dr Sadri Ramabaja: Albanska Federacija – kohezivni čimbenik u jugoistočnoj Europi (2)

Donosimo drugi dio  kontroverznog teksta o „Albanskoj Federaciji“ autora dr. Sadrija Ramabaja, koji je pokrenuo brojne komentare i reakcije od strane naših čitatelja. Prvi dio istoga možete pogledati na poveznici ispod teksta. Kao i prethodnog puta, napominjemo kako stavovi autora ne znače ujedno i stavove redakcije ovog portala. Tekst prenosimo u izvorno dostavljenom obliku, bez bilo kakvih recenzija i leksičkih intervencija.

Nove pravne kategorije, koje su na Nirnberškom sudu promovirane kao novi doprinosi međunarodnom pravnom fondu, su:

1. Zločin protiv mira [uvredljivi ratovi];

2. Ratni zločini [borba protiv talaca i ratnih zarobljenika];

3. Zločini protiv čovječnosti [rasističko nasilje nad Židovima i drugim manjinama], koji je također poslužio kao lekcija iz povijesti za Haaški Sud i vođe počinitelja zločina i masakra, koji su vratili stravične prizore širom bivše Jugoslavije i, konačno, također na Kosovu.

Ovoj bolnoj istini idu u prilog slučajevi koncentriranih masakra, poput onih u Sarajevu, Bihaću, Srebrenici, Prekazu, Rečku, Meji itd., počinjeni aparatom nasilja pod zapovjedništvom malog Hitlera Slobodana Miloševića.
U procesima u Nürnbergu i Haagu, navodi A. Asman, nacionalna država više nije bila posljednja instanca koja bi imala veze s definicijom dobra i zla. [A. Asman: 2019]. Naprotiv od ovog povijesnog trenutka, sve nacije preuzimaju odgovornosti i obveze suočavanja s tim visokim pravnim normama. Te će pravne norme, koje de facto proizlaze iz Nirnberškog procesa (1945.), naći mjesto u pravnim aktima međunarodnog karaktera (Deklaracija o ljudskim pravima, 1948.), ali i u ustavima država koje su se gradile na ruševinama Drugog svjetskog rata (pogotovo u ustavu Savezne Njemačke).




Tome ide posebno u prilog pravno-politički postulat, da je “ljudsko dostojanstvo nepovredivo”, odnosno formulacija prilagođena u preambuli njemačkog ustava.

Takvo što danas stoji i u dva ustava dviju albanskih republika.





Nulti sat, Pokret “Vetëvendosje” i europski san

Oslobođenja Kosova (lipanj 1999.) bio je povijesni čin za albansku naciju. U lipnju 1999. rat OVK i pomoć NATO-a, tj. Zapadnih demokracija, okončali su kolonizaciju i eksploataciju albanske nacije Pijemont za jedno stoljeće. Sjetimo se činjenice da se vrhunac događaja za stvaranje moderne albanske države dogodio na Kosovu: Prizrenska liga (1878.), ali i najveći teret Općeg ustanka za neovisnost Albanije (1910.-1912.), pao na ovu albansku provinciju.

Oslobođenje Kosova (1999.) de facto je označilo svojevrsni prekid između diktature i demokracije. Rađanje potonje demokracije na Kosovu, kako bi s pravom izjavio profesor Ukshin Hoti, počelo je s padom četiri mučenika u selu Brestoc 1994. godine). [U. Hoti: 1995.].

Ali ako pad prvih mučenika demokracije (1994.) nije donio nulti sat, novi početak, kao što će se obilježiti 12. lipnja 1999. – taj će dan otvoriti put za rođenje OVK . Pad mučenika demokracije stoga donosi veliku prekretnicu, onih proporcija koje su proizvele demonstracije u proljeće 1981. U međuvremenu, nulti sat, u smislu označavanja novog početka koji stvara budućnost koja neće dopustiti oplodnju s virusom zla, ili preciznije koja neće dopustiti proces povratka diktaturi, bit će obilježeno porastom političke moći s utjecajem u cijelom nacionalnom prostoru Pokreta “Vetëvendosje”.




