Jadranka Polović
Iako već dugi niz godina, najmanje od govora Vladimira Putina na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji, 2007. godine, svjedočimo novom hladnom ratu između Rusije i Zapada, odluka ruskog predsjednikada prizna neovisnost ukrajinskih separatističkih republika (Donjeck / DNR i Lugansk/ LNR), otvorila je europski prostor „vrućem“ ratu koji se na prostoru Ukrajine vodi između Rusije i NATO-a (SAD). Putin je upravo dramatično povisio ulog budući da je rusko nuklearno oružje stavljeno u stanje visoke pripravnosti (odgovor SAD-a neće trebati dugo čekati), nakon čega Europa i svijet klize prema globalnoj katastrofi koja će značiti i „kraj civilizacije kakvu poznajemo“ (Putin, 2018).
U trenutku pisanja ove analize, nekoliko ključnih pitanja ostaje nejasno -koliko će biti opsežan rat u Ukrajini; mogu li Washington i Moskva uspješno upravljati svojim proxy partnerima i tako izbjeći eskalaciju sukoba u izravni američko-ruski rat; hoće li doći do širenja na Baltik s obzirom na rusko savezništvo s Bjelorusijom i značaj prometnog koridora – Suwalki (jedina strateška poveznica Rusije s Kaljinjingradom, te NATO-a s baltičkim zemljama); i zaključno kako će se ukrajinska kriza odraziti na Zapadni Balkan.
Rusija i dalje inzistira na “denacifikaciji i demilitarizaciji” Ukrajine, sugerirajući time da Moskva neće prihvatiti ništa do politički neutralne i demilitarizirane Ukrajine, dakle potpune i bezuvjetne kapitulacije Kijeva. Uskoro smo imali prilike saznati da ruska operacija nije ograničena samo na regiju Donbas, nakon čega su uslijedili napadi krstarećim i balističkim projektilima na vojnu infrastrukturu širom zemlje, te kopnena operacijaiz tri smjera – ruske trupe ušle su u Ukrajinu sa prostora Krima, preko separatističkih teritorija – Luganjska i Donjecka, ali i preko Bjelorusije. Upravo ove posljednje,preuzele su kontrolu nad nuklearnom elektranom u Černobilu koja je bila ciljani vojni objekt zbog nedavne objave ukrajinskogpredsjednika da će Ukrajina u kontekstu trenutnog sukoba preispitati Budimpeštanski memorandum iz 1994. koji joj je osigurao jamstva za sigurnost i teritorijalni integritet, dok se Ukrajina obvezala predati cjelokupni arsenal nuklearnog oružja.
Ipak, planirani Putinov blitzkrieg nije uspio, vidljivo je da se ruska taktika raspršila na nekoliko frontova. Putin je izravno pozvao ukrajinske vojne snage da izvrše vojni udar, dakle, očito je da se opredijelio za omiljenu strategiju SAD-a – regime change (promjena režima). Sasvim je očito da Moskva želi instalirati prorusku vladu u Kijevu, a kako navodi analitičar uglednog National Interest, Mark Episkopos američka administracija nema ništa protiv, samo želi da taj prljavi posao odradi Rusija. Ne zaboravimo, SAD su nekoliko dana prije sukoba svoje veleposlanstvo prebacile u Lavov. Nesumnjivo, Rusija želi tampon zonu prema NATO-u koja bi uključila Kijev, te teritorij istočno od rijeke Dnjepar. Nadalje, Kremlj ukrajinski dio crnomorske obale smatra strateški značajnim, stoga bi se tampon zona mogla proširiti i na južne dijelove Ukrajine, duž Azovskog mora, stvarajući tako kopneni koridor koji povezuje Krim s Donbasom, ali i Rusijom. Naime, istočna Ukrajina razlikuje se od zapadnog dijela zemlje u smislu jezika, vjere i ekonomije. Primarni jezik stanovnika na istoku je ruski umjesto ukrajinskog, vjera pravoslavna umjesto rimokatoličke, a gospodarstvo regije temelji se na teškoj industriji i ekstenzivnim trgovačkim vezama s Rusijom. Zapad više razvija laku industriju i gospodarski je snažno povezan sa srednjom i zapadnom Europom. Te su razlike desetljećima stvarale vrlo ozbiljne tenzije i podjele u ukrajinskom društvu.
