dr. sc. Igor Dekanić: TRŽIŠTE I CIJENE ENERGIJE KAO IZAZOVI ENERGETSKE TRANZICIJE

Glavna tema rasprava o energiji i energetskoj politici je tempo energetske tranzicije kao odgovor na neželjene klimatske promjene, koje su prema većini znanstvenih analiza posljedica prekomjernog rasta potrošnje energije i intenzivne eksploatacije prirodnih izvora. U tome prednjače znanstveni krugovi, struka i politika u europskim zemljama i Europskoj uniji. S druge strane, brzo rastuća azijska gospodarstva tijekom protekla dva desetljeća trošila su najviše energije i dalje im potrošnja energije  najbrže raste. Njihove stručne i političke elite prihvaćaju glavne energetske teze iz europskih krugova, prihvaćaju globalne energetske sporazume ali u praksi malo što čine kako bi provele energetsku tranziciju. Ne odstupaju ni od tradicionalnog modela razvitka, već ponavljaju europski i američki model ubrzane industrijalizacije uz sve intenzivnije korištenje energije. Pri tome prihvaćaju inicijative koje uglavnom dolaze iz europskih krugova, bez pogovora usvajaju globalne sporazume, poput Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama 1995. godine.[1]

Međutim, provedba dogovorenog izbjegava se različitim argumentima, zavisno od razvijenosti zemlje ili skupine zemalja i ekonomske politike koju ta zemlja ili skupina vodi. Razvijeni se uglavnom pozivaju na činjenicu kako je tijekom proteklih nekoliko godina razvijeni dio svijeta smanjio potrošnju energije i najviše ulaže u održive energetske sustave i tehnologije. Dio svijeta u razvoju, koji ima najviši tempo gospodarskog rasta i potrošnje energije, opravdava se argumentima nedovoljne razvijenosti, nedostatkom sredstava i pozivanjem na etičke obveze najrazvijenijeg dijela svijeta da on prije svega reducira potrošnju energije i promijeni modele svojeg ekonomskog rasta.

Tijekom proteklih nekoliko godina globalna potrošnja energije u svijetu znatno je povećana, pa dakako i emisije ugljikova dioksida i ostalih stakleničkih plinova. Potrošnja energije povećana je s nešto preko 12 milijardi u 2010. na blizu 14 milijardi tona ekvivalentne nafte u 2017. godini, dok su emisije CO2 u istom razdoblju povećane s oko 27 na blizu 34 milijarde tona CO2.[2]

Uz to, i prema najnovijim projekcijama Međunarodne agencije za energiju (IEA) globalna energetika obilježena je nizom dubokih neusklađenosti. Disparitet između obećanja o energiji za sve i činjenice kako u 2018. g. skoro milijardi ljudi nije dostupna električna energija prva je od njih. Iduća je neusklađenost između najnovijih znanstvenih dokaza o nužnosti smanjivanja emisija stakleničkih plinova i povijesno rekordnih njihova emisija u 2018. Neusklađenosti između očekivanja brze energetske tranzicije u pravcu obnovljivih izvora energije i daljnjeg pouzdanja u opskrbu fosilnim izvorima, kao i neusklađenost između tišine na dobro opskrbljenim naftnim tržištima te rastućim geopolitičkim nesigurnostima također pripadaju među temeljne globalne energetske neusklađenosti. U citiranom izvještaju stoji i slijedeće: „Više nego ikad, donositelji odluka u energetici trebaju odlučno prosuditi stanje sa svom težinom dokaza koji su na raspolaganju i suočili su svim posljedicama svojih odluka“[3]

