dr.sc. J. Polović: Američko-kinesko sučeljavanje na tlu Europe: platforma „Kina+17“ u problemu

U fokusu virtualnog, održanog sastanka (9. veljače) platforme „Kina+17“ našao se postpandemijski gospodarski oporavak zemalja srednje i istočne Europe snažno pogođenih COVID-19 krizom u kojem bi Kina trebala imati značajnu ulogu. Posljednji sastanak ove platforme koja je osnovana 2012. godine (16+1) kao vrlo ambiciozni projekt kineske vlade u okviru Inicijative „Pojas i put“ koja obuhvaća brojna infrastrukturna ulaganja s ciljem povezivanja Kine s tržištem EU, održan je u Dubrovniku 2019. godine i tada je, činjenično, imao potencijal promjene geopolitike ne samo EU-a, već i većeg dijela svijeta. Osobito kada je potpisan Memorandum s vladom Italije koji je otvorio mogućnosti kineskog investiranja u talijanske luke – Genovu, Trst i Palermo. Njihovim „zauzimanjem“ trebao je biti otvoren prolaz kineskim investitorima dalje prema središnjoj i istočnoj Europi. Stoga su bilateralni talijansko-kineski razgovori (tada je dogovoreno oko 26 značajnih infrastrukturnih projekata) izazvali veliku zabrinutost vodećih zemalja EU (Njemačke, Francuske, Nizozemske i Belgije). Naime, već 2016. godine kineska korporacija COSCO (China Ocean Shipping Company) kupila je grčku luku Pirej, a u investicijskom zamahu Kina je tih godina investirala i u belgijsku luku Bruges, te u Antwerpen i Roterdam. Obujam kineskih infrastrukturnih i korporativnih investicija unutar EU izazvao je uzbunu i iznimnu zabrinutost ne samo Europske unije, već i Sjedinjenih Država koje su pored opsjednutosti „ruskom prijetnjom“ razvile i politiku strateškog natjecanja s Kinom. Proteklih godina za mnoge je format „17+1“ bio prilično nejasan, budući kako Kina nikada nije jasno definirala njegovu svrhu, uvijek preferirajući labave koncepte suradnje, bez potpisanih ugovornih obveza. Većina projekata dogovorena je na razini Memoranduma (Pelješki most je iznimka). Nedefinirana i promjenjiva priroda platforme dovela je do brojnih nagađanja o njegovoj namjeni. Za Sjedinjene Države format „17+1“ postao je kineski alat za stvaranje sfere utjecaja u Europi uz korištenje meke i tvrde moći, a za Europsku uniju mehanizam čiji je krajnji cilj bio njena podjela.

No, preferirana optika Pekinga u međuvremenu se suočila s brojnim izazovima – 2020. je bila obilježena investicijskim zastojem uslijed COVID-19 krize te velikim trvenjem Kine sa zapadnim partnerima, stoga je geopolitička pozadina ovogodišnjeg summita svakako utjecala na promjenu prioriteta kineske politike prema jugu i istoku Europe. Naime, većina zemalja okupljenih u formatu „17+1“ (Grčka se pridružila 2019.) postale su frustrirane kineskim neispunjenim obećanjima o trgovini i ulaganjima. Mnoge su u novim geopolitičkim okolnostima postale zabrinute zbog sve većih podjela unutar EU vezanih uz odnos prema Kini i vrlo pažljivo su se odlučile postaviti između Pekinga i Washingtona u kontekstu njihovog geopolitičkog rivalstva. Naime, nakon što je nova američka administracija predsjednika Joea Bidena najavila veću koordinaciju s Europskom unijom u odgovoru na strategije Pekinga, mnoge su zemlje istočne Europe postale osjetljive na napetosti između dviju velikih sila. Osobito zemlje srednje i istočne Europe koje Rusiju vide kao prijetnju, te su ovisne o uskoj sigurnosnoj suradnji sa Sjedinjenim Državama i NATO-om.

U skladu s rastućim skepticizmom prema Kini, šest zemalja članica platforme – Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska i Slovenija, poslale su ministre umjesto predsjednika i premijera. To je za kineskog predsjednika svakako bio ozbiljan pokazatelj otklona zemalja Srednje i Istočne Europe od Kine budući da u zraku „visi“ mnoštvo neispunjenih obećanja i projekata iako je Peking osmi summit „17+1“ nastojao iskoristiti za izgradnju jačih veza s kontinentom. Naime, potpisivanje sveobuhvatnog sporazuma o ulaganju između Europske unije i Kine (CAI) potkraj prosinca 2020., Kina je shvatila kao još jedan geopolitički iskorak kojim je Washingtonu poslala poruku da su veze Pekinga s Europom čvrste i dugotrajne (bez obzira na činjenicu što dogovoreni Sporazum treba ratificirati Europski parlament).

