dr. sc. Igor Dekanić: VELIKA ANALIZA: Energija, recesija i što poslije recesije?

Nagle oscilacije cijena energije, a osobito cijena nafte, još uvijek glavnog svjetskog energenta, imaju širi odjek sa znatnim posljedicama u suvremenom globaliziranom gospodarstvu. Skokovi cijena nazivaju se energetskim krizama, jer oni izazivaju energetske krize, bilo kroz manjkove na tržištu bilo kroz nagli porast troškova za potrebnu energiju. Smanjenja cijena nafte obično nemaju zvučne nazive ali njihove posljedice nipošto nisu manje niti bez delekosežnih gospodarskih učinaka. Štoviše, nagli padovi cijena nafte na međunarodnim tržištima primarne energije najčešće imaju znatnije, kompleksnije i trajnije gospodarske posljedice.

Cijene energije i recesija

Znatna pojeftinjenja energije kao posljedica pada cijena nafte događala su se više puta tijekom proteklih 100-njak godina, od kada su primarni izvori energije postali strateškim djelatnostima suvremenog gospodarstva. Smanjenja na polovicu ili manje od polovice ranijih razina cijena nisu česta. U proteklih pola stoljeća takvi padovi cijena dogodili su se tri puta, 1986., 2008. i ove 2020. godine. Ti su poremećaji imali različite uzroke, ali su ekonomske dinamike, osobito u odnosima gospodarski rast ili pad u relaciji prema potražnji za energijom i dinamikom energetskih tržišta, imali slične mehanizme.

Do pojeftinjenja nafte 1986. godine došlo je kao posljedica temeljnih strukturnih promjena na globalnom tržištu nafte, koje je nakon desetljeća i pol skupe energije i dominacije OPEC-a, tehnološkim razvitkom u zemljama potrošačima i uvoznicama nafte dovelo do viška energije iz drugih izvora i nafte izvan OPEC-a. Pad cijena nafte 2008. godine tekao je usporedno s izbijanjem globalne financijske krize, i njezinom pretvaranjem u recesiju 2009., da bi već iduće godine porasle i cijene i potrošnja, posebno zbog gospodarskog rasta Kine i ostalih azijskih zemalja u razvoju. Poremećaj, odnosno znatan pad cijena nafte ove godine povezuje se s epidemijom nove generacije virusa – Covid-19 te recesijom koju većina stručnjaka predviđa i javnost očekuje u cijelom svijetu.

Tijekom povijesti događale su se brojne epidemije zaraznih bolesti, osobito epidemije kuge u Europi, pa i ostalih zaraznih bolesti, koje su u europskoj povijesti dobivale nazive kuge, iako medicinsko znanje iz vremena zaraze nije bilo toliko potpuno da bi se s današnje točke gledišta sa sigurnošću moglo tvrditi da kako se doista radilo o kugi. Isto tako, tijekom povijesti, europski istraživači, trgovci i osvajači donosili su zarazne bolesti „starog svijeta“ u novootkrivene i novoosvojene zemlje, poput malih boginja, ospica i gripe u Ameriku, a te su bolesti imale fatalne posljedice za domorodačku populaciju,



U 20. stoljeću, osim epidemije španjolske gripe, koja je izbila usporedno sa završetkom Prvog svjetskog rata i odnijela više desetaka milijuna života, ali su se njezine posljedice, osobito gospodarske, u ekonomskom i društvenom smislu spojile s ratnim posljedicama, pa je u globalnoj svijesti ostalo sjećanje na rat a ne epidemiju. Sve kasnije epidemije, od tzv. azijske gripe pod konac 50-ih godina, preko AIDS-a, ebole i ostalih epidemija virusa iz skupine korona virusa, sve do ove sadašnje, nisu imale znatnijih svjetskih gospodarskih posljedica niti globalnih učinaka.

