. Kao takav, ovaj proces ostaje na snazi sve dok se od nekih mračnih sila poštuje mišljenje ruskog predsjednika Vladimira Putina (2005.) o raspadu Sovjetskog Saveza kao “najvećoj geopolitičkoj katastrofi dvadesetog stoljeća”.

Međutim, krize kroz koje prolazi EU (od 2008. nadalje), ali i svakodnevni sukobi u svezi završetka povijesnog procesa, vezanog uz pravo nacija na samoodređenje (Irska, Katalonija, Škotska), zatim otvoreno pitanje Albanaca u Sjevernoj Makedoniji, pa čak i s minimalnim pravom ne samo Sandžaka na samoopredjeljenje, već i Republike Srpske za spajanje sa Srbijom, ne ostavljaju nas previše optimističnima da bismo mogli tvrditi da je proces transformacije Europe od kontinenta ratova do kontinenta mira moguć bez stvaranja „Albanska Federacije“.

Prema tome sklon sam u tome vidjeti poseban doprinos u održavanju mira u regiji i integraciji nacionalnih država u EU.

Četiri povijesne lekcije europskog sna

U svojoj knjizi “Der europaeische Traum” (Europski san) Alajda Asman ističe četiri lekcije iz povijesti koje su doprinijele transformaciji europskih građana u taoce utopije o zajedničkoj povijesti:

1. Osiguravanje mira;

2. Promicanje, odnosno obnavljanje vladavine zakona i uspostava demokracije;

3. Povijesna istina i izgradnja njemačke kulture sjećanja;

4. Ponovno otkrivanje ljudskih prava.

Datum 9. svibnja 1945., koji služi kao simbolični datum sjećanja na pad Hitlerovih nacionalsocijalista, a koji se ujedno smatra datumom povijesne prekretnice, pobjede protiv fašizma kao ideologije, označava početak moderne zajedničke povijesti EU.

Britanski povjesničar, Timothy Garton ASh, usprkos krizi eura, velike borbe, posljedično tome, na polju financija također u odnosima sjever-jug (Njemačke / Francuske / Danske s jedne strane i Grčke / Italije / Španjolske s druge strane), vezano uz povijest i budućnost EU, u intervjuu danom njemačkom dnevniku “Süddeutsche Zeitung” 4. srpnja 2013, rekao je:  “Europa je, međutim, jedinstveno, jednom stvoreno stvorenje.” [T.G.ASh: 2013].

Kao takvu i neponovljivu, EU, odnosno ovaj “sui generis” politički projekt, čini sama povijest.
Oslobođenje Kosova (lipanj 1999.), kao dio progresivne europske povijesti, stvorilo je preduvjet za proširenje i dovršetak ovog projekta. Također je stvorilo preduvjete za osiguranje mira u EU, i otvorilo perspektivu za integraciju zemalja regije u euroatlantske strukture. Bez oslobađanja Kosova od Srbije ne bi se moglo zamisliti pristupanje Albanije, ali posebno Crne Gore, a uskoro (već i je, op. GN.) i Sjeverne Makedonije u NATO-u.

Primjenom provjere u pravdi, Albanija trenutno postupno promiče k sebi drugu albansku državu, odnosno jezgro albanske Federacije. Kroz ovaj proces (usvajajući ga kao predavanje o europskoj povijesti), Republika Kosovo ionako mora proći.

Treće predavanje, ono koje ima veze s povijesnom istinom i izgradnjom kulture sjećanja, iako ima više veze sa Srbijom, njegove bi elemente trebali svladati i Albanci.

Imenovanje ulica i kulturnih institucija, itd., imenima fašističkih kvislinga kao što su Xhafer Deva, Rexhep Mitrovica itd., u Prištini, Mitrovici i drugdje, govori o “potrebi jesenskog ispita” u područje povijesti za Kosovske obrazovne institucije, i ne samo. Pamćenje istine čak i kad nas boli (kao što je slučaj s “Skandebegovim bataljunom”) treba da se koristi i za stvaranje bolne kulture sjećanja. Taj bi postupak trebao biti cijenjen kao vrijedna lekcija za buduće generacije. U Srbiji se pod hitno mora stvarati kultura sučeljavanja srpskog naroda s šovinističkim projektima za istrebljenje Albanaca (1877.-1999.), jer što više Srbija ući od lekcije povijesti, to bolje za Europu.

