dr.sc. Igor Dekanić: Naftno tržište u Tukididovoj zamci

Nalazi li se naftno tržište u suvremenim geopolitičkim prilikama u dvostrukoj Tukididovoj zamci? Recesija dolazi, cijene energije padaju, a napetosti SAD-a i Kine rastu.

Tukidid, grčki antički povjesničar i vojskovođa iz Atene, rođen oko 460. i umro oko 396. godine prije Krista, poznat je kao autor povijesne analize Peloponeskih ratova između Atene i savezničkih gradova-država te peloponeskog saveza gradova-država pod vodstvom Sparte. U početku je bio jedan od vojskovođa Atenskog saveza, no, poslije poraza optužen za izdaju, emigrirao je iz Atene i u poznatom djelu „Spis o ratu Peloponežana i Atenjana“, objavljenim u hrvatskom prijevodu 1957. i 2009., opisao sukob koji je trajao oko tri desetljeća i završio porazom Atene. Tukidid je u navedenom djelu od 8 knjiga, nedovršenom zbog smrti autora, opisao događaje do 411. pr. Kr. te objektivno i kritički analizirao uzroke rata, pa ga se smatra jednim od prvih povjesničara sa znanstvenom analitikom. (1) (2)

Tukididova zamka je pojam koji objašnjava kako se prijepor između vodeće političke i trgovačke sile (Sparta i peloponeski savez) te sile u usponu (Atena i saveznički gradovi-države) pretvara u rat zbog bojazni vodeće sile od sile u usponu (3). U suvremenoj geopolitičkoj analitici, Henry Kissinger se referirao na Tukidida, i pojmom „Tukididova zamka“, raščlanjuje prijepor dominirajuće sile i sile u usponu. Tezu je još podrobnije razradio njegov akademski nasljednik na Harvardskom sveučilištu Graham Allison, koji je u knjizi „Destined for War: Can America and China Escape Thucydides´s Trap?”, 2017. godine analizirao 15 povijesnih slučajeva geopolitičkog prijepora vodeće sile i sile u usponu, od kojih je samo 5 prošlo bez rata dok je 10 završilo ratom. Kissinger i Allison analizirali su opcije geopolitičkih odnosa između Sjedinjenih Američkih Država i Narodne Republike Kine i zaključak je kako su moguća oba ishoda. No, kad sile raspolažu oružjem dovoljnim za uništenje druge strane rizik rata je neprihvatljiv za obje, kako pokazuje iskustvo hladnog rata. (4)

U raščlambi globalnih tržišta energije, a osobito ržišta nafte, ova analiza može se dvostruko primijeniti. U globalnom geopolitičkom i ekonomskom smislu, sudionici Tukididove zamke su SAD i NR KIna. No, na svjetskom naftnom tržištu može se identificirati i naftni oblik Tukididove zamke. Ulogu vodeće naftne proizvodne sile ima Saudijska Arabija dok se naftnom silom u usponu može smatrati Ruska Federacija. Je li takva analitička postavka o dvostrukoj Tukididovoj zamci realna i koji su mogući scenariji budućeg razvitka?

Kissingerova i Allisonova interpretacija Tukididova zamke: SAD – Kina

Suvremena interpretacija Tukididove zamke odnosi se na globalni prijepor između SAD-a i NR Kine. SAD kao vodeća zemlja savezničke koalicije iz Drugog svjetskog rata, dugogodišnji predvodnik Zapada u velikom nadmetanju sa SSSR-om, pobjednik hladnog rata te sukoba tržišnog i kapitalističkog ekonomsko-političkog sustava s ne-tržišnim socijalizmom. SAD održava položaj vodeće svjetske sile preko pola stoljeća.





Kina je baštinik vrlo stare civilizacije, s preko dvije tisuće godina državne vlasti, Carstvo sredine, kako ga se često naziva. Još je Georg Wilhelm Friedrich Hegel, njemački filozof, uz Immanuela Kanta glavni predstavnik njemačke klasične filozofije, u knjizi „Filozofija povijesti“ pred dva stoljeća napisao: „S Kitajskim carstvom započinje povijest“, te da je njegov „princip takvoga supstancijaliteta da je on za to carstvo ujedno najstariji i najnoviji“. (5)