Ova sadašnja epidemija, osim što ima globalni karakter, ima i obilježja tipična za suvremene globalne pojave – masovni protok svih mogućih informacija, od medicinskih do prosudbe učinaka na svakodnevne živote, u prvom redu na gospodarstva, tako da su i posljedice kroz smanjivanje gospodarskih aktivnosti skoro trenutne. Ove činjenice svakako su pridonijele brzim refleksijama na sve burze, od robnih burzi i cijena energenata do burzi kapitala. Cijene nafte koncem ožujka 2020. pale su na trećinu razina od prosjeka prošle godine, da bi na početku drugog tjedna travnja porasle na blizu polovice prosjčnih cijena iz prošle godine.

Na burzama kapitala desetine milijardi dolara vrijednosti kapitalizacije „isparile“ su u nekoliko tjedana i logično je kako su svi analitičari nagovijestili siguran ulazak u recesiju. To su još više potencirala masovna otpuštanja zaposlenih u malim i srednjim tvrtkama kao i nagovještaj krize u turističkim djelatnostima u skoro svim europskim zemljama, do kojeg dolazi usporedno s epidemiološkim mjerama ograničavanja putovanja i kretanja.

Spomenuti pad cijena nafte, nakon masovnih obustava odnosno zabrana putovanja i kretanja, došao je kao posljedica sad već vidljivo bitno smanjene potražnje, za koju se vjeruje kako će potrajati najmanje nekoliko mjeseci. Pad cijena nafte i ostalih primarnih izvora energije, osim što se uzima kao jedan od glavnih indikatora nastupajuće recesije, sam po sebi nagovještava znatno smanjenje budućih prihoda energetskih djelatnosti.

U takvoj tržišnoj situaciji, jedino što bi moglo utjecati na podizanje cijena bilo bi trenutno, usklađeno i znatno smanjenje ponude nafte na međunarodnim energetskim tržištima, a to je u sadašnjim ekonomskim i geopolitičkim odnosima između OPEC-a i drugih velikih izvoznika nafte, poput Rusije, doista nerealno. Uz to, najveći svjetski izvoznici ugljena, poput Indonezije, Australije i Rusije, vrlo vjerojatno neće smanjiti svoju ponudu zbog interesa za očuvanjem vlastitog položaja na globalnim tržištima primarne energije.

Sve to, kao i borba tržišnih sudionika za vlastite položaje na tržištima, u sadašnjim prilikama dominantne neoliberalističke ekonomske politike, samo ubrzavaju ulazak mnogih ili većine svjetskih gospodarstava u recesiju. Prva faza odvija se u skladu s mehanizmima opisa recesije u ekonomskim udžbenicima: pad gospodarske aktivnosti koji nakon dva tromjesečja negativnog rasta rezultira recesijom. Masovna otpuštanja zaposlenih, koja su već započela, bit će uskoro popraćena porastom nelikvidnosti, nakon toga doći će do stečajeva malih, a potom srednjih i većih tvrtki. Ukoliko će zaraza uzimati sve više maha, što postaje skoro sigurno, slijedeća faza bit će poteškoće pa krize u likvidnosti država, a time put prema recesiji postaje siguran.

U energetskim djelatnostima, prva faza recesije bit će obilježena relativno jeftinom energijom, uz tendenciju daljnjih smanjivanja cijena energenata, pa je za očekivati kako ne bi trebalo biti poteškoća u opskrbi energentima. Ako će recesija potrajati, i kako će se gospodarske aktivnosti smanjivati, obustaviti će se novi projekti, istraživanja novih izvora energije, a uz relativno dobru opskrbu relativno jeftinim fosilnim energentima, energija i energetske djelatnosti će ulaziti u sivu zonu, izvan pozornosti javnosti pa potom i nositelja javnih politika.

U drugoj fazi, energetske tvrtke koje se bave eksploatacijom, transportom i distribucijom skupljih energetskih izvora ulazit će u poteškoće, a najslabije i u stečajeve. Države će podupirati transport i distribuciju strateških energenata, poput električne energije ili prirodnog plina, dok će proizvođači energije iz izvora s povećanim troškovima biti uglavnom prepušteni tržištu, tj. pritisku za smanjivanjem troškova, poteškoćama likvidnosti, a naposljetku i stečaju.

