dr.sc. Darko Bekić: Između dvije prijetnje: „Svemirski brod-Zemlja“ ili nova „Željezna zavjesa“?

Na uglednom portalu Politico, ovih je dana objavljen zanimljiv komentar neke, očigledno, poznate osobe iz političkog života, koja je insistirala da ostane anonimna, pa je tako bila i potpisana. Uglavnom, „Anonimus“ potsjeća na čuveni „Long Telegram“ američkog diplomata Georgea Kennana, poslan iz Moskve 1946., u kojem se on založio za prekid savezništva sa Staljinom, nastalog za vrijeme antifašističke koalicije u Drugom sv. ratu , te pokretanje nove politike, tzv. containmenta, kojom se trebala zaustaviti ekspanzionistička politika Staljina u Istočnoj Europi. U prvo vrijeme, Trumanova administracija prihvatila je njegov prijedlog, podigla „Željeznu zavjesu“, provela „Marshallov plan“ i osnovala NATO savez, čime je započeoi 30-godišnji “hladni rat“. Ali, Kennan je, u međuvremenu, izgubio simpatije Trumana i „za kaznu“ bio poslan za veleposlanika u Beograd da bi, ubrzo poslije, postao glasni kritičar američke vanjske politike.

Kennanovo shvaćanje sovjetskog komunizma svodilo se na ideju da je Staljin, opsjednut tradicionalnim ruskim zazorom pred Zapadom, sovjetski ekspanzionizam i svoju osobnu diktaturu prikrivao pričom o „neprijateljskom okruženju“ i tako, ujedno, opravdavao represivni režim kod kuće. Na toj osnovi, pojednostavljenom analogijom,“Anonimus“ na portalu Politico analizira i današnju Kinu, preciznije, njezinog vođu Xi Jinpinga. Po uzoru na stav Kennana prema Staljinovu SSSR-u, novoj američkoj administraciji i čitavom demokratskom Zapadu, on predlaže da zauzmu novu,„hladnoratovsku“ politiku prema Kini i, osobno, prema Xi Jinpinu.

Odmah treba reći da su glavne premise „Anonimusove“ analize potpuno pogrešne: usporedba SSSR-a iz 1946., i Kine iz 2021. je nemoguća, a njegova analiza potpuno krivo shvaća i „ulogu osobnosti u povijesti“.

„Anonimus“, naime, tvrdi da je predsjednik Xi vratio NR Kinu klasičnom marksizmu-lenjinizmu i, na neki način, rekreirao Maov „kult osobnosti“, te se bezobzirno obračunava s političkim protivnicima, restaurira policijsku državu, provodi politiku genocidnog nacionalizma protiv etničkih manjina i, što je najvažnije, kineski sustav nastoji nametnuti „ostatku svijeta“. Na taj način – smatra „Anonimus“ – predsjednik Xi Jinping i NR Kina postaju opasnost za čitav demokratski svijet.

Zbog svega toga, američka vanjskopolitička strategija trebala bi se usredotočiti da kineske „elite“ uvjeri kako je u njihovu najboljem interesu  nastavak suradnje sa zapadnim, liberalnim međunarodnim poretkom pod vodstvom SAD, odnosno, da se odreknu Xijeve politike širenja kineskih granica (Hong Kong, Taiwan, Južno kinesko more), te odustanu od pokušaja uspostave ekonomske i političke dominacije u svijetu. Prema svemu sudeći, „Anonimus“ je dobro informiran o politici novog američkog predsjednika Joe Bidena jer je ovaj, uistinu, već najavio sazivanje globalnog  „Summita za demokraciju.“ Svojim člankom na portalu Politico, anonimni pisac je neslužbeno (ili neoprezno?), najavio platfomu globalnog Summita koji će, prema svemu sudeći, biti posvećen izgradnji neke nove „Željezne zavjese“ demokratskog svijeta protiv Xi Jinpingove Kine i Putinove Rusije – kao one iz 1946. godine!




Ono u čemu „Anonimus“ najviše griješi jest da američku politiku naspram Staljina i KPSS u vrijeme „hladnog rata“, želi pojednostavljeno primijeniti na Xija i NR Kinu – danas. Naime, niti su međusobni odnosi članova Politbiroa KPSS u vrijeme Staljina bili presudni za moć SSSR-a u razdoblju 1946-1953., niti odnos snaga unutar Politbiroa današnje KPK presudno utječe na moć NR Kine, 2021. godine! Naravno – u dužem razdoblju – za sudbinu SSSR-a najvažnije i presudno bilo je stanje sovjetskog gospodarstva, kao što je i stanje u današnjem kineskom gospodarstvu, presudno za budućnost NR Kine i njeno mjesto u svijetu.

