Jadranka Polović
U drugom krugu predsjedničkih izbora u Turskoj održanih 28. svibnja, Recep Tayyip Erdogan koji je na čelu Turske od 2003., najprije kao premijer, a zatim, od 2014., kao predsjednik, osigurao je još jedan petogodišnji predsjednički mandat. Sa 52% glasova pobijedio je svog protukandidata – Kemala Kilicdaroglua (48%), dok je jasnu većinu (323/600) u turskom parlamentu potvrdio već 14. svibnja tijekom glasanja u prvom izbornom krugu.
Izbori slobodni i pošteni
Usprkos (pogrešnim) procjenama mnogih zapadnih analitičara koji su predviđali da će se Erdogan teško održati, njegov relativno lagan put do ponovnog izbora potaknuo je dalekosežna pitanja o izvorima njegove moći. Suočen s dugotrajnim gospodarskim nedaćama, razornim potresom, ali i ujedinjenom oporbom odlučnom da ga smijeni, Erdogan je ipak iznenađujuće uspješno zaplovio na putu do pobjede. Štoviše, odaziv glasača (84%) bio je vrlo visok, izbori su bili slobodni, čini se i pošteni (što priznaje čak i Foreign Affairs) zbog čega je Erdogan uspio ne samo zadržati svoju predsjedničku poziciju već i postati politički snažniji.
Predsjednik Recep Tayyip Erdogan Turskom vlada nešto više od dva desetljeća, a na mjesto premijera, 2003. došao je nakon teškog razdoblja turske unutarnje politike koje su obilježile razarajuće ekonomske krize, koruptivne prakse, ali i stalni sukobi s Kurdistanskom radničkom strankom (PKK) u kojima je na tisuće ljudi izgubilo život.
Erdogan je preporodio Tursku
U prvim godinama njegove vladavine, Turska je doživjela značajan gospodarski rast – Erdogan je početno „proizveo“ pravi investicijski i infrastrukturni bum koji je neviđeno modernizirao Tursku, spasio mnoge obitelji od siromaštva, ali istovremeno, odustajanjem od temeljnih postulata „oca domovine“ Kemala Ataturka, tursko društvo vratio islamu i konzervativnim vrijednostima. Odluka o ukidanju zabrane nošenja burki u školama i javnim institucijama, dodatno mu je osigurala popularnost.
Međutim, uoči svibanjskih izbora, 2023. Erdogan nije mogao računati na gospodarske uspjehe – inflacija je u studenom 2022. dosegnula 24-godišnju najvišu razinu od 85,5%, a posljedice dvaju velikih potresa koja su u veljači pogodila središnju i južnu Anatoliju rezultirale su s više od 50.000 mrtvih i ogromnim materijalnim razaranjem. Općenito uzevši, Turci su imali mnogo razloga da budu nezadovoljni svojim predsjednikom i očekivalo se da će se suprotstaviti njegovoj čvrstoj vladavini. Ali to se nije dogodilo!
Usprkos svemu, okupljanje pet desničarskih stranaka pod vodstvom ljevičarske CHP-a s ciljem svrgavanja Erdogana bio je izrazito zahtjevan plan. Naime, ovu oporbenu koaliciju, turska je javnost percipirala kao nefunkcionalnu s obzirom na sporne odnose među okupljenim zbrda-zdola strankama i političarima što su pokazali rezultati već prvog izbornog kruga. Na upravo završenim predsjedničkim i parlamentarnim izborima u Turskoj, aktualni predsjednik, Recep Tayyip Erdogan s osvojenih 52% glasova koji su mu omogućili još jedan petogodišnji mandat, konsolidirao je svoju poziciju na čelu ove 80-milijunske zemlje.
U svom prvom obraćanju javnosti, Erdogan je ponovio rečenice koje je izgovorio i poslije predsjedničkih izbora 2018. – pobjednici ovih izbora jesu narod, ali i demokracija, stoga nitko nema pravo dovoditi u pitanje njihovu legitimnost, aludirajući pri tom na ogromnu izlaznost birača ( 84%). To je „lekcija demokracije koju smo očitali cijelom svijetu“, rekao je Erdogan, podsjetivši pri tom zapadne liberalne demokracije na njihovu dugogodišnju boljku – nisku potporu vlastitih birača.