U trećoj fazi recesije, doći će do obustavljanja državnih te ostalih javnih potpora proizvodnji energije iz novih izvora i razvitku novih energetskih tehnologija, što će posljedično dovesti do agonije najslabijih tvrtki ovim redoslijedom: pritisak za smanjivanje troškova, problemi likvidnosti te stečajevi manjih i slabijih energetskih tvrtki. Konačna posljedica recesija bit će usporavanje pa zaustavljanje razvitka novih energetskih tehnologija i aktiviranja novih izvora primarne energije, jer će potražnja za energijom u recesiji biti manja.

Ekonomska politika i recesija

U proteklih nekoliko tjedana svjetski mediji, kako oni tiskani tako i internetski portali, mnogo pozornosti posvećuju gospodarskim posljedicama epidemije virusa Covid-19. Jednodušni zaključak velike većine ovih analiza jest prognoza gospodarske recesije. Autori se pritom razilaze jedino u prognozama intenziteta i trajanja recesije, jedni je uspoređuju s globalnom financijskom krizom iz 2008., a drugi čak i s velikom depresijom iz 30-ih godina 20. stoljeća.

Inače, u ekonomskoj politici, poslije Adama Smitha i uspostave engleske klasične političke ekonomije kao glavne teoretske osnove suvremene ekonomske teorije (1), prevladavala su dva teorijska pravca, koja se u praksi ekonomske politike pojavljuju u obliku ekonomsko-političkih doktrina. Prvi je pravac liberalistički koncept ekonomske politike, koji u maksimalnoj mjeri uvažava tržište, konkurenciju i profit kao temelj i regulator gospodarskih aktivnosti, uz što manju intervenciju države u ekonomiju. Drugi je pravac državni intervencionizam u ekonomskoj politici, koji zastupa tezu kako država treba djelovati na poticanju gospodarstva, osobito u razdobljima kriza i recesija.

Glavni teoretski predstavnici liberalizma su: Alfred Marshall, utemeljitelj i najistaknutiji predstavnik kembridžske škole kvantitativne ekonomske analize, na početku 20. stoljeća (2), i Milton Friedman, profesor na Sveučilištu u Chicagu i drugim sveučilištima u SAD-u, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju i jedan od glavnih ideologa ekonomskog liberalizma, potkraj 20. stoljeća (3). Kao vodeći zastupnik intervencionističkog koncepta ekonomske politike obično se uzima John Maynard Keynes, također predstavnik kembridžske škole s početka 20. stoljeća (4).

Keynes je svjetsku slavu stekao savjetovanjem američkog predsjednika Rooseweltha tijekom velike depresije 30-ih godina 20. stoljeća i temelj njegovog koncepta je da država, osobito jeftinim kreditima ali i drugim mjerama mora pomagati gospodarstvu u poticanju gospodarskog rasta, a osobito u prevladavanju recesije. Za razliku od toga, nakon energetskih kriza, recesija i relativno visoke globalne inflacije 70-ih godina 20. stoljeća, Friedman je postao vodećim teoretičarem neoliberalističke ekonomske politike, kojom su američki predsjednik Ronald Reagan i britanska premijerka Margaret Thatcher, suzbili inflacije i recesije 80-ih godina.

Na temeljima takve ekonomske politike dobiven je hladni rat 1989./1990. godine i povijesno poražen socijalizam kao ekonomsko-politički sustav. Tijekom proteklih tri desetljeća neoliberalizam je postao glavnim pravcem globalne ekonomske politike. Zbog toga, mediji su državnu intervenciju nazvali “kejnzijanskom” ekonomskom politikom, a liberalistički koncept “fridmanovskim” neoliberalizmom, što se udomaćilo i u ekonomskim analitičkim krugovima.

