dr.sc. Darko Bekić: EU-goslavija, Mini-Schengen/Maxi-Srbija ili nešto treće?

Što se, pak, tiče Hrvatske, ona je navedeni političko-diplomatski zadatak, dobiven od Europske unije, službouljudno prihvatila i provodi ga kao najviši cilj svoje vanjske politike. Umjesto da se profilira i promiče svoj 1000-godišnji identitet kao srednjoeuropske i mediteranske zemlje, hrvatska je politika dozvolila da ju – za razliku od Slovenije – u Bruxellesu percipiranju isključivo kao balkansku zemlju, iako je Hrvatska, u ukupnoj svojoj povijesti, na njemu „provela“ samo 70 godina. Posljedice takve orijentacije su, politički, gospodarski i kulturno – katastrofalne: Zagreb i Hrvatska nikada nisu bili provincijalniji nego danas

Nakon „land-slide“ pobjede lijevog suverenista Albina Kurtija na Kosovu, paralelogram političkih silnica na Zapadnom Balkanu, uoči prijetećeg „tsunamija“ nove američke politike prema regiji,  naglo se promijenio.

Podsjetimo: već gotovo čitavo desetljeće, proklamirana politika EU prema Zapadnom Balkanu, koju prihvaćaju i SAD, temelji se na procesu približavanja i priključivanju zemalja regije u Europsku uniju. U Bruxellesu, Zapadni Balkan vide kao njemu pripadajuću, iako perifernu i politički prezrenu regiju. Ustvari, Europa se nikada i nije stvarno udomaćila na Zapadnom Balkanu, koji je, stoljećima bio u sastavu Bizantskog carstva i civilizacije a kasnije, većim dijelom, porobljen i islamiziran.  Istina, Berlinski kongres 1878., priznao je Srbiji i Crnoj Gori status suverenih država, a Austriji odobrio da okupira Bosnu i Hercegovinu, ali sve do Prvog sv. rata, Zapadni Balkan i dalje je bio izvan fokusa europske politike. Tek poslije Oktobarske revolucije, regija je na mirovnim konferencijama (Versailles,  St. Germaine, Rapallo) postala interesantna zapadnim silama te, transformirana u Kraljevinu SHS, služila kao „cordon sanitaire“ protiv komunističke ekspanzije, sve do kraja Drugog svjetskog rata, kada je dogovorom Staljina i Churchilla,  Jugoslavija bila podijeljena „fifty-fifty“, što je Tito protumačio i „zero:zero“ i naredna tri desetljeća nesvrstanu Jugoslaviju politički i civilizacijski „izmjestio“ iz Europe u Aziju i Afriku. Ali, u geopolitičkom smislu, bivša država, realno govoreći, i dalje je bila samo „buffer-state“ između sovjetskog bloka i kapitalističkog Zapada.

Nakon propasti komunizma, gotovo sve zemlje Istočne Europe pristupile su Europskoj Uniji, ali one sa Zapadnog Balkana još su „na listi čekanja“. Srbijanski entuzijazam za pristupanje EU proizlazi najviše iz uvjerenja da će se time – poslije prekida od 30 godina – svi Srbi opet naći u istoj državnoj zajednici: „Eu-goslaviji“,u kojoj „od Srbije, preko Hrvatske i Slovenije, sve do Bruxellesa, neće biti granica“. U skladu sa svojim strateškim interesima, Bruxelles je Hrvatskoj, 2013. kao temeljni zadatak nametnuo da se svim silama zalaže i pomaže proces približavanja zemalja Zapadnog Balkana europskoj integraciji.

Post-komunistička Rusija već 30 godina nosi se s epohalnim porazom sovjetskog imperijalizma, i u tom razdoblju iskusila je mnoge poraze: od raspada višenacionalnog SSSR-a i uspostave politički, pa i vojno suprotstavljenih država na svojim zapadnim granicama. Vojne jedinice NATO-a, uključujući i hrvatske, između ostalih, već patroliraju i u „mekom trbuhu“ Rusije, na granici Kalinjingradske enklave. Doduše, u Putinovu razdoblju, Rusija je izvršila nekoliko „kontraudara“ (Ukrajina, Krim, Moldova) ali je na Zapadnom Balkanu, „mekom trbuhu“ Europske unije, koji je u hladnoratovskoj podjeli pripadao sovjetskoj sferi interesa, Moskva iznenađujuće „pristojna“. Jest, ona deklarativno, pa i oružjem, podržava srbijanski režim Aleksandra Vučića, „svrdla“ po Crnoj Gori i BiH-entitetu Republike Srpske, ali bez prave političke i diplomatske strategije i, rekli bismo, stvarne geopolitičke procjene važnosti regije. Takvo, suzdržano držanje Moskve dovelo je do toga da je povijesnu ulogu i utjecaj Ruske federacije na Zapadnom Balkanu, u velikoj mjeri, svojim ambicioznim programom gospodarske i strateške penetracije, preuzela NR Kina.

