dr.sc. J. Polović: Može li hrvatska vlada proglasiti obvezno cijepljenje?

Jadranka Polović

Odluka Stožera civilne zaštite o uvođenju covid-potvrda za zaposlenike kao i ulazak u državne i javne ustanove od 15. studenog podijelila je hrvatsku javnost. Osobito zlokobno zvuči vrlo izgledna mogućnost izostavljanja testiranja od 4. siječnja 2022. godine ili uvođenje modela G2 (cijepljeni / preboljeli) čime cijepljenje postaje de facto obvezno, a necijepljeni građani izloženi neviđenoj segregaciji. Mjera je to za kojom posežu brojne europske demokratske vlade – Austrija je prva u Europi uvela radikalno zatvaranje necijepljenih, vlada razmišlja i o uvođenju opće obveze cijepljenja početkom 2022. i to u „zakonskoj formi“; Latvija oduzima pravo glasa necijepljenim parlamentarnim zastupnicima; Francuska i Italija već su oduzele pravo pristupa radnim mjestima građanima koji ne pristaju na preporuku cijepljenja. Švicarska razmišlja o uvođenju dodatnog zdravstvenog osiguranja za necijepljene, a praksa odbijanja njihovog liječenja već je u primjeni u Singapuru ili Rusiji. Danska se premijerka hvali da će „zakomplicirati svakodnevnicu onima koji nisu cijepljeni“, a na zagorčavanje života zdravim necijepljenim građanima koji su neutemeljeno postali glavni krivci za širenje Covid – 19 poziva i premijer Plenković, a u isti bubanj udaraju i regionalni lideri (Vučić / Brnabić) zbog čega su rasprave o legitimnosti takvih solucija s aspekta ljudskih prava u punom zamahu.

Odluke o uvođenju ovih rigoroznih mjera donose vlade ili parlamenti na prijedlog vlada koje suspendiraju ljudska prava zbog sigurnosne ugroze što je u kontekstu međunarodnih normi načelno legitimno. Naime, od početka 1980-tih niz novih globalnih zdravstvenih izazova, poput pandemija HIV/AIDS-a, SARS-a, Ebole i Zika snažno su destabilizirali zemlje u razvoju, i postale prijetnja i razvijenom svijetu. Infektivne se bolesti od tada smatraju globalnim sigurnosnim izazovom (vidjeti Human Development Report, UN, 1994), osobito nakon što je Vijeće sigurnosti UN-a, 2000. godine usvojilo rezoluciju 1308(2000) kojom se pandemija HIV/AIDS proglašava prijetnjom međunarodnom miru i sigurnosti (SCUN, 2000).

Koncept sekuritizacije javnog zdravlja općenito je povezan s kopenhaškom školom sigurnosnih studija, čiji vodeći teoretičari  – Ole Wæver, Barry Buzan, Jaap de Wilde pod pojmom sekuritizacije podrazumijevaju politizaciju nekog do tada nepolitičkog pitanja koje se u javnom diskursu predstavlja kao egzistencijalna prijetnja nacionalnoj ili globalnoj sigurnosti i kao takvo je prihvaćeno od strane javnosti (u slučaju COVID-19 snažno promovirano od strane medija). U skladu s tim i javnozdravstvene krize shvaćaju se kao političke i sigurnosne ugroze, time i prioritetna, odnosno sekuritizirana pitanja čije rješavanje zahtijeva legitimno korištenje izvanrednih sredstava, odnosno suspenziju zakonskih ograničenja demokracije i ljudskih prava u ime sigurnosti. Takvo promišljanje postaje temelj za donošenje niza izvanrednih mjera.

U post-hladnoratovskom razdoblju globalna arhitektura upravljanja javnozdravstvenim krizama temelji se na vodećoj ulozi Svjetske zdravstvene organizacije, a centralizacija nadležnosti upravljanja osnažila je njen ekspertni autoritet kao i ulogu izvršnih tijela, poglavito Glavnog tajnika. Stoga, odluke i preporuke WHO-a pridonose sekuritizaciji javnozdravstvenih kriza čime se oblikuje autoritet ove međunarodne organizacije koja s ciljem suzbijanja globalnih prijetnji može preporučiti primjenu izvanrednih sredstava.




