Velike korporacije predlažu da se i nakon pandemije nastavi online nastava kako bi se uštedjelo na učiteljima i drugom školskom osoblju
Sumnjivo obećanje silicijskih divova – Oracla, Amazona, Microsofta, Facebooka i Googlea, prema kojem je digitalna tehnologija jedini mogući način preživljavanja u vrijeme pandemijske krize, temelj je novog globalnog upravljanja i održivosti neosjetljivih političkih elita nacionalnih država, te međunarodnih organizacija i integracija
U Ministarstvu znanosti i obrazovanja nedavno je održana primopredaja dužnosti između dosadašnje ministrice Blaženke Divjak i novog ministra Radovana Fuchsa čiji je mandat započeo s intenzivnim pripremama za organizaciju nastave od jeseni u školama i na fakultetima. Za ministra Fuchsa prioritet je povratak svih učenika i studenata u učionice što, naravno, ovisi o epidemiološkoj situaciji koju trenutačno nitko ne može predvidjeti. Fuchsova prethodnica, Divjak, najavila je za jesen tri moguća scenarija organizacije nastave – potpuni povratak u učionice (malo vjerojatno), mješoviti oblik nastave koji znači da se dio nastave provodi u školi, a dio na daljinu (online) te mogućnost potpunog prelaska na online i televizijsku nastavu od kuće, što je opcija koju trenutačno ne želi nitko. U ovom trenutku na mrežnim stranicama relevantnih državnih institucija, ali i sindikata obrazovanja i znanosti nisu dostupne nikakve analize provedbe eksperimenta online nastave koja je naprasno, zbog koronakrize, od sredine ožujka u Hrvatskoj (ali i globalno) zamijenila stoljećima prisutan tradicionalni model obrazovanja, odnosno face-to-face interakciju učenika i učitelja/nastavnika smještenih u učionicama.
Opterećenost učenika
Pitanja koja su istaknuta državnim pedagoškim standardima od vrtića do srednje škole (broj učenika u razredima, mjerila za opterećenost učenika satima nastavnoga plana i programa, broj učitelja, mjerila za prostor i opremu, financijski uvjeti rada…) ili standardi za vrednovanje kvalitete rada sveučilišta i njihovih sastavnica (fakulteta) desetljećima predstavljaju krucijalna politička pitanja. Odjednom je ova važna problematika „isparila“, a sustav obrazovanja u cijelosti se našao pred velikim promjenama, stoga se svi pitamo kakav je dugoročni učinak Covida-19 na rezultate obrazovanja? Naime, početkom rujna počinje školska godina, a nešto poslije u prvom tjednu listopada započet će i akademska. Učenici i studenti u normalnim okolnostima okupirali bi zgrade škola i fakulteta, sjeli u klupe i slušali predavanja svojih učitelja, nastavnika i profesora. Međutim, kako se uz orkestriranu medijsku kampanju, politički (manje zdravstveni) kontekst koronakrize pojačava, za očekivati je da će učenici i studenti tek nakratko boraviti u učionicama, a nakon toga, moguće, već od 1. studenog nastava će se nastaviti online. U prilog ovakvim procjenama ide i činjenica da je niz američkih sveučilišta (University of Southern California, Rutgers, Harvard, Princeton i Georgetown) već na proljeće donijelo odluku o online nastavi za zimski semestar 2020./21., neka i za cijelu akademsku godinu.
Nove okolnosti
S lockdownom škola i sveučilišta, nastavnici i profesori, kao i učenici i studenti našli su se u potpuno novim okolnostima. Međutim, upravo je sada obrazovni sektor obavijen velom tišine iako je uz turizam i ugostiteljstvo najpogođeniji, a slijedom toga podložan velikim turbulencijama, zapravo, sudbinskim promjenama. Pandemija Covida-19 u srži je nezabilježenog socijalnog inženjeringa, unutar kojeg je započet najveći, ujedno i neviđeno brz eksperiment učenja na daljinu (online) u ljudskoj povijesti. „Nova normalnost“ gurnula je učenike, studente i nastavnike u digitalno doba, bez obzira na njihov interes, vještine ili razinu obrazovanja, stoga je veliko pitanje hoće li današnji osnovnoškolci, srednjoškolci ili studenti postati izgubljena generacija čije će živote trajno odrediti globalne pandemije?
Zatvaranje škola i fakulteta jedan je od najvidljivijih, ujedno i najkontroverznijih alata globalnog lockdowna. Naime, prema UNESCO-u, ovom je neobičnom odlukom do sada pogođeno gotovo 1,6 milijardi učenika u 190 država ili 90 posto svjetske djece školskog uzrasta. Više od 100 zemalja u svijetu zatvorilo je svoja sveučilišta, što je utjecalo na polovicu svjetske studentske populacije.