Podrška i interakcija između Kosova i političkih snaga EU, po uzoru na Njemačku socijaldemokratsku stranku sa Španjolskom socijalističkom strankom (1977) tijekom napora da se “glatko prijeđe iz diktature u demokraciju”, ali i drugdje u Južnoj Europi (Portugal, Grčka …), mogao poslužiti za demokratizaciju i funkcioniranje Republike Kosovo. Prema A. Asmanu, ovo složeno poduzeće trebalo bi se pretvoriti u tri razine djelovanja:

1. Politička – što znači politička volja zasnovana na konceptu vladavine zakona;

2. Pravno – podrazumijeva ponovnu uspostavu države kroz prijelazno sudstvo [Prijelazna pravda];

3. Socijalna i kulturna – što znači educirati građanina i pretvoriti ga u zrelog demokrata.

Aktivno djelovanje parlamentarnih istražnih odbora (posebno onog koji se bavio protjerivanjem 6 “gulenista” za Tursku i pitanje Telekoma) vidim kao političku volju (posebno iz oporbe) za konkretne akcije u pravnom polju, koje govori o potrebi hitne uspostave moderne Republike, utemeljene na konceptima vladavine prava u funkciji učvršćivanja države, odnosno funkcioniranja republike.

Komplicirano pitanje bit će provedba druge faze, izgradnja države, jer nam se hitno nameće prijelazno pravosuđe ili ubrzani postupak provjere. Ako je to već činjenica koju su prihvatile vjerodostojne nacionalne i međunarodne instance, da “pravosuđe na Kosovu kontrolira mafija” [T. Sommer: 2018], dok je autokratska država proizvela pravne akte i sporazume (čak i međunarodne) s novim dugoročnim posljedicama, tada istina i pravda zahtijevaju hitno demokratsko djelovanje, što se ispostavilo nužnim.

U dugoj analizi koja se odnosi na ovaj fenomen, Christiane Hess zaključuje da bi također trebalo uzeti u obzir potrebu za novim pravnim instrumentima. Ti bi instrumenti, ističe ona, trebali uzeti u obzir, “poboljšanje položaja žrtava i na pravnoj razini i u praktičnom planu”. [Christine Hess: 2007]

U međuvremenu, ako se podignu prve optužnice, odnosno počne djelovati Specijalni sud (Haag), Kosovo, te nove pravosudne institucije koje Hess vidi kao “nove instrumente pravde”, lišen je jednog dijela tereta, ili još preciznije od najosjetljivijeg.

Znanstvenik književnosti Fiedler naglasio je da američka nacija za razliku od engleske ili francuske nije nastala zahvaljujući zajedničkim sjećanjima, već zahvaljujući zajedničkoj američkoj viziji, te nije slučajno da se svi isjelenici u USA osjećaju “Amerikancima”.

S druge strane Leslieb Feder 1988 ističe “mi smo stanovnici zajedničke UTOPIJE, a ne zajedničke povijesti.”

Ovaj san ima individualni, a ne kolektivni karakter, jer su iz njega isključeni čitavi segmenti društva.
Stoga je san o Albancima izvediv unutar europskog koncepta, jer ispunjava ne samo viziju pojedinca, već i nacije.

Jedna od deset teza o budućnosti EU švicarskog istraživača, politologa N. Nuspligera, želi produbiti proces europskih integracija. “Moguća eskalacija krize eura može učiniti centralizaciju financijskih politika u EU neizbježnom. Posljedično, geopolitičko okruženje će se promijeniti integracijom (objedinjavanjem) obrambene i vanjskopolitičke politike.” [Niklaus Nuspliger: 2019]

U ovom kontekstu produbljivanja integracije unutar EU, Albanska Federacija ne može ostati samo utopijska vizija, već kako je to izraz volje za ujedinjenjem, što je posljedično i san države, ona postaje povijesna stvarnost i kao takva , nositelj je zajedničkih povijesnih sjećanja i dio zajedničkih vizija kompatibilnih s europskim vizijama. Ako je EU dobrovoljna unija država – suverenih nacija, koja podržava razlike u pojedinim državama, Albanska Federacija lako postaje politička stvarnost albanske nacije u integracijskom maršu u ovu zajednicu dostojanstvenih nacija.

