Nakon više od godinu dana od početka pandemije COVID-19, vrlo logična pitanja o podrijetlu SARS-CoV-2 virusa koji uzrokuje COVID-19 koja su do sada bila tabu tema ponovno su aktualizirana. Najnovije rasprave nesumnjivo pojačavaju geopolitičke napetosti između vodećih aktera – Sjedinjenih Država i Kine, a zapadne vlade jedinstvene su u stavu kako Peking ima politički interes kada je riječ o izvoru pandemije. Naime, još otkad je bolest COVID-19 prvi put izbila u Wuhanu, Kina se usredotočila na kontroliranje informacija o koronavirusu, međutim, gotovo podjednaku strategiju primijenila je i EU kao i većina euroatlantskih saveznika. U ovom članku namjera nam je analitički predočiti činjenice zbog kojih su neki aspekti javnozdravstvene i sigurnosne krize COVID-19 za dio javnosti vrlo kontraverzni, iako ih akademski i medijski diskurs smatra opskurnim, te ih pozicionira u prostoru tzv. „teorija zavjere“. Ipak, u situaciji kolektivne ugroze i neizvjesnosti, kao i suspendiranih načela demokracije, ova problematizirana pitanja koja imaju snažan utjecaj na stavove javnosti, svakako zahtijevaju odgovore. Dosadašnje komunikacijske strategije, koje su u potpunosti odbacile društvenu raspravu, produbile su društveni rascjep između većine zapadnih vlada i građana i povećale nepovjerenje prema znanstvenim ekspertizama i medijskim izvješćima, ali i institucijama sustava.
Odnos između ljudskih prava, individualnih sloboda i sigurnosti jedno je od ključnih pitanja suvremenih međunarodnih odnosa. U liberalnim demokracijama, ali sve više i u autoritarnim političkim sustavima građani učestalo brane svoja prava pred državom, istovremeno zahtijevajući da ih ta ista država zaštiti od mogućih sigurnosnih ugroza. Stoga su ljudska prava i nacionalna sigurnost vrlo usko povezani, a koncept sigurnosti ključan je za razumijevanje procesa sekuritizacije javnozdravstvenih politika u posthladnoratovskom razdoblju. Naime, od početka 1980-tih niz novih globalnih zdravstvenih izazova, poput pandemija HIV/AIDS-a, SARS-a, Ebole i Zika snažno su destabilizirali zemlje u razvoju. Njihovo je širenje u razvijenim zemljama olakšano procesima globalizacije, zbog čega se globalni interes za zaštitu javnog zdravlja znatno povećao. Uzastopne epidemije uzrokovane novim patogenim virusima, kao i egzistirajuća prijetnja bioterorizma koji podrazumijeva namjerno oslobađanje virusa, bakterija ili drugih mikroba koji uzrokuju bolest ili smrt kod ljudi, životinja i biljaka osnažili su nastojanja međunarodne zajednice za usvajanjem sveobuhvatnog, globalnog pristupa u borbi protiv zlouporabe biološkog oružja. koje je još 1947. godine, pored nuklearnog i kemijskog, uvršteno u popis oružja za masovno uništenje.
Ipak, suvremena se znanost učestalo oslanja na genetski inženjering gdje se na visoko sofisticiran način u laboratorijima eksperimentira s virusima i bakterijama kojima se mogu dati svojstva bioloških ratnih agensa budući da postaju znatno opasniji, zarazniji, samim time i smrtonosniji od postojećih. Naime, unatoč tome što su biološka oružja zabranjena međunarodnim konvencijama, patogeni virusi i bakterije, osobito oni visokog prioriteta, predstavljaju rizik za nacionalnu sigurnost, budući da se mogu lako širiti ili prenositi s osobe na osobu, te rezultirati visokom stopom smrtnosti. Uz naglašenu paniku i strah, te izazivanje drugih psiholoških afekata imaju potencijal izazivanja ekonomskih i socijalnih poremećaja, a njihovo nekontrolirano širenje često zahtijeva i uvođenje izvanrednih javnozdravstvenih mjera.