Tijekom širenja neočekivane epidemije do pred nekoliko mjeseci nepoznatog virusa Covid-19, vrlo brzo se većina ekonomskih analitičara složila kako će se epidemiološki motiviranim mjerama zaustavljanja komunikacija, putovanja te cirkuliranja ljudi i roba, ubrzo izazvati recesija. Zbog toga, mnoge vlade su brže-bolje počele pripremati opsežne pakete mjera za pomoć gospodarstvu i tvrtkama za odupiranje te prevladavanje očekivane recesije. U većini europskih zemalja na vlasti su političke elite s desne strane političkog spektra, koje bi po logici ekonomsko-političkog rješavanja stvari trebale primjenjivati liberalističke modele ekonomske politike, ali pred najavama recesije one su pribjegle tipično „kejnzijanskim“ modelima intervencije za potporu gospodarstava.

Hrvatska vlada također je vrlo brzo pripremila dva paketa mjera za potporu gospodarstva, jedan pod konac ožujka i drugi početkom travnja ove godine. Travanjski paket ocijenjen je vrlo dobro i od strane poduzetničkih krugova i od strane najšire javnosti.

Predsjednica Europske komisije, koja isto tako dolazi s desne strane političkog spektra, po prirodi stvari orijentiranog prema liberalnoj ili „fridmanovskoj“ ekonomskoj politici, na prve pojave krize, izazvane epidemijom i najave recesije, zazvala je “kejnzijansku” intervenciju u obliku novog Marshallovog plana za Europu. Taj plan trebao bi osigurati “mnogo milijardi investicijskih ulaganja radi izbjegavanja veće katastrofe” za pomoć gospodarstvu radi prevladavanja recesije i jačanja europskog zajedništva. (5)

Ovo zvuči vrlo aktualno i poticajno te prema najboljim načelima upravljačkog djelovanja „u pravo vrijeme na pravi način“, obznanjuje nove razvojne iskorake u sprečavanju recesije još tijekom recesije.

No, ne treba zaboravit kako je Marschallov plan iz 50-ih godina 20. stoljeća, nazvan po Alfredu Marschalu, ratnom načelniku Glavnog stožera oružanih snaga SAD-a, i državnom tajniku administracije predsjednika Eisenhoowera, imao jasne političke i ekonomske ciljeve u jeku hladnog rata. Glavna misija SAD-a bila je gospodarska obnova ratom uništene zapadne Europe te političko sprječavanje utjecaja i osvajanje vlasti u zapadno-europskim zemljama od strane komunističkih partija pod diktatom SSSR-a. Američko političko i ekonomsko vodstvo, osobito u poslijeratnoj zapadnoj Europi bilo je neupitno, kao i ekonomske podloge za potporu vodeće ekonomske i tehnološke sile svijeta.

Novi Marshallov plan za Europsku uniju u gospodarskom padu 2020. i vjerojatnoj recesiji 2021. godine, a množda i dulje, ima najmanje dva vrlo krupna izazova. Prvi izazov je kako namaknuti investicijska sredstva, kad je financijski sustav EU ionako još opterećen posljedicama gospodarske krize i tek svladane produljene recesije u zemljama južne Europe. Naime, europski financijski sustav utemeljen je najvećim dijelom na privatnim bankama, koje puna tri desetljeća provode „fridmanovsku“ neoliberalističku politiku niske inflacije, deflacije, štednje, pritiska na zemlje koje su u krizi i daljnje redukcije ionako reduciranih javnih te socijalnih prava i izdataka. Kako bi takav bankarski sustav bez velikih gospodarskih i političkih potresa kreirao mehanizam za investiranje mnogo milijardi novih ulaganja, doista je teško dokučiti. Uz to, takav bi mehanizam skoro sigurno potaknuo značajnu inflaciju.

