dr. sc. Jadranka Polović: AMERIČKI CILJ: ZAMIJENITI ERDOGANA

Bilateralni odnosi Sjedinjenih Država i Turske trenutno su na granici usijanja. Neposredni povod posljednjim nesuglasicama tursko je odbijanje da američkog evanđelističkog svećenika, pastora Andrewa Brunsona, optuženog za špijunažu i terorizam i povezanost s pokušajem vojnog puča 2016. godine, pusti na slobodu. Nakon što je uveo financijske sankcije za dvojicu turskih ministara koji drže resore pravosuđa i unutarnjih poslova (SAD obojicu smatra odgovornim za uhićenje i zatvaranje Brunsona), Trump se odlučio i na udvostručenje carina na čelik (25% na 50%) i aluminij (10% na 20%). Vrlo sofisticirani manipulativni, financijski napadi Wall Streeta kao satelita američke vanjske politike, uzrokovali su dramatičan pad turske lire i prijete kaotičnim posljedicama po tursko društvo.

Ipak, okršaj oko Brunsona u odnosima SAD-a i Turske tek je vrh ledenog brijega, posljednja u nizu manifestacija periodičnih političkih kriza koje su desetljećima prisutne u svim sferama suradnje dviju zemalja. Odnosi dviju NATO saveznica povijesno su složeni i turbulentni, a sankcije su već korišteni mehanizam „korigiranja“ turskih vanjskopolitičkih ambicija. Naime, nakon turske invazije na Cipar, 1974.g., američki je Kongres uveo embargo na isporuke oružja Turskoj i zamrznuo vojno – tehnološku suradnju. Turska, kao granična zemlja Europe i Azije, i poveznica Zapada s islamskim svijetom, ključna je članica NATO-a, time i neobično važna saveznica SAD-a. Ipak, odnosi dviju zemalja posljednjih su godina na ozbiljnoj prekretnici! Kontinuirana američka potpora Kurdima (PKK/PYD//YPG) tijekom rata u Siriji, ali i nakon poraza Islamske države, nesumnjivo je zadala smrtni udarac američko – turskom savezništvu. Nakon što je Recep Tayyip Erdogan s osvojenih 53% glasova na lipanjskim izborima konsolidirao svoj položaj na čelu osamdesetmilijunske Turske i priklonio se novim saveznicima – Rusiji i Iranu, uslijedio je niz diplomatsko-političkih poteza koji su međusobne odnose dovele na rub. Uhićenje američkog diplomata u Istanbulu još 2017. pod optužbom da je povezan s organizacijom klerika Fetullaha Gulena bio je razlog obustavljanja izdavanja američkih viza turskim građanima. Odluka Turske da kupi ruski raketni obrambeni sustav S-400, rezultirala je Zakonom o zabrani isporuke zrakoplova F-35 Turskoj koji je usvojio američki Senat, a prijetnja zatvaranjem vojne baze Incirlik i suspenzija korištenja radarskog sustava za rano upozoravanje u okviru proturaketnog štita u vojnoj bazi u Kureciku, dodatno su narušili odnose.

Međutim, u bilateralnim odnosima Sjedinjenih Država i Turske, osobito se izručenje kontraverznog imama, islamističkog propovjednika, Fetullaha Gulena nametnulo kao politički toksično i neobično sporno pitanje. Naime, turska je vlada već u srpnju 2016. godine, samo nekoliko dana nakon propalog pokušaja vojnog prevrata (15.07.2016.), zatražila izručenje Gulena kojeg je izravno optužila za organizaciju puča u kojem je poginulo nešto više od 250 ljudi, dok ih je 2200 ranjeno. Prema međunarodnom pravu, izručenje je prije svega suvereni akt svake države, međutim obveze koje proizilaze iz međunarodnih normi, kao i bilateralnih ugovora (ako takvi postoje), svakako, znatno utječu na odluku o ekstradikciji. Takav ugovor između Turske i Sjedinjenih Država postoji, potpisan je 7. srpnja 1979., ali je u konkretnom slučaju, zapravo, neprimjenjiv.