U posthladnoratovskom razdoblju globalna arhitektura upravljanja javnozdravstvenim krizama temelji se na vodećoj ulozi Svjetske zdravstvene organizacije, a centralizacija nadležnosti upravljanja osnažila je njen ekspertni autoritet kao i ulogu izvršnih tijela, poglavito Glavnog tajnika. Stoga, odluke i preporuke WHO-a pridonose sekuritizaciji javnozdravstvenih kriza čime se oblikuje autoritet ove međunarodne organizacije. Međutim, povjerenje međunarodne javnosti u WHO postalo je upitno već 2009., tijekom pandemije ptičje gripe i epidemije ebole u Zapadnoj Africi, 2014. godine. Iako je suzbijanje i iskorjenjivanje zaraznih bolesti primarna zadaća ove međunarodne organizacije, njezin disfunkcionalni odgovor i upravljanje navedenim zdravstvenim krizama koje se temeljilo na neograničenoj autonomiji Glavnog tajnika, doživjeli su brojne kritike. Pored preporuka koje su uzrokovale ekonomske, time i socijalne štete nizu zemalja na koje su se odnosile, u fokusu međunarodne javnosti našla se i promijenjena definicija pandemije. Naime, WHO, koja je 2003. godine pandemiju definirala kao pojavu novog virusa protiv kojeg ljudska populacija nema imunitet, što rezultira s nekoliko istodobnih epidemija širom svijeta s „ogromnim brojem zaraženih i umrlih“, odjednom je 2009. godine tu definiciju promijenila na neobičan i nelogičan način. Nakon što su 74 države izvijestile o 144 smrtna slučaja uslijed zaraze virusom H1N1, WHO je promovirala novu definiciju prema kojoj više nije bilo potrebno da određena bolest bude ekstremno rasprostranjena u brojnim zemljama, ekstremno smrtonosna ili opasna po zdravlje, dostatno je samo da je riječ o pojavi novog virusa protiv kojeg ljudska populacija nema razvijen imunitet.
Kada je dr Margaret Čen, tada na poziciji Glavnog tajnika SZO, proglasila fazu šest globalne pandemije, 2009., države članice su prema preporukama WHO-a primijenile izvanredne mjere koje su podrazumijevale i nabavku cjepiva za H1N1, vrijednu više milijardi dolara. Međutim, uskoro je postalo očito da je smrtnost od H1N1 neznatna u odnosu na smrtnost od obične sezonske gripe. Brojni skandali i optužbe za korupciju koja se moguće odvijala između Svjetske zdravstvene organizacije, farmaceutske industrije i znanstvenika, rezultirali su s tri neovisne istrage. Primjerice, Vijeće Europe navelo je ovu izmijenjenu definicije pandemijske gripe kao jasan pokazatelj nastojanja WHO da proglasi pandemiju, bez dokazivanja intenziteta bolesti uzrokovane virusom H1N1. Jednu od revizija pokrenula je i Zdravstvena komisija Europskog Parlamenta temeljem optužbi da je pandemija bila lažirana, zahtijevajući istragu o korupciji. Iako su sve revizije odbacile ove optužbe, tijela koja su ih provodila izdala su preporuke za reformu WHO-a, osobito Tajništva i jačanje kapaciteta država članica. Nažalost, 2014. kada je identificirana epidemija zapadnoafričkog EVD-a postalo je očito da su mnoge preporuke ostale bez odgovora WHO-a, nakon čega je žurno reagiralo Vijeće Sigurnosti UN-a usvajanjem Rezolucije 2177/2014 kojom je pandemija ebole proglašena „prijetnjom međunarodnom miru i sigurnosti“.
Ovom rezolucijom, problematika pandemija infektivnih bolesti izašla je iz okvira isključivo humanitarnih pitanja, one se počinju promatrati kroz prizmu visoko rangiranih sigurnosnih izazova koji zahtijevaju, ponekad, i vojne odgovore. Prema ovom konceptu koji širi odgovornost za zaštitu zdravlja, a kojeg su počeli zastupati brojni znanstvenici, u slučaju globalnih epidemija, ako i kada najugroženije zemlje nisu u stanju odgovoriti na odgovarajući način i zaštititi pravo na zdravlje svojih građana, VS bi bio jedino tijelo unutar sustava UN-a zaduženo za usvajanje mjera za zaštitu javnog zdravlja koje bi mogle uključiti i vojne odgovore. U skladu s tim je VS UN, 2014. godine, tijekom epidemije ebole, izglasalo Rezoluciju 2177/2014, prema kojoj je glavni tajnik Ban Ki-Moon dobio odobrenje da pokrene prvu UN-ovu javno zdravstvenu misiju – Misiju UN-a za hitno reagiranje na ebolu (UNMEER).