Za Marshallov plan iz 50-ih godina sredstva su kreirana u tek uspostavljenom poslijeratnom međunarodnom ekonomskom i političkom poretku. U njemu su institucije za „kreiranje investicijskog novca“, Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka, bile pod apsolutnim upravnim nadzorom SAD-a, koji je na valu pobjede u Drugom svjetskom ratu i poslijeratnih osvajanja globalnih tržišta, mogao učiniti sve.

Za „novi Marshallov plan“ sredstava izvan Europe vjerojatno ipak nema u potrebnom opsegu, osobito nakon američke politike „America First“, a uz to i sam SAD je sve više pogođen epidemijom i sve izloženiji recesiji. Kreiranje izvora unutar europskog bankarskog sustava zahtijevalo bi konceptualni ekonomski zaokret „kejnzijanskog“ tipa. Takav opsežan mehanizam ulaganja ubrzo bi bankarski sustav i proračunske sustave zemalja izložio inflatornim pritiscima, a eliminiranje inflacije iz najvećeg dijela međunarodnih financija desetljećima se slavilo kao jedan od najvećih uspjeha „fridmanovske“ neoliberalne ekonomske politike.

Drugi krupni izazov bit će vjerojatan nedostatak političkog jedinstva za tako opsežnu te izrazito „kejnzijansku“ intervencionističku strategiju unutar Europske unije, koja je do jučer bila uporište neoliberalizma. Uz to, unutar EU traju rasprave o sedmogodišnjem proračunskom okviru, o kojem još do nedavno nije bilo suglasja. Bogatije zemlje sa sjevera Europe nisu sklone subvencijama za nerazvijeni dio tzv, „nove Europe”, koja se opet zalaže za njihovo povećanje i produljenje. Kako će u takvim okolnostima proći „novi Marshallov plan“ i odakle će doći sredstva za ta nova ulaganja, tek će se vidjeti.

Što i kako poslije recesije?

Povijesna iskustva govore kako su velike epidemije imale za posljedicu civilizacijske potrese i preokrete. Sve više povjesničara drži kako je nekoliko uzastopnih epidemija kuge između 2. i 4. stoljeća po Kristu, i pokrenulo seobe naroda iz srednje Azije prema Europi. Narodi s istoka Europe pod pritiskom tada su se počeli seliti na teritorij Rimskog carstva, što je dovelo do podjele Rimskog carstva na zapadni i istočni dio i naposlijetku do propasti Zapadnog rimskog carstva i velikih promjena u cijeloj Europi.

Klasičan primjer takvog dugotrajnog utjecaja katastrofalne epidemije bila je epidemija kuge ili Crna smrt u Europi u 14. stoljeću. Hoće li ova epidemija imati i približno slične dosege još se ne može znati. Međutim, brojni socijalni analitičari već su počeli debatu o tome u kojoj bi mjeri ova epidemija mogla utjecati na psihološke i društvene promjene unutar suvremene civilizacije. U tome su optimisti skloni predviđanju kako će to promijeniti svijest i psihologiju suvremenog čovjeka na bolje, dok su pesimisti sklonu predviđanju kako će posljedice na socijalnu psihologiju i civilizacijsku razinu biti nepovoljne i da će se čovjek u budućniosti ponašati još gore.

Zanimljiva je usporedba s nekim povijesnim analizama učinaka Crne smrti iz 14. stoljeća na europsku civilizaciju u stoljećima koja su uslijedila. Američka povjesničarka, Barbara W. Tuchman, u knjizi “Daleko zrcalo, zlosretno XIV. stoljeće” piše: “Oni koji su preživjeli kugu nisu postali ni gori ni bolji, nisu mogli otkriti nikakvu Božansku svrhu u patnjama što su ih podnijeli. … Umovi koji su se otvorili da dopuste takva pitanja nikad se više neće zatvoriti. Kad je narod nazreo mogućnost promjene u utvrđenom redu, na vidiku se pomolio svršetak ere pokornosti; na domaku je ležao prijelaz k pojedinačnoj svijesti. U tom smislu možda Crna smrt predstavlja nepriznati početak modernog čovjeka.” I nešto dalje dodaje: “U stvaranju klime za pesimizam, Crna smrt je bila jednaka Prvom svjetskom ratu, premda joj je trebalo pedesetak godina da se razviju psihološke posljedice.” (6)