Naša kulturna autentičnost ili optimistični svjetonazor

kulturne autentičnosti naše nacije, trebao bi se tretirati kao pokretačka snaga u procesu izgradnje Albanske Federacije. Slično zemljama juga kontinenta, koje su izvršile prijelaz iz kolonijalnog političkog statusa u slobodne zemlje (1950.-1960.), Međutim, one ekonomski nisu uspjele steći neovisnost. Nažalost i Kosovu to nije uspjelo, pod upravom UNMIK-a, a kasnije i EULEX-a (1999.-2008.), Iz klasične srpske kolonije, takoreći, transformirano je u neokoloniju. Ovako povoljna pozicija za Srbiju značajno će se kolebati samo u energetskom sektoru 2020. godine, kada će konačno biti postignuto stvaranje Jedinstvenog albanskog energetskog sustava.

Unatoč tome, albanski prostor u cjelini ostaje dalje u takozvanoj perifernoj zoni, ako se referiramo na podjelu država na ekonomske zone prema Immannuelu Walersteinu (1988), a ponekad i u središnjoj zoni, iako pod ” radar “Centra-središta SAD-a i EU-a, ali s kliznim tendencijama na području „Poluperiferije” (Turska i Rusija).

U ovom sustavu stroge podjele, ne samo ekonomske, prelazak na faktorizaciju nacije, što znači stvaranje Albanske Federacije, kao preduvjet ima političku stabilnost, odnosno konsolidaciju političke elite.

Stvaranje Jedinstvenog energetskog bloka trebali bi shvatiti kao jedan od prvih koraka koje poduzimaju politike u službi ujedinjenja i razvoja naše ekonomske zone, nakon čega bi trebalo uslijediti stvaranje jedinstvenih “Političkih blokova” na ideološkoj i nacionalnoj razini. Osnivanje Centra Vetëvendosje nedavno u Tirani (2019.) vidim kao vrlo ozbiljan korak na ovom polju.

Albansku federaciju treba promatrati kao kohezivni čimbenik u procesu potpunog povratka nacije u njezino autohtono korito uspostave nacionalne svijesti u duhu zapadne civilizacije.

Uklanjanjem svake mogućnosti da nas egocentričari dalje tretiraju kao “rastrganu kontriju” čak i u kulturnoj sferi, u povijesti ostavljamo strategije neprijatelja nacije da stagniraju naš napredak, odnosno da nas pretvore u taoce potpuno drugog smjera (prema Istoku, poput trendova u međuvremenu). Albanska Federacija također se može smatrati našim buđenjem u obliku revolucije, koja ne znači napuštanje “dijela sebe” ili “sloja identiteta”, već, naprotiv, potpuno vraćanje samoj sebi.

Albanska Federacija omogućila bi jačanje naše kulturne homogenosti, u smislu pitanja naše civilizirane pripadnosti. Zaokruživanje ovog projekta (FSH) kao preduvjet mora biti podržano od najmanje tri čimbenika:

1. OD POLITIČKE I EKONOMSKE ELITE;

2. LJUDI i

3. EU, odnosno njezini centri za donošenje odluka, prije svega Berlin).

Podrška prvog čimbenika, političke i ekonomske elite, u međuvremenu se mora ostvariti kroz dvije vlade s konkretnim projektima. Čimbenik “ljudi” korak je ispred naše elite. To je dokazao dio nacije u političkoj Albaniji tijekom rata, posebno odraz naroda Kukës u odnosu na onu biblijsku dimenziju protjeranih s Kosova (1999.), ali i dimenziju svakog Albanca u udaljena sela u jug domovine.

Taj osjećaj da smo “JEDAN” očitovao se solidarnošću koja je ponovno potvrđena 26. studenoga 2019., povodom potresa s ozbiljnim posljedicama u Draču, ali ovog puta od strane Kosovara, pokazivanjem solidarnosti izvanrednih razmjera, koji su svoj izvor opet imali u osjećaju JEDNOG.

Ispravna potpora trećeg čimbenika ovisna je o konsolidaciji prvog čimbenika; slijedi samo po sebi.

Osnivanje Albanske federacije najveći je nacionalni projekt. Kao takvo prije svega znači očuvanje i njegovanje mentalne strukture, što je povezano s ulogom sintakse u očuvanju neovisnosti jezika. Nije slučajno je naš lingvist Tafil Kelmendi opisao, sintaksu, “kao utvrdu jezika”; njegovanje stila života i izražavanje osjećaja reprodukcije istine.