Stari trendovi
Trendovi prema online nastavi postojali su i prije pandemije. Još od početka 2000-ih neviđen broj internetskih tečajeva, pa i ubrzanih online diploma, postali su dio uobičajene ponude mnogih vrhunskih sveučilišta. U nastavnom procesu najvažnija je komunikacija između predavača i studenata, međutim, u skladu s promjenama koje u obrazovanje unosi korištenje suvremenih tehnologija, fokus je postupno pomaknut s nastavnika, kao središnje figure u nastavnom procesu, na učenika / studenta. Profesor tako, u neoliberalnoj, globaliziranoj ekonomiji postaje tek jedan od „materijalnih“ resursa potrebnih za uspješno usvajanje nastavnog gradiva, a kao prednost online nastave ističe smanjeni vremenski, prostorni i uopće financijski troškovi koji bi nastali u slučaju da se profesor i studenti moraju sastati u učionici, odnosno u procesu tradicionalne nastave face-to-face.
Digitalizacija nastavnog procesa postupno transformira i rad, a time mnoge profesije bivaju redefinirane ili čak prestaju postojati. Napokon, digitalizacija je počela utjecati i na ulogu učitelja i transformirati proces obrazovanja i prije pandemije budući da su digitalne vještine postale integralni zahtjev nastavničkog posla. Međutim, sada kada se sve „zaključalo“, sudjelujemo u stvarnosti koja je prilično dramatična. Kina je u novom obliku nastavnog procesa već imala iskustvo. Za vrijeme epidemije SARS-a masovno su korišteni inovativni online alati. Australija je već u početnoj fazi pandemije bila prisiljena koristiti internetske mogućnosti za 100.000 kineskih studenata koji studiraju u Australiji, ali su bili prisiljeni ostati u Kini. Primjerice, i Sveučilište Duke u Sjedinjenim Američkim Državama započelo je s mrežnom platformom za učenje kako bi omogućilo kontinuiranu nastavu studentima u kampusu Duke Kunshan u Kini, partnerskoj instituciji Sveučilišta.
‘Digitalni domoroci’
Političke su elite posvuda pozdravile nove nastavne metode naglašavajući da je riječ o najnovijoj generaciji učenika i studenata koji su „digitalni domoroci” (digital natives), dakle oni su prva generacija kojoj je uporaba pametnih telefona i društvenih medija uobičajena i dio kulture u kojoj su odrasli. Vizija budućnosti obrazovanja koja bi trebala biti aplicirana do 2030. opisuje svijet u kojem su učenje, rad i obiteljski život duboko integrirani. Mladi uče iz digitalnog globalnog kurikuluma (što znači da se nepotrebno žestimo oko nacionalne kurikularne reforme budući da je nepotrebna i da neće zaživjeti) koji se temelji na „stvarnim problemima koje je potrebno riješiti“. Te „stvarne“ probleme identificiraju međunarodne organizacije (vladine i nevladine), korporacije i vlade. Tako će u budućnosti svaka korporacija imati svoje Sveučilište. Zaposlenici (ujedno i roditelji) koji rade u tim tvrtkama, pored posla koji obavljaju, dio će vremena posvetiti podučavanju mlađih koje će postupno uključivati u poslovni proces. Naravno, sve to postoji već sada, primjerice Oracle Academy / Google Analytics Academy / Goole marketing academy… Korporacije, dakle, postaju velike obitelji unutar kojih se odvija cjelokupni život svakog pojedinca. Vrlo zanimljivo za sociološka istraživanja!
Potrebno je postaviti pitanje – što to znači za budućnost obrazovanja, je li online obrazovanje održivo s obzirom na probleme s kojima se suočava? Može li takva praksa postati nova norma i što bi to značilo?
Veliki rizici
Motivacija za uvođenje online nastave čini se logična s obzirom na globalnu pandemiju. Naime, školsko je okruženje vrlo pogodno za širenje zaraznih bolesti. Opće je poznato da je prijenos veći u zatvorenim prostorima, te iako je rizik za učeničku i studentsku populaciju možda manji od onog koji je procijenjen za odrasle koji ih podučavaju, mladi mogu postati nositelji virusa koji će prenijeti na najosjetljivije članove društva, poput svojih djedova i baka. Međutim, noćni klubovi i kafići i dalje uredno rade zbog čega osobno ne vjerujem u ovaj argument, niti u takvu osjetljivost vlasti.