U današnjem svijetu, poslije trijumfa neoliberalističke ekonomije, brzo prevladane recesije iz 2008./2009., osim u zemljama južne Europe, a među njima i Hrvatskoj, u kojima je ona trajala više godina, činilo se kao da ništa ne stoji na putu napretka. Međutim, u proteklih nekoliko godina počele su se javljati naznake pesimizma kroz zabrinutost onečišćenjem prirodne sredine i nepovoljnim klimatskim promjenama. Hoće li to dovesti i do globalnog pesimizma ljudskog društve, uvelike će zavisiti o predstojećoj recesiji. Eventualna globalna trajnija recesija mogla bi znatno utjecati i na samu strukturu suvremenog gospodarstva

Što se tiče energetike, mogu se predvidjeti ovi osnovni scenariji zbivanja:

1.      Ukoliko recesija potraje do godine dana, potrošnja energije će pasti, cijene energije vjerojatno će u tom razdoblju biti relativno niske, istraživanja novih izvora i novih energetskih tehnologija vjerojatno će se smanjiti za vrijeme trajanja recesije, pa možda i godinu poslije toga. Stanje u gospodarstvu i na međunarodnim tržištima energije otprilike će ponoviti situaciju iz 2008./2010. godine. Politika i ulaganja u energetsku tranziciju bi se mogla nastaviti s istim intenzitetom možda već godinu poslije prolaska recesije, osobito u Europi i ukoliko cijene energije relativno brzo ponovno porastu. Moguća su znatnija restrukturiranja energetskih sektora, uz spajanje i preuzimanje energetskih kompanija, no, vjerojatno bi se ova restrukturiranja većinom ograničila na nacionalne ili regionalne okvire sa spajanjima tvrtki u susjednim zemljama.

2.      Ako recesija potraje dulje razdoblje, moguća su znatnija kolebanja cijena energije tijkom recesije kao i odlaganje ulaganja u istraživanja novih izvora energije i razvitak novih energetskih tehnologija. Ukoliko nezaposlenost tijekom recesije poprimi znatnije opsege, slično kao u velikoj depresiji 30-ih godina 20. stoljeća, doći će do trajnijeg smanjivanja potrošnje energije uz znatnije promjene strukture potrošnje ili energetskog miksa ali uz porast korištenja jeftinijih fosilnih izvora energije. U tom slučaju moguće su i trajnije redukcije nekih djelatnosti, poput turizma i drugih koje su povezane s putovanjima i frekventnim globalnim komuniciranjem. Potrošnja energije bi se trajnije smanjila pa bi to moglo ublažiti i pritisak na onečišćenje okoliša i nepovoljne klimatske promjene. U ovom scenariju vjerojatnije je dulje odlaganje energetske tranzicije, osobito u zemljama poput Kine, Indije, SAD-a, Rusije, zemalja OPEC-a, Kanade, Australije, Indonezije, Brazila i drugih, s dovoljno domaćih izvora fosilne primarne energije. Tijekom recesije i poslije njezina završetka vjerojatna su značajna spajanja i preuzimanja energetskih tvrtki, čak internacionalna koncentracija kapitala u energetskim sektorima.

3.      Ako bi recesija potrajala kraće od jedne godine i ako bi se većina gospodarskih grana relativno brzo oporavila, korištenje i potrošnja energije moglo bi se u roku od godine, godine i pol vratiti u okvire od prije recesije. Politika energetske tranzicije relativno brzo bi se mogla obnoviti te čak intenzivirati, ukoliko bi postrecesijski oporavak bio relativno brz i cijene energije ponovno u porastu.

