dr.sc. Darko Bekić: Uloga blata na rusko-ukrajinskoj granici za budućnost BiH i svjetskog mira

Ironično, ali tipično za političko-diplomatsku povijest, sada se čeka da blato na ukrajinsko-ruskoj granici dovoljno stvrdne i tako omogući manevriranje tenkova. Ako i poslije toga ne dođe do ruske vojne intervencije, Biden i Putin mogli bi u Singaporeu, uoči svoga bilateralnog sastanka, održati konzultacije sa svojim partnerima i saveznicima, budući je na Svjetskom gospodarskom forumu predviđena i panel-rasprava o Zapadnom Balkanu, na koju su pozvani i svi regionalni lideri

Nakon tri mjeseca grozničavog iščekivanja nove američke strategije za Zapadni Balkan, točnije dva „nerješiva“ problema: razrješenje odnosa, bolje reći, razdruživanje Srbije i Kosova i izlazak Bosne i Hercegovine iz potpune političke blokade – klupko događaja počelo se konačno odmatati.

Prvo je hrvatski  ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman, 22. ožujka, na sastanku Vijeća EU za vanjske poslove, predstavio non-paper o stanju u BiH. Taj dokument u javnosti se često prikazuje kao hrvatski ali on je – na hrvatsku inicijativu – nastao kao plod konzultacija i bio predstavljen u ime šest zemalja-članica (Bugarska, Cipar, Grčka, Mađarska, Slovenija i Hrvatska), kao njihov zajednički doprinos nužnom pokretanju rasprave o stanju u BiH. Hrvatska je – zbog teškog ustavno-pravnog i političkog položaja Hrvata, kao najmanjeg konstitutivnog maroda u BiH, izuzetno zainteresirana da se povede šira međunarodna rasprava o stanju i putovima izlaska iz političkog, društvenog i gospodarskog lock-downa-a u kojem se BiH već godinama nalazi.

„Non-Paper“ polazi od 14 novih, strožih mjerila i metodologije što ih je EU usvojila za proširenje, a glavni cilj dokumenta šest zemalja jest da, uz njihovu svesrdnu pomoć, BiH ostvari status zemlje-kandidata za članstvo u EU. Najteži zadaci na tom putu bit će da se pokrene i realizira program ekonomskih reformi, koji je, zbog gotovo nepremostivih razlika u stavovima članova federalne vlade i entiteta, blokiran od samoga usvajanja.

Slično je i s najvažnijim političkim problemom BIH, tj. funkcioniranjem daytonskog  načela o ravnopravnosti i jednakom sudjelovanju u upravljanju zemljom tri konstitutivna naroda, ali i svih ostalih građana.




Postojeće stanje je neodrživo: među političkim vodstvima triju naroda vlada veliko nepovjerenje, međusobni bojkot, pokušaji majorizacije i hegemonizma i, poglavito, nametanje volje većinskog bošnjačkog naroda prema najranjivijem – hrvatskom narodu. U tom smislu, Republika Hrvatska dobila je potporu ostalih pet zemalja-sudionica u pripremi „non-papera“ da se u sklopu rješenja političkog „lock-downa“ prvenstveno izmijeni Ustavni zakon BiH i provedu druge, prateće ustavno-pravne i zakonske mjere, kako bi se stvorili uvjeti za vjerodostojne izbore, predviđene u 2022. godini.

Konačno, treći „vrišteći“ problem s kojim se BiH teško nosi predstavljaju ilegalne migracije, tj. političke izbjeglice i ekonomski migranti koji tzv. balkanskom rutom preko BiH nastoje prebjeći u Hrvatsku a iz nje dalje, prema Zapadnoj Europi.  U tom smislu, usvajanje nove nacionalne strategije za migracije i politiku azila, zemlje-predlagači „non papera“ smatraju najvišim prioritetom BiH vlade. Indikativno je, međutim, kako među zemljama koje bi mogle podržati „non-paper“ nema Sjeverne Makedonije i Albanije (ne ga i potpisati jer nisu članice EU), ali su zato na popisu tri pravoslavne balkanske države: Bugarska, Grčka i Cipar, koje imaju velikih problema u odnosima s Erdoganovom Turskom, ali i ozbiljnih prigovora na pristupanje Sjeverne Makedonije Europskoj Uniji.

Desetak dana nakon što je ministar Radman predstavio navedeni „non-paper“, državni tajnik SAD Antony Blinken je 31. ožujka trojici članova Predsjedništva BiH uputio svoje osobno pismo u kojem je naglasio kako je svjestan „da u Bosni i Hercegovini  ima glasova koji pozivaju na strpljenje prije nego žurbu, uključujući i one koji vjeruju da Sjedinjene Države i europski partneri pripremaju Dayton II., koji bi potpuno promijenio dogovor o podjeli vlasti iz Daytonskog sporazuma.“ Takvima je poručio da se prisjete kako su neki „raniji pokušaji reforme Bosne i Hercegovine propali“ jer se „pokušalo učiniti previše i to odmah. Sjedinjene Države vjeruju da se moramo usredotočiti na provedbu ograničenih ali značajnih ustavnih, izbornih, kao i mjera potrebnih za vladavinu zakona i gospodarske reforme.(…) To je ostvarljivi cilj, koji zahtijeva samo političku volju da se ide naprijed uz potrebne kompromise.“ Pri tom je, Blinken, naravno, mislio na konačnu provedbu presude u slučaju Sejdić-Finci ali je – na veliko razočarenje bošnjačkog vodstva – neizravno dao na znanje da SAD bar za sada neće poticati promjenu temeljnog ustavnog načela o konstitutivnim narodima, odnosno, pretvaranje BiH u „državu građana“.





