dr.sc. J. Polović: „Post–truth“ politika: korporativna društva i manipulacija informacijama

Od početka 21. stoljeća svijet se suočio s, u najmanju ruku, tek nekoliko neobičnih događaja koje je teško zdravorazumski objasniti, ali i znanstveno analizirati – od terorističkih napada u Sjedinjenim Državama, 11. rujna 2001. godine, uspona i djelovanja Islamske države (ISIS), vala migracija koji je 2015. (i prije i poslije) pogodio Europu, niza zastrašujućih terorističkih napada koje europske sigurnosne službe nisu uspjele spriječiti (ni naslutiti?)…, do pandemije COVID-19 čije je podrijetlo, razvoj i budućnost liječenja velika nepoznanica. Sve su ovo događaji koje uzimamo „zdravo za gotovo“, pasivno prihvaćamo glupa, površna, naivna i besmislena tumačenja mainstream medija koja često vrijeđaju zdravi razum, budući da svi oni sa sobom nose snažne geopolitičke implikacije. Stoga je vrijedno zapitati se (dok još ima necenzuriranog prostora) je li riječ o „slijetanju“ tzv. crnih labudova – prema Nassimu Talemu, niza nepredvidljivih događaja s ozbiljnim posljedicama – ili je riječ o planiranom nizu planetarnih događaja koji se od početka 21. stoljeća vode pod lažnom zastavom, a koji imaju za cilj pokretanje procesa ekonomskog, socijalnog i političkog restrukturiranja međunarodnog (geo)političkog sustava u okvirima „Četvrte industrijske revolucije“.

Fenomen lažnih vijesti i neprovjerenih informacija, vrlo je ozbiljan izazov suvremenih, osobito online medija, u kojima je etički relativizam postao općeprihvaćena kategorija, a istina vrlo često izložena pritisku komercijalnih vrijednosti. Posvećenost istini zasigurno je najstariji i najcjenjeniji etički princip civilizacije, stoga je ideja istine kao pozitivne vrijednosti duboko usađena u filozofiju morala, ali i u anglosaksonsko kao i kontinentalno pravo. U Sjedinjenim Državama, svaki sudski postupak započinje pitanjem: „Zaklinjete li se da ćete govoriti istinu i samo istinu, tako vam Bog pomogao?“, dok europski zakoni o kleveti prejudiciraju da se medije ne smije kažnjavati zbog istinitog izvještavanja. Načelno, istina je suštinski značajna za demokratski proces, zbog čega su stereotipne tvrdnje – demokracija ovisi o informiranosti građana – ili – mediji potiču analitičko razmišljanje – još uvijek neodvojivi i neupitni dio obrazovnih curriculuma svih zapadnih društava. Jedan od najutjecajnijih filozofa druge polovice 20. stoljeća, Jurgen Habermas, javnu sferu promatra kao područje emancipacije i otvorenog dijaloga, prostor u kojem se javno mnijenje oblikuje temeljem razumne i široke rasprave, te koji kao takav služi za legitimaciju vlasti. Javna sfera posreduje između vlasti i društva, u idealnoj situaciji uspostavlja demokratsku kontrolu nad aktivnostima države. Međutim, upravo svjedočimo ubrzanoj „strukturalnoj preobrazbi“ javne sfere iopadanju njenog utjecaja, što se odvija usporedo s usponom masovne potrošnje i komodifikacijom kulture, procesima koje oblikuju masovni mediji. Inženjering odnosa s javnošću postao je ozbiljna prijetnja javnoj sferi – PR (Public Relations) ugrožava istinu i kriterije racionalnosti koji su nekada oblikovali javne argumente.

Edward Barnays, jedan od prvih teoretičara propagande, otac industrije odnosa s javnošću, još daleke 1928. godine, u svom djelu Propaganda piše kako je ”svjesna i inteligentna manipulacija organiziranim navikama i mišljenjima važan element demokratskog društva”. Propagandu definira kao „dosljedan, trajan napor uložen u kreiranje ili oblikovanje događaja da bi se utjecalo na odnos javnosti prema nekom poduhvatu, ideji ili grupi“. Autor, inače bliski rođak Sigmunda Freuda, smatra da oni koji manipuliraju ovim nevidljivim mehanizmom društva, koji razumiju mentalne procese i društvene obrasce ponašanja masa upravljaju našim životima, oblikuju naše navike, razmišljanja i stavove u bilo kojem segmentu, ne samo u području biznisa ili politike. Barnays ih smatra istinskim vladarima društva. Autor je razvio sustav propagande koji je postao matrica marketinške strategije svih budućih ratova, a njegov se ideološki koncept temelji na ”proizvodnji pristanka”, odnosno na „discipliniranju“ i pristajanju masa na poredak moći i moćnika.