Prekretnica u turskoj vanjskoj politici
Turci su odabrali „stoljeće Turske“ i izgradnju Velike Turske. „Pobijedila je Turska, a jedini gubitnici su oni koji pišu prljave scenarije…, oni koji su posljednjih deset godina zabili mnogo noževa u leđa Turske“, zaključio je. Prozvao je redom – njemačke, francuske i britanske medije koji su „pripremali naslovnice kako bi srušili Erdogana“ kao gubitnike, a zatim obećao smanjenje inflacije i odbacio bilo kakvu pomoć MMF-a. Nesumnjivo, Erdoganova pobjeda imat će ozbiljne posljedice ne samo za tursku oporbu, istovremeno predstavlja i značajnu prekretnicu u vanjskoj politici Turske.
Protekli izbori u samoj Turskoj opisani kao „najvažniji u povijesti zemlje“ definitivno su jedni od najznačajnijih u turbulentnoj povijesti Turske. Održani su na 100-tu godišnjicu osnivanja Republike Turske koja u novo stoljeće („stoljeće Turske“) ulazi u vrlo složenim geopolitičkim okolnostima.
Naime, Erdoganova uvjerljiva pobjeda zapravo je pobjeda novog turskog pro-islamskog i konzervativnog svjetonazora nad Ataturkovom, liberalnom, sekularnom i prozapadno orijentiranom Turskom. Još na izborima 2018. godine, Erdogan je najavio odlučnost u borbi protiv „neprijatelja Turske u zemlji i inozemstvu“, što god to značilo. Pobjeda Erdogana, u kontekstu ukrajinske krize svakako predstavlja dodatni kamen smutnje u odnosima s SAD-om, NATO-om i EU-om poglavito zbog sve izraženijih geostrateških interesa ove regionalne sile na prostoru Crnog mora, Mediterana, Bliskog istoka i Afrike.
Turobno zvuče riječi turskog ministra unutarnjih poslova, Suleymana Soylua, koji je po zatvaranju birališta rekao da će „sve one koji vode politiku podrške američkim interesima u zemlji smatrati izdajicama domovine“. Prethodno je više puta optužio SAD za miješanje u izborni proces u Turskoj. Prema njegovim riječima, iza svih akcija koje se vode protiv Turske stoji osobno američki predsjednik Joseph Biden.
Složeni odnosi Turske i SAD-a
Odnosi dviju zemalja, NATO saveznica, povijesno su složeni i turbulentni, a Sjedinjene su Države višekratno koristile različite ubojite mehanizme „korigiranja“ turskih vanjskopolitičkih ambicija. Turska, kao granična zemlja Europe i Azije, i poveznica Zapada s islamskim svijetom, ključna je članica NATO-a, time i neobično važna saveznica SAD-a. Ipak, odnosi dviju zemalja posljednjih su godina na ozbiljnoj prekretnici. Kontinuirana američka potpora Kurdima (PKK/PYD//YPG) tijekom rata u Siriji, ali i nakon poraza Islamske države, nesumnjivo je zadala smrtni udarac američko – turskom savezništvu.
Odluka Turske da kupi ruski raketni obrambeni sustav S-400, 2019. rezultirala je Zakonom o zabrani isporuke zrakoplova F-35 Turskoj koji je usvojio američki Senat. Međutim, u bilateralnim odnosima Sjedinjenih Država i Turske, osobito se izručenje kontraverznog imama, islamističkog propovjednika, Fetullaha Gulena nametnulo kao politički toksično i neobično sporno pitanje. Naime, turska je vlada već u srpnju 2016. godine, samo nekoliko dana nakon propalog pokušaja vojnog prevrata (15.07.2016.), zatražila izručenje Gulena kojeg je izravno optužila za organizaciju puča u kojem je poginulo nešto više od 250 ljudi, dok ih je 2200 ranjeno.
