Jadranka Polović
Daria Dugina, dvadeset devetogodišnja kćerka Aleksandra Dugina, filozofa i vodećeg ruskog geopolitičara, čovjeka kojeg zapadni mediji opisuju kao “ideologa Kremlja” i strastvenog zagovornika rata u Ukrajini, poginula je u subotu, 20. kolovoza, u kasnim večernjim satima u razornoj eksploziji automobila bombe u predgrađu Moskve. Meta atentata vjerojatno je bio sam Aleksandar Dugin, ali je njegova kćerka, igrom sudbine, u posljednji trenutak odlučila uzeti očev automobil. Terenac Land Cruiser Prado, s Darjom za volanom, eksplodirao je na autocesti prema Moskvi, a njen je otac bio svjedok njene stravične smrti koja se dogodila pred njegovim očima budući da je vozio odmah iza nje.
Već prema prvim podacima Istražnog komiteta Rusije, bilo je razvidno da je atentat pomno planiran, i da je riječ o naručenom ubojstvu – eksplozivna je naprava bila postavljena ispod sjedišta vozača. Federalna sigurnosna služba Rusije (FSB) je ne tako davno bila angažirana u razbijanju pokušaja atentata na ruske novinare – Olgu Skabajevu i Vladimira Solovjeva, stoga nije posve jasno kako Aleksandra Dugina i njegovu obitelj, koji su povremeno primali prijeteće poruke, nisu štitile ruske sigurnosne službe.
Ukrajinska vlada odmah je zanijekala bilo kakvu umiješanost u bombaški napad u kojem je ubijena Darija Dugina. Mihail Podoljak, savjetnik predsjednika Zelenskog je izjavio da Rusija ubojstvom politički vrlo angažirane ugledne ruske politologinje i novinarke, želi eskalirati napetosti s Ukrajinom kako bi opravdala raspoređivanje većih vojnih snaga na dijelovima ukrajinskog teritorija. Ustvrdio je da bi bombaški napad mogao biti povezan sa sukobima određenih politički i ideološki suprotstavljenih interesnih skupina unutar same Rusije. Međutim, lider samoproglašene DNR, Denis Pušilin, prvi je izravno optužio Kijev koji je „uz potporu anglosaksonskih obavještajnih službi“ izveo atentat.
Ako se ukrajinski trag potvrdi „onda treba govoriti o politici državnog terorizma koju provodi kijevski režim“, napisala je Marija Zaharova, glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova, na svom Telegram kanalu. Margarita Simonjan, glavna urednica Russia Today, pozvala je na osvetničke napade na “središta odlučivanja” u Ukrajini.
Atentat koji Rusi klasificiraju kao čin državnog terorizma otvorio je još jedno žarište sukoba, budući da je Rusija već u ponedjeljak službeno okrivila Ukrajinu za napad, tvrdeći da su ga isplanirale ukrajinske “specijalne službe”, a izvela Ukrajinka, Natalija Vovk, pripadnica ukrajinskih službi sigurnosti koja je zatim zajedno sa svojom maloljetnom kćerkom pobjegla u Estoniju.
Ubojstvo Darie Dugine, kćeri najutjecajnijeg ruskog ideologa, Aleksandra Dugina, predstavlja snažan udarac za Rusiju kao i samog ruskog predsjednika, Vladimira Putina. Naime, još od uvođenja prvih sankcija koje su zahvatile ruske oligarhe, bilo sklone ili nesklone Putinovom režimu, zapadni mediji promiču spin kako ruski predsjednik neće preživjeti ukrajinski rat zbog rastućeg domaćeg protivljenja. S tim su ciljem i uvedene sankcije oligarsima koje su u međuvremenu proširene i na sve one koji posluju s Rusijom, stoga je logično da je Aleksandar Dugin kao zakleti kritičar Zapada koji je na listi sankcioniranih osoba od 2015. u zemlji (Daria Dugin od 2022.) imao veliki broj moćnih protivnika. Naime, financijske sankcije odsjekle su Rusiju od znatnog dijela međunarodnog financijskog sustava, uključujući zamrzavanje gotovo polovice od 640 milijardi dolara koji se drže izvan zemlje u deviznim rezervama. Više od 1000 multinacionalnih kompanija prekinulo je – ili barem smanjilo – poslovanje u Rusiji ili s Rusijom, a više od 600 ruskih oligarha i pripadnika ruske poslovne elite, uključujući Putina i njegovu obitelj, pojedinačno je sankcionirano.