Prema Noamu Chomskom, suvremena propaganda niče iz „divovske djelatnosti odnosa s javnošću“, a kako navodi, riječ je o doktrinarnim karakteristikama sustava moći kojima je cilj potaknuti poslušnost i pasivnost građana. Iako sam pojam asocira na Jozefa Gebelsa, Hitlerovog ministra propagande ili na Staljinovu boljševičku ideologiju, ipak propaganda nije izum autoritarnih, totalitarnih diktatura. Naime, kako navodi Chomsky, moderna je propaganda stvorena u demokraciji, u najslobodnijim zemljama svijeta – u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji. Za razliku od nacističke propagande, filozofija korporatizma kao vladajućeg društvenog poretka i uočljivo totalitarnog sustava, otvorila je prostor „postmodernističkom relativizmu u kojem vrijednosna težina istine ustupa mjesto obmani. Etički relativizam u medijima, pored istine, ustoličio je i obmanu (laž) koja uključuje zavođenje, netočne informacije, manipulativne znanstvene analize i ima vrlo duboku povijest. Korporacijski su mediji postali usmjereni na tržište i maksimiranje prihoda od oglašavanja, a sadržaj postaje tek roba koja se može kupiti ili prodati. Ugledni njemački filozof ,Zygmunt Bauman, smatra da je u razdoblju postmoderne etike u kojoj istina postaje vrlo relativna kategorija, sve više sumnji „u istinu o stvarnosti“ koja je suprotna onoj koja nam je rečena.

Jednako tako, i engleski politolog Colin Crouch govori o postdemokraciji ili entropiji demokracije u kojoj izbori postaju „igre oko brendova“, a izražavanje političke volje građana sve sličnije marketinskim kampanjama temeljenim već otvoreno na manipulacijskim tehnikama kakve se koriste pri prodaji robe. Živimo u vremenu duboke „krize istine“ ili u eri post – istine u kojoj se pojam propagande, često negativno određen, prometnuo u vrlo otmjen izraz – odnose s javnošću (Public Relations). PR u funkciji je kontrole ljudskog ponašanja, odnosno manipulacije javnošću. Svrha propagande u demokraciji je uklanjanje svake racionalne kritičke diskusije, a apsurdnost unifikacije informacija koju nam odašilju mainstream mediji vodi nas masovnom usvajanju korporatistički prihvatljivih političkih stavova. Usprkos glorifikaciji znanosti, masovni su mediji, znanost, obrazovanje, kao i religijski sustavi sasvim posvećeni oblikovanju „neznanstveno“ nastrojenih građana koji ne razmišljaju niti kritički, niti analitički, dakle, sasvim otvoreni cilj im je zaglupiti nas i učiniti potpuno poslušnim.

Totalitarno društvo budućnosti (ili naše sadašnjosti) kojim upravlja „Veliki Brat“ opisano je u Orwellovom distopijskom romanu 1984., kao i Vrlom novom svijetu Aldousa Huxleya koji oslikava moguće globalizirano društvo sretnih, zdravih i tehnološki naprednih ljudi kojim upravlja svjetska vlada. „Pranje mozga“, pod utjecajem propagande koja glorificira konzumerizam i promiskuitetno seksualno ponašanje, te farmaceutsku kontrolu emocija, izloženo u Haxleyevom romanu, preslik je fiktivne stvarnosti suvremenih društava koja se oblikuje pod utjecajem „sveprisutne apsurdnosti medijskih informacija“.