Albanci kao nacija ne trebaju se prilagođavati i posuđivati ​​stilove mišljenja i življenja od stranaca, a još manje od onih s kojima su povezani samo povijesnom nesrećom (budući da su bili pod Osmanskim Carstvom, tj. Osvojeni od tog carstva).

Albanska civilizacija je autohtona koliko i zapadnjačka. Proces stvaranja Albanske Federacije treba promatrati kao veliki povijesni korak koji će stvoriti preduvjete za povratak Gjergja Kastriotija u Albaniju, samom sebi, ali i kao stvarno jamstvo za kretanje naprijed, budući da je potpuno sam, dio zapadne civilizacije .

Albansku federaciju također treba smatrati zaštitnim volom protiv neoosmanskih tendencija.

Odnosno kao prestanak toleriranja nanuritizacije (nacionalne konverzacije) “preobraćenog dijela”, što je danas identificirano kao nusproizvod političkog islama, što Williams s pravom opisuje kao prikaz “kulturnog buđenja strateške, živahne i dinamične generacije” (5).
Ovoj dinamici političkog islama, Albanska Federacija može se lako suprotstaviti.

Odnosno njoj se može lako suprotstaviti unutarnja namjera koju održava i podržava albanska civilizacija u težnji za podizanjem autohtonih elemenata do univerzalnih vrijednosti, kao što su: vjera, tolerancija, suživot, individualni duh, grupna dinamika, snaga države , poštena konkurencija itd., što se uspješno odražava u područjima kao što su znanost, posebno medicina i informatika, odnosno inovacije. Dovoljno je vidjeti samo podatke zaklade “Think Bank Albania” (Banka albanskog uma), da se 4-5 imena razlikuju od tog relativno velikog broja znanstvenika (dr. Kristi Panqe, dr. Tomorr Imeri, Dr. Eriona Heta, dr. Edi Prifti, dr. Liva Tepshi, dr. Edor Kabashi …).

Iz kulture (vokalisti i instrumentalisti albanskih škola danas su posvuda, u gotovo svim najpoznatijim zapadnim opernim kućama; u sportu (nogometaši i zvijezde judaši koji svugdje nastupaju u svim najboljim sportskim arenama na Zapadu).

Zabavna glazba ( imena Rita Ora, Bebe Rexha, Dua Lipa čine nas svugdje ponosnima) …

U međuvremenu, članstvom Albanije u NATO-u, očekujem da ćemo našu civilizaciju, tj. Zapadnu civilizaciju, dati generalu iz klase W. Clarka.

Opstanak albanske civilizacije u drugoj Albanskoj državi (Kosovo s teritorijima) pod Jugoslavijom, pod slavenskom vlašću, uglavnom je postignut zahvaljujući pokretačkoj snazi, odnosno onoj sili otpora koja je u sebi sačuvala našu autentičnu civilizaciju, koja je povezana, posebno tijekom stoljeća . XX., s postojanjem albanske jezgre – političke Albanije (1912).

Kulturna autentičnost nacije zasigurno je stvorila neku vrstu optimističnog svjetonazora (Weltanschaung) i specifične individualnosti, koja su se gajila u albanskoj svijesti. Taj se fenomen najbolje ogleda u njegovom odrazu (ovog svjetonazora) u našem običajnom pravu, koje su strani akademski krugovi već poznavali i cijenili, ali i u modernoj albanskoj političkoj misli (Ukshin Hoti – Autentična demokracija).

Islamska civilizacija, usprkos svom prodiranju u tijelo i dušu dijela naše nacije i očitim vanjskim promjenama koje je donijela, nije uspjela potkopati ovaj gore spomenuti unutarnji svjetonazor koji svoje izvore ima u samoj etnopsihologiji nacije.

Naša elita, kulturna i politička, stvorena uglavnom na Zapadu (u početku u Italiji, Austriji, Francuskoj i drugdje) i, nedavno, u Njemačkoj, Engleskoj, SAD-u itd.,u skladu sa sustavom autentičnih vrijednosti, bila je također u potpunom skladu sa sviješću i unutarnjom obiteljskom i nacionalnom formacijom, nastanjenom na autohtonom potplatu.

Iznimke su bile neke obitelji “kasaba”, gdje se osmanski duh poput klina probijao u strano tijelo, uništavajući ovom prilikom nacionalnu svijest, savjest i identitet.

Nastavlja se

Komentari

komentar

You may also like