Ivo Dragičević u knjizi „Kina: od Nebeskog carstva do naših dana“ piše kako se nakon ujedinjenja Kine društvenim antagonizmima uspostavlja formulacija o „četiri klase“ koje dominiraju društvom u ovakvom slijedu: „učeni ljudi – učenjaci (što se obično vezuje s klasom veleposjednika), seljaci, zanatlije i trgovci“ Vrijeme potvrđuje žilavost ove ljestvice, jer će takav redoslijed, uz nove argumente, ostalih na snazi do modernih vremena, te – uz ostalo – biti još jedan dokaz kineske tradicije“. (6)

Henry Kissinger u knjizi „Svjetski poredak“ piše: „Od svojeg ujedinjenja u jedinstvenu političku jedinicu 221. godine prije Krista pa sve do ranog 20. st. položaj Kine kao središta svjetskog poretka bio je toliko ukorijenjen u razmišljanju njezinih elita da u kineskom jeziku za to uopće nije postojala riječ.“ Nešto dalje: „Kinom danas vlada peta generacija od revolucije. Svi su prethodni vođe definirali specifičnu viziju kojom su njihove generacije gledale na kineske potrebe“ … I dodaje: „Godine 1982. nijedan član Politbiroa nije imao fakultetsku diplomu. U vrijeme pisanja ove knjige gotovo su svi fakultetski obrazovani, a znatan ih dio ima i postdiplomske titule. Sveučilišno obrazovanje u Kini temelji se na zapadnjačkom kurikulumu, a ne na nasljeđu starog mandarinskog sustava (ili kasnijem kurikulumu Komunističke partije, koja je nametnula vlastiti oblik intelektualnog pristupa).“ (7)





U ovih nekoliko citata sadržana je bit kineskog kolosalnog razvitka u proteklih pola stoljeća. Carstvo je utemeljeno na taoističkoj filozofiji puta, konfucijanističkoj filozofiji čovjekoljublja, razložnosti i ispravnosti uz dualistički koncept „jinga“ i janga“, dobra i zla, punoga i praznoga. Sve te osnove pročišćene su dvo-tisućljetnom poviješću postignuća i tragedija, uz stoljetnu regresiju u sudaru s industrijaliziranim Zapadom. U 20. stoljeću dolazi socijalistička društvena revolucija s brojnim lutanjima te naposljetku „reset“ uz strašno iskustvo radikalne kulturne revolucije iz 60-ih godina i obnova kroz „4 modernizacije“ Deng Xiaopinga 80-ih godina 20. stoljeća. Sve to je rezultiralo kolosalnim gospodarskim i socijalnim preobražajem. Danas je kineska politika i dalje fluidna nepoznanica za zapadnjačku strategiju „rješavanja stvari“ jer je prožeta povijesnom tradicijom „stvaranja i praćenja u kontinuitetu“. U toj čudesnoj mješavini tradicije i racionalnog modernizma, Hegelovskim riječima, u biti kineske „anti-strategijske strategije“ stalan je samo poseban položaj znanja – od mandarinske tradicije do suvremenih sveučilišnih kurikuluma.

Osnovna obilježja SAD-a, vodeće sile i Kine, sile u usponu, prikazane su u tablici 1.

Iz ovih podataka vidi se gospodarska obnova i iznimna produktivnost Kine u ekonomiji dodane vrijednosti, koja je u uvjetima tržišta i globalne konkurencije dovela do relativne deindustrijalizacije klasičnih industrijskih sila Zapada uz seljenje njihove   proizvodnje u zemlju u kojoj je na vlasti komunistička partija. Samo po sebi ovo je paradoksalno, ali nipošto nije prvi ni posljednji paradoks vezan uz Kinu, njezinu povijest ili položaj u suvremenom svijetu.

Kina je svoj kolosalni gospodarski razvitak u početku bazirala na domaćim izvorima energije. Ona je najveći proizvođač i potrošač ugljena na svijetu, približno s polovicom svjetske proizvodnje. Velika proizvodnja energije iz domaćih izvora desetljećima je služila kao glavna osnova industrijalizacije i jačanja globalne konkurentnosti na svjetskom tržištu. Kina je s vremenom trošila i sve više ugljikovodika, čija ukupna potrošnja je u protekla dva desetljeća učetverostručena i povećana s oko 215 mlrd tona uvjetne nafte u 1998. na blizu 890 milijuna tona uvjetne tone nafte u 2018. godini. Kako je proizvodnja nafte iz domaćih izvora opadala, u istom razdoblju uvoz nafte je višestruko povećan i sa 60 milijuna tona uvoza nafte u 2001., kad je bila tek 9. svjetski uvoznik, Kina je ubrzo postala najvećim uvoznikom nafte i plina na svijetu. U 2018. g. ona je uvezla 464,5 milijuna tona i 116 milijardi m3 prirodnog plina, kao i 81,9 milijuna tona naftnih derivata.