Zbog čega je izručenje Fetullaha Gulena za Tursku krucijalno važno i zbog čega američka politika štiti ovog islamskog Georgea Sorosa (M. Holjevac, dnevno.hr, 13.08.2016.), pitanja su koja se, zapravo, tiču snažnih geopolitičkih preslagivanja na Bliskom istoku. Erdoganova Turska ciljano je usmjerena na otklanjanje turske ovisnosti o Zapadu, zbog čega je stvaranje novih saveza ključno za održavanje ravnoteže moći i jačanje turskog utjecaja na regionalnoj razini. Budući da Turska ne želi biti tek kolonija Zapada, zapravo, želi voditi samostalnu i suverenu vanjsku politiku, primjetna je njezina refokusacija s dugogodišnjih, tradicionalnih saveznika – Sjedinjenih Država i Europske unije na nove saveznike poput Rusije i Irana. S druge strane, Turska je vitalno značajni američki saveznik u regiji, trenutno ne postoji ni jedna zemlja na Bliskom istoku koja može nadomjestiti njezinu ulogu, stoga američka politika treba političara koji će štititi njezine interese u regiji. Kako Erdogan sve više izmiče kontroli Zapada, njegovo rušenje u režiji FETO-a, provedeno u dogovoru s najvišim vojnim dužnosnicima, a pod geslom obrane „demokracije i sekularizma“, svakako je moglo poslužiti i stabilizaciji interesa Sjedinjenih Država u regiji.

Ipak, to se nije dogodilo! Turska zahtijeva izručenje Fetullaha Gulena koji već osamnaest godina živi u samonametnutom egzilu u Sjedinjenim Državama. Za američku administraciju (po tom pitanju postoji kontinuitet), Fetullah Gulen i FETO imaju status „režima u čekanju“ koji Washington koristi u stalnim nastojanjima potkopavanja gospodarski jake i prosperitetne Turske, poglavito njezine nove vanjskopolitičke orijentacije koja u Rusiji, Iranu i Kini nalazi nove saveznike.

I prije samog pokušaja vojnog udara, 15. srpnja 2016., Gulen, multimilijarder, štićenik američkih administracija, izravno povezan sa saudijskim režimom, blizak prijatelj Izraela, postao je „persona non grata“ u Turskoj. Fetullah Gulen je u nekoliko navrata bio pod optužbama turskog pravosuđa – uhićen je 1971.g. za vrijeme državnog udara, ali samo šest mjeseci poslije i oslobođen. Slično se ponovilo 1986 godine, međutim, kada je 1999. optužen od strane ureda javnog tužitelja u Ankari, Gulen je napustio Tursku i otišao u SAD gdje je već imao razgranate veze s državnom administracijom, ali i CIA-om.

Zabrana djelovanja njegove organizacije Hizmet ili Cemat, koja se u Turskoj vodi kao FETO (Fetullahist Terror Organisation) dio je vrlo dugog pravnog i političkog procesa. FETO sebe predstavlja kombinacijom različitih ciljeva – „hizmet (usluge), hizmet bareketi (pokret), camaat (religijska zajednica) ili camia (grupa). Zapravo, vrlo je teško konceptualizirati FETO ne samo prema međunarodnoj javnosti, ponekad čak i u turskom društvu. Organizacija je hijerarhijski postavljena, članovi su podijeljeni u grupe prema zaduženjima. Struktura organizacije temelji se na vrlo visokom stupnju tajnosti, osobito na ilegalnim aktivnostima unutar državnih institucija, i podrivanju veza u zapovjednom lancu unutar vojske. FETO djeluje kao „paralelna država“, budući da državni dužnosnici ili vojni časnici često primaju naredbe od zapravo neslužbenih, ilegalnih šefova  ili „abija“ (braće). Ovakav koncept djelovanja, infiltriranje u policiju, sudstvo, tužiteljstvo, obavještajne službe, kao i obrazovne, kulturne i financijske institucije usmjeren je na uspostavu potpune kontrole nad državnim institucijama i vojskom.