Dok je sve one koji se otvoreno protive Putinu, Aleksandar Dugin nazvao „petom kolonom“, ovaj „unutarnji krug“ oligarha, tj. poslovne elite koja je ovisna o vezama sa Zapadom, Dugin smatra „šestom kolonom“ koja radi protiv interesa Rusije.
Duginu se često pripisuje presudan utjecaj na stavove i odluke Kremlja prema Ukrajini iako su njegove donedavne veze s ruskim predsjednikom činjenično prenaglašene. No, istina je da je Aleksandar Dugin u prvom desetljeću novog milenija snažno podržavao Vladimira Putina, osobito političke promjene do kojih je došlo zahvaljujući njegovoj politici – izlazak iz gospodarske krize koja je Rusiju pogodila 90-tih, uspješno okončanje rata u Čečeniji, oblikovanje geopolitičke vizije snažne i utjecajne Rusije u međunarodnim odnosima, te osobito Putinov obračun s oligarsima (Hodorkovskim, Berezovskim i Gusinskim).
Naime, dolaskom na vlast Vladimira Putina započinje i Duginova „tranzicija od opozicionara do centraša (vidjeti predgovor Alen Horvat, Geopolitika multipolarnog svijeta, Aleon, 2017) kada osniva Euroazijski pokret, a njegovo političko djelovanje usmjereno je na stvaranje euroazijske supersile kroz integraciju Rusije s bivšim sovjetskim republikama u novu Euroazijsku uniju. Uskoro se pozicionira kao vodeći politički analitičar, filozof i ideolog sa snažnim utjecajem na ruske oružane snage, i postaje savjetnik za strateška i geopolitička pitanja (sada bivšeg) predsjednika ruske Dume, Genadija Seleznjeva. Međutim, već 2014. uklonjen je s mjesta pročelnika Odsjeka za sociologiju međunarodnih odnosa na Moskovskom državnom sveučilištu M.V. Lomonosov zbog stavova o Ukrajini, nakon čega Dugin postaje veliki kritičar Putina i političkog sustava Rusije.
U raspravi, 2019. godine, sa Vladislavom Surkovim, ruskim biznismenom i utjecajnim političarem, tada iz kruga bliskih Putinovih suradnika, koji je u autorskom tekstu „Putinizam je oblik ruske državnosti za 21. stoljeće“ iznio teze o „suverenoj verziji demokratskog razvoja Rusije“ i „putinizmu kao ideologiji budućnosti“, Aleksandar Dugin ponudio je dijametralno suprotna futuristička predviđanja o Rusiji nakon Putina. Naime, Dugin osporava budućnost Putinove Rusije za koju kaže da je tek „kompromis između patriotizma i liberalizma u gospodarstvu, između euroazijstva i europejstva u međunarodnoj politici, između konzervatizma i progresivizma u vrijednosnim orijentacijama, između naroda i elita, između suvereniteta i globalizacije, između 90-tih i razdoblja prije i poslije“. Prema Duginu, režim opstaje gotovo dva desetljeća, međutim, njegova se stabilnost bliži kraju. Putin je kompromis, „a kada ga ne bude, kompromisa neće biti“, upravo zbog činjenice da Vladimir Putin nije institucionalizirao patriotizam, nije promijenio temelje države strukturirane 90-tih, nije rotirao elite, te je zanemario, zapravo u potpunosti ignorirao socijalnu pravdu. Putin nije stvorio prijenosni politički model vlasti, samo je djelomično ispravio „najmonstruozniji oblik prozapadne liberalne demokracije koji je protivno narodnoj volji uspostavljen tijekom 90-tih u Rusiji“.