Relativno općeniti zaključci svih godišnjih klimatskih konferencija Ujedinjenih naroda poslije Pariškog sporazuma, od konferencija COP 22 u Marrakechu 2016. do COP 24 u Katowicama prošle godine, kao fa dokazuju staru iskustvenu mudrost kako je puno lakše nešto obećati nego provesti. To se odnosi i na posljednju međunarodnu klimatsku konferenciju Ujedinjenih naroda – COP 25, koja je održana od 2. do 15. prosinca 2019. g. u Madridu u Španjolskoj. Ona je premještena iz prvobitno planiranog mjesta održavanja Brazila u Čile pa u Madrid, trajala je dva dana dulje od predviđenog zbog nemogućnosti dogovora sudionika o konkretnim mjerama i obvezama koje su prema Pariškom sporazumu trebale početi provoditi 2020. g., a naposljetku su doneseni općeniti zaključci dok su konkretne odluke, tj. određivanje tzv. „ugljičnih kvota“ i cijena za ispuštanje CO2 i ostalih stakleničkih plinova, odgođene za idući COP slijedeće godine.



Tako svjetska praksa u provedbi Pariškog sporazuma i energetske tranzicije kao da podsjeća na poznatu pjesmu hrvatskog repera “Kako to: …tko nas to sabotira i protiv nas tajno lobira…” Često se u analizama spominju lobistički utjecaji industrija, poput industrije fosilnih goriva, automobilske industrije i drugih, kao glavne prepreke za bržu energetsku tranziciju. Svakako da su prisutni i takvi utjecaji. Uostalom, u tržišnom gospodarstvu i demokratskom društvenom ustroju, promicanje interesa pojedinih gospodarskih ili društvenih skupina potpuno je legalno i legitimno.

S druge strane, postavlja se ozbiljno pitanje – ako su većinskim stručnim i političkim stajalištima nedvojbeno utvrđeni globalni ciljevi koji po svemu predstavljaju ciljeve dugoročne održivosti i zajedničke koristi, zašto praksa uglavnom ide drukčijim putem? Da li se tu doista radi o toliko snažnim lobističkim utjecajima iza javne scene ili neki dublji determinizam upravlja ljudskim ponašanjem i usmjerava ga suprotno od općeg dobra?

Odgovor na dvojbu o razilaženju općih korisnih ciljeva te svakodnevne prakse država i kompanija, može se potražiti i pronaći u strukturi društvenog ustroja suvremene civilizacije. To se prije svega odnosi na strukturu ekonomije, zasnovane na tržištu, konkurenciji te profitu kao pokretaču gospodarskog rasta i ekonomskog napretka. U krajnjoj analitičkoj redukciji ovog prijepora postavlja se pitanje što prevladava u praktičnom ponašanju – politički ciljevi ili ekonomski interesi?

Adam Smith, škotski ekonomist, društveni filozof i utemeljitelj klasične političke ekonomije kapitalizma, postavio je tezu kako u ekonomiji uvijek djeluje “nevidljiva ruka” (tržišta, ponude i potražnje), a opskrba tržišta ne zavise o dobrim namjerama i plemenitim ciljevima prodavača, već o njihovim potrebama za vlastitim probitkom. U antologijskoj knjizi „Bogatstvo naroda“, čiji puni naslov glasi: „Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda“ (engl.: An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations), prvi put objavljenoj 1776. godine, kojom je utemeljena klasična politička ekonomija, Smith u IV. Knjizi (Odjeljku) pod naslovom „O sustavu političke ekonomije“, piše: „Svaki pojedinac nastoji uložiti kapital na najučinkovitiji način … Prvo, ulaganjem što većeg dijela u domaću proizvodnju (jer to generira najveći profit) … Drugo, svaki pojedinac, koji ulaže kapital u domaću proizvodnju, nužno to čini na način koji kreira najveću moguću vrijednost (za sebe). … Tako, preferiranjem domaće industrije (radi uvećanja vlastitog profita), vođen nevidljivom rukom, on na kraju čini ono što mu nije bila prvobitna namjera. Vođen vlastitim interesom, on češće promiče društveni interes, nego što bi to uistinu želio.“[4]

