dr. sc. Jadranka Polović: 2021: Feniks ili put u ništavilo

“Na kraju smo 2020. godine, a pandemija i dalje traje. Geopolitička se bitka zahuhtava na svim frontovima uključujući i proizvodnju cjepiva. Za sada su aktualne – vektorske, peptidne ili one utemeljene na informacijskoj RNK. U narodu se dijele na ruske, kineske, njemačke, britanske, američke… Njihove moguće neželjene efekte pokazat će vrijeme jer testiranja nisu do kraja obavljena, a one se stavljaju u promet. Do tada i virus ne miruje – mijenja se i prilagođava što također dovodi u sumnju potrebu za provođenjem masovnog cijepljenja, kao i razumljivu žurbu farmaceutskih multinacionalnih kompanija da novac poreznih obveznika prebace na svoje račune. Sve teče i mijenja se, kažu da ozbiljni intelektualci širom zemaljske kugle svih boja i ideja užurbano rade na proizvodnji cjepiva protiv straha i gluposti. Nadamo se da će požuriti dok obrazovni i zdravstveni sustavi, te gospodarstva širom svijeta ne dožive potpuni krah. Dobrodošli u 2021!”

(izjava prof.dr.sc. Elizabete Ristanović, mikrobiologinje, načelnice Odjela za genetiku mikroba i imunologiju, VMA, Beograd na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji “Sigurnosne krize u 21. stoljeću i kako njima upravljati”, listopad 2020) 

Vjerovali ili ne, samo jednom je stvoren život, Božjim voljom ili evolucijom prirodnom selekcijom, tko zna? Osim onih koji vjeruju. Kad se sve zbroji, u pitanju je ipak vjera, vjera u ključne događaje naše prošlosti, vjera u implicitne forme neizrečenosti kao i eksplicitnu sposobnost čovjekova prodiranja u tajne postanka i opstanka, vjera u traženje dokaza. Dakle, u proces na kojem se temelji nova religija – vjerovanja u znanost i znanstvene spoznaje koje se malo tko danas usudi propitivati, a koja se suprotstavlja tradiciji kršćanskih vrijednosti: čežnji za prošlošću, svjesnoj budnost i nadi u budućnost ljudskog roda.

Kršćanstvo mjerimo korakom i porukom, mjerimo ga prostorom i protokom vremena i pratimo kako je usporedo s njim sazrijevala jedna ideja čovječnosti prema božanskoj naravi, prema dobroti, vjerujući da je ta dobrota dostižna i ljudima. Eksponencijalni  rast naših nada je permanentna vjera u bolje i pravednije sutra. Inače je sve besmisleno. Nakon pada u ništavilo bez pomaka nema povratka. Naravno, vjera u sreću je iluzorna nada, prekomjerno očekivanje bez primjerenog uloga. Bez zalaganja nema dohvatljivog neba, sfere ostaju samo nestabilni mjehuri od sapunice, a ovozemaljska biosfera je tik do neba, u dlaku dovoljna našem osjetu života. U stvari, biosfera je dodir života.

Čovjeku je danas bolje, barem čovjeku Zapada, sklonjen je od opasnih posljedica previsokih ili preniskih temperatura, od nevremena, od pomanjkanja hrane, od ubitačnog rada… Sklonjen u uravnotežene oaze sigurnog doma razotkriva svijet nekako iznutra, doživljaj svijeta podrazumijeva i doživljaj sebe zajedno sa svijetom i doživljaj doživljaja. Svijest o vlastitoj svijesti, to nedostižno blago ostalim oblicima života “božja” je nagrada čovjeku zbog ispravnog djelovanja, zbog postupnog dizanja ljestvice moralnosti i etičnosti, zbog pravovremenog otklona od zloćudne pohlepe i neracionalnih zahtijeva samo za sebe.




Ipak, čovjek nije nekontrolirano skroman; utopija i distopija su podjednako opasne zamke za ljudski rod. U pitanju su stotine tisuća godina ljudskog glasanja, zazivanja neba, bogova, Boga i bližnjih.

Briga za čovjeka više nije samo dar s neba, ona se proteže postupno iz dubine povijesti, pisane i nepisane, spoznate i još nepoznate, ali naslutljive. A povjest nas uči da je svijet u koji smo prerano “ubačeni”, uravnoteženo polje zbivanja u kojemu smo dio cjeline čiji su ostali djelovi postali na brigu nama. Kad smo pažljivi prema svemu ostalome, pažljivi smo i prema sebi. Sve s mjerom, protiv oholosti, protiv pohlepnosti, ali i protiv lakomislene i iracionalne skromnosti, jer je i to put u ništa.

Nesklad u oba smijera je zlokoban po opstanak vrste, a nesklad često nastaje nasilnim zadiranjem u drukčije, u već postojeće ”tuđe”, u teritorij koji “moramo” prilagoditi svojim potrebama i uzeti ono što nam se samo ne nudi. Zapad je koljevka racionalizma i prosvjetiteljstva, pravocrtnog modernizma i propitkivajućeg postmodernizma ali i koljevka kolonijalizma i “našeg” interesa zakriljenog, najprije internacionalizmom, pa globalizmom, pa nasilnim intervencionizmom.