On se u svom članku, u velikoj mjeri obraća liberalima koji sanjaju Putinov kraj i povratak u 90-te, tzv. „šestoj koloni“. Veliki kritičar liberalizma, liberala, osobito oligarha, navodi kako je ruska elita dio globalne elite i u njenom je interesu da se smanji ruski patriotizam, da se Rusija približi Zapadu, da mu preda vlastiti suverenitet i „pljune na legitimitet naroda, kao i na ljude“, zaključuje Aleksandar Dugin.
Iako je Dugin podržao “specijalnu vojnu operaciju” u Ukrajini, česte su bile uvrede na račun Putinovog kruga savjetnika. U svojim posljednjim objavama na Telegramu i blogu od 20. kolovoza, neposredno prije smrti svoje kćeri, Dugin navodi da je trenutni “status quo” nemoguće zadržati, smatra da Putinova vlada može trajati „najduže šest mjeseci“ nakon čega će Rusija proći kroz „apokaliptičnu transformaciju“. Duginove izjave graniče s pozivom na smjenu režima, a u postu objavljenom na blogu istoga dana najavljuje povratak carske Rusije „potpunu obnovu naše mesijanske buduće sudbine…“ Postavljajući maksimalističke ciljeve ovladavanja cijelom Ukrajinom, te stvaranja Istočnoslavenske unije koja bi ujedinila Rusiju, Ukrajinu i Bjelorusiju, kontraverzni ruski ideolog, filozof i intelektualac zbog svojih je ideja postao idealna meta bombaškog napada u kojem je stradala njegova kćer.
Naime, njegova euroazijska doktrina i vizija multipolarnog modela međunarodnih odnosa implicira sasvim novu geopolitičku orijentaciju Rusije koja je napokon postala temelj Putinove strategije prema postsovjetskom prostoru. Iako se ukrajinski sukob u zapadnom diskursu često naziva “Putinovim ratom”, treba naglasiti da su naznake nezadovoljstva Kremlja proširenjem NATO-a bile vidljive još 1990-ih tijekom mandata Borisa Jelcina. Ali se tek Putinovim dolaskom na vlast počela realizirati vizija Rusije kao utjecajne svjetske sile u međunarodnim odnosima. Obnovljena euroazijska geopolitička škola pod vodstvom Aleksandra Dugina afirmirala je euroazijstvo kao novi geopolitički pristup koji suvremenoj Rusiji osigurava teorijski temelj za reintegraciju postsovjetskog prostora.
Prema Putinu „raspad SSSR-a najveća je geopolitička katastrofa 20. stoljeća“, stoga je ispravljanje te katastrofe danas u središtu nove geopolitike Rusije. Euroazijstvo u tom smislu služi kao moćni ideološki i geopolitički alat, ali i kao sredstvo ekonomske integracije tog prostora. Stoga se Dugin smatra jednim od glavnih arhitekata invazije Rusije na Ukrajinu, a njegov je narativ jako uočljiv u Putinovim istupima od početka invazije na Ukrajinu.
Za Zapad je Aleksandar Dugin ne samo Putinov „mozak“, „guru“ ili „Rasputin“, već siva eminencija njegove vanjske politike koji svoj utjecaj širi putem stalnih televizijskih pojavljivanja i podcasta, web stranica, te svojih veza s političkim pokretima poput Euroazijske unije mladih. Njegov plodni teorijski opus – niz objavljenih knjiga i članaka pronalazi brojnu publiku u Rusiji, a sve više tijekom posljednjeg desetljeća i na Zapadu s obzirom na snažne veze Dugina sa zapadnoeuropskim populistima – Slobodarskom strankom Austrije, talijanskom Ligom, Mateo Salvinijem, Marine Le Pen, te Trampovim „ideologom“ Steveom Bannonom.