Ukrajinski predsjednik najavio je unazad nekoliko dana da pristaje na opsežne mirovne pregovore koji bi uključivali raspravu o “neutralnom statusu” zemlje, što je bio odmak od temeljnog nacionalnog cilja – članstva u NATO-u. Ipak, ohrabren ukrajinskim otporom, ali i potporom zapadnih saveznika, Zelenski je odustao od pregovora, pa im se vratio, ovog puta sa idejom pridruživanja Ukrajine EU. Moguće i zbog činjenice da Putin zahtijeva da svako potencijalno rješenje mora uključivati ukrajinsko priznanje Krima kao dijela ruskog teritorija i izričita, obvezujuća jamstva ukrajinske vlade da nikada neće zatražiti članstvo u NATO-u. Događaji na terenu se u međuvremenu kompliciraju – SAD, Velika Britanija, Njemačka i druge zapadne zemlje dostavljaju Ukrajini oružje i u kontekstu kvantitete, ali i kvalitete. Ali i Rusiji pristiže pomoć u ljudstvu i oružju – zloglasna proruske čečenske jedinice mobiliziraju se i pristižu u Ukrajinu, a u upotrebu ulaze i vrlo nezgodne vrste oružja – mobilni termobarični raketni bacači („nuklearna bomba siromašnih”) razmještaju se užurbano prema ukrajinskoj granici.
S agresivnim potezima Kremlja prema teritoriju Ukrajine, Zapadni Balkan ponovno se našao u fokusu interesa NATO-a i Rusije. Naime, rusko veleposlanstvo u BiH je putom svog službenog Facebook profila optužilo Sjedinjene Države za destabilizaciju Bosne i Hercegovine kojoj, kako navode „pripremaju scenarij nalik ukrajinskom“. Teška optužba da Washington pokušava “genetski uništiti Ruse” ima pozadinu, ali o tom drugom prilikom.
Odnos NATO-a i Rusije na Zapadnom Balkanu ima dugu i zanimljivu povijest još od prvih godina raspada SFRJ-a. Naime, tijekom krize na prostoru bivše Jugoslavije, Rusija se kao stalna članica VS UN-a nastojala dokazati kao ravnopravan partner, ali i konstitutivni dio Zapada, te je bez prevelikog otpora slijedila politička rješenja Europske unije i Sjedinjenih Država. Ruska je vlada bez problema tada podržala slanje mirovnih snaga u Hrvatsku (UNPROFOR – United Nations Protected Force), kao i sankcije koje su UN uvele Srbiji i Crnog Gori (SR Jugoslaviji) 1992. Iste je godine priznala neovisnost Hrvatske, Slovenije i BiH. Takav pristup izazvao je burne reakcije opozicijskih političara kao i ruske Dume. Naime, za rusku vojnu, ali i intelektualnu elitu, rasplamsala kriza na jugoistoku Europe, postala je prilika za redefiniranje ruskih nacionalnih interesa kao i uloge Rusije u novim međunarodnim odnosima. Sukob na Balkanu dobio je značenje ruskog unutarnjeg političkog pitanja, ali je istovremeno postao i sastavni dio odnosa između Rusije i Zapada.
Rusko protivljenje NATO-ovoj vojnoj akciji na prostoru BiH (Deliberate Force, 1994) može se sagledati kao dio otpora Rusije prema širenju NATO-a na istok Europe, međutim, ruska reakcija je bila razmjerno blaga, a ruska politika, čak i poslije potpisivanja Mirovnog sporazuma u Daytonu, osim u diplomatskim izjavama, zapravo je ostala krajnje suzdržana. Tijekom vojnih operacija u Bosni i Hercegovini, ruske su jedinice uključene kao pripadnici mirovnih snaga IFOR-a i SFOR-a, kasnije i na području Kosova i Makedonije, ali u okvirima koje određuje NATO.