Prema definiciji Hrvatske enciklopedije, nevidljiva ruka označava „način djelovanja tržišnih snaga, sugerirajući da se tržištem ne bi trebalo upravljati izvana kako bi se uskladili interesi pojedinaca i društva“… „Pritom se Smithova nevidljiva ruka različito tumačila u rasponu od puke metafore do cjelovite i neosporne slike stvarnoga funkcioniranja tržišnoga gospodarstva.“[5]

U metodološkoj redukciji Smithove interpretacije temeljnih tržišnih zakonitosti, interes za profitom i vlastitim probitkom nevidljivom rukom upravlja postupcima pojedinih investitora na ekonomski svrsishodniji način od ekonomske politike društva (i općeg interesa), ali pod uvjetom da slobodno tržište i kapital nesmetano djeluju.

Time je obrazložena i osnovna zakonitost suvremenog gospodarstva utemeljenoj na ekonomiji slobodnog tržišta, tržišne konkurencije i profita, ali i svojevrsni društveni paradoks kojim se sve političke nakane u realnoj ekonomiji svode na (moguće) djelovanje na tržište, cijene i profit koji proizlazi iz stanja i odnosa na tržištu.

U realnom svijetu i ekonomskoj sferi najbolje i najplemenitije političke nakane moraju proći test tržišta i profita da bi postale uspješne. Stoga, nastojanja u kreiranju održivog razvoja te održivog opstanka suvremene industrijske civilizacije putem korjenite energetske tranzicije, također moraju proći kušnju tržišta i „položiti testove“ konkurencije, tržišta i profita, kako bi doista postala realno i racionalno ostvariva.

Tijekom protekla skoro 2 i pol stoljeća mnogi ekonomisti su tumačili ovo osnovno načelo ekonomije poslovanja i funkcioniranja tržišnog gospodarstva. Još brojnija su tumačenja ograničenja Smithove nevidljive ruke. Poslije globalnog trijumfa neoliberalističke ekonomske politike 80-ih godina 20. stoljeća i propasti socijalističkog koncepta ekonomske politike, zasnovanog na političkom determinizmu socijalnih elemenata ekonomije i ideologije komunizma, nevidljiva ruka tržišta, dolazi pred nove globalne političke izazove

Jednostavno rečeno, ako se želi poduprijeti energetska tranzicija, investitorima se to mora isplatiti i oni moraju postizati najbolje profite upravo u takvoj proizvodnji. Međutim, ovu definiciju možemo tumačiti i ovako – bez obzira na političke ili ekonomsko-političke ciljeve, dokle god djeluje slobodno tržište, makar uz ograničene prilike i uvjete tržišne slobode, nevidljiva ruka će usmjeravati investicije i poslovanje u cjenovno povoljnije djelatnosti i profitabilnije poslovanje. Ako ekonomska politika želi poduprijeti određene industrije, mora to učiniti na tržišno logičan način u skladu s funkcioniranjem tržišne konkurencije, profita i kapitala.

To znači da se realno provediva energetska tranzicija mora isplatiti ulagačima u proizvode i kapital koji u tome sudjelovali. Preneseno u uvjete suvremenog ekonomskog i političkog sustava, to konkretno znači da političke elite, odnosno nositelji odgovornosti za ekonomske politike moraju konstruirati takve javne politike te fiskalne i administrativne sustave oporezivanja, subvencija i poticaja, kako bi se ulaganja u za sada nedovoljno konkurentne tehnologije i energetske sustave isplatila odnosno bila dovoljno privlačna za tržište kapitala i tehnologija.

Ovaj put politički ciljevi nisu određeni političkim determinizmom utopijskih i nerealnih socijalnih ciljeva, kao u 19. stoljeću, nego političkim determinizmom, koji bismo mogli označiti kao  svojevrsnom novom „političkom ekonomijom održivog razvoja“. Ova “nova” politička ekonomija se u sadašnjim ekonomskim, tehnološkim i društvenim prilikama iskazuje kao glavna, a možda i jedina mogućnost za pomirenje ekonomskog rasta i očuvanja okoliša te za trajni opstanak suvremene industrijske te urbane civilizacije i udobnog svakodnevnog života na Zemlji.