Ipak, povjerenje međunarodne javnosti u WHO postalo je upitno tijekom pandemije H1N1 (2009), te epidemije Ebole u Zapadnoj Africi, 2014. godine. Iako je suzbijanje zaraznih bolesti primarna zadaća ove međunarodne organizacije, njen disfunkcionalni odgovor, te upravljanje navedenim zdravstvenim krizama koje se temeljilo na neograničenoj autonomiji Glavnog tajnika, doživjeli su brojne kritike. Pored preporuka koje su uzrokovale velike ekonomske, time i socijalne štete nizu zemalja na koje su se odnosile, u fokusu međunarodne javnosti našla se i promijenjena definicija pandemije što je neobično važno u analizi sadašnje COVID-19 krize. Naime, WHO koja je 2003. godine pandemiju definirala kao pojavu novog virusa protiv kojeg ljudska populacija nema imunitet, što rezultira s nekoliko istodobnih epidemija širom svijeta s „ogromnim brojem zaraženih i umrlih“, 2009. godine promijenila je definiciju nakon što su 74 države izvijestile o 144 smrtna slučaja uslijed zaraze virusom H1N1. Prema novoj definiciji više nije bilo potrebno da određena bolest bude ekstremno rasprostranjena u brojnim zemljama, ekstremno smrtonosna i opasna po zdravlje, dostatno je samo da je riječ o pojavi “novog virusa protiv kojeg ljudska populacija nema razvijen imunitet.” Podsjećam da je smrtnost od COVID-19 na svjetskoj razini manja od 1%, a 10 000 ljudi koje je od početka pandemije umrlo u Hrvatskoj sa ili od covida znatno je manji broj od umrlih od krvožilnih bolesti ili karcinoma (vidjeti Izvješće o umrlim osobama u Hrvatskoj u 2020. godini, HZJZ, rujan 2021)

Kada je dr Margaret Čen, tada na položaju Glavnog tajnika WHO, proglasila fazu šest globalne pandemije H1N1, 2009., države članice su prema preporukama WHO-a primijenile izvanredne mjere koje su podrazumijevale i nabavku cjepiva vrijednu više milijardi dolara. Međutim, uskoro je postalo očito kako je  smrtnost od H1N1 neznatna u odnosu na smrtnost od obične sezonske gripe. Brojni skandali i optužbe za korupciju koja se moguće odvijala između Svjetske zdravstvene organizacije, farmaceutske industrije i znanstvenika, rezultirali su s tri neovisne istrage. Primjerice, Vijeće Europe navelo je ovu izmijenjenu definiciju pandemijske gripe kao jasan pokazatelj nastojanja WHO da proglasi  pandemiju, bez dokazivanja intenziteta bolesti uzrokovane virusom. Jednu od istraga pokrenula je i Zdravstvena komisija Europskog Parlamenta temeljem optužbi da je pandemija bila lažirana, zahtijevajući istragu o korupciji. Iako su sve revizije odbacile ove optužbe, tijela koja su ih provodila izdala su preporuke za reformu WHO-a poglavito Tajništva i  jačanje kapaciteta država članica. Nažalost, 2014. kada je identificirana epidemija zapadnoafričkog EVD-a postalo je očito da su mnoge preporuke ostale bez odgovora WHO-a, nakon čega je žurno reagiralo Vijeće Sigurnosti UN-a usvajanjem Rezolucije 2177/2014 kojom je pandemija ebole proglašena „prijetnjom međunarodnom miru i sigurnosti“.





Ovom rezolucijom, problematika pandemija infektivnih bolesti izašla je iz okvira isključivo humanitarnih pitanja, one se počinju promatrati kroz prizmu visoko rangiranih sigurnosnih izazova koji zahtijevaju, ponekad, i vojne odgovore. Prema ovom konceptu koji širi odgovornost međunarodne zajednice za zaštitu zdravlja, a kojeg su počeli zastupati brojni znanstvenici, u slučaju globalnih epidemija, ako i kada najugroženije zemlje nisu u stanju odgovoriti na odgovarajući način i zaštititi pravo na zdravlje svojih građana, Vijeće sigurnosti UN bilo bi jedino tijelo zaduženo za usvajanje mjera za zaštitu javnog zdravlja koje bi mogle uključiti i vojne odgovore. U skladu s tim je Vijeće sigurnosti UN, 2014. godine, tijekom epidemije ebole, izglasalo Rezoluciju 2177/2014, prema kojoj je glavni tajnik Ban Ki-Moon dobio odobrenje za pokretanje prve UN-ove javno zdravstvene misije – UNMEER.