Što se, pak, tiče Hrvatske, ona je navedeni političko-diplomatski zadatak, dobiven od Europske unije, službouljudno prihvatila i provodi ga kao najviši cilj svoje vanjske politike. Umjesto da se profilira i promiče svoj 1000-godišnji identitet kao srednjoeuropske i mediteranske zemlje, hrvatska je politika dozvolila da ju – za razliku od Slovenije – u Bruxellesu percipiranju isključivo kao balkansku zemlju, iako je Hrvatska, u ukupnoj svojoj povijesti, na njemu „provela“ samo 70 godina. Posljedice takve orijentacije su, politički, gospodarski i kulturno – katastrofalne: Zagreb i Hrvatska nikada nisu bili provincijalniji nego danas! Umjesto da se uključimo u raspravu o bitnim europskim pitanjima i pokušamo dati bar skromni doprinos njihovu rješavanju, mi dozvoljamo da nas Vučićeva Srbija neprekidno vraća u blato političke povijesti Balkana, u „neverending“ sukob ustaša i partizana, „Dare iz Jasenovca“ a, istovremeno, izostanak zapadnih investicija i poticanje „odljeva mozgova“, te „guranje“ u turizam, svelo nas je na funkciju „kelnerskog naroda“. Dok se Slovačka i Češka – da Poljsku i ne spominjemo – razvijaju u ozbiljne industrijske sile, Zagreb cinično podsjećaju: “Vaš je osnovni zadatak da uvedete Srbiju i Zapadni Balkan u Europsku uniju!“ Slatka osveta Zapada za našu „drskost“ što smo se usudili izboriti vlastitu državu!




Naime, postavlja se pitanje zašto bi, zapravo, hrvatski vanjskopolitički prioritet trebao biti onaj što nam ga nameće Bruxelles, točnije, najvažnija zemlja-članica EU? Tek 1992., odnosno, 2013. u aktualnim geopolitičkim okolnostima, Hrvatskoj nije u nacionalnom interesu da se Zapadni Balkan priključi EU, da se ostvari koncept „EU-goslavije“, odnosno, ujedini  „Srpski svet“, kako su Vučić i SPC , u posljednje vrijeme, preimenovali velikosrpsku strategiju. Po našem shvaćanju ali i geopolitičkim kriterijima, u hrvatskom je strateškom interesu da Bosna i Hercegovina opstane kao cjelovita federacija tri konstitutivna naroda a vanjskopolitički  kao „nesvrstana“, odnosno, „buffer-state“ između Hrvatske i Zapadnog Balkana. Srbija i Crna Gora morat će, po svemu sudeći, samostalno odlučiti kojem će se od dva „carstva“ prikloniti, a Albaniji – kada se ujedini s Kosovom – trebalo bi olakšati priključenje Europskoj uniji, jer je to i njena autentična ambicija.

Na toj crti, strateški dogovor što su ga u listopadu 2019., postigli srbijanski predsjednik Vučić, albanski i sjevernomakedonski premijer Edi Rama i Zoran Zaev, polazio je od ispravne pretpostavke da će carinska unija i slobodna gospodarska zona za ljude, robu i kapital između tri zemlje značiti gospodarsku dobit za sve uključene zemlje (u što još treba uvjeriti BiH i Crnu Goru!) i ubrzati njihovo približavanje EU. Ali, pri tome, svaki od tri lidera imao je  i vlastitu, „nacionalnu računicu“. Predsjednik Vučić je u formuli Mini-Schengen vidio zamjenu za propali bukureštanski dogovor iz 2006., o zajednici država CEFTA (Albanija, BiH, S. Makedonija, Moldavija, Srbija, Kosovo i Crna Gora), ali i priliku da  Mini Schengen preraste u „Maxi Srbiju“. Slično je, po svemu sudeći, kalkulirao i premijer Rama, ako je i kada spekulirao o „Velikoj Albaniji“, dok je za Sjevernu Makedoniju, zatočenu u nesnošljivoj geopolitičkoj situaciji i, po raznim osnovama, ugroženoj od svih susjeda, koncept Mini Schengena jedina spasonosna pro-EU i pro-NATO-formula.