Ovo je posebno bilo vidljivo 2013. godine kada Gulenove pristalice nisu uspjele svrgnuti legalno izabranu vladu pokrenuvši nekoliko sinkroziranih istraga o korupciji protiv službenih dužnosnika na vrlo visokoj razini. Vrlo skoro Erdoganova vlada postavila je administrativne zapreke organizaciji, prerezala izvore financiranja i uklonila Gulenove pristalice sa službenih položaja. Upravo se te mjere smatraju razlogom i motivom državnog udara 2016.g. budući da je jedina opcija FETO-a da zadrži vlast zapravo postala organizacija državnog udara i nasilno preuzimanje vodstva države. Osobito vladina odluka da otpusti visoko rangirane časnike iz vojske ubrzala je planove o vojnom puču.

Slijedom zbivanja 2013. godine, Nacionalno vijeće za sigurnost je Gulenov plan o stvaranju „paralelne države“ ocijenilo kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Zahtjev za uhićenjem Gulena izdan je 19. prosinca 2014., kada je tursko pravosuđe po prvi put označilo organizaciju kao terorističku. Osobito je zanimljiv utjecaj Gulena na vojsku koji postoji još od 1970.-tih godina 20. stoljeća. Tako je 1982. godine 90-tak studenata vojne akademije Kuleli Askeri Lisesi otpušteno zbog njihove povezanosti s Gulenovim pokretom. Optužbe su poslije povučene, neki od studenata nastavili su studirati, te su zauzeli pozicije u turskoj vojsci. Istraga, provedena nakon pokušaja vojnog udara, pokazala je da je šest od tih studenata aktivno sudjelovalo u organizaciji državnog udara 2016. Naime, utjecaj FETO-a u državnim institucijama, poslovnoj zajednici, javnom i privatnom sektoru jačao je tijekom godina. Američki ekonomist Dani Rodrik navodi kako je stupanj utjecaja „gulenista“ osobito prisutan među visoko pozicioniranim generalima, zbog čega se može vjerovati da su časnici promovirani nakon 2008. – 2009. godine zapravo Gulenov kadar. Procjenjuje se da je gotovo 95% zaposlenika u policiji, neposredno prije puča, bilo pod njegovom kontrolom.

U organizaciji i izvršenju vojnog puča sudjelovao je časnički kadar na najvišoj razini. Neki od aktera svoju su povezanost priznali i prije početka službene istrage. Zanimljiv je podatak da je nekoliko časnika 15. srpnja 2016. zapravo bilo u osiguranju predsjednika Erdogana u hotelu u Marmarisu. Prema dokazima kojima raspolaže tursko pravosuđe i koji nisu sporni, jer su ih potvrdile američke obavještajne službe, vojni je udar pripremljen u vili Ankara Konutkent gdje se 6. 7. 8. i 9. srpnja okupio najuži tim predvođen Adilom Oksuzom koji je bio u stalnom telefonskom kontaktu s Fetulahom Gulenom i njegove upute prenosio članovima tima. Ono što pokazuju prikupljene snimke sigurnosnih kamera u vojnoj bazi Akinci je da su Adil Oksuz i Kemal Batmaz, dvije ključne figure udara zapravo civili, ali koji su se potpuno slobodno kretali vojnom bazom (Akinci Military Base).

Upravo ovaj utjecaj civila na vojne časnike u potpunosti objašnjava utjecaj FETO-a. Civili, bez dužnosti i ovlasti u vojsci, operativno su pripremili vojni udar. Američke su vlasti potvrdile ove dokaze, susrete i financijske transakcije upućene Batmazu. Optužbe se temelje na turskom zakonodavstvu koje podjednako kao i zakonodavstvo Sjedinjenih Država vrlo oštro kažnjava bilo kakva kaznena djela protiv ustavnog poretka. Za tursku vladu napad na instituciju predsjednika (planirano ubojstvo), kao i organizacijski aspekt državnog udara predstavlja temelj za izručenje. Tužiteljstvo osobito spornim smatra korištenje helikoptera i aviona F-1. Nakon što su ruske obavještajne službe obavijestile Erdogana o planiranom državnom udaru, predsjednik je napustio hotel helikopterom, a zatim je zrakoplovom prebačen u Istanbul. Neposredno nakon što je Erdogan napustio hotel u Marmarisu, objekt je postao meta zračnog napada koji su vojnim helikopterom izveli maskirani vojnici. Razmjena vatre između policije i vojnika u hotelu rezultirala je s dva mrtva policajca i nekoliko ranjenih.