Bez obzira na gore navedeno, uvođenje Covid-potvrda u kontekstu sekuritizirane pandemije (?) posvuda otvara pitanja pravne utemeljenosti takvih odluka. Vidljivo je da su odluke europskih vlada sve više na rubu zakona ili su potpuno ušle u sferu bezakonja, čak ni sudske odluke više ne ometaju izvršnu vlast u (ne)zakonitom usvajanju protupandemijskih mjera što postaje iznimno opasna situacija. Francusku i Italiju već mjesecima tresu veliki društveni nemiri (sada i Švicarsku, Austriju, Belgiju, Nizozemsku…) koji se lako mogu preliti u krvave sukobe ili građanske ratove. I administracija američkog predsjednika, Joe Bidena, povukla je potez bez presedana – donijela je odluku za kojom nikada niti jedan drugi predsjednik u povijesti Sjedinjenih Američkih Država nije posegnuo! Naime, prema federalnoj izvršnoj uredbi koju je predsjednik potpisao cijepljenje (ne negativan test na COVID-19) je postalo uvjet za posao u saveznoj administraciji, a obveza je proširena i na sve tvrtke koje posluju sa saveznom vladom. Uredba se odnosi i na privatne kompanije koje imaju više od 100 zaposlenika koji sada imaju obvezu cijepljenja ili testiranja na tjednoj bazi. Prizivni sud u Teksasu ocijenio je da su podnositelji žalbe dali argumente “po kojima je moguće da postoje ozbiljni ustavni i proceduralni problemi s vladinom uredbom, zbog čega se ova odluka suspendira „u očekivanju temeljite pravne analize“. Istovremeno, obveza cijepljenja koju nameće Bidenova administracija ima bitna izuzeća koji se ne temelje na medicinskim kontraindikacijama ili vjerskim uzusima, već na osobito privilegiranom političkom statusu. Kako vidimo, uredba se odnosi samo na zaposlenike u saveznoj izvršnoj vlasti, ne na zakonodavnu i sudsku vlast, dakle na članove Zastupničkog doma i Senata kao ni na sudove. Od obveze cijepljenja protiv COVID-19 izuzeti su i ilegalni imigranti koji masovno prelaze državnu granicu. I slovenski Ustavni sud obustavio je Uredbe Vlade o načinu ispunjavanja uvjeta preboljena, cijepljenja i testiranja radi suzbijanja širenja virusne infekcije virusom SARS-CoV-2. Manipulacija statističkim podacima o broju zaraženih i umrlih (nepouzdanost PCR testova potvrdila je i WHO) više je nego očita. Stoga je sasvim očito da ova odluka ima malo veze s javnim zdravljem, a više s činjenicom da su vlade većine zemalja u obvezi sprovoditi zahtjeve moćnih farmaceutskih, Big tech i financijskih lobija.

U Hrvatskoj je odluku koja predstavlja snažan pritisak na građane u pogledu obvezujućeg cijepljenja donio Stožer civilne zaštite RH koji de facto nema takav mandat. Dodatno, prema Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti nije propisana mjera obveznog cijepljenja za bolest Covid – 19 niti je propisana mjera obveznog posjedovanja Covid-potvrde kao uvjeta za slobodu kretanja, što pokazuje da vlada pleše po rubu zakona ili je već zagazila u bezakonje. Rijetki pravnici koji povremeno izađu iz mišje rupe (iako bi uz sigurnosne stručnjake, psihologe, komunikologe….trebali zauzeti mjesta u Znanstvenom savjetu vlade) upozoravaju da bi vlada u Saboru trebala proglasiti izvanredno stanje i donijeti „pandemijski“ zakon što vlada uporno ne radi.