Erdogan je iskoristio izvanredne ovlasti da provede široku akciju uklanjanja neistomišljenika, ciljajući ne samo osumnjičene pučiste, već i centriste, liberale, ljevičare, socijaliste, kurdske nacionaliste, pa čak i konzervativce koji su mu se protivili.
Erdoganova Turska ciljano je usmjerena na otklanjanje turske ovisnosti o Zapadu, zbog čega je stvaranje novih saveza ključno za održavanje ravnoteže moći i jačanje turskog utjecaja na regionalnoj razini. Budući da Turska, koja sebe vidi kao moćnu regionalnu silu, želi voditi samostalnu i suverenu vanjsku politiku, primjetna je njezina refokusacija s dugogodišnjih, tradicionalnih saveznika – Sjedinjenih Država i Europske unije na nove saveznike poput Rusije i Irana.
S druge strane, Turska je vitalno značajni američki saveznik u regiji, trenutačno ne postoji ni jedna zemlja na Bliskom istoku koja realno može nadomjestiti njezinu ulogu, stoga američka politika treba političara koji će štititi njezine interese u regiji. Tako se u Alahovim rukama našao i sam Erdogan!
Washington Post nije bez razloga predsjedničke izbore u Turskoj nazvao “najvažnijim izborima na svijetu u 2023.”. U kontekstu opadanja globalnog utjecaja SAD-a, Erdogan vješto promiče geopolitičke interese svoje zemlje koji su često u suprotnosti s interesima Sjedinjenih Država. Naime, Turska kao središnja država Euroazije posjeduje ogroman politički potencijal što zahtijeva izgradnju novog identiteta regionalne (možda i svjetske) sile, time i oblikovanje nove aktivne vanjske politike, posebno prema Kavkazu, Središnjoj Aziji, Bliskom istoku i Balkanu, područjima koja se teritorijalno poklapaju s oblastima nekadašnjeg Osmanskog carstva.
Erdogan je nizom vojnih akcija uspješno potkopao američki projekt uspostave kurdske autonomije u Siriji, što Ankara smatra prvorazrednim pitanjem nacionalne sigurnosti. U energetski bogatom istočnom Mediteranu, definirao je koncept “Mavi Vatan” (Plava domovina), kojim je iscrtao pomorske granice Turske. Potpisivanje pomorskog sporazuma s Libijom omogućilo je Ankari da učinkovito kontrolira energetske resurse u Mediteranu, ali je eskaliralo odnose sa Grčkom, također, članicom NATO-a.
Nakon što je 2019. kupila ruski protuzračni obrambeni sustav S-400, Turska je 2021. objavila kako nastavlja s daljnjim zajedničkim projektima razvoja oružja s Rusijom, uključujući proizvodnju borbenih zrakoplova i podmornica. U rujnu 2022. Turska je najavila želju za punopravnim članstvom u Šangajskoj organizaciji za suradnju u čijem su fokusu ne samo ekonomija, već i sigurnosna i obrambena pitanja. Iz perspektive NATO-a i SAD-a ovakvi potezi izazvali su veliku zabrinutost, jer takve akcije izravno utječu na percepciju pouzdanosti Turske kao saveznika. Poglavito, uskraćivanje potpore članstvu Švedske, prije toga i Finske u NATO-u potkopava sposobnost Saveza da projicira jedinstvo i snagu.
Delikatno balansiranje
Od početka ruske invazije na Ukrajinu, Turska se odlučila za delikatno balansiranje, što se početno činilo vrlo riskantnom strategijom – Ankara je načelno politički i vojno podržala Ukrajinu bez da je prekinula ekonomske veze s Rusijom.
Posredovala je u razmjeni zarobljenika između Rusije i Ukrajine i diplomatski uspješno „odradila“ sporazum o transportu ukrajinskog žita preko Crnog mora. Rusija je ipak ostala glavni izvor energenata, odgodila je Ankari plaćanje dugovanja za prirodni plin, ali i osigurala financijsku infrastrukturu za prvu nuklearnu elektranu u Turskoj. Ruski turisti u Turskoj i dalje osiguravaju velik dio prihoda, a turske tvrtke trenutno pokušavaju zamijeniti zapadne koje su se povukle iz Rusije.
