Nakon što se virus Covid-19 proširio u gotovo svim državama svijeta, svjedočili smo različitim pristupima, odnosno mjerama koje su poduzimane u borbi s pandemijom. U samo nekoliko tjedana od početka ove krize s kojom se nosimo, nastupile su razne vrste zabrana u svim sferama života – zabrana rada, kretanja, okupljanja, kako bi se ova iznenadna i brzo raširena epidemija stavila što prije pod kontrolu. Kako se zaraza prvotno pojavila u Kini i uzela maha, Kina je poduzela čitav sustav mjera za izvanrednu mobilizaciju u borbi protiv novog koronavirusa – od ultrabrze izgradnje novih bolnica do masovnog zatvaranja kineskih gradova. Mjere su nadalje obuhvatile i strogi nadzor svakog pojedinca putem dobro razvijenih sofisticiranih sustava za praćenje – spominje se podatak da postoji 200 milijuna nadzornih kamera koje su opremljene softverom za prepoznavanje lica, te umjetnom inteligencijom, tako da mogu promatrati i procijeniti svakog građanina u javnim prostorima. Kamere mogu mjeriti i tjelesnu temperaturu, pa ako je ona upitna, građanin dobiva obavijest na mobilni telefon. Za pridržavanje karantene koriste se dronovi koji daju točne upute što je potrebno učiniti. Isto tako i aspekt privatnog života građanina u potpunosti se nadzire – svaka kupovina, kontakt, aktivnost na društvenim mrežama. Uvedeno je nagrađivanje, odnosno kažnjavanje bodovima za ponašanje u društvenom životu. Pozitivni bodovi ostvaruju se ako se građani ponašaju u skladu s očekivanjima, od davanja podrške vlastima do napr. kupovine zdrave hrane, a negativni bodovi dobivaju se za svako neprihvatljivo ponašanje – od kritiziranja vladajućih na društvenim mrežama, do prelaska ulice na crvenom. Za ostvarene bodove dobiva se nagrada, odnosno kazna. Ovakav potpuni nadzor u Kini je moguć, jer postoji velika razmjena podataka između davatelja internetskih i mobilnih usluga i vlasti. Zaštita podataka svedena je na najmanju moguću mjeru, kao i sam izraz “privatna sfera”.
Već i prije krize koronavirusom koja je zahvatila Kinu, u zemlji su se vodile rasprave o potrebi zaštite osobnih podataka, tražili su se pomaci u zakonodavstvu koje su poticali regulatori kibernetičkog prostora. Strani dužnosnici redovito su optuživali kinesku vladu da ima pristup podacima o svim kompanijama u zemlji, a jednako tako i pretjerani pristup privatnim podacima građana. Optužbe su se odnosile i na opsežnu cenzuru vezanu uz koronavirus, gdje je nadzor često bio brz i odlučan, dijelom i zato što policija i ostale sigurnosne službe imaju najveću moć korištenja različitih izvora podataka. Od primjene kineskog Zakona o kibernetičkoj sigurnosti od 2017. godine, Peking je postupno uveo standarde privatnosti potrošača. Cyberspace Administration of China (CAC), središnji vladin regulator, koji čak može ugasiti tehnološke kompanije preko noći, kritizirao je tvrtke zbog loših praksi u zaštiti privatnosti korisnika.
Nemaju samo državne telekomunikacijske tvrtke lavlji udio podataka o korisnicima u Kini. Osobnim podacima građana u velikoj mjeri raspolažu privatne tvrtke i to najviše one trgovačke poput Alibabe i Tencenta. Obje tvrtke odlučno poriču da podatke vlastitih korisnika – najvećem zlatnom rudniku korisničkog ponašanja u Kini – daju vladinim aplikacijama za „zdravstveni kod“. Tvrtke ističu da vladine aplikacije „zdravstvenog koda“, koje se nalaze na njihovim platformama, traže pristanak korisnika za dijeljenje lokacije. Dakle, aplikacije koje prosječni kineski stanovnik koristi, mogu pratiti ne samo njegovu GPS lokaciju, već i svaku trgovinu u kojoj su nešto kupili, obrok koji su naručili, s kim su tijekom dana kontaktirali preko drušvenih mreža, itd. Putem različitih aplikacija za praćenje pandemije, čiji se broj stalno povećava, lokalne samouprave pokušavaju pristupiti podacima o lokaciji pojedinaca putem GPS-a, jer su preciznije od podataka o lokaciji koje daju mobilni operateri. Lokalne samouprave ipak se suočavaju s preprekama u pristupu podacima privatnih tvrtki, jer trtke oklijevaju predati podatke dužnosnicima srednje razine.
