dr.sc. Darko Bekić: “Eskalacija” diplomacije umjesto rata?

Tijekom prošlog tjedna, došlo je do prave “eskalacije” diplomatske aktivnosti, od Ukrajine do Beograda i Prištine. U petak, ukrajinski predsjednik Zelenskiy, na trojnom sastanku u Parizu s predsjednikom Macronom i (preko videa) s kancelarkom Merkel, ponudio je ruskom predsjedniku Putinu da se njih četvero ponovno sastanu u tzv.”Normandijskom formatu”, radi hitnih pregovora o povlačenju ruske vojske s ukrajinsko-ruske granice na Donbasu i na Krimu.

Potsjetimo: «Normandijski format» odnosi se na lidere Francuske, Njemačke, Rusije i Ukrajine koji su se, nastojeći zaustaviti sukobe u regiji Donbasa, prvi puta sastali još u lipnju 2014., na obilježavanju 70.-e godišnjice savezničke invazije u Normandiji. Ista pregovaračka skupina sastala se otada šest puta ali je uspjela iznjedriti samo tzv. »Sporazum iz Minska» koji, osim krhkog primirja, nije ostvario nijednu od njegovih bitnih odredbi. Ali, odgovornost za «zamrznuti sukob» nije samo na predsjedniku Putinu i njegovoj «tvrdoj poziciji», jer je od prvog časa bilo jasno da on na sastanke «Normandijske skupine» dolazi samo iz pristojnosti prema Macronu – da pokaže «dobru volju».

Za dosadašnji neuspjeh pregovora o rješenju ukrajinsko-ruskog spora, jednako su odgovorni i sam predsjednik Macron i njemačka kancelarka, zbog čije se «mlake politike» prema Moskvi “Zelenskiy još 2019. godine požalio tadašnjem američkom predsjednikuTrumpu. Ova “pikanterija” izašla je u javnost i dodatno pokvarila već ionako inferioran položaj Kijeva u sukobu s Moskvom, ali i političku poziciju Zelenskog u Europskoj uniji. Ovih dana, pariški Le Journal de Dimanche nazvao ga je “bivšim komičarem”, ali je i bez toga jasno da Bruxelles nema ni volje niti snage da odlučujuće pritisne Rusiju. Naime, tzv.“soft power” EU-diplomacija pokazuje se jednako jalovo kao i «hard-power” NATO saveza. Nakon što ga je Trump temeljito «protresao», NATO je dobio “žutu oznaku”(tj. ”privremeno neuporabljivo”) – poput zgrada u zagrebačkom Donjem gradu, pa se tek treba oporaviti i “sanirati štete”. Ali, brutalna je istina da je i novom američkom predsjedniku Bidenu, očigledno, više stalo do nastavka dijaloga s Moskvom, nego do demokratske budućnosti, pa i života 45 milijuna Ukrajinaca.

Nakon posljednjeg, neuspjelog sastanka «Normandijske skupine» u prosincu 2019., Zelenskiy je prošlog petka, Macronu i gđi. Merkel – ni malo ne popuštajući glede stajališta Ukrajine – ponovio dramatični apel za pomoć od Zapada, i to u sklopu ubrzanog približavanja Ukrajine članstvu u EU i NATO-u. Svojim veleposlanicima je pak dao instrukciju da, ukoliko ne dobiju obećanje o pomoći i jasnu perspektivu pristupa euro-atlantskim integracijama, upozore svoje zemlje-primateljice da će se Kijev, radi povrata svoje teritorijalne cjelovitosti, boriti do zadnjeg čovjeka. Vrhunac je, dakako, bila najava da će Ukrajina, u tom slučaju, pokušati obnoviti i svoje nuklearne kapacitete, kojih se 1990., olako odrekla i Moskvi vratila sve nuklearne bombe i rakete. U intervjuu za Le Figaro, dični ukrajinski predsjednik rekao je ovih dana da bi regija Donbasa u budućnosti mogla “biti mrtva” i izgledati «puno gore od Černobila»! Prema njegovu mišljenju, jedino rješenje krize jest da se proruski građani te separatističke regije počnu konačno smatrati i ponašati kao građani Ukrajine. To je bio njegov odgovor na prijetnje iz Moskve prema kojima bi izazivanje novog rata (čitaj: pokušaj oslobađanja okupiranih graničnih područja) dovelo do potpunog uništenja ukrajinske države. Ali, prema sadašnjem stanju stvari, bolje rečeno, odnosu snaga, nije realno očekivati od predsjednika Putina da odustane od pripajanja Krima, dok će pritisak na oblast Donbasa ostati trajni instrument “odvraćanja” Kijeva od približavanja EU i NATO-u.