Pojam fake news (lažne vijesti), danas, u svakodnevnoj uporabi politike i medija, postao je popularan zahvaljujući bivšem američkom predsjedniku, Donaldu Trumpu, koji je u svojim twittovima nastojao diskreditirati medijsko izvještavanje američkih mainstream medija nepodudarno s njegovim stavovima. Uslijedio je i odgovor medija, pa je tako Washington Post uveo praksu kontekstualiziranja Trumpovih twittova, a istinitost predsjednikovih tvrdnji već duže se mogla provjeriti u preglednicima Crome i Fireboxa. Tijekom parlamentarnih izbora 2017. godine koji su održani u zemljama članicama Europske unije, uporaba termina proširila se neobično brzo. Nesumnjivo, fenomen lažnih vijesti i neprovjerenih informacija, vrlo je ozbiljan izazov suvremenih medija u kojima etički imperativ više ne postoji, u kojima je vrlo tanka linija između istine i laži. Moralni relativizam obilno prisutan u medijima, postao je općeprihvaćena kategorija u medijskom izvještavanju, a istina vrlo često izložena ”pritisku komercijalnih vrijednosti”. Alvin Day smatra da bi mediji trebali podijeliti moralnu odgovornost za srozavanje demokracije. Kada mediji nisu odani demokratskom mandatu, niti žele da opslužuju politički i demokratski sustav koji im je omogućio da postoje, oni postaju politički disfunkcionalni i ugrožavajući za proces demokracije.

Snažan rast dezinformacija na društvenim medijima, a s ciljem ostvarenja političkih ciljeva, upućuje na usku povezanost lažnih vijesti s propagandom.  Dok su lažne vijesti „fabricirane informacije bez provjerenih činjenica, izvora i citata“,  propaganda se definira kao „selektivno korištenje argumenata i informacija s ciljem proizvodnje političkog učinka i potkopavanja političkih ideala. Dezinformacije, također, predstavljaju politički motivirane poruke, ciljano dizajnirane da stvore javno nepovjerenje, apatiju i paranoju, te mobiliziraju javnost za društvenu i političku promjenu. Naime, kad društvena ili politička poruka koja proizlazi iz „vijesti“ počinje ciljano i manipulativno mijenjati društvenu realnost, mediji napuštaju svoju tradicionalnu ulogu, te počinju djelovati na područje propagande.





Nakon 2016., politički se establishment Sjedinjenih Država, kao i Europske unije, po prvi put suočio s činjenicom da komunikacijska revolucija ubrzava širenje laži i dezinformacija, ali i da dominantni liberalni sustav promoviranih društvenih vrijednosti, nekritički podržan od strane mainstream medija, zapravo, gubi podršku. Izbor američkog predsjednika, Donalda Trumpa, te Brexit, bili su prijelomni događaji koji su u prvi plan istakli opasnosti od post-truth ere kao temeljnog izazova etičkog novinarstva, ali i vladajuće politike. Eskalirajući pad povjerenja u institucije sustava prisutan diljem Europe, uspon populističkih stranaka, elastičnost populističke propagande, protuimigracijska retorika, sve upitnija podrška identitetskim politikama, suočili su političke elite u oksidentalnim demokracijama s mogućnošću radikalne promjene, odnosno političkog preokreta. Nakon što se pokazalo da Fukuyamina teza o „kraju povijesti“ ili uspostavljenom konsenzusu o liberalnoj demokraciji kao konačnom obliku ljudske vladavine više ne „drži vodu“, zapadni se establishment odjednom zapitao zbog čega opada utjecaj Zapada, zbog čega liberalne vrijednosti više nisu beskompromisno prigrljene od strane javnosti. „Mi smo u informativnom ratu, Sjedinjene Države gube taj rat“, zaključila je Hillary Clinton, bivša američka državna tajnica već 2011. godine, što se pokazalo sudbonosnim po njenu kandidaturu na američkim predsjedničkim izborima 2016. godine. Informativni rat presudio je i Donaldu Trumpu 2020. godine.

Budući da su društvene mreže razvile pristup alternativnim izvorima informacija, formatiranje stavova javnosti više nije bilo isključivo pod utjecajem mainstream medija. Ipak, među mnogim transformacijama koje su zahvatile američko društvo, nijedna nije izraženija od rasta gigantskih internetskih platformi. Amazon, Apple, Facebook, Google i Twitter koji su već bili moćni prije pandemije COVID-19, postali su još veći i nemjerljivo bogatiji tijekom nje, budući da se svakodnevni život počeo događati isključivo na mreži. Koliko god njihova tehnologija bila prikladna, pojava takvih dominantnih korporacija zazvonila je na uzbunu. Naime, u redu je eliminirati Trumpa, međutim, možda se uskoro na meniju Big Tech divova nađe i progresivistički orijentirani establishment, što je za očekivati budući da ovi korporativni monopoli ne posjeduju samo ekonomsku moć, već su u potpunosti preuzeli kontrolu nad političkom komunikacijom. Ti giganti sada dominiraju širenjem informacija i koordinacijom političke mobilizacije što predstavlja jedinstvenu prijetnju funkcionirajućoj, sve problematičnijoj demokraciji.