Koordinacija između različitih područja javnog sektora često nije usklađena, a ponekad je narušena birokratskim rivalstvima. U strahu da će izgubiti kupce srednje klase, čiji se životi sada vrte oko niza aplikacija na njihovim pametnim telefonima, mnoge tvrtke iz privatnog sektora ipak nerado predaju podatke o svojim kupcima. Stručnjak za cyber sigurnost u istraživačkom centru New America, Samm Sacks kaže da „ne postoji jedinstvena baza svih podataka u vladi. Neki vladini odjeli imaju praksu od ranije da međusobno ne dijele podatke. Ovo nije iznenađujuće s obzirom na ogromnu političku moć koju određene vrste podataka mogu dati kineskom sustavu i različitim ciljevima različitih vladinih agencija.”[1] Poteškoće proizlaze iz složenosti kineskog sustava upravljanja, gdje različite razine imaju različit utjecaj i alate. Briga o privatnosti postaje pitanje za različite razine vlasti, kao i za privatne investitore i kupce. Iako Kina ima alate koje mnoge druge vlade ne bi mogle samo tako primijeniti za praćenje potencijalno zaraženih ljudi, poput podataka o lokaciji s pametnih telefona i tehnologije prepoznavanja lica, mogućnost države da pristupi u potpunosti osobnim podacima, na neki je način ograničena čisto organizacijskim i praktičnim razlozima. Kineska vlada koristila je krizu koronavirusom da potakne veću razmjenu podataka iz privatnih i javnih izvora. Pritisak koji je vlada izvršila na privatne tvrtke da omoguće pristup podacima u svrhu obuzdavanja epidemije, rezutirao je kombiniranjem podataka kojima rspolaže vlada, s poslovnim podacima kojima raspolažu tvrtke, tako da su se oni međusobno nadopunili. Mnogi u Kini sada strahuju da bi se postignuti pomaci u zaštiti privatnosti potrošača postignuti u posljednje dvije godine mogli izgubiti, odnosno da bi mjere nadzora provedene tijekom pandemije mogle postati trajne.
Zaštita podataka u azijskim zemljama tema je o kojoj se jako malo raspravlja, čak i u liberalnim državama poput Japana i Južne Koreje. Nitko otvoreno ne izražava bijes ili ljutnju zbog toga što vlasti prikupljaju podatke. Južnokorejski filozof Byung-Chul Han u članku u El Paísu tvrdi da su u borbi protiv virusa uspješnije “azijske države poput Japana, Koreje, Kine, Hong Konga, Tajvana ili Singapura, koje imaju autoritarni mentalitet koji proizlazi iz njihove kulturne tradicije (iz konfučijanizma). Ljudi su manje buntovniji i poslušniji su nego u Europi. Oni više vjeruju državi. Svakodnevni život mnogo je organiziraniji. Iznad svega, da bi se što bolje nosili s virusom Azijati čvrsto podržavaju digitalni nadzor. Protiv epidemije u Aziji ne bore se samo virolozi i epidemiolozi, već i informatičari i stručnjaci za obradu velikih podataka.”[2]
Harvardski stručnjak za međunarodne odnose Stephen Walt za Foreign Policy je izjavio da će: „Koronavirus ubrzati promjenu moći i utjecaja sa zapada na istok. Južna Koreja i Singapur najuspješnije su odgovorili (na krizu) i Kina je dobro postupila nakon početnih pogrešaka.”[3]
Još neke vlade na epidemiju Covid-19 reagirale su poduzevši vrlo snažne mjere. Filipinski si je predsjednik Rodrigo Duterte, nemilosrdan i u normalnim vremenima, uzeo još veće ovlasti u borbi protiv virusa, uključujući prijetnju zatvorskom kaznom za širenje lažnih vijesti o koronavirusu. U Turkmenistanu, vjerojatno najrepresivnijoj od zemlja u Srednjoj Aziji građani se hapse ako javno raspravljaju o epidemiji. Na Tajlandu je premijer Prayuth Chan-ocha objavio da preuzima hitne ovlasti, uključujući pravo cenzure ili potpunog gašenja medija ako bude potrebno.
Filozof Byung-Chul Han predviđa da bi Kina sada mogla „prodati“ svoje digitalno policijsko stanje kao uspješni model u borbi protiv pandemije, te „još ponosnije pokazati superiornost svog sustava.” Tvrdi da bi zapadni glasači, zabrinuti za sigurnost i zajednicu, možda isto tako bili spremni žrtvovati te slobode.