Grosso modo Blinkenovo pismo, bilo je na tragu „non-papera“ Hrvatske i pet drugih članica EU, ali predstavlja „jaki doprinos“ međunarodnoj raspravi o rješavanju BiH-krize od strane velike svjetske sile, koja je najzaslužnija za sklapanje Daytonskog sporazuma prije četvrt stoljeća. U tom duhu, na kraju pisma, američki državni tajnik podsjetio je članove Predsjedništva BiH da su SAD njihov „najbliži prijatelj i najjači zagovarač“.

Istovremeno, u briselskim i kuloarima velikih prijestolnica počeo je kružiti jedan misteriozni, nepotpisani dokument, također u formi „non-papera“, naslovljen „Zapadni Balkan – kako dalje“, kojega je, navodno, slovenski premijer, Janez Janša tijekom veljače ove godine predao predsjedniku Europskog vijeća Charlesu Michelu. U ovom dokumentu, najkraće rečeno, iznose se razne varijante prekrajanja balkanskih granica, o kakvima se u regiji razgovaralo, pa i pregovaralo još od 1991., primjerice, u Karađorđevu, a u posljednje vrijeme, posebno, u pregovorima srpskoga predsjednika Vućića i donedavnog kosovskog lidera Hašima Tačija. Prema navodno Janšinom „non-paperu“, Srbiji bi bio pripojen najveći dio „Republike Srpske“, a Kosovu bi bilo dopušteno da se integrira u Albaniju, s time da srpske općine na Kosovu dobiju status sličan onome Južnoga Tirola u Italiji. Hrvatskoj bi pripali zapadnohercegovački kantoni s hrvatskom većinom ili bi im se – kao i srpskim općinama na Kosovu – također zajamčio specijalni status, kao Južnom Tirolu. Kantoni s bošnjačkom većinom bili bi transformirani u novu, samostalnu bošnjačku državu, čiji bi građani na referendumu odlučili žele li nastavak puta prema EU ili Ne-EU pravac, točnije, približavanje Turskoj.

Dokument nadalje „otkriva“ da se u diskretnoj formi (silent procedure) već vode razgovori s „decision-makerima“ u regiji, ali i s velikim silama. Ukoliko se EU, SAD i većina regionalnih subjekata slože o ovim prijedlozima, EU bi pokrenula inicijativu za njihovu formalnu provedbu. Zanimljivo je da navodni Janšin „non-paper“ ne predviđa nikakvu ulogu za zemlje-jamce Daytonsko-Pariškog sporazuma, poglavito Ruske Federacije, koja zasigurno ne bi mirno gledala da se balkanske granice mijenjanju bez da se i nju pita za mišljenje, čak i kada one idu u prilog ruskoga favorita u BiH, Milorada Dodika .S druge strane, sporni dokument predviđa da EU, posebno u pitanjima gospodarske reforme BiH, surađuje sa zemljama „Inicijative tri mora“, u kojoj Poljska ima vodeću ulogu. Kada je, pak, riječ o interesima regionalnih „igrača“, treba reći da „non-paper“ ne nudi nikakva rješenja glede statusa Posavine i srednjobosanskih kantona s hrvatskim stanovništvom, ne spominje interese većinskih Bošnjaka na Sandžaku, ne tretira pitanje srpskog stanovništva u sjevernoj Crnoj Gori, kao ni većinski albanskog stanovništva u južno-srpskim općinama Bujanovac i Preševo, odnosno, u sjeverno-makedonskim općinama uz granicu s Kosovom, koje bi se također htjele pridružiti Velikoj Albaniji.

Javnost su o misterioznom dokumentu prvi izvijestili i oštro ga osudili bošnjački mediji, dok je Ured za medije predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela prvo potvrdio ali ubrzo zatim demantirao primitak takvoga dokumenta. Ovdje, međutim, treba podsjetiti na nepisano diplomatsko pravilo: ako se neki papir preda osobno i u neformalnoj prilici, tj. ako nije prošao „urudžbeni zapisnik“, ako nema naslov adresata niti potpis pošiljatelja, njegovo postojanje posve je legitimno negirati. Slučaj sa spornim „non-paperom“ spada u istu kategoriju kao i neformalna razmjena, često i vrlo važnih poruka na nekom prijemu ili diplomatskoj večeri, do koje nikada ne bi došlo na formalnom sastanku u službenim prostorijama.