Riječju, Sovjetski Savez nije propao zbog sukoba unutar sovjetskog vodstva (koji su, doduše, izbili, ali nakon Staljinove smrti!), već zato što jer propao njegov model gospodarstva, temeljen na državnom vlasništvu nad gospodarstvom i administrativno-centralističkom sustavu upravljanja. Zbog istog razloga propali su i svi komunistički režimi sovjetskog bloka u Istočnoj Europi, temeljeni na istim ideološkim i gospodarskim načelima. Za razliku od SSSR-a i europskih članica „sovjetskog bloka“, KP Kine se u vrijeme Teng Xiaopinga (cca. 1978-1998.), na tragu drevnih budističkih poslovica: “Nije važno koje je boje mačka ako lovi miševe“ ili one; „U potpuno čistoj vodi nema riba!“, počela odmicati od administrativno-centralističkog upravljanja.

Na praktičnoj razini, to je značilo da KP Kine zadržava apsolutnu političku vlast i pravo intervencije u gospodarski sustav, ali poduzeća – sve brže – prepušta privatnom sektoru i slobodnom tržištu. Time se, ustvari, Kina vratila svojoj drevnoj državnopravnoj i gospodarskoj tradiciji: iz pekinškog „Zabranjenog grada“ carevi su, preko mandarina, neupitno vladali zemljom i upravljali najvećim plantažama riže ali, istovremeno, dopuštali privatno poduzetništvo, obrte i  tržišne odnose što je,  zajedno uzevši, činilo sustav vrijednosti kineske civilizacije i osiguravalo političku moć Carstva punih tri tisuće godina.





Najvažnijem reformatoru kineskog komunizma, Teng Xiaopingu, nakon nesretne “Kulturne revolucije“ i smrti Mao Zedonga, trebalo je samo 20-ak godina – do konca 1980.-ih – da Kinu opet vrati na zdravi, tržišni gospodarski razvoj, dok su se SSSR i „sovjetski blok“, istovremeno,  i politički i ekonomski raspadali. Od tada pa do danas, u NR Kini je, na osnovi njihova specifičnog političko-gospodarskog modela, broj stanovnika koji žive ispod granice siromaštva, s 1,1 milijardi, pao na nekih 200 milijuna!

O „azijskom načinu proizvodnje“ a time i društvenim odnosima, tijekom 1850.-ih, prvi su pisali mladi Karl Marx i Friedrich Engels. Veliku ulogu države u gospodarskom životu, te „komunalno“ vlasništvo nad zemljom, oni su pozitivno ocjenjivali i „azijski način proizvodnje“ smatrali pozitivnim doprinosom društvenom razvoju. U novije vrijeme, o kineskom ekonomsko-političkom modelu pisao je Karl Wittfogel (1896-1988) u svojoj glasovitoj studiji „Oriental despotism“(1957.), u kojoj je ishodište apsolutne vlasti od drevne Mezopotamije, Egipta i Inka do suvremene Kine, vidio u nedostatku vode za natapanje, nužnosti irigacije i neizbježno velikoj ulozi države u tim pothvatima, ali i u upravljanju čitavom društvom.

Autor ovih redaka, kao pomoćnik ministra vanjskih poslova, imao je 2003. godine, priliku primiti i razgovarati s jednim kineskim gospodarskim izaslanstvom. Nakon „obveznih likova“ diplomatskog susreta, inicirao sam slobodni razgovor, iznijevši im gore navedenu vlastitu analizu. Kineski gospodarstvenici (i partijski kadrovi!) s vidnim su je zadovoljstvom prihvatili i nadopunili svojim interpretacijama njihova „gospodarskog čuda“. Na oproštaju, zaželio sam im ugodan nastavak puta u Njemačku, veliku i uspješnu zemlju, na što je šef delegacije ležerno odgovorio: “Nema neke velike razlike između zemlje od 4 ili od 80 milijuna stanovnika!“

Daleko od toga da bih model kineskog društveno-ekonomskog sustava smatrao globalnim receptom, jedno ipak smatram neospornim: u uvjetima „Četvrte industrijske revolucije“, kombinirane s potrebama post-kovidskog oporavka svjetskog gospodarstva, nasušno je potrebna promjena paradigme kapitalističkog gospodarstva. Naime, tehnološki napredak i „osutsourcing“ industrijske proizvodnje u azijske i afričke zemlje, samo zbog nižih nadnica, odnosno, više profitne stope, osim ostalog, doveo je do gubitka 250 milijuna radnih mjesta u euroatlantskom prostoru, ali i do besprimjernog bogaćenja financijske elite. Da bi se obuzdao raspojasani spekulativni kapital, koji vodi destrukciji zapadne civilizacije, potreban je novi model tržišnog gospodarstva, u kojem će svi dionici: i na korporativnoj i na državnoj razini a s njima i javni sektori zdravstva, obrazovanja, kulture i znanosti, imati svoj utjecaj i sudjelovati u „Big reset“-u nacionalnih ekonomija, ali i globalnog društva 21.stoljeća. Zato je, umjesto sadašnje posvemašnje „deregulacije“, u narednom razdoblju –  kao i u Kini -nužno uvesti tzv. “Big Government“, tj.državni intervencionizam ili, kako ga naziva Klaus Schwab, „Stakeholder Capitalism“.