Kad se vlasnici najvećih američkih tehnoloških tvrtki suoče s argumentom da su postali premoćni i da ih treba razbiti, oni imaju spreman odgovor – razbijanje Big Tech-a otvorilo bi put kineskoj dominaciji i time potkopalo američku nacionalnu sigurnost. U novoj eri konkurencije velikih sila, tvrdi se, Sjedinjene Države ne mogu si priuštiti da potkopavaju superzvijezde poput Amazona, Facebooka i Alphabeta (matične tvrtke Google). Kakve god da su ove tvrtke, ograničenja koja bi se primijenila prema njima jednostavno bi omogućila kineskim Big Tech gigantima da prevladaju, a Sjedinjene Države ne bi imale šanse pobijediti u globalnoj utrci u naoružanju koja se temelji na umjetnoj inteligenciji. Međutim, političari su sve zabrinutiji, čak i unutar Demokratske stranke. Naime, više od desetljeća Sjedinjene Države promiču slobodan i otvoren Internet kao središnje načelo svoje vanjske politike, osuđuju i sramote vlade koje ograničavaju pristup internetskim sadržajima i razvijanje alata koji pomažu pojedincima da zaobiđu cenzuru i nadzor. Sada i oni razmišljaju o tome, prvenstveno zbog činjenice da je kompletna regulacija Interneta prepuštena privatnim dionicima, te izuzeta iz regulatornih politika vlada.

Trenutna disfunkcija američkog i europskog političkog sustava povezana je s ekstremnom i brzorastućom društvenom polarizacijom, a preko ideološkog spektra političke korektnosti koji oblikuju mediji, politika identiteta postala je ogledalo preko kojeg se zrcali većina društvenih problema. Naravno, novi zapadni makartizam započeo je s Ukrajinom i ruskom aneksijom Krima, 2014. godine, poprimio je razmjere masovne histerije nakon neočekivane pobjede Donalda Trumpa, 2016, te na izborima 2020. godine kada je kampanja borbe protiv lažnih vijesti praćena politikama usmjerenim na cenzuru alternativnih medija i demontažu propisa o neutralnosti mreže. Zapadni novinari (i hrvatski) u mainstream medijskim korporacijama izloženi su snažnim političkih pritiscima kako bi prevladali „osobna uvjerenja“ i „etičke ideale“, te svojim izvještavanjem ili analitikom zapravo podržali postojeći sustav odnosa moći. Svjedočimo činjenici da službeni izvori i vladine perspektive društvene realnosti dominiraju vijestima. Američki znanstvenik W. Lance Bennet ističe kako su mediji zapravo papagaji vlade (ova je kovanica široko citirana u znanstvenoj javnosti), zbog čega profesionalni novinari usklađuju svoja stajališta i uređivačke politike prema rasponu mišljenja vlade.




U knjizi Digital Disconnect: How Capitalismis Turningthe Internet Against Democracy, američki autor Robert McChesney navodi da su još sredinom devedesetih godina kao rezultat političkog dogovora “svi aspekti javne usluge interneta zapravo privatizirani i preobraženi u slobodno tržište, naravno, uz nelagodu znanstvenika (pa i čuvenog Tima Bernersa Lea utemeljitelja Mreže) koji su internet i moderne komunikacijske tehnologije stvorili javnim novcem ( ne u garažama što je popularni mit o uspjehu Gatesa, već uz pomoć Pentagona i NSA i CIA-e). Nakon institucionalizirane privatizacije, alati i prostor za oglašavanje postali su glavna pokretačka snaga razvoja internet tehnologije. Stoga je temeljna funkcija digitalnog komunikacijskog sustava praćenje korisničkih podataka, a online oglašavanje je nezaustavljivo otvorilo prostor za globalno masovno nadgledanje građana od strane komercijalnih korporacija i obavještajnih službi. Monopolske su korporacije, usko vezane uz zapadne korporativne (strateške) interese učinkovito kolonizirale mrežno okruženje, zbog čega je sasvim izvjesno da će nova regulacija smanjiti prostor slobode, te povećati kontrolu i nadzor.  Dobrodošli u budućnost demokracije!

Komentari

komentar

You may also like