Zapad je labavi skup nacionalnih država, skoro pa rasno odvojen od ostatka svijeta; da nema iznutra nabujalog dijela populacije, potomaka robova i različitih “dopeljaša” s Bliskog Istoka, Azije i Dalekog istoka, Afrike i Oceanije. Europske države još uvijek u nazivu baštine imena naroda (plemena su ostala u germanskim šumama i prezrenom Balkanu) i teško će se osloboditi te genetsko-kulturološke navade. Tu smo gdje jesmo, komplot smo odjeka iz davnina (po vremenskoj vertikali) i prekoatlantskih zbivanja (po prostornoj horizontali). Međutim, ova europska geopolitička strategija nazovi zajedništva nema veza s prirodnim, darvinističkim tipom nastanka Sjedinjenih Američkih Država. Ujedinjenje nije isto što i sjedinjenje:

Ovdje na jugoistoku Europe, na Zapadnom Balkanu imali smo već pokušaj ujedinjenja naroda iz istog ili sličnog govornog područja (što je važno, a možda i najvažnije na putu evolucije, a kako u Bibliji, tako i u Kuranu), ali smo bili u neskladu s predatorskom pohlepom Zapada, pa smo privremeno “razmontirani”. Nikad ne znaš što budućnost donosi.

A budućnost donosi i jednu drugu vrstu roda koji ne izvire iz biološkog poroda, a u dubokoj je kultorološkoj sprezi s ljudima. To je tehničko-mentalna protetika koja bi se u konačnici trebala realizirati kao umjetna inteligencija. U privremenoj upotrebi je AI poradi najnovije lingua franca, engleskog (novokomponiranog) govornog jezika. Pisani će vjerojatno biti u nekim spregnutim kvantnim točkicama (za sada je to digitalni zapis). O tom potom, ostavimo nešto i umjetnoj inteligenciji da odluči ZA SEBE!

Jer nas u tom scenariju nema, taj kauzalitet ne funkcionira retroaktivno. Nažalost, to je posljedica golog kartenijanizma. Što hoćeš, to dobiješ.




Cogito ergo sum napokon funkcionira ili će vrlo skoro funkcionirati. Očekivati da će roboti potpomognuti umjetnim neuronskim sklopovima razmišljati o svjesnosti koju su osviestili je nada u prošlost, a ne dolazak budućnosti. Budućnost nije na nama.

Ako je Duh sveti jedna te ista čestica, ovdje i istodobno bilo gdje, onda je sva evolucija usmjerena u ”najbrži prst”, a tu smo, cjelokupni ljudski rod u konačnici gubitnici. Današnji genetski inžinjering je ubrzana evolucija evoluiranih čimbenika kojima je cilj dostizanje, po svaku cijenu. Proces je u tijeku. Mislim da ćemo sraz AI tehnoloških uradaka i zaostale prirodne inteligencije doživjeti još za života.

Razmislimo malo, blagodati prirodnih resursa (pri tom mislim najprije na vodu i zrak) su ugroženi, ali samo za nas i još nešto životnih oblika ili, ako hoćete, živih organizama u cjelini. Umjetna inteligencija, jednom kad postane autonomna, ne treba vodu ni zrak, dovoljna joj je molekularna struktura, a ona je na toj razini re-kompatibilna. Molekule su postojale i prije stanica. U stanici djeluju mutualistički ili parazitski; odvojeni od stanice su samo molekule, pulsirajuće namjere na granici života i smrti. Kao virusi.  A virusi, npr. SARS-Cov-19 je uzročnik bolesti koja za sada ne napada umjetnu inteligenciju, tamo borave bezopasniji virusi.

COVID-19 je  “fantomski” virus, već su zaboravljeni laboratoriji u Wuhanu kao ”utvrđeno” polazište pohoda ovog virusa na svijet. Čini se kao da ceh nepažnje, nekontrolirani transfer iz šišmiša, preko egzotičnog ljuskavca Pangolina (inače sisavca) u konačnici plaća bijela rasa. Je li u pitanju, ne samo biološki, već i rasni biološki rat ili se o tome ne smije ni govoriti. Kao zdravstveni problem COVID-19 je daleko prihvatljiviji. Sve ostalo je teorija zavjere. U načelu se slažem, na terenu je pandemija, uglavnom u europskom dijelu Euroazije, Sjevernoameričkom kontinentu i u Australiji. Pandemija traje do procijepljivanja stanovništva, što je obećanje znanstvene zajednice tog polja i mainstream globalizirajuće politike. To svakodnevno čujemo kroz usta briselskih glasnogovornika.

I ne sumnjamo, kognitivno raspoloženje neuronske baze u vlastitoj glavi prepustili smo kartezijanskom čovječuljku u mozgu koji nešto zna prije nego se nešto i dogodi. Mislim da je u pitanju jedan teško dokaziv neuropsihijatrijski običaj, sve je redukcionirano do najmanje moguće mjere. U pitanju je politička neuroznanost kamuflirana na nižoj razini u molekularnom teritoriju koji je svugdje i nigdje, malo nedostaje do atomske fizike i subatomskih čestica, ne-čestica. To ćemo ostaviti umjetnoj inteligenciji, neka ona u budućnosti promišlja za sebe ono što mi u našoj sadašnjosti nismo mogli ili htjeli ZA SEBE.

Kako bismo rekli: “Gdje ima dima, ima i vatre, a može i obrnuto” što bi se zdravom logikom moglo preformulirati u “Gdje ima teorije zavjere ima i zavjere”.

 

 

 

 

 

Komentari

komentar

You may also like