Zašto vlada ne proglasi obvezu cijepljenja kad već cjepivo vidi kao konačno rješenje, vrlo je smisleno pitanje koje je postavio predsjednik Matice hrvatskih sindikata, Vilim Ribič. Ovog puta neću se baviti ljudskim pravima i slobodama, tematika od iznimne važnosti u uvjetima proglašenja izvanrednog stanja, već ću upravo propitati formalne razloge za ne donošenje takve odluke.




Prvi razlog moguće se tiče samog statusa cjepiva. Naime, sva cjepiva trenutno u uporabi u RH su u eksperimentalnoj fazi, sve do 31.12.2022. Cjepiva imaju tek uvjetna odobrenja za stavljanje u promet (vidjeti HALMED /EMA), što znači da su klinička istraživanja u tijeku zbog čega trenutno nije poznat učinak cjepiva na širenje virusa SARS-CoV-2, odnosno nepoznato je mogu li cijepljene osobe prenositi i širiti virus. Europska agencija za lijekove (EMA) objavila je ažurirane sigurnosne podatke za svako od cjepiva protiv COVID-19 odobrenih za upotrebu u Europskoj uniji (EU) i Europskom gospodarskom prostoru (EEA) (https://www.precisionvaccinations.com/2021/10/06/europe-confirms-covid-19-vaccine-side-effects). Gotovo 563 milijuna doza cjepiva protiv COVID-19 dano je ljudima u EU-u i EGP-u do kraja rujna 2021.

Naime, iako su cjepiva predstavljena kao javno dobro, a njihova proizvodnja financirana novcem europskih poreznih obveznika,  farmaceutske su korporacije daleko od očiju javnosti (HVALA MEDIJIMA!!!) uspjele izvršiti „puzajući državni udar“ na vlade širom svijeta koje su bile prisiljene potpisati netransparentne ugovore, te se obvezati da ih neće pokazati javnosti.  „Zacrnjene stranice“ ovih business projekata od nacionalnog interesa  pokazali su nam euro zastupnici. Primjerice, Pfizer odlučuje koja će država, kada i u kojoj količini dobiti cjepivo, države ne odlučuju o primanju niti dijeljenju vlastitih donacija cjepiva, Pfizer nema odgovornosti pred mogućim sudskim tužbama, a ukoliko se one ipak dogode, države se obvezuju pravno braniti Pfizer od optužbi za krađu intelektualnog vlasništva. Ako države ne poštuju ove odredbe ugovora posljedice mogu biti ozbiljne, a mogući sporovi se ne vode na nacionalnim  sudovima već će ih rješavati skupina privatnih arbitara (?) u New Yorku, po zakonima države New York. U slučaju gubitka spora, Pfizer može zahtijevati od države potpisnice predaju državne imovine – bankovne račune, primjerice – aviokompanije, naftne resurse itd…

Ono što je osobito zanimljivo je da u slučaju tužbi za nuspojave, vlade podmiruju nastalu štetu (invalidnost / smrt), a ne proizvođač cjepiva. O brojnim nuspojavama cjepiva neću posebno govoriti, lako su dostupne na stranicama EMA-e, ne i na stranicama HALMED-a u potpunosti (općenito je pretpostavka da je manje od 1% prijavljenih slučajeva). One mogu biti blage, ali i vrlo teške, čak smrtonosne. U kontekstu cjepiva AstraZeneca i Janssen, to može uključivati ​​kombinaciju krvnih ugrušaka (tromboza) s trombocitopenijom. U „vrlo rijetkim slučajevima“(?) nakon cijepljenja Pfizerom ili Modernom mogu se pojaviti upalne bolesti srca: miokarditis (upala srčanog mišića) ili perikarditis (upala vanjske sluznice srca) https://www.rivm.nl/en/covid-19-vaccination/vaccines/side-effects.

To je potvrdila Europska agencija za lijekove (EMA) nakon pregleda izvješća iz zemalja unutar Europe i šire. Stoga vlada ako proglasi obvezu cijepljenja preuzima i isplatu odšteta kod slučajeva nuspojava odnosno tužbi koje bi u tom slučaju postale brojne.