Turski izvoz mikročipova, osobito poluvodiča koji se koriste u sustavima naoružanja, pogoršava odnose sa Zapadom. U svakom slučaju, Turska je kanale suradnje s Rusijom održala otvorenima. Vidljivo, Erdogan nastoji prekinuti ekonomsku ovisnost o zapadnim partnerima, stoga je Turska posljednjih mjeseci snažno potpomognuta novcem ne samo iz Rusije, već i zaljevskih zemalja – Katara, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata.
U protekloj godini turski pregovori sa Sirijom imali su za cilj osigurati dobrovoljni povratak izbjeglica i ograničiti područje djelovanja PKK-a. Erdoganova pobjeda na izborima ojačala je kapacitet Turske da unaprijedi ovaj diplomatski proces kao i ulogu zemlje u ostalim vanjskopolitičkim manevrima i pregovorima.
Ukrajinski rat mogao bi za Ankaru postati izazov
Ipak, dok Turska nastavlja podržavati Ukrajinu bez pridruživanja sankcijama koje su SAD i Europa nametnule Rusiji, održavanje bliskih odnosa s Rusijom moglo bi u narednom razdoblju (ovisno o tijeku rata) postati izazov.
Naime, ako se rat nastavi bez konačnog ishoda, Turska bi se mogla suočiti s poteškoćama zbog daljnjeg približavanje Ukrajine NATO-u budući da su ukidanjem veta na obuku i izvoz F-16 u Ukrajinu, Sjedinjene Države započele de facto integraciju zemlje u NATO savez. Turska će se ponovno naći u poziciji da ima posljednju riječ o daljnjem širenju NATO-a. Još uvijek u zraku „visi“ Švedska koja mora ozbiljno uzeti u obzir tursku zabrinutost u vezi terorizma.
Očekivati da će se odnosi Turske i NATO-a, osobito SAD-a brzo poboljšati svakako nije realno, ali Zapad je suočen s činjenicom da će u sljedećih pet godina morati surađivati s predsjednikom Erdoganom koji aktivno radi na normalizaciji odnosa sa zemljama u regiji. To Turskoj daje sasvim novu poziciju u međunarodnim odnosima koju će Zapad biti prisiljen prihvatiti i odustati od svoje anti-Erdoganove retorike koju pojača do maksimuma pred svake izbore.
Zapadni politički akteri trebali bi više naučiti da su ovi komunikacijski koncepti zapravo kontraproduktivni. Upravo zbog njih, Turska odustaje od Zapada, a svoju vanjsku politiku preusmjerava na ne-zapadne partnere. Drugim riječima, budućnost tursko-zapadnih odnosa uvelike ovisi o našoj perspektivi Turske. Ankara je suočena sa zadaćom očuvanja stečenih postignuća – od Libije do Azerbajdžana, Ukrajine do istočnog Mediterana. Stoga, NATO i EU imaju razloga da uvaže turske zahtjeve.
Turska ne želi biti periferija NATO-a
Naime, turska vanjska politika temelji se na uvjerenju da je Turska u središtu važnih povijesnih zbivanja, njena vanjskopolitička strategija prestaje biti nacionalna, te postaje regionalna. Turska ne želi biti periferija, niti nevažna zemlja unutar NATO-a – ona je središnje pozicionirani međunarodni akter smješten u središtu Rimlanda, tvoreći tako poveznicu između Mediterana i Tihog oceana.
Izvori:
Cagaptay, Soner: Erdogan’sRussianVictory, ForeignAffairs, May 29, 2023 https://www.foreignaffairs.com/russian-federation/erdogans-russian-victory
Erdoganov pobjednički govor: Kreće „Stoljeće Turske“: Al Jazeera Balkan https://www.google.com/search?q=erdoganov+govor+nakon+pobjede&sxsrf