Ali, uzroci urušavanja klasičnih demokratskih načela i sve veće socijalne razlike u zapadnoj civilizaciji nisu samo posljedica osamostaljene volje političke i financijske elite, već i aktualne “Četvrte industrijske revolucije“. Institucije predstavničke demokracije, ponavljamo,  ubrzano gube korak s tehnološkim razvojem, postaju prespore, zastarjele i nefunkcionalne a uvođenje robotizacije i umjetne inteligencije mijenja ne samo gospodarstvo nego i društvo, pa tako i politiku.

Da ilustriram: ako nagla promjena vrijednosti dionica na Tokijskoj burzi, u roku od nekoliko sati može uzrokovati velike dobitke ili gubitke na drugoj strani svijeta, tj. na New York Stock Exchange, ni američki Kongres, niti Europski parlament, niti Hrvatski sabor, nisu više u stanju donositi pravodobne odluke i rješenja. U prethodna dva desetljeća, pokušalo se ovaj problem riješiti tako što je izvršna vlast, na račun „trodiobe vlasti“, odnosno, parlamentarne procedure, preuzela vodeću ulogu u donošenju bitnih političkih odluka i time de facto ograničila demokratsko odlučivanje. Ali, dok se izvršna vlast bavila time, financijski kapital potpuno je privatizirao obrazovanje i zdravstvo, a zatim i medije, koji su bili klasični jamac slobode informiranja i demokratskog sustava. Zbog toga, danas svjedočimo  posljednjem činu ovog destruktivnog procesa: da se i vodeća uloga izvršne vlasti počinje urušavati, jer njezinu ulogu preuzimaju sve moćnije i utjecajnije „društvene mreže“. Privatne kompanije na webu: Twitter, Facebook, YouTube, Whatsapp i druge postaju ne samo „opinion-makeri“ već, umjesto parlamenta, vlade i šefa države, odlučuju koji političar – uključujući i predsjednika najstarije demokratske države – ima ili nema pravo obraćati se izravno građanima!

Sve to govori kako predstoje neizbježne društvene i političke promjene. Da bismo bolje razumjeli u kojem pravcu se one kreću, treba se vratiti u sredinu 1960.-ih godina, na djelo američkog filozofa i futurista Richarda B. Fullera i njegovu najpoznatiju studiju „Operating Manual for Spaceship Earth“ (1956.). On je već tada naš planet predočio kao svemirski brod, čija se posada mora naučiti  živjeti s ograničenim, strogo racionaliziranim količinama hrane, vode, zraka, grijanja, tj. svih resursa koje svijet nemilice troše ili/i zagađuje. Fullerov koncept „Svemirskog broda Zemlja“ i njegova djela danas se opet naveliko tiskaju i raspravljaju u znanstvenim krugovima. To potvrđuje i vijest da je na ovogodišnjem  Sundance Film Festivalu predstavljen dokumentarni film „Spaceship Earth“, koji tematizira mogućnost opstanka ljudske vrste u uvjetima ekološke katastrofe. Međutim, Richard B. Fuller, u hladnoratovsko vrijeme nije ulazio u političke konzekvencije svijeta, zamišljenog kao „svemirski brod“. Taj zadatak je početkom 1990.-ih godina preuzeo britansko-njemački filozof i politički mislilac Ralph Dahrendorf. On se koncentrirao upravo na društvene i političke posljedice novog društvenog poretka koji nas očekuje, a kojega je u svojoj knjizi „Apres la democratie“(2001.) nazvao „post-demokratsko društvo.“