Naime, Duginova „četvrta politička teorija“ zagovara konzervativne društvene vrijednosti potpuno suprotne liberalnoj ideologiji Zapada, a u vanjskopolitičkim odnosima koncept multipolarnog svijeta u kojem nema mjesta za nadnacionalnu globalnu hegemoniju Sjedinjenih Država. Odvojen diplomatski i gospodarski od Zapada, Putin upravo nastoji ojačati euroazijski dijalog s Kinom, Turskom i Iranom, te drugim ne-zapadnim silama u usponu.
Duginove ideje svojevrsna su sinteza više filozofskih i religijskih izvora. Objedinjujući radikalno antimoderni i antiprosvjetiteljski tradicionalizam okultnog pisca i vodećeg ideologa talijanske radikalne desnice, Juliusa Evole, ideje Carla Schmitta i Martina Heideggera, suvremenog francuskog filozofa Alaina de Benoists. starijih ruskih filozofa predvođenih Levom Gumilevom (na kojeg se Putin izravno poziva u govorima), te mistične osjećaje romanopisca Fjodora Dostojevskog, Aleksandar Dugin svoju teoriju i metafizičke ideje povezuje s dvije konkretne političke postavke. Prvo, u skladu s ranijim “euroazijskim” idejama, Dugin tvrdi kako Rusija ima imperijalni poziv “temeljen na svom kontinentalnom identitetu i potrebi za interakcijom i kontrolom stepskog svijeta”. Drugo, smatra da oblik vjerski podržane autokracije predstavlja prirodni oblik ruskog političkog sustava. To ga čini posve stranim zapadnim političkim i filozofskim promišljanjima koja se temelje na kulturnom, ekonomskom i političkom liberalizmu.
Aleksandar Dugin je vrlo aktivno djelovao u odcijepljenim regijama – Abhaziji i Južnoj Osetiji u ratu u Gruziji, 2008., te 2014. u Ukrajini, gdje američki obavještajci navode da je regrutirao pojedince s vojnim i borbenim iskustvom da se bore u ime samoproglašene Narodne Republike Donjeck. Kad su ga 2008. upitali o razvoju prijateljskih odnosa između SAD-a i bivših sovjetskih republika, Dugin je izjavio kako bi Rusija takve odnose trebala smatrati “objavom psihološkog, geopolitičkog, gospodarskog, potpuno otvorenog rata”. U drugom intervjuu iste godine, Dugin je upozorio da će ruski odgovor na ukrajinsko pridruživanje NATO-u ili EU, “biti podrška pobuni u istočnim dijelovima i na Krimu, te da se ne može isključiti ulazak oružanih snaga tamo …” Ne čudi, stoga, što je Dugin oduševljeno pozdravio invaziju Ukrajine u veljači ove godine. Za njega je ova invazija obećanje konačnog “oslobođenja” Ukrajine od zapadnog utjecaja, a time i “potpune promjene arhitekture cjelokupnog globalnog svjetskog poretka”.
Dakle, iako je Dugina lako “okriviti” za Putinov rat, čitanje njegovog opusa svakako može pomoći u boljem razumijevanju rastućeg antiliberalnog, antiameričkog, a prije svega antiglobalističkog i antikozmopolitskog konsenzusa koji se učvršćuje širom Rusiji, ali i Euroazije. U tom smislu društvene vrijednosti Kine, Turske ili Irana dijametralno su suprotne zapadnim liberalnim, stoga kolektivni Zapad više nema nikakve mogućnosti proširiti vlastitu liberalnu ideologiju individualnih prava i sloboda, te tržišnih vrijednosti.
Nakon ubojstva Darije Dugine, sasvim je razvidno da Moskva više nije u ratu tek s Ukrajinom, stoga bi atentat mogao ubrzati ruske planove u smislu radikalne revizije njihove dugoročne strategije. Ni druga strana neće mirovati, za diplomaciju ne postoji prostor. Dobrodošli u krvavu europsku jesen!