Političkom ekonomijom održivog razvoja trebala bi se osigurati održavanje postojećeg modela gospodarskog rasta uz podnošljivo onečišćenje okoliša i podnošljivu eksploataciju prirodnih resursa kako bi se osigurao opstanak života na Zemlji tijekom slijedećih više naraštaja.

U tržišnom gospodarstvu nositelji odgovornosti za ekonomsku politiku svoju politiku provode pretežito kroz fiskalno djelovanje oporezivanjem svih ili dijela proizvoda i usluga te subvencioniranjem drugih proizvoda i usluga. Porezima se povećava cijena oporezovanog proizvoda na tržištu, dok se subvencijama ili drukčijim poticajima smanjuje cijena proizvoda čiji se rast želi potaknuti. Time se utječe na ponudu i potražnju tržišno uspješnog (ili konkurentnog) energenta, ali ujedno i na cijene roba i usluga, u koje su ugrađeni troškovi energije, pa je krajnja posljedica promjena konkurentnosti roba i usluga nacionalnog gospodarstva. Tako se političkom intervencijom utječe na konkurentnost proizvoda i usluga, i u tom sklopu energenata koji se nude na tržištu.

Model političkog (državnog) utjecaja na tržište priređen je prema interpretaciji Carol Dahl, autorici knjige „Međunarodna tržišta energije“ („International Energy Markets“), a prikazuje se na slici 1. Iz slike se vide mogućnosti i granice djelovanja države, koja svojom energetskom politikom (porezima ili subvencijama) može promijeniti cijene energenata. Time se utječe na ponudu i potražnju pojedinog energenta, ali time se utječe i na cijene roba i usluga, u koje su ugrađeni troškovi energije.

Iz slike je razvidno nekoliko determinanti koje utječu na mogućnosti i ograničenja za energetsku politiku, promjenu energetskog miksa i strukture potrošnje energije u pojedinim zemljama i u svijetu. U prvom redu, intervencija državne politike ima svoje limite koji zavise o cijenama konkurentnih, tj. u slučaju energetske tranzicije, o cijenama fosilnih izvora energije. Ukoliko su cijene energenata iz fosilnih izvora skupe mogućnosti fiskalne intervencije u promjenu energetskog miksa i strukture potrošnje su veće i obratno.

Drugo, ako se pretjera sa subvencijama i poticajima, intervencija u ponudu i potražnju, tj. normalne zakonitosti tržišta postaje nerealno velika i to djeluje na smanjivanje međunarodne konkurentnosti roba i usluga nacionalnog gospodarstva, odnosno države, koja provodi prekomjerne subvencije i poticaje.

Treće, prekomjerne intervencije u obliku previsokih poreza na jednu skupinu proizvoda i prevelike subvencije, osim umanjivanja međunarodne konkurentnosti tvrtki koje pretežiti dio prihoda ostvaruju u konkretnom gospodarstvu, na dulji rok mogu utjecati na stvaranje i rast korupcije i tzv. sive ekonomije u gospodarstvima čije vlade provode prekomjerne političke odnosno fiskalne intervencije u gospodarstvu.

Tako su zapravo i nositelji odgovornosti za vođenje ekonomske politike također vođeni nevidljivom rukom konkurencije, tržišta i cijena.

Cijene energije ovise dakako o ponudi i potražnji, odnosno o perspektivi gospodarskog rasta i energetske potražnje na strani potražnje kao i o proizvodnoj cijeni ekstrakcije pojedinih izvora energije. Uz ponudu i potražnju, na cijene energije znatno utječu i pojave monopola ili monopolske kontrole tržišta na strani ponude, prirodni monopoli kod mrežnih energetskih sustava te različiti politički ili geopolitički čimbenici, poput geopolitičkih odnosa, političkog utjecaja na politiku istraživanja prirodnih resursa ili geopolitičke situacije u regijama koje obiluju energetskim resursima.