U tom društvu sukobljuju se ali i prožimaju dva suprotna pola: “globalizam“ i „lokalizam“, koji prerastaju u jednu nedemokratsku društvenu formu,  nazvanu „glokalizam“ koji se ogleda u umnožavanju broja nacionalnih država ili regija na  jedinstvenom, globalnom tržištu. Taj pravac mišljenja zauzeo je i Robert A. Kaplan kada se zapitao: “Was Democracy Just a Moment“ (1997.), tj. prolazna faza u društvenom razvoju, poslije koje opet dolazi neki oblik autoritarnog sustava. Na toj crti mišljenja, u posljednjih 20-ak godina, najviše zbog prijetećih klimatskih promjena ali i sve više populističkih i autoritarnih režima, politička filozofija i sociologija ponovno je posegnula za Fullerovim konceptom „Svemirskog broda Zemlja“. Na njemu, naime, definitivno ne može biti demokracije, jer planetom, koji sa svojim ograničenim resursima putuje kroz svemir, mora vladati strogi hijerarhijski sustav i disciplina. Svaki član posade „svemirskog broda“, tj. stanovnik Zemlje, dobiva precizne ovlasti i zadatke: jedan je zapovjednik, zatim dolazi prvi časnik, drugi časnik, navigator, kuhar itd, itd. Svi stanovnici Zemlje samo su izvršitelji svojih zadataka a predstavnička demokracija, utjelovljena u američkom Kongresu ili Europskom parlamentu tek je slikovita predstava, uspomena na politički sustav što ga je u prošlom stoljeću osmislio klasični industrijski, odnosno, liberalni kapitalizam.

U „crne“ realnosti takvog, budućeg  međunarodnog poretka, među ostalim, treba uvrstiti i prevladavajući stav, da činjenica što su neki nomadi, davni prethodnici jedne današnje države slučajno zaustavili svoje deve i postavili šatore točno iznad najbogatijih nalazišta nafte ili plina, ne znači da imaju ekskluzivno pravo na te ograničene resurse, već oni trebaju biti na raspolaganju čitavoj „posadi“, tj. svim građanima svijeta. Slično tomu, zemlje koje imaju bogate zalihe ugljena i nastavljaju s njegovom eksploatacijom, to više neće smjeti činiti jer će eksploatacija ugljena, zbog prijetećih klimatskih promjena, biti ukinuta kao gospodarska grana. U krajnjoj konzekvenci, ni same nacionalne države i ekonomije koje više nisu u stanju pratiti i zadovoljiti potrebe svijeta, ugroženog klimatskom katastrofom i ograničenim resursima, trebaju prepustiti upravljanje jednoj, jedinstvenoj, hijerarhiziranoj strukturi upravljanja planetom.

Za sada, u oštro podijeljenom Washingtonu i u dezorijentiranoj, politički i gospodarski ranjivoj Europskoj Uniji,  još uvijek vladaju protagonisti i ideolozi liberalnog kapitalizma 20. stoljeća. Ipak, u najnovije vrijeme, pogledi i vizije Klausa Schwaba, sadržani u njegovoj  knjizi „Stakeholder Capitalism: A Global Economy that Works for Progress, People and Planet“ (2020), sve više izbijaju u prvi plan, jer se daleko bolje poklapaju s potrebama „Big Reseta“ svjetskog gospodarstva, „Big Governmenta“i „Četvrte Industrijske revolucije“. Za razliku od novog američkog predsjednika Bidena koji najavljuje ideološku i političku konfrontaciju s Kinom i Rusijom, Schwab, glavni ideolog World Economic Foruma iz Davosa, afirmira „uključivost“ tj. participaciju i autoritarnih, populističkih režima u jedinstvenom frontu svih zemalja svijeta, zainteresiranih za izgradnju novog „dioničkog kapitalizma“.

Ipak, za tu, novu  fazu razvoja civilizacije – slagali se mi s tim ili ne – trenutačno je institucionalno najbolje pripremljen društveno-politički i gospodarski sustav NR Kine. Za razliku od euroatlantskog svijeta, Kina je uspješno suzbila pandemiju covida-19 i gospodarski se najbrže oporavlja. Sve to daje naslutiti da bi se, u geopolitičkom smislu, poslije 500 godina globalne predominacije euroatlantskog dijela svijeta, centar svijeta mogao ponovno vratiti na euroazijsku ploču, tj. na prostor Kine, Indije, Rusije, ali i Japana i Južne Koreje. U tom smislu, kineski projekti „Novi put svile“, tj. „Pojas i put“, odnosno „17+1“, ali i Putinova strategija „Euroazijske unije“ mogli bi postati glavni pokretači novog međunarodnog političkog i ekonomskog poretka.

Nažalost, prema prvim najavama, i, posebno, jučerašnjem govoru u State Departmentu, novi američki predsjednik Joe Biden je, čini se, još uvijek opsjednut svojim mladenačkim idealima iz početka 1960-ih godina: politikom ljudskih prava na unutrašnjem, a hladnoratovskim ponašanjem na vanjskopolitičkom planu. Isto tako, i njegov istomišljenik „Anonimus“ s  portala Politico – umjesto da najavi neku suvislu „Big Strategy“, koja bi zacrtala novi smjer ekonomskog razvoja suvremenog svijeta, utemeljenog na održivosti i uključivosti, prijeti de facto podizanjem nove  „Željezne zavjese“ između demokratskih država s jedne, a Putina i Xi Jinpinga, s druge strane.

 

 

 

 

Komentari

komentar

You may also like