Učeći ova predavanja, koja profesor Asman izgovara, poštujući ljudska prava, ali i shvaćajući ih kao sastavni dio moderne ideje, koju su civilizacijske nacije već usvojile, uvijek usmjerenu ka modernosti nacije, „Albanska Federacija“ postaje brža stvarnost unutar “Europskog sna”.

“Preoblikovanje” demokracije – kao svakodnevna potreba

Ratovi u posljednjem desetljeću XX. stoljeća na prostorima bivše Jugoslavije, ne samo što su ostavili iza sebe samo djelomično dovršenje albanskog nacionalnog pitanja, nego su doprinijeli i uskrsnuću diktatora, u početku u obliku autoritarnih vođa poput Orbana, Erdogana itd., a kasnije i u obliku diktatorskih blizanaca poput Vučića i Thaçija.
Ova pojava je opasna jer riskira da posluži povratku diktatura te vrste svugdje u Istočnoj Europi.

U albanskoj povijesti povratak diktatora Ahmeta Zogua na vlast (siječanj 1925.), nakon “Demokratske Revolucije” u lipnju 1924., koju je vodio FS Noli, koštao je Albaniju, između ostalog, ne samo nabora geopolitičke karte (biser Sveti Naum na jugoistoku i planine Vermosh na sjeveru), već zajedno s inauguracijom diktature i transformacijom Albanije iz uspona Demokratske Republike u Monarhiju.

Ili još preciznije u državu ovisne o Beogradu (3), a zatim i prodane fašističkom Rimu (4).

Čak su i nove republike nastale 1930-ih u cijeloj Europi srušene su i pretvorene u diktature.

Ovaj fenomen nije mogao ne završiti se pokoljem, poput Drugog svjetskog rata. Albanska narodna mudrost kaže: “Što posijemo, to ćemo i požeti”. Stoga je drugo predavanje, prema čitanju europske povijesti koje je održao profesor A. Asman, a koje je povezano s uzgajanjem zakona i izgradnjom demokracije, i dalje relevantno za Jugoistočnu Europu.

“Preoblikovanje” demokracije, njezino trajno uzgajanje, održavanje i afirmacija, svakodnevna je potreba.

Ovom su političkom procesu bili potrebni i Nirnberški sud (1945. nakon završetka drugog svjetskog rata, i Međunarodni Sud Pravde” sa sjedištem u Haagu nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji (1990.-1999.), koji se bavio genocidom i srpskim zločinima, poglavito u Bosni i na Kosovu.

Od ova dva suda, onaj iz Nürnberga bio je od osobite povijesne važnosti, jer je oslobodio i učvrstio pravdu kao univerzalni pojam, uklanjajući je iz ljudskih načela nacionalne pravde i dajući joj istinski univerzalni karakter. Oba ova suda poslužila su projektu “Europskog sna”.

Nastavlja se

(Napomena: stavovi autora ne izražavaju nužno i stavove redakcije portala Geopolitika News)

O autoru: rođen je 4. listopada 1961. godine u selu Gollak, na Kosovu. Bio je aktivan član Stranke nacionalne albanske unije više od petnaest godina (1990.-2005.).  kao i urednik Voice of Kosovo, novina objavljenih u Švicarskoj. Tijekom 2001. – 2004. bio je profesionalni suradnik za komunikacijske medije na OST Institute-West u Bernu, Švicarska. 2002. godine vratio se na Kosovo i nastavio postdiplomski studij na Visokoj školi za pravo i međunarodne odnose, gdje je diplomirao na međunarodnim pravnim znanostima. U razdoblju 2004.-2006.radio je kao viši politički savjetnik u Uredu premijera Kosova. U studenom 2008. bio je student doktorskih studija političkih znanosti i međunarodnih odnosa, u Europskom centru za mir i razvoj (ECPD) na Mirovnom sveučilištu Ujedinjenih naroda. Objavio je više knjiga i  jedanaest znanstvenih i istraživačkih radova iz područja međunarodnih odnosa i geopolitike. Suradnik je Međunarodnog instituta za političke studije Skopje, Makedonija. 

Komentari

komentar

You may also like