Prema istraživanju gotovo 50 posto izvoza EU-a u Kinu stiže iz Njemačke, a zatim iz Francuske. Kineska je trgovina sa 17 zemalja srednje i istočne Europe prvi put dosegla 100 milijardi dolara 2020. godine, međutim, to kineske vlasti ne smatraju osobitim uspjehom budući da je taj cilj trebao biti ostvaren do 2015. godine. Naime, 2012. godine kada je predložen, tadašnji mehanizam „16+1“ (poslije proširen Grčkom) primljen je s jako puno entuzijazma i nade. Vjerovalo se da će Kina, kao sila u usponu, ubrizgati novac u regiju, izgraditi infrastrukturu, oživjeti propale tvornice, ulagati u ljude i lokalne projekte koji nisu mogli pronaći zapadne investitore. Entuzijazam je potaknuo utrku među zemljama Srednje i Istočne Europe, sve su željele dobiti geopolitički status kineskih „vrata u Europu“. No kako su godine prolazile obećanja su ostala na riječima, a gotovo deset godina poslije upravo ovih 17 zemalja predstavlja najveće kinesko razočaranje u Europi. Usred konkurencije koja se razvila između Sjedinjenih Država, EU, Rusije i Kine, gotovo sve su potpisale memorandume o razumijevanju sa Sjedinjenim Državama koji ciljaju kineske telekomunikacijske divove Huawei i ZTE, te ograničavaju njihov pristup 5G telekomunikacijskoj infrastrukturi u Europi. SAD se nastoje suprotstaviti kineskom rastućem globalnom utjecaju, a u tom „poslu“ zemlje istoka i juga Europe pokazale su se kao pouzdane saveznice. U kolovozu 2020.  je tadašnji američki državni tajnik, Mike Pompeo, posjetio Austriju, Češku, Poljsku i Sloveniju, te ih upozorio na jačanje ruskog i kineskog utjecaja u Europi. Istovremeno je Trumpova administracija predstavila program „Clean Network“ namijenjen suzbijanju „dugoročnih prijetnji privatnosti podataka, sigurnosti i ljudskim pravima“ od strane autoritarnih aktera poput kineske Komunističke partije. Američke obavještajne službe (podržane i europskim) upozorile su da bi dopuštanje kineskim tvrtkama da razvijaju europske 5G sustave mogao biti trojanski konj za visokotehnološko izviđanje kineskih špijunskih službi, te bi mogao Pekingu pružiti priliku da utječe na kritičnu infrastrukturu transatlantske zajednice.

Mnogi smatraju da je Kina od početka imala loš pristup jugu i istoku Europe, te da joj je nedostajala dugoročna strategija. Prije svega, Kina je ovih 17 zemalja tretirala kao monolit, ne mareći previše za njihovu raznolikost, različitost vizija i politika. Kina je također u potpunosti ignorirala tzv. “ruski faktor”, zbog čega su mnoge zemlje Srednje i Istočne Europe, bile sklone stati na stranu Sjedinjenih Država. Konačno, Kina jednostavno nije ispunila svoja ekonomska, investicijska i trgovinska obećanja, zbog kojih je mehanizam 17+1 bio privlačan za ove zemlje, ali Peking nije učinio ništa da riješi ovaj problem. Naime, iz čisto ekonomske perspektive, osobito jug i istok Europe nisu toliko atraktivni kao zapadna Europa, manje su razvijeni, a stanovništvo ima manju kupovnu moć. Regija također ima infrastrukturnih problema kao i malu gustoću naseljenosti, što ulaganja u autoceste ili brze željeznice čini manje isplativima. Drugim riječima, kineskim tvrtkama regija nije bila atraktivna. Vodeći projekti poput nuklearne elektrane Cernavoda ili željezničke pruge Budimpešta-Beograd, koji su mogli ojačati image Kine i osigurati politički utjecaj, ili su napušteni nakon dugotrajnih pregovora ili su više puta odgađani. Kineske su tvrtke također imale poteškoće u radu zbog propisa EU, posebno u području infrastrukture i javne nabave. Rumunjska je tako bila prva zemlja koja je potpisala Memorandum o razumijevanju s američkom vladom kojim je ograničila tvrtke poput Huaweija u izgradnji 5G infrastrukture. Time je istovremeno otvorila vrata drugim zemljama Srednje i Istočne Europe poput Poljske, Estonije, Latvije, Češke, Slovenije, Albanije, Litve, Grčke, Bugarske, Slovačke i Sjeverne Makedonije, koje su također potpisale takve memorandume sa Sjedinjenim Državama ili se pridružile washingtonskoj inicijativi Clean Network. Čak je i Srbija prihvatila klauzulu koja cilja Huawei, nakon čega su zemlje potpisnice kineske inicijative postale vrlo restriktivne prema kineskim tehnološkim tvrtkama.