Ipak, već 12. travnja, slovenski premijer Janša osobno je demantirao navedene medijske napise, rekavši da se s Charlesom Michelom posljednji put susreo prošle godine, te potvrdio da se Slovenija, kao slijedeći predsjedatelj EV uistinu zalaže za rješavanje zapadno-balkanskih pitanja i EU-perspektivu regije, ali da „ovakvi izvještaji nastoje osujetiti naše ciljeve“. Rječnik koji je upotrijebio slovenski premijer je dvojben jer osuđuje „novinske izvještaje“ ali ne demantira izričito postojanje dokumenta, niti se jasno ograđuje od prijedloga iznesenih u njemu. Sumnjičavost diplomatskih promatrača prema takvom izričaju Janše pojačala je i izjava Željka Komšića da je početkom ožujka, prilikom posjeta BiH, i slovenski predsjednik Borut Pahor članove Predsjedništva BiH pitao: “Možete li se vi u BiH mirno razići?“, na što su Džaferović i Komšić odgovorili negativno a Dodik – potvrdno!

Dne 14. i 15. travnja u posjetu Sarajevu boravio je i hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić-Radman. On se krajnje pozitivno, gotovo euforično izrazio o uspješnim razgovorima sa svojom BiH – partnericom Biserom Turković, što je vrlo dobar znak nakon nekoliko njezinih nediplomatskih izjava i poteza prema Hrvatskoj. Radman je, kao i američki državni tajnik, uvjeravao sve sarajevske sugovornike da RH „snažno podržava cjelovitost BiH i jednakopravnost njena tri konstitutivna naroda i želju da se svi građani u njoj dobro osjećaju.“ Radman se neizravno ogradio i od navodnog Janšinog „non-papera“, te naglasio da je: „BiH naslonjena na Hrvatsku i njen euroatlantski put također ide preko Hrvatske, koja je iskreni zagovaratelj tih aspiracija i nastojanja BiH…“

Već jučer, 16. travnja, glasnogovornik State Departmenta također se neizravno osvrnuo na navodni Janšin „non-paper“ slijedećom izjavom: „Sjedinjene države duboko cijene trajno partnerstvo s Bosnom i Hercegovinom. Mi podržavamo njezin suverenitet i teritorijalnu cjelovitost, poštivanje kojih je bilo naglašeno i u Daytonskom mirovnom sporazumu“.

Suočene s ovakvim, posve neočekivanim događajem i s njim vezanim okolnostima, Europsko vijeće je 15. travnja odlučilo da raspravu o Zapadnom Balkanu koja je bila zakazana za 19. travnja, odgodi za mjesec svibanj. Podsjetimo da je Zapadni Balkan bio na dnevnom redu Europskog vijeća još u prosincu 2020. ali – „as usual“ – na njemu nije bilo nikakvih zaključaka o stanju u zemljama regije i proširenju EU.

Sve navedeno, ustvari, odražava teško stanje u odnosima dvije najvažnije adrese: Washingtona i Moskve. Gotovo iz sata u sat izmjenjuju se toplo-hladni signali, s time da je generalna tendencija prema sve većem zaoštravanju odnosa. U narednim tjednima i mjesecima, u odnosima dvije super-sile mogu se očekivati najrazličitiji scenariji: od optimističnog do najcrnjeg, što bi moglo znatno utjecati na daljnji razvoj događaja na Zapadnom Balkanu, pa tako i u Bosni i Hercegovini.

Možda posljednja prilika za konstruktivni nastavak dijaloga, nakon nesretne izjave američkog predsjednika o ruskom predsjedniku kao „ubojici“, bio je Bidenov prijedlog za njihov bilateralni susret u nekoj „trećoj zemlji“, nakon kojega je odmah uslijedila nova, neobjašnjiva odluka Washingtona da uvede vrlo stroge sankcije Moskvi. Sada se postavlja logično pitanje može li ruski predsjednik pristati na susret s Bidenom, može li taj razgovor biti ozbiljan i ravnopravan, ako se njegova zemlja nalazi pod američkim sankcijama?

U svakom slučaju, svojom ponudom da budu domaćini njihova susreta promptno su reagirali „uobičajeni sumnjivci“ za velike mirovne  susrete, Finska i Austrija. Summit, na kojem bi dva predsjednika tete-a-tete raspravili sva otvorena bilateralna i međunarodna pitanja, odnosno, krizna žarišta, trebao bi se dogoditi u ljetnim mjesecima. Umjesto Finske i Austrije, ocjenjujem da bi idealno mjesto za njihov sastanak bio Singapore, gdje je – umjesto u švicarskom Davosu – za kraj kolovoza, zakazan summit Svjetskog gospodarskog foruma, na kojem je već najavljeno sudjelovanje američkog predsjednika. Ironično, ali tipično za političko-diplomatsku povijest, sada se čeka da blato na ukrajinsko-ruskoj granici dovoljno stvrdne i tako omogući manevriranje tenkova. Ako i poslije toga ne dođe do ruske vojne intervencije, Biden i Putin mogli bi u Singaporeu, uoči svoga bilateralnog sastanka, održati konzultacije sa svojim partnerima i saveznicima, budući je na Svjetskom gospodarskom forumu predviđena i panel-rasprava o Zapadnom Balkanu, na koju su pozvani i svi regionalni lideri.

Komentari

komentar

You may also like