Motivacija je zasigurno bitno drukčija i tiče se ekonomskih interesa hi-tech kompanija koje su se fokusirale na tržište online obrazovanja koje nudi neiscrpne mogućnosti zarade. Čak i prije pandemije, istraživanja su predvidjela njegov ubrzani rast u iznosu od oko 350 milijardi dolara do 2025. godine (187,877 milijardi USD u 2019. godini). Na tržištu postoje brojne platforme za online učenje, poput u hrvatskoj vrlo popularnog Zooma, Hang Out Meeta, Udemyja, Coursera, Lynda, Skillsharea, Udacityja kojima se već koriste milijuni ljudi. Sve veći prodor interneta, odnosno premreženost planete internetom glavni je čimbenik pokretanja rasta tržišta online obrazovanja, a od početka krize Covid-19 došlo je do značajnog porasta upotrebe softvera za virtualno podučavanje, alata za videokonferencije itd.
Jasno je da je pandemija potpuno poremetila obrazovni sustav za koji mnogi tvrde da je već gubio na važnosti, stoga uvođenje novog hibridnog modela obrazovanja djeluje iznimno atraktivno. Do jučer su neke od glavnih tema bile opasne posljedice ovisnosti o tehnologiji na mentalno zdravlje mladih.
Mentalno iscrpljivanje
Sve duljim korištenjem interneta osobe se socijalno izoliraju, tjelesno i mentalno iscrpljuju, što se naravno odražava na obiteljskom, socijalnom, školskom ili radnom funkcioniranju, a na kraju može rezultirati potpunom psihičkom dekompenzacijom, piše na stranicama jednog od županijskih Zavoda za javno zdravstvo (dijela HZJZ), dakle institucije koja je zatvorila škole i propisala online nastavu kao obveznu. Elektroničko nasilje (cyberbulling) danas više nitko ne spominje, kao i probleme socijalizacije mladih. I dok neki brinu da bi ishitrena priroda tranzicije obrazovanja na mreži mogla snažno ugroziti mentalno zdravlje mladih, ali i predavača, vlade planiraju e-učenje učiniti „novim normalnim“.
Hrvatska spada u razvijene zemlje pa je kod nas imperativ posjedovati bar „pametni“ telefon, stoga relevantnim institucijama nije palo napamet istražiti posjeduju li učenici i studenti odgovarajuću tehnologiju za praćenje e-nastave. Sramota je ne posjedovati televizor, tablet ili kompjutor, stoga su se brojne obitelji snalazile kako su znale i mogle. Međutim, na globalnoj razini primjetni su izazovi koje je potrebno prevladati, a na čemu ubrzano rade hi-tech korporacije.
Siromašni još siromašniji
Naime, brojni studenti bez pouzdanog pristupa internetu i / ili bez tehnologije „bore“ se za sudjelovanje u digitalnom učenju. Ovaj digitalni jaz primjećuje se unutar svih zemalja i između skupina država – razvijenih i nerazvijenih. Primjerice, dok 95% učenika u Švicarskoj, Norveškoj i Austriji ima računalo koje koristi za svoje školske obveze, prema podacima OECD-a u Indoneziji to posjeduje samo 34% školske populacije. U nekim drugim zemljama u razvoju, situacija je bitno gora, stoga vrijedi spomenuti da su na Filipinima škole i fakulteti većinom zatvoreni, te da se u zemlji sa 100 milijuna stanovnika, mladi uopće ne školuju. U travnju 2020. UN je izvijestio da polovica učenika koji trenutno nisu u školi nema radno računalo. Mnogi nemaju internetsku vezu, uvjete ili vlastitu motivaciju da se drže rutine, a roditelji ili ne žele ili jednostavno ne mogu pomoći. Iako se digitalna rješenja mogu koristiti za učenje, nisu prikladna za pedagogiju i zasigurno ne mogu zamijeniti prisustvo stvarnog učitelja i strukturirano školsko / fakultetsko okruženje.
Elitni koncept
U suvremenom svijetu, čak i u vrijeme pandemije, sve se mjeri novcem. Internetsko obrazovanje elitni je koncept koji je moguće primijeniti samo u razvijenim zemljama. U zemljama u kojima su školski obroci u podne izrazito primamljivi za školsku djecu (ne samo u Indiji, već i u najbližem susjedstvu – BiH, Crnoj Gori i drugim zemljama regije), benefiti mrežne nastave vrlo su upitni. Kao rezultat toga, nagli prelazak na online obrazovanje evidentno je pogoršao već postojeće razlike između razvijenih i nerazvijenih zemalja, između dobrostojećih i onih s malim primanjima.