Razvoj situacije na Balkanu, suočio je rusku javnost s oslabljenom geopolitičkom pozicijom Rusije u međunarodnoj zajednici. Naime, Sjedinjene Države su tijekom trajanja postjugoslavenskih ratova znatno proširile svoje političko prisustvo u regiji, osobito su kroz NATO-ove vojne intervencije između 1994. i 1999.g. uspostavile geostratešku dominaciju na Zapadnom Balkanu. Ipak, NATO-ovo bombardiranje SR Jugoslavije, (24.ožujak-9.lipanj1999.), usprkos znatnim naporima Moskve da ga spriječi, predstavlja prekretnicu u odnosima Rusije i Zapada. Za razliku od drugih vojnih operacija koje su SAD-e i NATO poduzeli tijekom 90-tih, operacija Allied Force je po prvi put poduzeta bez odluke VS UN-a. Zračni udari i prijetnja kopnenom intervencijom prisilili su jugoslavenske vlasti da zatraže primirje, a NATO je na Kosovu rasporedio 50 000 dobro naoružanih vojnika iz zemalja članica NATO-a, zemalja partnera pod jedinstvenim zapovjedništvom misije Kosovo Force– KFOR. NATO-ova intervencija na Kosovu bitno je oslabila poziciju Miloševićevog režima i ojačala opozicijske snage te time stvorila pretpostavku političkog obrata u Srbiji. Iako se u međunarodnoj javnosti postavilo pitanje teškog oblika kršenja međunarodnog prava, odnosno legaliteta i usklađenosti NATO djelovanja s odredbama međunarodnog prava neosporno je da su geopolitički razlozi bili presudni da Sjedinjene Države pokrenu NATO na vojnu akciju protiv jedne suverene države. NATO-ova akcija na Kosovu potvrdila je da vojna moć Sjedinjenih Država ima presudnu ulogu u oblikovanju međunarodnog sigurnosnog okruženja. Naime, Sjedinjene su Države osigurale gotovo svu borbenu podršku, sredstva za vođenje elektronskog rata, nadzor zračnog i kopnenog prostora, punjenje goriva u zraku i druge kapacitete ključne za sukob visokog intenziteta, pa je bilo očigledno da su europski saveznici i dalje uvelike ovisni o Sjedinjenim Državama. NATO-vo bombardiranje SR Jugoslavije predstavljalo je novinu u načinu NATO-ovog djelovanja nakon 2000-te. Načelo provođenja operacija outofarea, nakon ove akcije, postalo je konstanta NATO-ovog djelovanja kojim si je Savez uzeo za pravo rješavati regionalne krize.
Tijekom trajanja Kosovske krize, 1999., Rusija je postala svjesna činjenice da je između Zapadnog Balkana i Rusije stvoren koridor država koje su, ili već pripadale NATO-u (Mađarska, Poljska, Češka), ili su se pripremale za članstvo (Rumunjska, Bugarska), zbog čega je bila preslaba diktirati uvjete. Naime, Sjedinjene su Država kao i Europska unija, tijekom krize znatno proširile svoj utjecaj u regiji, postupno stvarajući cordon sanitaire prema Rusiji, upravo na njenoj zapadnoj i južnoj periferiji. Ruska vojska ostala je na Kosovu samo kao dio međunarodnih mirovnih trupa KFOR-a pod vodstvom NATO-a. Rusija je time postala de facto odvojena od jugoistočne Europe što je marginaliziralo njen utjecaj na političke prilike u regiji u kojoj nakon pada režima Slobodana Miloševića više nije imala političkog partnera.
Nakon 2000. Rusija je promijenila svoj vanjskopolitički pristup regiji gradeći uravnoteženiju politiku prema državama nastalim raspadom Jugoslavije, sa sve većim naglaskom na gospodarske interese u regiji. Geopolitički sraz Zapada i Rusije na području jugoistočne Europe (i ciljano Zapadnog Balkana), smještene između Mediterana i Crnog mora, posljednjih se godina postupno profilira u sukob interesa velikih sila koje svoj utjecaj na države regije odmjeravaju preko diplomacije, krupnih investicijskih infrastrukturnih i energetskih projekata, ali sve češće i kroz projekciju vojne moći. Nakon godina relativne suradnje, odluka o proglašenju nezavisnosti Crne Gore (2006.), te osobito jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova (2008.), znatno su utjecali na narušavanje odnosa između Rusije i Zapada. Dekompozicija Srbije kao posljedica stvaranja novih državnih entiteta, promijenila je geopolitičku sliku Balkana. Postalo je očito da Rusija, u novoj konstelaciji međunarodnih odnosa nije u prilici bitnije utjecati na rješenja koja oblikuju novi poredak u Europi.