Vratimo se na pandemiju COVID-19! Dok Europska unija kao i nacionalne vlade zemalja članica, ulažu znatne napore u suzbijanje sve većeg broja intrigantnih informacija o porijeklu i načinu širenja SARS-CoV-2 virusa koje su u pravilu označene kao fake news, istovremeno je Vijeće sigurnosti UN-a, paralizirano upravo „teorijama zavjere“ ili pravim informacijskim ratom koji unutar ove moćne organizacije vode Sjedinjene Države i Kina. Naime, usprkos razmjerima zdravstvene krize koja je postupno tranzitirala prema gospodarskoj krizi stoljeća i postala nepredvidljiv sigurnosni izazov, VS UN-a, je od izbijanja krize razjedinjeno nizom proceduralnih i političkih sporova što je blokiralo i Svjetsku zdravstvenu organizaciju koju je bivši američki predsjednik Trump, optužio da je „sinocentrična“.
Ipak, suprotstavljeni stavovi SAD-a i Kine o odgovoru WHO-a na pandemiju, potakli su nepovjerenje prema UN-ovoj specijaliziranoj agenciji koja je 11. ožujka 2020. proglasila globalnu pandemiju COVID-19. Niz sveobuhvatnih epidemioloških, time i političkih mjera primijenjenih na nacionalnoj, regionalnoj i globalnoj razini prema preporukama WHO koje predstavljaju strateški odgovor na pandemiju COVID-19, bolest relativno skromne smrtnosti i društvene ugroze, temelje se na metodi koja nikada u povijesti borbe protiv epidemija nije bila primijenjena – potpunom lockdownu ljudi i ekonomije. Riječ je o najvećem psihološkom eksperimentu ikad provedenom unutar kojeg je gotovo tri milijardi ljudi podvrgnuto iskustvu karantene zbog čega trpe emocionalne, socijalne i financijske posljedice neuobičajene metode socijalnog inženjeringa.
„Nova normalnost“, odnosno nove društvene norme kojima se oblikuje distopijska vizija budućnosti čovječanstva, nepobitno su podređene usuglašenoj „viziji“ svjetski poznatih filantropa (Bil & Melinda Gates Fondation, Rockefeller Fundation…), privatnih tehnoloških divova (Facebook, Google, Huawei…), vodećih svjetskih farmaceutskih korporacija, kao i neformalnih međunarodnih institucija (World Economic Forum, G-20…) koji zagovaraju globalno korporativno upravljanje. Ono što postaje dvojbeno je činjenica da navedeni akteri gotovo u cijelosti usmjeravaju rad Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), ali i vodećih svjetskih istraživačkih instituta i sveučilišta, te se nameću kao ključni akteri u rješavanju javnozdravstvene krize COVID-19., mimo međunarodnih organizacija i nacionalnih vlada.
Zbog dubokih podjela i teških optužbi između pet stalnih članica VS UN-a, te Sjedinjenih Država i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), rasprave o podrijetlu SARS-CoV-2 virusa koji uzrokuje COVID-19 ubrzo su prerasle u prvorazredno političko pitanje koje je u javnosti, zahvaljujući načinu izvještavanja mainstream medija, zadobilo neopravdan i neutemeljen status „teorija zavjera“. Podrijetlo virusa je gotovo od samih početaka pandemije predmet sporenja unutar znanstvene zajednice koja je tijekom prvih mjeseci ponudila mnoštvo, često oprečnih i vrlo kontradiktornih informacija, čime je potakla nepovjerenje javnosti u znanstvena (time i politička) tumačenja podrijetla virusa.
Bivši američki predsjednik, Donald Trump, „autor“ je jedne od prvih i najraširenijih teorija o „Wuhanskom virusu“ koja je snažno utjecala na pogoršanje već loših odnosa Sjedinjenih Država i Kine, te općenito na jačanje geopolitičkih napetosti u međunarodnim odnosima. Naime, Trump je, pozivajući se na obavještajne informacije za koje je naveo da ih nema dopuštenje iznijeti u javnost, prvi povezao SARS-CoV-2 virus s laboratorijem u Wuhanu i javno optužio Kinu za prikrivanje i manipulaciju informacijama u vezi COVID-19. U Washingtonu mnogi smatraju kinesku vladu vrlo odgovornom zbog prvotne neaktivnosti, uključujući neuspjeh da brzo zatvori Wuhan, grad u kojem je epidemija počela, te kasnijeg zataškavanja bolesti.