Cijene nafte već skoro pola stoljeća snažno osciliraju. Stanje na međunarodnim naftnim tržištima od sredine 70-ih do pod konac 80-ih godina 20. stoljeća bilo je pod snažnim utjecajem kartela zemalja izvoznica nafte i njihove organizacije – Organization of Petroleum Exporting Countries (OPEC). Tijekom 90-ih godina 20. i prvih nekoliko godina 21. stoljeća cijene nafte su relativno jeftine, a tada počinju poskupljenja uslijed geopolitičkih razloga nakon terorističkog napada na Sjedinjene Američke Države i ratova na Bliskom odnosno Srednjem istoku u drugoj polovici prvog desetljeća 21. stoljeća. Ovo poskupljenje kulminira u predvečerje globalne financijske krize 2008. g., 2009. uslijed financijske krize nafta znatno pojeftinjuje, ali s početkom gospodarskog oporavka njezine cijene ponovno rastu. To se poklapa i sa globalnim spoznajama o sve opasnijoj emisiji stakleničkih plinova, sve većoj prijetnji nepovoljnih klimatskih promjena i globalnoj političkoj inicijativi da se tome parira globalnim sporazumima, čija kulminacija je Pariški sporazum o klimatskim promjenama.

No, usporedno s time zemlje izvoznice nafte (OPEC) kao i Rusija i ostali izvoznici energije iz fosilnih izvora, poput Kanade, Australije i drugih zemlja utjecale su na povećanje nadzora ponude fosilne energije. Uz to, relativno spor ekonomski oporavak nakon globalne financijske krize utjecao je na umjereni rast potrošnje energije i održavanje relativno niskih cijena nafte te ostalih fosilnih izvora energije.

Cijene sirove nafte u SAD-u tijekom proteklih 10 godina prikazane su na slici 2, dok su cijene sirove nafte Brent iz Sjevernog mora prikazane su na slici 3.

U razdoblju jeftine energije iz fosilnih izvora, te osobito kad je nafta dulje vrijeme relativno jeftina, nevidljiva ruka tržišta motivira na veću potrošnju jeftinije energije iz fosilnih izvora te objektivno ograničavanje ulaganja u skuplje izvore energije, energetske sustave i tehnologije, odnosno energetsku tranziciju.

Kad se raščlani kretanje cijena fosilnih izvora energije, osobito cijene nafte, ekonomski trendovi, stanje u međunarodnoj konkurentnosti i ovisnost brzo rastućih gospodarstava o jeftinoj fosilnoj energiji iz domaćih izvora te osnovni trendovi korištenja energije tijekom proteklih nekoliko godina, postaje jasno kako se teško dolazi do dogovora. Svaki dogovor zasnovan isključivo na postizanju općih dugoročnih ciljeva koji bi prisilili kompanije i zemlje na ulaganje u skuplje i manje profitabilne poslove, bez obzira na dugoročne zajedničke interese, teško ili nikako prolazi, barem dok je ekonomska sfera utemeljena na slobodnom tržištu i međunarodnoj konkurentnosti. Sve dotle dok je glavni cilj poslovanja dobit ili profit te oplodnja kapitala, nevidljiva ruka tržišta upravlja djelovanjem kako kompanijskih uprava tako i nositelja odgovornosti ekonomskih politika.

Međunarodni dogovori o tako temeljnim ekonomskim promjenama poput energetske tranzicije suvremene civilizacije imaju svoje ekonomske, tehnološke i organizacijsko-političke pretpostavke. U svakoj od tih sfera svijet će se morati korjenito mijenjati da bi se omogućila tranzicija u pravcu dugoročno održive energetike i gospodarskog rasta uz uvjet kakvog-takvog očuvanja globalnog eko-sustava na Zemlji. Prije svega trebat će konstruirati sustav za razvitak novih, skupljih i još nedovoljno konkurentnih tehnologija, energetskih i infrastrukturnih sustava koji osiguravaju dugoročno održivo funkcioniranje sa stajališta očuvanja okoliša i bez pogubnih klimatskih promjena,