Nadalje, podvrgavanje vlastitih građana eksperimentalnim cjepivima u suprotnosti je s međunarodnim pravom, kao i Nurnberg kodeksom koji definira postupak istraživanja na ljudima, a temeljem kojeg je 1964. godine usvojena Helsinška deklaracija Svjetskog medicinskog udruženja čije su etičke norme sastavni dio Konvencije o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine: Konvencije o ljudskim pravima i biomedicini (NN 13/2003) kao i niza drugih međunarodnih dokumenata. Suđenje u Nurnbergu, 1945. godine nacističkim liječnicima Trećeg Reicha za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, počinjene podvrgavanjem zatočenika logora smrti, medicinskim eksperimentima i provođenjem programa eutanazije ljudi, snažno je utjecalo na razvoj međunarodnog kaznenog prava, ali i medicinskog prava, bioetike i ljudskih prava uopće.

Dakle, dobrovoljni i informirani pristanak onih koji sudjeluju u eksperimentu je nužni preduvjet provedbi bilo kakvog testiranja. Eksperiment bi se trebao temeljiti na rezultatima pokusa na životinjama, saznanima o prirodnoj povijesti bolesti te biti proveden kako bi se nepotrebno izbjegle sve fizičke i duševne patnje i ozljede. Tijekom eksperimenta, odgovorni znanstvenik mora biti spreman prekinuti eksperiment u bilo kojoj fazi, ako ima vjerodostojan razlog za vjerovanjeda bi nastavak eksperimenta vjerojatno doveo do ozljede, invalidnosti ili smrti eksperimentalnog subjekta.

Dakle, sadašnja cjepiva još su u eksperimentalnoj fazi, njihovi mogući štetni učinci nisu dovoljno sagledani (a ima vrlo ozbiljnih), stoga se nametanje takvih cjepiva kao obveznih, može smatrati oblikom prisilnog podvrgavanja građana liječničkim ili znanstvenim pokusima, što je izričito zabranjeno u članku 23. Ustava, spomenutom Nunberg kodeksu, brojnim međunarodnim rezolucijama i zakonima. U Rezoluciji 2361(2021) Parlamentarne skupštine Vijeća Europe navodi se da su države članice dužne informirati građane o tome da cijepljenje nije obvezno te osigurati da nitko ne bude pod političkim, socijalnim ili drugim pritiskom cijepljenja ukoliko se ne želi cijepiti kao i da nitko ne bude diskriminiran zato što nije cijepljen (7.3.1. i 7.3.2. Rezolucije). Sve propagandne kampanje vlade trenutno su u suprotnosti s navedenim dokumentima.

Drugo, vladi skloni pravnici naglašavaju da se prema čl. 16.1. Ustava Republike Hrvatske „slobode i prava mogu ograničiti zakonom kako bi se zaštitile slobode i prava drugih ljudi, te pravni poredak, javni moral i zdravlje“, što je u načelu točno, međutim, „svako ograničenje sloboda ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju“ (čl.16.2.). Uz to Ustav propisuje i da se slobode i prava mogu ograničiti samo organskim zakonom koji se donosi većinom glasova svih zastupnika (čl. 83.2.), dakle u Hrvatskom Saboru. U navedenom kontekstu pitanje razmjernosti krize otvara mnoga pitanja – manipulacije statistikom zaraženih (nepouzdanost PCR potvrdila je i sama WHO, ali vlade nastavljaju s velikim brojem ciklusa…), statistikom umrlih (cijepljeni / necijepljeni / sa ili od covida / nepostojanje statistike nuspojava cjepiva).

Stoga je moguće zaključiti da s osloncem na koncept sekuritizacije javnog zdravlja, europske vlade (sada i Hrvatska) nepovratno klize prema totalitarizmu ili novom obliku političkog sustava 21. stoljeća – autoritarnoj digitalnoj diktaturi po uzoru na Kinu. U tom kontekstu biopolitika postaje sredstvo organizirane moći i totalitarnog nadzora političkih i korporativnih elita u upravljanju svim aspektima društvenog života zbog čega izazov političkog upravljanja već sada postaje jedan od najvećih s kojim se suočavamo. Nova post – COVID (totalitarna) realnost ili tehnofeudalizam (J. Varoufakis) temelji se na privatiziranom globalnom upravljanju u kojem je politička moć u potpunosti u rukama novih globalnih aktera – pojedinaca, neformalnih skupina, korporacija i međunarodnih organizacija.

Komentari

komentar

You may also like