Stoga se Kina odlučila na promjenu strategije i iskoristiti summit u veljači da potakne nove projekte – prvenstveno izvoz opreme i cjepiva kineske proizvodnje u Srednjoj i Istočnoj Europi budući da se EU suočava s nedostatkom. Peking se također obvezao tijekom sljedećih pet godina uvesti više od 170 milijardi dolara poljoprivrednih proizvoda iz regije, uz smanjivanje carina. Kineski je predsjednik Xi Jingping povukao strateški potez prema poljoprivrednom sektoru u ovim zemljama koji je očito ranjiva točka, budući da se siromašna ruralna gospodarstva u istočnoj Europi žale da ih potkopavaju visoko razvijene protekcionističke farme zapadne Europe.




Mađarska, koja održava snažne veze s Pekingom, već je postala prva zemlja Europske unije koja se prijavila za distribuciju kineskog cjepiva Sinopharm, a češki premijer Andrej Babiš najavio je prošlog tjedna da bi njegova vlada to mogla slijediti. Srbija, sjeverna Makedonija i Crna Gora također su već kupile kineska cjepiva ili su izrazile snažan interes za to. Investicijski ugovor Pekinga s Europskom unijom trebao bi pružiti veći pristup europskim tvrtkama na kineskom tržištu, iako je vidljivo kako će taj sporazum uglavnom biti od koristi njemačkim tvrtkama, posebno njemačkoj automobilskoj industriji.

Kina je sa svoje strane sve svjesnija da joj stara taktika u regiji neće pomoći u realizaciji ambicioznog projekta „ovladavanja“ Europom. Stoga je protekli summit obogaćen nizom dodatnih inicijativa Kine koje se nude zemljama Srednje i Istočne Europe, uključujući tržište za njihove poljoprivredne proizvode i svakako cjepivo. Kad se u ožujku 2020. godine proširio COVID-19, Kina je odigrala presudnu ulogu u globalnoj opskrbi kritičnom medicinskom robom, kao što su maske za lice i dezinficijensi, kao njihov glavni izvoznik. Prema podacima UN-a (2020.), 44% svjetskog izvoza medicinskih maski potječe iz Kine, dok sljedeći najveći izvoznici poput Njemačke (7%) i SAD-a (6%) igraju relativno manju ulogu. Zbog kineskih dosadašnjih iskustava u korištenju trgovine za postizanje svojih vanjskopolitičkih ciljeva, kineske donacije medicinske opreme drugim zemljama dobile su uvredljiv naziv „diplomacija maski“ koja je shvaćena kao kineska kampanja za pribavljanje političkog utjecaja kojim se želi podijeliti EU. Sličan se scenarij danas odvija pod novom čarobnom ključnom riječi – cjepivo. Mađarska je jedina država članica Europske unije koja je odlučila ne čekati da Europska agencija za lijekove odobri cjepiva, te je započela pregovore o isporuci COVID cjepiva iz Kine i Rusije. Stoga i najnovija kineska diplomacija s cjepivima nije iznenađenje. Prošlog svibnja predsjednik Xi Jinping naznačio je da će Kina koristiti cjepiva da ojača svoj položaj u svijetu. “Put svile zdravlja” zajedno je s pobjedom u utrci za proizvodnju cjepiva COVID-19, smatraju se glavnim geopolitičkim prioritetima Pekinga u 2021. godine. Cjepivo je zato postalo važna tema posljednjeg sastanka skupine „17+1“. Hoće li to biti dostatno da se gospodarski oživi kineska neformalna skupina, te istovremeno da Kina proširi svoj utjecaj ostaje za vidjeti. Naime, nakon deset godina od pokretanja ove inicijative, format „17+1“ je pao ispod očekivanja, zaključak je mnogih.





Izvori:

https://thediplomat.com/2021/02/how-chinas-171-became-a-zombie-mechanism

Xi walks a tightrope by reining in Jack Ma




Biden signals a ‘cold peace’ contest with China

https://www.rferl.org/a/chinese-summit-gets-chilly-reception-from-central-eastern-european-countries/31094507.html

 

 

 

Komentari

komentar

You may also like