U ekonomsko-političkom smislu, ulazak u recesiju redovito se odvija u okvirima liberalističke ekonomske politike, dok svladavanje recesije obično ne ide bez “kejnzijanske” intervencije države. Poslije toga, čim državni intervencionizam počinje pokazivati svoje negativne strane, poput nedostatne brzine odlučivanja ili koruptivnih pojava, političke elite okreću se “fridmanovskim” neoliberalističkim konceptima i politikama tržišta, konkurencije te profitu kao glavnom gospodarskom regulatoru.

Zaključak

Znatna smanjenja cijena primarne energije zakonita su posljedica globalne recesije, jer cijene energije su funkcija očekivanja gospodarskog rasta. U slučaju gospodarske recesije, a osobito ako je ona trajnija ili globalnog karaktera, gospodarski pad obično dovodi do smanjene ponude primarne energije na tržištima, a manja ponuda i manja potražnja rezultira smanjivanjem ulaganja u nova istraživanja i razvoj postojećih energetskih resursa te posljedično i do smanjivanja ulaganja u nove energetske tehnologije. Tako recesija u energetici ima za posljedicu okretanje jeftinijim izvorima energije i odgađanje razvitka novih energetskih tehnologija.

Uzroci gospodarske recesije mogu biti različiti, od energetskih i financijskih kriza do neočekivane epidemije ranije nepoznate zarazne bolesti, kao početkom 2020. godine. Politička ekonomija recesije ima ovu osnovnu paradigmu: liberalističke ekonomske politike ubrzavaju dolazak recesije, izvlačenje iz nje odvija se kroz državnu intervenciju da bi se kasnije, usporedno s novim oporavkom, ponovno vratili liberalizmu. Figurativno govoreći, kako kriza napreduje, dirigentsku palicu ekonomske politike od Friedmanovih sljedbenika preuzimaju Keynesovi sljedbenici, da bi nakon izlaska iz recesije, “nevidljiva ruka” Adama Smitha (ili tržišta) tu palicu ponovno vratila Friedmanovim sljedbenicima.

Hoće li poslije ove, globalne epidemije virusa Covid-19 u 2020. godini te posljedično očekivane recesije također biti tako, ili će interesi dugoročno održive prirodne ravnoteže Zemlje, povezane s prijetnjama nepovoljnih klimatskih promjena i nužnom energetskom tranzicijom biti dovoljan motiv za trajnije okretanje “kejnzijanskim” ekonomskim politikama, pokazat će vrijeme. Povijesna iskustva uče kako se klatno ekonomske politike ipak uvijek vraćalo “nevidljivoj ruci” Adama Smitha…

Izvori:

(1) Smith, Adam: Hrvatska enciklopedija; dostupno na: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=56797 (5.04.2020.)

(2) Marshall, Alfred: Hrvatska enciklopedija; dostupno na: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=39107 (5.04.2020.)

(3) Friedman. Milton: Hrvatska enciklopedija; dostupno na: https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=20658 (5.04.2020.)

(4) Keynes, John Maynard: Hrvatska enciklopedija; dostupno na: https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=31329 (5.04.2020.)

(5) Ursula von der Leyen:  „Die vielen Milliarden, die heute investiert werden müssen, um eine größere Katastrophe abzuwenden, werden Generationen binden.“ („Wir brauchen einen Marshall-Plan für Europa“);  WELT AM SONNTAG,Welt – Meinnung – Kommentare; dostupno na: https://www.welt.de/debatte/kommentare/article207034031/Ursula-von-der-Leyen-Wir-brauchen-einen-Marshall-Plan-fuer-Europa.html?wtrid=onsite.onsitesearch (5.04.2020.)

(6) Barbara W. Tuchman (1984): Daleko zrcalo, zlosretno XIV. stoljeće. Zagreb, 1984. Grafički zavod Hrvatske (prijevod knjige: Tuchman, B., W. (1978): A Distant Mirror The Calamirous Century, Penguin Books), I. Dio, str. 173.

Komentari

komentar

loading...

You may also like