Time je Kina, osim energetske ovisnosti, što može joj može znatan problem u prijeporu sa SAD-om, ona ujedno stekla i legitimne razloge za traženje energetsko-geopolitičkog nadzora međunarodnih putova trgovanja ugljikovodicima, što je dodatnim razlogom za njezinu globalnu geopolitičku aktivnost. Tako je Kina postala vrlo značajnim čimbenikom u međunarodnoj trgovini ugljikovodicima i posljedično tome rastu njene energetsko-geopolitičke aspiracije. U tom segmentu analize Tukididove zamke, Kina se približava položaju Atičkog saveza, koji je jačanjem flote i trgovine izazvao osjećaj ugroze u Peloponeskom savezu, odnosno u njezinoj vodećoj sili – Sparti.

Čak je i iznenadna epidemija zarazne bolesti, Covid-19, koja je u početku pogodila Kinu, rastuću silu, slična atenskoj kugi iz početnog razdoblja Peloponeskih ratova. Međutim, kako se epidemija Covida-19 proširila na svijet, sve više postaje razvidno da će barem u ovoj fazi njezin negativni učinak više pogoditi SAD, vodeću silu.

Što se tiče gospodarskog stanja i cijena energije, za sada su sigurne dvije činjenice: recesija dolazi i cijene energije će biti niske, barem dok ona traje. Relativno niske cijene energije, osobito nafte, koriste Kini, koja uvozi veći dio potrebnih ugljikovodika. Takvo stanje može samo potpomoći njezinu međunarodnu konkurentnost, ali ako su one preniske ili recesija preduboka, kupovna moć njezinih globalnih tržišta će kopniti.

S druge strane, SAD-u odgovaraju relativno niske cijene fosilne energije, jer je cjelokupni njegov gospodarski sustav, osobito industrija naoružanja, utemeljen na industrijskoj proizvodnji uz oslonac na fosilne izvore energije. No, preniske cijene energije obaraju profitabilnost američke industrije ugljikovodika i ostalih djelatnosti koje se sirovinski na njih oslanjaju, poput kemijske ili farmaceutske industrije. Uz to, vrlo niske cijene nafte dižu kinesku globalnu konkurentnost u nebesa.

Sve to pokazuje kako je suvremena globalna geopolitička ravnoteža ovisna o opskrbi strateškim energentima podjednako kao organiziranost gospodarstva, vojna moć ili tehnološke sposobnosti. Globalna politička ravnoteža doista se nalazi u svojevrsnoj Tukididovoj zamci odnosa između vodeće sile i sile u usponu. No, ova ravnoteža, osim nesumnjivih interesnih motiva usmjerena je i ravnotežom straha, jer i jedna i druga strana raspolaže sredstvima madovnog uništenja protivnika. Prema Kissingerovoj interpretaciji ravnoteže straha, koja je spriječila pretvaranje hladnog rata u svjetski rat, to je i najsigurnija brana za zadržavanje suvremenih geopolitičkih odnosa na strani mira, premda to nipošto ne isključuje povremene sukobe na rubu ratova, čak i lokalne ratove.

Energija kao prvorazredna strateška djelatnost, odnosno nadzor nad zalihama i putovima ugljikovodika, za sada još uvijek najprofitabilnijeg dijela energetskog spektra, svakako će još dulje vrijeme biti motivima energetsko-geopolitičkih računica, prijepora, pa i sukoba.

Naftna Tukididova zamka: Saudijska Arabija – Rusija

Na globalnim naftnim tržištima, kao još uvijek najvažnijim dijelovima enenergetskih tržišta tijekom posljednjih desetljeća kao da se uspostavila i posebna Tukididova zamka, što se jasno vidjelo pod konac ožujka ove godine u sukobu između Saudijske Arabije i Rusije oko smanjenja proizvodnje i cijena nafte.