Priznavanje kosovske državnosti, suočilo je zapadne saveznike sa ruskim i kineskim vetom u Vijeću sigurnosti UN-a. Washington i ad hoc koalicija većine zemalja EU-a drsko su zaobišli Vijeće sigurnosti UN-a i odobrili deklaraciju o neovisnosti Prištine. Međutim, zapadne su države ubrzo otkrile da izjava prema kojoj se priznanje smatra presedanom nema nikakvu političku težinu kao ni uporište u međunarodnom pravu. Naime, Kremlj je iskoristio vojni sukob s Gruzijom kako bi podržao odcjepljenje dviju gruzijskih regija – Južne Osetije i Abhazije, te ratificirao de facto kontrolu Rusije nad oba entiteta. Administracija Georgea W. Busha osudila je djelovanje Moskve, kao i saveznici iz NATO-a i EU. No, baš kao što Rusija nije bila u poziciji učiniti mnogo na Kosovu, zapadne sile(osim pokretanja rata protiv Rusije) mogle su malo toga učiniti u gruzijskoj krizi. Kosovski presedan ponovno je iskočio kao problem 2014. godine kada je Kremlj anektirao Krim.
Eskalaciju zbivanja u Ukrajini, 2014., ruska je politika doživjela kao izraz snažnog političkog i ekonomskog pritiska na Rusiju koji se formirao u okvirima nove / stare vanjskopolitičke doktrine neocontaintmenta. Stoga je ruska Vojna doktrina iz 2014.g., sasvim jasno izdvojila glavnu sigurnosnu prijetnju za Rusiju: širenje i jačanje vojnog potencijala NATO-a prema granicama Rusije, zbog čega su se teritorijalne pretenzije Zapada prema Rusiji, kao i instaliranje i jačanje NATO-ovog kontingenta u zemljama koje su joj u bliskom susjedstvu, te njihova destabilizacija, našle na listi izvanjskih prijetnji po nacionalnu sigurnost.
Nesumnjivo, Rusija želi zaustaviti širenje NATO-a na istok, kao i prodor SAD-a i Europske unije u područje središnje Azije. Između dviju sila razvila se kompleksna igra za kontrolu golemog energetskog bogatstva što istovremeno pojačava geopolitičko i geostrateško značenje jugoistočne Europe. U kontekstu obnovljenog hladnoratovskog sukoba Rusije i Zapada na Balkanu, osobito su se u fokusu velikih sila našle slabe države zapadnog Balkana koje Sjedinjene Američke Države, Europska unija i NATO, te s druge strane Rusija nastoje privući u sferu svog interesa. Ruski je utjecaj tradicionalno snažan u Srbiji, Republici Srpskoj, Sjevernoj Makedoniji (NATO članica, 2020), ali i u Crnoj Gori koja je u travnju 2017.g.postala nova članica NATO-a.