Prelazak na mrežno obrazovanje, nadalje, uzrokovao je kod mnogih duboki osjećaj gubitka budući da je struktura života i uobičajenog dana potpuno nestala. Brojni mladi ljudi, potpuno neprirodno sada vrijeme provode zatvoreni u svoje domove, dijeleći prostor i vrijeme za računalom s roditeljima, braćom i sestrama (često i kućni ljubimci skaču oko njih). Kad se ova „poslovna“ situacija spoji s drugim brojnim stresnim koje su proizvod života u izolaciji, jasno je da će sve to ostaviti ozbiljne (čak i trajne) posljedice na mlade. Jedna od najočitijih je – odgađanje njihovog kognitivnog, emocionalnog i društvenog razvoja. Za one u najkritičnijim razdobljima adolescencije to čak može povećati rizik od mentalnih bolesti. Globalno se očekuje da će lockdown proširiti postojeće nejednakosti širom svijeta, a posljedice će biti vidljive još desetljećima.
U članku „Screen New Deal“, vrlo poznata kanadska autorica, Naomi Klein, navodi da će trajna integracija tehnologije u svaki aspekt ljudskog života biti temeljno obilježje post Covid stvarnosti (post-COVID reality). Prvi su prioriteti „globalne vlade” učenje na daljinu, telemedicina, digitalna transformacija, tj. uvođenje širokopojasne internetske veze i sve to, naravno, opet u suradnji s velikim filantropom Billom Gatesom i njegovom nezaobilaznom – Bill & Melinda Gates Fundation. Nazovite to „Screen New Deal”, poziva autorica, smatrajući da se nalazimo usred živog laboratorija u kojem se oblikuje vrlo profitabilna budućnost bez dodira. To je budućnost u kojoj naši domovi nikada više neće biti isključivo osobni prostori, već su (ili će) putem brzog digitalnog povezivanja postati naše škole, liječničke ordinacije, teretane i, ako država tako odredi, i naši zatvori.
Kada je u pitanju budućnost obrazovanja nakon samog Covida-19, posebno u smislu digitalnih rješenja, predstoji duboka transformacija koja će prema zagovornicima donijeti „edukacijski procvat“ i „hiperindividualizirano obrazovanje” u kojem neće biti potrebe za preispitivanjem stvari koje su već naučene. To štedi vrijeme i novac, memoriranje informacija postaje uvelike suvišno, stoga je gradivo cijelog studijskog programa moguće savladati za mjesec dana.
Ovo je projekcija bliske budućnosti (ili sadašnjosti) u kojoj se za povlaštene gotovo sve isporučuje dostavom u njihove domove – bilo virtualno putem tehnologije, clouda ili fizički putem vozila ili drona bez čovjeka. To je budućnost koja zapošljava daleko manje učitelja, profesora, liječnika, vozača – koja ne prihvaća nikakve gotovinske ili kreditne kartice (pod krinkom kontrole virusa). To je budućnost za koju se tvrdi da je vođena „umjetnom inteligencijom” (AI), ali koju zapravo održavaju deseci milijuna anonimnih radnika smještenih u skladištima, podatkovnim centrima, tvornicama elektroničke opreme, rudnicima litija (baterije za električne automobile), poljoprivrednim farmama, pogonima za preradu mesa itd., gdje su nezaštićeni od bolesti i hipereksploatacije.
Sumorna budućnost
To je budućnost u kojoj „pametni gradovi“ premreženi kamerama i senzorima zamjenjuju lokalnu upravu. Budućnost u kojoj ne postoji rasprava o stabilnim i kvalitetnim poslovima koje su nove digitalne tehnologije izbrisale, te nizu loših, zapravo, užasnih, ropskih poslova koje su masovno proizvele.
A najviše od svega, trebali bismo biti zabrinuti zbog nevjerojatne socijalne nejednakosti koja je postala „nova normalnost“ distopijskog društva u kojem smo se zatekli. Neviđeno bogatstvo i moć koje su prisvojile hi-tech korporacije izbjegavajući bilo kakvu odgovornost za probleme društva s kojima se sada suočavamo postaje kritična prijetnja demokraciji kao još uvijek nominalnom političkom sustavu. Sumnjivo obećanje silicijskih divova – Oracla, Amazona, Microsofta, Facebooka i Googlea, prema kojem je digitalna tehnologija jedini mogući način preživljavanja u vrijeme pandemijske krize, temelj je novog globalnog upravljanja i održivosti neosjetljivih političkih elita nacionalnih država, te međunarodnih organizacija i integracija.