Saudijska Arabija već skoro pola stoljeća glavni je izvoznik nafte i neosporni vođa OPEC-a, uz podršku Sjedinjenih Američkih Država, dugogodišnjeg saveznika još iz razdoblja pri kraju i poslije završetka Drugog svjetskog rata. Saudijska Arabija ima najpovoljnije geološke uvjete za proizvodnju nafte. najizdašnija naftna ležišta i najniže troškove pridobivanja nafte. Ona je najutjecajnija u OPEC-u, osobito u 21. stoljeću, kad su i fizički nestali svojeglavi diktatori i nacionalni lideri pojedinih naftnih zemalja poput Sadama Huseina u Iraku, Gadafija u Libiji, alžirskog nesvrstanog vodstva iz doba borbe protiv kolonijalne francuske dominacije ili Huga Chaveza, samovoljno pro-socijalističkog diktatora i nacionalnog lidera Venezuele.

Saudijska Arabija potpuno se uklopila u recikliranje naftnih dobitaka kroz globalno tržište kapitala ili međunarodno tržište naoružanja i obrambenih potreba, koja su oba već desetljećima pod nadzorom vodeće svjetske sile – SAD-a. Uz to, ona je nedavno i svoju nacionalnu naftnu kompaniju organizirala u skladu s načelima ustroja korporativnog kapitala te je ona pristupila globalnom tržištu kapitala, izlistavanjem svojih dionica na burzi kapitala u Rijadu uz mogućnost trgovanja i na ostalim vodećim burzama kapitala. Prema tome, Saudijsku Arabiju možemo smatrati vodećom silom globalnih naftnih tržišta.

Naftna sila u usponu, osobito u pogledu porasta izvoza nafte, plina i naftnih derivata je Ruska Federacija. Tijekom protekla dva desetljeća, sve čvršćom organizacijom ruske naftne u plinske industrije pod nadzorom države i državnih bakana, proizvodnja nafte u Rusiji znatno je porasla i po opsegu počela dostizati saudijsku proizvodnju. Rusija veći dio svoje nafte također izvozi, poput Saudijske Arabije, a uz to i za razliku od Saudijske Arabije, izvozi i vrlo značajne količine prirodnog plina, utjecaj Rusije na međunarodnim tržištima primarne energije u stalnom je porastu. Uzevši sve to u obzir, kao da se i u naftnom segmentu globalnih tržišta počeo oblikovati odnos sličan klasičnoj Tukididovoj zamci.

Osnovni pokazatelji proizvodnje i izvoza nafte Saudijske Arabije i Rusije u protekla dva desetljeća prikazani su u tablici 2.

Time se oblikuje nova Tukididova zamka o dnosima Saudijske Arabije i Rusije. U tom odnosu Saudijska Arabija ima potporu dugogodišnjeg savezništva sa SAD-om, ali i iskustvo kako ta potpora može postati upitnom u islamskim krugovima. Upravo to se dogodilo nekoliko godina nakon Zaljevskog rata 1990./1991., u kojem smo svjedočili američkom vojnom trijumfu nad pro-sovjetski orijentiranim Irakom, velikoj podršci islamskih zemalja SAD-u nakon oslobođenja Kuvajta, ali i valu protu američkog i protu zapadnog raspoloženja u islamskim društvima nepuno desetljeće poslije toga.

Saudijska Arabija u posljednjih nekoliko godina vrlo značajan dio bogatstva od nafte ulaže u vojne izdatke. Prema podacima na portalu Global Firepower, ukupni izdaci za obranu Saudijske Arabije u 2020. godini procijenjeni su na preko 67 milijardi dolara i Saudijska Arabija je treća u svijetu po tim izdacima, poslije SAD-a i Kine, ispred Indije, Ujedinjenog Kraljevstva, Njemačke, Japana, Rusije itd. (8) U odnosu na bruto domaći proizvod ona spada među zemlje s najvećim izdatkom za obranu, koji je u 2018. iznosio oko 8,8% od BDP-a. (9)

Rusija položaj izvoznika energije gradi uglavnom kroz odnose s Europom, izvozeći većinu nafte, prirodnog plina i sve više naftnih derivata u zemlje Europske unije. Time Rusija pokušava parirati neo-hladnoratovskim eskalacijama, uglavnom u zemljama istočne Europe, ali je i svojim vojnim angažmanom u Siriji reafirmirala nekadašnji sovjetki politički cilj, penetraciju na „naftni prostor“ Bliskog istoka.