Situacija u Italiji, gdje je došlo do eksponencijanog rasta oboljelih i velikog broja umrlih, pokazala je da se Europa teško nosi s pandemijom. Mnoge zemlje EU jednostrano su zatvorile svoje granice kad se virus proširio, no pri tome je bilo za očekivati veću koordinaciju od strane Bruxellesa. Negativne posljedice krize mogle bi uzrokovati dezintegracijske procese u Europskoj uniji kao što se to dogodilo nakon migrantske krize 2015. godine. Zatvaranje nacionalnih granica tijekom pandemije možda je bio racionalan zdravstveni odgovor, a razumljivo je i da su čelnici željeli brzo djelovati kako bi izbjegli dramatičan talijanski scenarij, pa su nakon Italije u sljedećih pet dana svoje granice jedna za drugom zatvorile su Slovačka, Češka, Poljska i Mađarska, iako do tada u ni jednoj broj potvrđenih slučajeva Covid-19 nije dosegao stotinu. Pristup u borbi s pandemijom različit je u europskim zemljama, od vrlo liberalnih mjera, do onih koje građane stavljaju u potpunu izolaciju i u potpunosti ograničavaju kretanje. Istovremeno, Europa je donijela i zabranu ulaska strancima, što je pomalo apsurdan čin uzimajući u obzir činjenicu da je Europa u tom času upravo postala mjesto na koje nitko ne želi ići, jer se tu premjestio epicentar pandemije.
Osim mjera koje se tiču svakog pojedinca i određuju mu način života, nastupili su i drugi oblici državne intervencije u sferi ekonomije i politike, što je narušilo temelje parlamentarne demokracije. U Europi najeklatantniji primjer zadiranja u političku sferu je primjer Mađarske. Premijer Orban već dulje vrijeme naprestano gomila sve veće ovlasti, a vrlo brzo domislio se tome kako drakonske mjere nametnute i u drugim europskim državama, mogu biti savršeno pokriće za doista diktatorske ovlasti. Mađarski parlament, koji kontrolira Orbanova stranka Fidesz, donio je niz zakona, te omogućio Orbanu da vlada dekretom, kažnjava širitelje “lažnih” informacija i sve to na neodređeno vrijeme.
Kriza s kojom smo suočeni izazvala je zdravstveni, epidemiološki šok koji je pak doveo do šoka u gospodarstvu i to vrlo specifičnog – zabrane proizvodnje i pružanja usluga. Ovaj vanjskim okolnostima izazavani gospodarski šok dovodi do pada prihoda poduzeća, otpuštanja radnika, poteškoća u opskrbi i sl., što nužno zahtijeva intervenciju države i njenu veću ulogu u reguliranju i normalizaciji procesa prvenstveno u gospodarstvu, pa nadalje u drugim sektorima. Pitanje je koliko dugo će to dugo trajati, odnosno hoće li se uloga države smanjiti jednom kada kriza prođe. Kolektivna karantena mogla bi trajati tjednima ili mjesecima. U dijelovima središnje i istočne Europe postoji prijetnja da će se ona okončati konsolidacijom neliberalnih poredaka u mjeri koju je teško predvidjeti. Čak i iza svojih zatvorenih granica neliberalni čelnici mogli bi biti inspiracija jedni drugima. Kriza izazvana koronavirusom može utjecati na političke režime, a to bi u konačnici moglo trajno promijeniti lice EU. Poticati rasprave o građanskim pravima u ovim kriznim vremenima nije popularno, no potrebno je održati svijest o njihovom značenju.
Pokazalo se da su istočnoazijske države uspješnije u borbi s korona virusom, pa se postavlja pitanje mogu li europske države nešto od njih naučiti. Nije potpuno jasno zašto su istočnoazijske demokracije mogle odgovoriti tako učinkovito, pogotovo što nisu sve primijenili potpuno isti pristup. Dok su neke brzo uvele ograničenja i karantene, druge su koristile opsežno testiranje i praćenje kontakta zaraženih. Bez obzira na to koju su strategiju koristile, sve su djelovale brzo i odlučno, obzirom na iskustva koje su imale iz epidemija SARS-a i MERS-a. Iako se relativni uspjeh istočnoazijskih demokracija može povezati s iskustvom prijašnjih epidemija, on također može imati veze s učinkovitošću i kompetenicjama birokracije koje možda funkcionira bolje, posebice na koordiniraniji način (napr. u Tajvanu i Južnoj Koreji) nego u mnogim europskim zemljama. To bi se moglo tumačiti i na način da istočnoezijske demokracije imaju neku vrstu “autoritarnog ostatka” koji je doprinio u početnom odgovoru na ovu krizu. Južna Koreja i Tajvan su relativno nove demokracije u odnosu na mnoge u Europi. Kao rezultat toga, građani mogu imati drugačiji odnos s državom i spremniji su prihvatiti iznenadna ograničenja sloboda, posebno kretanja i korištenja osobnih podataka – barem u krizi. U tom smislu, pandemija može biti izazov ne demokraciji kao takvoj, nego posebice liberalnoj demokraciji. Ozbiljni kompromisi mogli bi se stvoriti između u osiguravanju osnovnih prava i sigurnosti, a nakon iskustva s koronavirusom, mnogi građani možda će radije odabrati sigurnost.