U ekonomskom smislu sadašnji ustroj morat će se mijenjati. Tijekom proteklih stoljeće i pol ekonomki sustav zasnovan na tržištu, konkurenciji i profitu uspješno je odolio izazovima socijalne jednakosti i prekomjerne potrošnje, uz velike političke sukobe i mnogobrojne žrtve u revolucijama i kontra-revolucijama u 20. stoljeću. Kapitalizam je pobijedio socijalizam, a u teorijskom smislu politička ekonomija kapitalizma nadvladala je političku ekonomiju socijalizma. No, suvremeni izazovi u suočavanju s klimatskim promjenama postavljaju pred ekonomske sustave nove i kompliciranije izazove. Ekonomsko artikuliranje sustava koji bi uspješno na tržišnim osnovama financirao skuplje proizvode i tehnologije bit će vrlo složeno. Politički prijepori, koji već neko vrijeme traju u pojedinim zemljama, poput Francuske oko većeg oporezivanja goriva ili uvođenja više ekonomije na račun socijale u mirovinski sustav, generacijski prosvjedi o klimatskim promjenama ili prijepori oko raspolaganja prirodnim izvorima u zemljama Južne Amerike, izgleda da su samo početak tog vrlo kompleksnog preuređivanja ekonomskog sustava suvremene civilizacije.

Svijet će se prije svega morati suočiti i pomiriti sa spoznajom kako tehnološka, ekonomska i društvena moć čovjeka u okviru suvremene civilizacije nipošto nije neograničena. Daljnje kompleksno suočavanje uslijedit će punim spoznavanjem čovjeka da se mora pomiriti sa svojim prirodnim okruženjem a ne vladati njime. Ove filozofske, svjetonazorske i kulturološke promjene mogu se usporediti s promjenama civilizacije koje su se odvijale tijekom europske renesanse. I naposljetku, uspješna energetska i industrijska tranzicija naše civilizacije u pravcu realizacije održivog gospodarskog rasta i razvitka vjerojatno će pokazati kako za ove temeljne izazove nema jednostavnih rješenja. Komplicirani izazovi zahtijevaju kompleksna rješenja. Rješenja poput Aleksandrovog prosijecanja „gordijskog“ čvora neće biti dovoljna…

Zaključak

Pariški sporazum o klimatskim promjenama iz 2015. godine, danas kao da je dalje od realizacije nego što je bio kad je zaključen. Izgleda da sve dok se teorija održivog razvoja ne upotpuni nekom novom političkom ekonomijom koja bi zamijenila političku ekonomiju kapitalizma i pretvorila je u političku ekonomiju održivog razvoja, do tada će i svi globalni napori za brzom energetskom tranzicijom ostati u sferi dobrih namjera, a i sve buduće konferencije UN-a o klimi manje-više dijeliti sudbinu Madridske konferencije (COP 25) iz prosinca 2019. godine.

[1] ) Pariški sporazum: EUR-Lex, Pristup zakonodavstvu europske unije; dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/?uri=CELEX:22016A1019(01) (7.12.2019.)
[2] ) IEA: Key World Energy Statistics 2019: dostupno na: http://www.iea.org/statistics/ (27.9.2019:)
[3] ) IEA: World Energy Outlook 2019, Executive Summary; dostupno na: https://iea.blob.core.windows.net/assets/1f6bf453-3317-4799-ae7b-9cc6429c81d8/English-WEO-2019-ES.pdf (16.12.2019.)
[4] ) Smith, A. (2010): The Welth of Nations; A selected edition for the contemporary reader, Adam Smith, With an Introduction by Tom Butler-Bowdon, London: Capstone Publishing Company Ltd., str. 236-240.
[5] ) Hrvatska enciklopedija; dostupno na: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=43605 (11.12.2019.)

dr. sc. Igor Dekanić: ENERGETSKO-GEOPOLITIČKE PROMJENE NA BLISKOM ISTOKU

Komentari

komentar

loading...

You may also like