Rusija u tome postupa politički vrlo promišljeno. Kad je u položaju da može pokazati svoju moć to i čini, kao u političkoj krizi s Ukrajinom, koristeći pri tome izvoz prirodnog plina u Europu kao klasičnu ekonomsko-političku prijetnju. Međutim, u strateškom smislu, Rusija svoje vodeće naftne i plinske korporacije organizira i vodi u skladu s najboljim tradicijama tržišnog i kapitalnog upravljanja, a u razvitku vlasitih strateških resursa, poput nafte i plina u sjeveroistočnom Sibiru, čini to planski i u državno podupiranoj suradnji s najvećim američkim naftnim kompanijama i investicijskim mehanizmima velikih zapadnih banaka.

Saudijska Arabija ima posebnu ulogu kao zemlja s najvećom proizvodnjom i izvozom nafte u OPEC-u. Ona je uspješno vodila organizaciju, osobito u desetljećima poslije naftnih kriza pod kraj 20. stoljeća, ekvibrirajući između interesa glavnog političkog saveznika, SAD-a, islamskih i ostalih članica OPEC-a te socijalno agresivne politike SSSR-a, koji je nastojao postići što veći utjecaj na Bliskom istoku. Poslije završetka hladnog rata politički utjecaj Saudijske Arabije je porastao, na temelju bogatstva od sve skuplje nafte.

Rusija se poslije propasti komunističkog socijalizma i raspada SSSR-a našla u ranjivom položaju u kojem je trebala bukvalno spašavati nacionalnu osnovu naftne industrije i ponovno stjecati položaj respektabilne ekonomske i političke sile. To je činila vrlo uspješno nakon 2000. godine, koristeći porast cijena nafte iza 2001. te uspostavom vrlo stabilne nacionalne vlasti. U naftnoj industriji ta vlast uspješno je kombinirala mehanizme državnog kapitalizma i međunarodni model organizacije naftnog kapitala i naftnih kompanija, zadržavajući čvrst nacionalni nadzor u njihovom upravljanju. Istodobno, Rusija je gradila izvoznu politiku ugljikovodika prema Europi.

Prema tome, i u globalnim naftnim odnosima može se identificirati Tukididova zamka, odnos vodeće sile, Saudijske Arabije, i sile u usponu, Rusije. Njihovi prijepori za sada se zadržavaju u taktiziranju oko cijena nafte, i tako će vjerojatno i ostati, u najboljem interesu za obje strane.

Dileme i pitanja dvostruke Tukididove zamke u energetskoj geopolitici

Suvremeni globalni geopolitički odnosi sve više se fokusiraju na odnose dvije glavne globalne sile. To su vladajuća sila, SAD, i sila u usponu, NR KIna. SAD vodi globalnu politiku obrane vlastitog vodstva svim ekonoskim i političkim sredstvima dok Kina vodi povijesno utemeljenu strategiju konfucijanskog sudjelovanja u globalnim poslovima. To je postalo sasvim jasno kineskom objavom strategije „jedan pojas, jedan put“ s aluzijom na nekadašnji Put svile iz srednjeg vijeka.

Kina uvozi sve više nafte i plina s Bliskog istoka i njezina strategija sudjelovanja u izgradnji trgovinske i prometne infrastrukture svakako je povezana s interesima za uvoz ugljikovodika iz tog prostora i tim putevima. Ona će osim komercijalnih interesa, u budućnosti vjerojatno potražiti i geopolitičke mogućnosti za izgradnju utjecaja na Bliskom istoku, u prvom redu sve većom nazočnošću u budućim nadmetanjima za koncesije ugljikovodika na tom prostoru i restrukturiranjima bliskoistočnog naftnog kapitala. U drugoj fazi, na temelju ideje „jedan pojas, jedan put“, moguće je kako će Kina sve više sudjelovati u razvitku infrastrukture i energetskih tehnologija na Bliskom istoku, a poslije toga ili usporedno s tim moguće su i političke inicijative ili ponude kineskih posredničkih usluga u bliskoistočnim prijeporima i sukobima.