Pokušaj Kine da uz pomoć WHO-a predstavi svoj model suočavanja s pandemijom iznimno uspješnim i da postojeću situaciju iskoristi kao priliku za širenje svog geopolitičkog utjecaja u svijetu samo su povećali razinu suparništva i neprijateljstva između dviju sila. Naime, iako ne postoje znanstveni dokazi da je novi koronavirus proizvod bioinžinjeringa, njegovo podrijetlo nije sasvim jasno. Ovim su se dva kineska laboratorija koji proučavaju koronaviruse šišmiša – Institut za virusologiju Wuhan (WIV) kao postrojenje razine 4 biološke sigurnosti, te Centar za kontrolu bolesti razine 2, u Wuhanu našli u središtu međunarodne pozornosti. Ubrzo je javnost raspolagala intrigantnom činjenicom da je WIV za koji postoji sumnja da je mogući izvor koronavirusa koji uzrokuje COVID-19, financiran od strane više zapadnih izvora, između ostalog i od američkog Nacionalnog zdravstvenog instituta (NIH). Američko financiranje WIV-a odvijalo se u dvije faze: prva od 2014. do 2019. kroz projekt vrijedan 3,7 milijuna dolara za prikupljanje i proučavanje koronavirusa šišmiša koji je vodila kineska znanstvenica dr. Zhengli Shi („žena šišmiš“). Druga faza je počela već 2019. s proračunom od novih 3,7 milijuna dolara, međutim istraživanje se moguće usmjerilo na metodu „gain of function“, odnosno dodavanje funkcija postojećem virusu s ciljem stvaranja virusa s novim svojstvima koja ga čine patogenijim i prjemčivijim na ljude. Ta činjenica rezultirala je zabrinutošću javnosti i sumnjama da bi COVID-19 mogao biti umjetno kreiran ovim istraživanjem. Povezanost Wuhanskog instituta s NIH-om tako je postala uznemirujuća vijest, budući da se probudila sumnja da američka vlada može biti suučesnik u vrlo opasnim istraživanjima. Postavilo se pitanje – zašto bi NIH (National Institutesof Health) želio financirati WIV? Prema bivšem američkom državnom tajniku, Mikeu Pompeu, razlog je logičan i svakako razuman – podizanje sigurnosnih standarda u kineskim labaratorijima, izrada boljih sigurnosnih protokola, ali i poticanje međunarodne suradnje i komunikacije.
Sjedinjene Države su i same provodile slična istraživanja, međutim, kritičari, poput epidemiologa s Harvarda, Marc Lipsitcha, koji su tvrdili da takva istraživanja “uključuju jedinstveni rizik prema kojem bi laboratorijska nesreća mogla izazvati pandemiju i ubiti milijune ljudi”, motivirali su Obaminu administraciju da 2011. godine zaustavi sva domaća istraživanja GOF-a. Ograničenje je povučeno 2017. godine, nakon primjene novih sigurnosnih protokola. Ovakva je odluka moguće prisilila mnoge američke znanstvenike da potraže poslovnu priliku u inozemstvu. Razinu informacijskog i obavještajnog rata dviju sila – Sjedinjenih Država i Kine – potvrdilo je i uhićenje znanstvenika, kemičara i biologa, dr. Charles Libera, voditelja Odjela za kemiju i biologiju na Sveučilištu Harvard za koga se na društvenim mrežama tvrdi da je umješan u umjetno stvaranje koronavirusa, i kojeg se optužuje za suradnju s Kinom koju je skrivao od američkih vlasti. Prema ovim navodima, dr. Liber je primio više od 1,5 milijuna dolara za stvaranje istraživačkog laboratorija u kineskom gradu Wuhanu, a njegova suradnja s Kinom bila je nepoznata Sveučilištu Harvard, njegovoj matičnoj instituciji. Liber je time postao “strateški znanstvenik” na Sveučilištu Wuhan i ugovorni suradnik u Kineskom „Planu tisuće talenata“ u razdoblju od 2012. do 2017. godine. Ove informacije su opovrgnute, službeno se navodi da je znanstvenik optužen tek za skrivanje ovih informacija, odnosno sudjelovanje u ovom programu koji ima za cilj privući inozemne istraživače. Uhićenje je nesumnjivo dio američkih napora da zaustave preuzimanje ili krađu američkih znanstvenih i tehnoloških resursa.