U ovom “paralelogramu” politike i vojne sile, diplomatski promatrač lako može uočiti sličnost između ukrajinsko-ruskog i hrvatsko-srpskog sukoba, točnije, Republike Hrvatske sa »Srpskom Krajinom” i Miloševićevom Srbijom, odnosno JNA. Iako se od Knina do Gline radilo o “mini-verziji” aktualne krize oko Donjecka i Luhanska i o drugačijim međunarodnim okolnostima, ne možemo se ne prisjetiti vrhunske diplomatske vještine i taktiziranja predsjednika Tuđmana, koji je uspio povratiti teritorijalni integritet Republike Hrvatske i povesti ju prema članstvu u NATO-u i Europskoj uniji. U tom smislu, mirna integracija Hrvatskog Podunavlja, doduše, nametnuta i s velikim manjkavostima, bila je i još uvijek jest možda jedini realni model za mirno rješenje rusko-ukrajinskog spora kojeg je hrvatska vlada neuspješno pokušala ponuditi sukobljenim stranama.




Istovremeno, proaktivna Putinova diplomacija ovih dana nastoji da fokus međunarodne javnosti odvrati od “mekog trbuha” Rusije na ukrajinskoj granici. Geopolitički vrlo promišljeno, Putin je odlučio da se, zauzvrat Zapadu, Rusija ubaci u “meki trbuh” Europske unije i NATO-a – na Zapadni Balkan! Tako je prošlog tjedna ruski ministar vanjskih poslova Lavrov, na sastanku sa svojim srbijanskim kolegom Selakovićem u Moskvi, predsjedniku Vučiću prenio Putinovu ponudu o spremnosti Ruske Federacije da se, kao posrednik, uključi u pregovore Beograda i Prištine i tako izravno angažira u rješavanje političke krize na Zapadnom Balkanu. Ovom neočekivanom inicijativom, Moskva nastoji “kontrirati” Europskoj uniji i NATO-u koji prostor Jugoslavije od propasti bivše države, 1990., smatraju isključivo svojom “interesnom sferom”, iako su prije skoro 80 godina Churchill i Staljin jasno dogovorili podjelu interesa na tom teritoriju po načelu “fifty-fifty”. Putina je -valjda, baš na toj osnovi – razljutio nedavni pokušaj britanske diplomacije na video-konferenciji Vijeća sigurnosti UN da raspravu o Kosovu izmjesti iz VS UN i tako neutralizira glas Moskve kao njezinog stalnog člana i glavnog zagovornika Srbije. U Moskvi su, na osnovu incidenta s kosovskom zastavom na tom sastanku Vijeća sigurnosti, očigledno zaključili da se London, nakon Brexita, u dogovoru s Washingtonom i “u diplomatskoj sprezi s Prištinom, pokušava vratiti na Zapadni Balkan, kao arbitar»!

Sve navedeno, barem naizgled, ide na ruku ambicijama i interesima srbijanskog predsjednika Vučića koji ima veliku podršku i u ruskim medijima. Tako je, nekidan, portal “Sputnjik” pustio “u opticaj” ideju da bi se predloženi Summit američkog i ruskog predsjednika mogao održati u Beogradu, s obzirom na “neutralni” vanjskopolitički status Srbije. Iako isto to za sebe tvrde Helsinki, Prag i Beč, predsjednik Vučić je, ushićen reakcijama svjetske javnosti na uspjeh njegove “kovid-diplomacije”, odmah euforično reagirao kako bi “s radošću pristupio organizovanju” i summita Putin-Biden u svojoj prijestolnici!

Komentari

komentar





You may also like