SAD je ulaganjima u razvitak tehnologija eksploatacije ugljikovodika i unaprjeđujući učinkovitost njihove eksploatacije, nakon skoro pola stoljeća ponovno postao vodeći svjetski proizvođač nafte i prirodnog plina. Time je stekao nezavisnost u pogledu opskrbe ugljikovodicima u okviru Sjeverne Amerike, računajući pritom na uvoz viškova nafte i plina iz Kanade i Meksika.

SAD-u je cilj fokusiranje na razvitak tehnologija eksploatacije i korištenja fosilnih izvora energije, uz njihovu cijenu koja bi bila konkurentna u odnosu na obnovljive izvore. No, SAD-u nisu u interesu suviše jeftini ugljikovodici jer bi se time poduprla trajno jeftina opskrba kineskog rastućeg gospodarstva i sve veće jačanje kineske međunarodne konkuretnosti. U tome za SAD važnu ulogu ima savezništvo sa Saudijskom Arabijom. Za SAD je važno držati Rusiju podalje od prevelike bliskosti s Kinom u razvoju resursa ugljikovodika u sjevernom i istočnom Sibiru. To nije jako različito ni od ruskog interesa, koji objektivno ima za cilj razvijanje komercijalnih odnosa s Kinom ali ne i kapitalno-razvojno povezivanje.

Kina svoju ekonomsku i energetsko-geopolitičku poziciju gradi konstruktivnim sudjelovanjem u globalnim energetskim dogovorima, no, pri tome vodi politiku osiguravanja vlastitih energetskih potreba na sve moguće svrhovite načine. Ona koristi sve prednosti jeftine fosilne energije i sve tehnološke mogućnosti razvitka energije iz obnovljivih izvora i novih energetskih tehnologija. U sigurnosnom smislu Kina vodi, kako bi Kissinger rekao, tipično mandarinsko-konfucijansku vanjsku politiku njegovanja plementitih općih načela te praktične provedbe svojih ekonomskih i političkih interesa. U tom pogledu lansiranje i promicanje političko-gospodarskog koncepta „jedan pojas, jedan put“ predstavlja ingeniozan koncept koji se ne može poricati ni od strane SAD-a niti njegovih zapadnih saveznika ili sljedbenika.

SAD se u sigurnosnoj politici naprosto ne može odreći vodeće pozicije i tipično zapadne politike rješavanja stvari. Međutim, u dugoročnoj perspektivi SAD ne može računati na nekog budućeg Kissingera, koji je političkim otvaranjem prema Kini 70-ih godina 20. stoljeća i pretvaranjem bipolarnog hladnoratovskog svijeta u tripolarni, stvorio pretpostavke za ekonomsko uništenje SSSR-a i pobjedu u hladnom ratu početkom 90-ih.

Tako nešto sada je teško moguće, jer nema dobrih kandidata za treću stranu. Naime, na Bliskom istoku, osim saudijskih naftnih interesa, ima puno prijepora prema SAD-u, od vjerskih do gospodarskih i političkih, uz neugodna sjećanja Irana i drugih bliskoistočnih zemalja na povijesno nasljeđe prijašnjeg američkog utjecaja. Europska unija, koliko god bila bliska američkoj politici i gospodarski povezana te ovisna o SAD-u, ipak sve više traži vlastitu afirmaciju, osobito u klimatskoj i energetskoj politici, koja je vrlo različita od američke strategije.

Na naftnom tržištu imamo sličan odnos dviju tržišnih sila: Saudijska Arabija kao vodeća sila i Rusija kao sila u usponu. Saudijska Arabija trajni je oslonac američke politike na Bliskom istoku. Ona je na valu financijskih dobitaka od izvoza nafte pristupila izgradnji geopolitičkog i vojnog položaja vodeće bliskoistočne sile. Za sada se u tome oslanja na američku potporu, ali kako će Kina ulaziti na tržište ugljikovodika Bliskog istoka, nije isključeno da bi ona mogla u budućnosti imati i sve više geopolitičkih interesa u tom području, pa bi Saudijskoj Arabiji Kina mogla postati veći izazov od naftnih odnosa s Rusijom.

Rusija gradi svoj položaj lojalnošću tržišnim načelima organiziranja i vođenja energetskih kompanija. Ruski interes je osiguranje stabilnog izvoza ugljikovodika u Europu, dok se europske zemlje postavljaju prema Rusiji još uvijek s povijesnim sjećanjem razdoblja hladnog rata. Rusija je još uvijek usmjerena na obranu tržišnog položaja rastuće sile u izvozu ugljikovodika, ali kako će 21. stoljeće odmicati, vjerojatno će se sve više fokusirati na energetsko-geopolitičku obranu istočnog Sibira bogatog ugljikovodicima od kineskih aspiracija.