Što se tiče Zapadnog Balkana, ruske su investicije vrlo ozbiljno ušle u bankarski sektor regije, 2013.g., kada je najveća komercijalna banka u Rusiji Sberbank grupacija, većinski u državnom vlasništvu, preuzela austrijsku Volksbank nakon čega je, unatoč sankcijama Zapada, uslijedio porast ekonomskih aktivnosti ruskih kompanija u regiji. Osiguravajući tvrtkama u regiji kreditne aranžmane pod uvjetima povoljnijim od zapadnih financijskih institucija, Sberbank je znatno ojačala ruski utjecaj na Balkanu. Nadalje, ruske su kompanije širom regije snažno zastupljene u petrokemiji, posebno u Srbiji i Republici Srpskoj. Međutim, svakako najznačajniji čimbenik ruskog utjecaja na Balkanu je ovisnost svih zemalja regije o ruskim energentima, zbog čega je do prije nekoliko godina Rusija bila nezamjenjiv gospodarski partner za zemlje regije koje su u velikoj mjeri bile upućene na isporuke prirodnog plina iz Rusije. Tako je ruski koncern Lukoil najzastupljeniji u isporuci sirove nafte, dok Gazprom dominira tržištem prirodnog plina. Ova činjenica svakako je pojačala značaj jugoistočne Europe kao tranzitnog koridora za opskrbu zapadne Europe energijom iz Rusije, te istovremeno utjecala da zemlje regije, koje su svoje politike u potpunosti podredile zahtjevima Sjedinjenih Država i Europske unije, napokon uzmu u obzir i geopolitičke interese Rusije. Još 2007.g. Republika Srpska prodala je više od 60% domaće naftne kompanije (NIRS) ruskom NeftgazInKoru što je Rusima omogućilo da steknu kontrolu nad kompletnom infrastrukturom, tj. rafinerijama nafte i mrežom benzinskih postaja. Srbija je 2008.g. Gazpromu prodala 51% NIS-a (Naftne industrije Srbije) čime je ovoj kompaniji omogućeno korištenje, time i dominantan položaj u opskrbi energentima i njihovoj distribuciji u Srbiji. Nadalje, vlasništvo u NIS-u omogućava Rusiji kontrolu nad drugim strateškim sektorima, poput kemijske industrije (HIP Petrokemija).
NATO je tijekom prvog desetljeća 21.st. proširio svoje članstvo na većinu zemalja jugoistočne Europe – Rumunjska i Bugarska pridružile su se 2004.g., a Hrvatska i Albanija 2009. Ulaskom Crne Gore u NATO, u travnju 2017.g., ova mala balkanska država izuzeta je iz interesne sfere Rusije, te premještena u spektar euroatlantskog utjecaja čime su Sjedinjene Američke Države i NATO, dijelom dovršili nedovršeni posao na Jugoistoku Europe. Naime, članstvom Crne Gore u NATO-u, Jadransko more postalo je „zatvoreno more“ koje zajedno s teritorijem obalnih država čini jedinstveni geopolitički prostor koji je u potpunosti podveden pod standarde i kontrolu NATO pakta, čime su geostrateške mogućnosti Rusije na Balkanu znatno ograničene. Vojno-strateško značenje Crne Gore kao iznimno male države ogleda u mogućnosti korištenja luka Bar i Kotor, odakle NATO može kontrolirati čitavo Istočno Sredozemlje. S tim ciljem, Sjedinjene Države nastoje oslabiti posljednjih desetljeća izgrađene gospodarske, investicijske i turističke veze Crne Gore i Rusije. Međutim, Rusija je snažno usmjerena da zaustavi sličan scenarij kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, te osobito Srbija što znatno usložnjava sigurnosnu situaciju na Zapadnom Balkanu.
Naime, posljednja faza ukrajinske krize odrazila se i na prilike na Zapadnom Balkanu. Predsjednica Kosova Vjosa Osmani međunarodnoj je zajednici skrenula pažnju da je u kontekstu novih geopolitičkih okolnosti Kosovo u „opasnosti zbog bliskosti Srbije sa Rusijom“ zbog čega je zatražila podršku i NATO-a i Sjedinjenih Država. Albanski premijer Edi Rama nedavno je najavio da će Zapovjedništvo specijalnih operacija SAD-a za Europu (SOCEUR) otvoriti bazu u Albaniji, te da će njegova uloga biti osigurati veću suradnju s albanskim saveznicima, te pristup transportnim čvorištima na Balkanu. Uskoro je i Srbiji koja inzistira na politici neutralnosti, isporučen ultimativni zahtjev NATO-a i EU da podrži sankcije Rusiji, međutim, neočekivano, čini se da je pritisak Rusije bio znatno snažniji. Srbija je načelno osudila kršenje teritorijalnog integriteta Ukrajine, međutim, odbila je uvesti sankcije Rusiji „budući da Rusija nije uvodila sankcije Srbiji krajem 1990-tih godina, kao ni Republici Srpskoj danas.“ Ova odluka bitno mijenja status regije u odnosu na ukrajinsku krizu čije prelijevanje na regiju, osobito BiH može imati goleme posljedice na stabilnost Hrvatske.