Bosna i Hercegovina, u svojoj dubokoj političkoj disfunkcionalnosti, nije se u stanju ni o čemu izjasniti, pa tako niti o Mini Schengenu, Crna Gora još nije apsolvirala unutarnji sukob između srbijanske i suverenističke struje, ali je kosovarska politika odmah shvatila da je, srbijanski predsjednik Mini Schengen smislio da bi neutralizirao politički motivirane carine što ih je Priština uvela Srbiji i BiH, u znak prosvjeda zbog njihova upornog nepriznavanja suverenog i samostalnog Kosova. Usprkos tomu, predsjednik Vučić je za ideju Mini Schengena odmah dobio pristanak Bruxellesa i bivšeg predsjednika Trumpa, a sada će, nesumnjivo, dobiti i potporu novog predsjednika Bidena, koji se odavno zalaže za „ponovno ujedinjenje balkanskih naroda u sklopu EU“.

U tom smislu, izborna pobjeda Albina Kurtija, koja se može ocijeniti i kao referendum kosovskog naroda, nije baš dobro „sjela“ ni Europskoj Uniji niti Washingtonu, jer im otežava napore da što brže pronađu kompromisno rješenje za odnose Srbije i Kosova, kao ključnog kamena spoticanja na putu Zapadnog Balkana u euro-atlantske integracije. Naime, suverenistički, ali i EU-ropski orijentirani pobjednik prošlonedjeljnih izbora na Kosovu, Albin Kurti, otvoreno ističe da su mu u prvom planu – jer narod tako želi – borba protiv korupcije i gospodarski razvoj Kosova. U tom sklopu, Kurti ocjenjuje Mini Schengen kao „velikosrpski“ projekt, koji otežava međunarodno priznanje i samostalni pristup Kosova Europskoj Uniji ali, istovremeno, nastoji iskorištavati kosovski teritorij kao strateški prometni pravac prema Albaniji i njezinim jadranskim lukama. Također, Kurti je svjestan da se ni politika nove američke administracije – bar kada je riječ o Kosovu – neće puno razlikovati od Trumpove. Njegov povjerenik za Balkan Richard Grenell učinio je sve da, nakon samo nekoliko mjeseci, 2020., sruši kosovsku vladu kojoj je na čelu bio Albin Kurti. Ali, Trump je istovremeno dogovorio da se Kosovo i Izrael međusobno priznaju, što je politički i diplomatski bilo važno za obje zemlje. Najnovija izjava glasnogovornika State Departmenta, kojom se Kurtija poziva da pregovore sa Srbijom ipak postavi kao svoj prioriotet daje naslutiti da se politika nove administracije prema Kosovu i prema Albinu Kurtiju, osobno, neće bitno promijeniti u odnosu Trumpovu. A hoće li ići tako daleko da ga još jednom sruše s vlasti – tek treba vidjeti. U svakom slučaju, bit će to „balkanski test“ Bidenova shvaćanja demokracije!

Što se pak tiče Kurtijeve vanjske politike, za njega je trenutačno veći problem Tirana, nego Washington. Naime, Kurtijeva stranka „Vetevendosje“ (Samoopredjeljenje), u skladu sa svojom strategijom ujedinjenja čitavog albanskog naroda u jednu državu, namjerava se kandidirati i na izborima u Albaniji. Karizmatična osobnost mladog Albina Kurtija te njegova lijeva, ali suverenistička i antikorupcijska platforma, u albanskom narodu stjeće sve više pristaša, ali kod političke elite i, osobno, premijera Edija Rame, izaziva zlovolju, pa čak i strepnju. Drugi vanjskopolitički problem za ponovnog kosovskog premijera je, dakako, Srbija, bolje rečeno, osoba Aleksandra Vučića. Iako je Kurti, u slavljeničkoj euforiji, „izvalio“ da mu je Srbija šesta ili sedma na listi prioriteta, on iznosi vrlo promišljene analogije: da bi Srbiji otvorio europsku perspektivu, Vučić bi – po Kurtijevu mišljenju – morao postati srbijanski Gorbačov i zemlju povesti u gospodarske reforme. Također, morao bi uvjeriti srpski narod da se može ići naprijed i bez Kosova, kao što je De Gaulle uvjerio Francuze da su velika nacija i bez Alžira. Konačno, Vučić bi, kao Willy Brandt, morao kleknuti i zamoliti oprost za sve srpske zločine, kao što je to nekadašnji njemački kancelar učinio u Varšavi.

Vizija i odvažnost 45-godišnjeg Kurtija, bivšeg zatvorskog uznika, političkog aktivista i uličnog borca da pred međunarodnu javnost tako otvoreno iznosi svoje političke poglede i nacionalne ciljeve, da ne kalkulira i poslušnički samo provodi zamisli svjetskih velikih centara moći, kod diplomatskih promatrača izaziva duboko poštovanje. Jer, to je gesta i retorika onih državnika koji donose i obilježavaju epohalne promjene u povijesti svojih naroda, bili oni veliki ili mali!




Komentari

komentar

You may also like