Tu se doista radi o dvostrukoj Tukididovoj zamci. Ona šira, globalno-geopolitička, obuhvaća odnose između SAD-a i Kine, dok se u naftno-geopolitičkoj radi o odnosu Saudijske Arabije i Rusije. Obje imaju potencijal prijepora i sukoba, premda su sukobi vjerojatniji u globalnom obliku Tukididove zamke, dok su u naftnom segmentu ipak vjerojatniji dogovori.

Zaključak

Sadašnja svjetska energetsko-geopolitička i ekonomska ravnoteža djeluje kao svojevrsni vibrator cijena energije, konkurentnosti i političke te vojne moći. Uz raščlambu dubinskih odnosa vidi se suvremena Tukididovova zamka u dvostrukom obliku: u globalnim odnosima kroz prijepor SAD-a i Kine na svjetskim tržištima, a na naftnom tržištu kroz odnos između Saudijske Arabije i Rusije u vezi proizvodnje i održavanja cijena nafte u nadolazećoj recesiji zbog epidemije virusa Covid-19.

Američka politika determinirana je njezinim položajem vodeće svjetske sile i obranom ove pozicije, u ekonomskom, političkom, a posebno u vojno-obrambenom smislu, dok je politička strategija zasnovana na svrsishodnom rješavanju problema jedan za drugim. Kineska politika gradi vodstvo u međunarodnim odnosima kroz strategiju taoističkog i konfucijanskog trajanja, uz fokusiranje na osiguranje energije kao osnove za daljnji gospodarski rast. Ova strategija zasniva se na korištenju domaćeg ugljena i uvoznih ugljikovodika te razvijanju kapaciteta za proizvodnju obnovljivih izvora energije koliko to dopušta njezin znanstveno-tehnološki i industrijski potencijal, kako bi i u izvozu opreme za obnovljive izvore energije sutra postala jednim od globalnih lidera.

Prema tome, na globalnim energetskim tržištima gomilaju se neizvjesnosti prouzročene klasičnim i novim izazovima, poput odgode dogovora o smanjenju proizvodnje nafte. Taman kad je izgledalo da su se usuglasile vodeća naftna sila i naftna sila u usponu, Saudijska Arabije i Rusija, tome se usprotivio Meksiko.

A recesija dolazi…

Izvori:

(1)   Skupina autora (1977): Povijest svijeta: od početka do danas (prijevod prerađenog izdanja knjige „DieWeltgeschichte“ (1971): Freiburg im Briesgau: Verlag Herder KG); Zagreb: Naprijed, str. 215. i 221-225.

(2)   Tukidid: Hrvatska enciklopedija; dostupno na: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=62651 (9.04.2020.)

(3)   Kina i SAD mogu izbjeći Tukididovu zamku i Kindlebergerovu zamku: Kina-danas; dostupno na: http://www.kina-danas.com/kina-sad-mogu-izbjeci-tukididovu-zamku-kindlebergerovu-zamku/ (9.04.2020.)

(4)   Graham Allison in conversation with Secretary Henry Kissinger, Harvard Club of New York City – July 11, 2017: YouTube; dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=IKI6M2UiCGk (9.04.2020.)

(5)   Hegel, G., W., F. (2017): Filozofija povijesti (prijevod knjige: Hegel G., W., F. (1939): VorlesungenüberdiePhilosophiederGechichte, Stuttgart, Fr. FrommannsVerlag), Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, str. 99.

(6)   Dragičević, I. (2002): Kina od Nebeskog carstva do današnjih dana, Zagreb, Prometej, str. 63.

(7)   Kissinger, H. (2015): Svjetski poredak (prijevod knjige: Kissinger, H. (2014): World Order), Zagreb, Školska knjiga, str. 187., 198. i 199.

(8)   Global Firepower, dostupno na: https://www.globalfirepower.com/defense-spending-budget.asp (11.04.2020.)

(9)   World Bank, dostupno na: https://data.worldbank.org/indicator/MS.MIL.XPND.GD.ZS?locations=SA (11.04.2020.)

Komentari

komentar

You may also like