Rasprave o krizi liberalne demokracije vodile su se i prije krize koronavirusom. Osobito se raspravljalo o tome da li se liberalizam i demokracija, za koje se pretpostavlja da idu zajedno, sada razilaze. Kriza je čini se potaknula pojavu „neliberalnih demokracija“ na više mjesta, uključujući i Europu, model u kojem se izbori i dalje održavaju, ali neka prava pojedinaca su ograničena, mogao bi jače zaživjeti i nakon krize. Do sada je velik dio rasprava bio usredotočen uglavnom na to kako promijeniti popularnu percepciju da liberalne demokracije propadaju u ovoj krizi, ali pravo pitanje koje postavlja kriza uzrokovana koronavirusom je kolika je sposobnost liberalnih demokracija da adekvatno zaštite svoje građane.
Demokracija funkcionira na različite načine u različitim europskim zemljama, s političkim sustavima na kontinentu u rasponu od “većinskih demokracija”, poput Velike Britanije, do “konsenzualnih demokracija”, poput Belgije i Švicarske, a čini se da niti jedna nije imuna na krizu. Politički sustavi država članica EU-a isto tako međusobno djeluju različito, ali i na različite načine funkcioniraju u odnosu sa strukturom EU-a. O demokraciji ne bi trebalo razmišljati statički, kao sustavu koji će trajati će zauvijek kad se jednom uspostavi i koji će se jednostavno održavati i braniti od prijetnji. Demokracija se kontinuirano razvijala i mora se dalje nastaviti razvijati.
Za vjerovati je da u borbi protiv korona virusa demokratski sustavi ipak imaju očitu prednost. To se možda ne čini tako jasnim u trenutku kada Kina može izgraditi novu bolnicu za manje od dva tjedna, dok se napr. u New Yorku ubrzano traže bolnički kreveti. No, protok informacija i javno prikazivanje stanja može poslužiti stalnom prilagođavanju i pronalaženju novih taktika protiv bolesti. Transparentnost, kao što je primijetio jedan tajvanski dužnosnik, bio je jedan od najvažnijih čimbenika uspjeha vladinog odgovora na krizu. Lažne informacije i razne manipulacije sigurno ne doprinose učinkovitosti, a lako ih je i ootkriti. Kriza također predstavlja oštar test konkurentskih tvrdnji liberalnih i neliberalnih država da bolje upravljaju ekstremnim društvenim nevoljama. Kako se pandemija razvija, testirat će se ne samo operativni kapaciteti organizacija poput WHO-a i UN-a, već i osnovne pretpostavke o vrijednostima i političkim određenjima na kojima počivaju.
Na kraju je teško izraditi uvjerljivu bilancu o relativnim sposobnostima autokracija i demokracija u borbi protiv bolesti. Pandemija još uvijek nije gotova, a puno je čimbenika koji utječu na njeno obuzdavanje osim stila vladavine. Bogatstvo i resursi jedne zemlje očito igraju glavnu ulogu u njezinoj sposobnosti da odgovori na neočekivanu krizu, a zemlje s poviješću prethodnih epidemija imaju jasnu prednost u suočavanju s novima.
Medicinska znanost i struka može spasiti puno života, ali koliko od toga znanja će se primjenjeniti, isto tako demokratska je odluka.
Izvori:
https://www.ft.com/content/760142e6-740e-11ea-95fe-fcd274e920ca
[1] https://elpais.com/ideas/2020-03-21/la-emergencia-viral-y-el-mundo-de-manana-byung-chul-han-el-filosofo-surcoreano-que-piensa-desde-berlin.html
[1] https://www.ft.com/content/760142e6-740e-11ea-95fe-fcd274e920ca
[2] https://elpais.com/ideas/2020-03-21/la-emergencia-viral-y-el-mundo-de-manana-byung-chul-han-el-filosofo-surcoreano-que-piensa-desde-berlin.html
[3] Isto.