U međuvremenu je promovirano nekoliko teorija: prva, i najkontraverznija je da su znanstvenici sa WIV sudjelovali u eksperimentima s koronavirusom šišmiša, uključivši i spajanje gena, a virus je kao posljedica laboratorijske nesreće „pobjegao“ i zarazio ljude. Druga verzija upućuje na nedostatnu biološku sigurnost, zbog čega je moguće da su znanstvenici ili laboratorijsko osoblje pri prikupljanju ili odlaganju životinjskih uzoraka, „oslobodili“ virus koji potječe iz prirode i koji je bio predmet istraživanja. U kontekstu različitih teorija o podrijetlu virusa vrlo je zanimljiv i istraživački rad koji je 31. siječnja 2020. objavila skupina indijskih znanstvenika (P. Pradhan, A. Kumar Pandey, A. Mishra i dr.) kao preprint (rad bez recenzije) u kojem se dokazuju sličnost između virusa COV-2019 i virusa HIV-a, a koji je potakao sumnje o bioinženjeringu. U radu su istraživači ustvrdili kako je šiljak protein u novom koronavirusu sadržavao četiri “insercije” koje “nisu prisutne u drugim koronavirusima”, i da “aminokiselinski ostaci u sva četiri umetka imaju identitet ili sličnost onima u HIV1 gp120 ili HIV-1 Gag”. Istraživači su pod pritiscima znanstvene zajednice uskoro povukli rad.
U odgovoru na američke optužbe, kineski su znanstvenici odbacili mogućnost „bijega“ virusa iz laboratorija, a sve navode su označili kao teorije zavjere, odnosno kao zabrinjavajući pokušaj Sjedinjenih Država da „stigmatizira“ Kinu. Visokopozicionirani kineski dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova, Zhao Lijian, u ožujku 2020. je optužio SAD da su tijekom vojnih vježbi održanih u Wuhanu (jesen 2019.) američki vojnici donijeli koronavirus odakle se globalno proširio. Lijan se pozvao na direktora američkog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti, Roberta Redfielda, koji je priznao da su mnogi Amerikanci, za koje se vjerovalo da su umrli od gripe, zapravo, prilikom obdukcije bili pozitivni na koronavirus. Sve to se dogodilo prije nego je u Wuhanu identificiran takozvani „nulti pacijent“. Kineska vlada je dodala da su SAD moguće pogrešno dijagnosticirale čak 37.000 pacijenata koji su umrli tijekom 2019. godine (dijagnoza gripa / upale pluća), te je time dovela u sumnju podrijetlo pandemije.
Kinezi su svoje teze potkrijepili i objavom u američkom medicinskom časopisu Nature Medicine u kojem je 2015. godine objavljen rad prema kojem su američki znanstvenici na različitim životinjama razvili hibridnu verziju koronavirusa čime je stvoren himerni virus koji je razvio bolest kod miševa, a koja je zatim prešla na čovjeka. Logika koja stoji iza ovakvih eksperimenata, nazvana gain-of-function (GOF) jest identificirati kombinacije mutacija koje bi životinjskom virusu omogućile širenje i prijelaz na ljude. Profesor Simon Wain- Hobson, s Instituta Pasteur Paris, navodi da je riječ o „malom koraku za znanost, ali divovskom riziku za čovječanstvo“, nazivajući ove viruse potencijalnom biološkom bombom“. Francuski znanstvenik, Luc Montagneir, dobitnik Nobelove nagrade za medicinu, 2008. godine, iznio je vrlo zabrinjavajući stav kojim je upozorio međunarodnu javnost na mogućnost da je COVID – 19 stvoren u laboratoriju, na način da su virusu korone pridodate i čestice HIV/AIDS-a. „Koronavirus je djelo molekularnih biologa, a u koju svrhu je to napravljeno nije mi jasno“, zaključio je znanstvenik.
Prema znanstvenom istraživanju koji su u časopisu „Quarterly Review of Biophysics“, objavili autori norveški virolog Birger Sorensen i britanski onkolog Angus Dalgleish, virus ima svojstva koja se uvelike razlikuju od drugih koronavirusa i nikad nisu otkrivena u prirodi. Ustvrdio je da Kina i Sjedinjene Države surađuju dugi niz godina na istraživanju koronavirusa kroz studije o “stjecanju funkcija” u kojima se patogenost ili prenosivost virusa može povećati kako bi ih se bolje razumjelo. Znanstvenici tvrde da su identificirali “umetnute dijelove postavljene na površini šiljaka SARS-CoV-2” koji su ključni za komunikaciju virusa s ljudskim stanicama i za ulazak u njih. Tezu je podržao i Sir Richard Dearlove, čelnik britanske tajne službe MI6 od 1999. do 2004, koji je naglasio da je Kina očito pokušala prikriti propust.
Nastavit će se!
Izvor: Jadranka Polović (2021): COVID-19 as a security challenge: Conspiracy theory or Questions thatrequire answers; Security Crises in the 21st Century and How to Managethem. Social and security aspects, Volume 1 ; CARUK, HUMS, IRMO, Belgrade 2021