Tijekom državnog udara 2016. mnogi su se pripadnici vojnih snaga našli pod teškim optužbama koje su proširene na političke dužnosnike, znanstvenike, suce, tužitelje i novinare. Zapravo, na niz javnih osoba, između ostalih i na Hakana Šukura, najboljeg turskog nogometaša svih vremena, bivšeg člana turskog Parlamenta, koji je, kako se pokazalo, gotovo 20 godina bio pripadnik pokreta Fetullaha Gulena. Gulen je, inače, od strane turskog pravosuđa optužen po 13 točaka uključujući kršenje Ustava, pokušaj ubojstva predsjednika, svrgavanje vlade, preuzimanje vojnih struktura, ugrožavanje sigurnosti ljudi. Oko 50 tisuća ljudi, među njima politički dužnosnici, vojni časnici, suci, tužitelji i drugi uhićeni su.

Čak i prije samog pokušaja državnog udara, vjeruje se, članovi FETO-a pokušali su destabilizirati Tursku: drži ih se odgovornim za obaranje ruskog vojnog aviona, 2015.g. na granici sa Sirijom i za brutalnu egzekuciju ruskog veleposlanika u Ankari, u prosincu 2016.g. Prijetnje smrću upućene su predsjedniku Erdoganu tijekom njegovog predizbornog govora u Sarajevu, u svibnju ove godine. Na Zapadnom Balkanu FETO je, inače, čvrsto pozicioniran u Albaniji i na Kosovu, ali i u Bosni i Hercegovini što je izvor velike zabrinutosti turske vlade. Međutim za razliku od Albanije u kojoj je turkofobija široko rasprostranjena, muslimanska populacija u Bosni i Hercegovini Erdogana doživljava kao zaštitnika.

U povijesti odnosa dviju zemalja bilo je međusobnih zahtijeva za izručenjem, međutim ekstradikcije su uvijek bile sporne. Što se tiče Fetullaha Gulena već nakon događaja u prosincu 2013. Turske su vlasti zatražile izručenje. Predsjednici Obama i Erdogan dogovorili su da će Turska obavještajna službe (MIT) i američka CIA surađivati po pitanju FETO-a. Nakon pokušaja vojnog udara pitanje izručenja postalo je jedno od najvažnijih vanjskopolitičkih pitanja u Turskoj. Prvi zahtjev za izručenjem zaprimljen je u Bijeloj kući 19. srpnja 2016. Već u kolovozu bilo je nekoliko susreta dviju delegacija, nakon toga uslijedili su i novi zahtjevi, međutim, budućnost američke odluke o izručenju je vrlo nesigurna. Iako je pravna osnova za izručenje međunarodno pravo, ekstradikcije su u svojoj prirodi uvijek kontroverzno područje u kojem (geo)politički interesi država „isplivaju“ ispred pravno obvezujućih dogovora i sporazuma.

U Turskom slučaju, FETO je, zapravo, „vlada na čekanju“ ili vrlo utjecajan mehanizam za vođenje hibridnog, specijalnog rata protiv Turske koja sve više naglašava svoju multipolarnu poziciju. Posljednji u nizu pritisaka kojima je izložena Turska, ekonomske sankcije i urušavanje turske lire koja je od početka godine izgubila oko 40% vrijednosti u odnosu na dolar, imaju za cilj potpuni krah turskog gospodarstva i dodatnu destabilizaciju Bliskog istoka, ali i Europske unije. Naime, srozavanje vrijednosti lire snažno utječe i na vrijednost eura, budući da su banke iz država EU-a među najvećim turskim kreditorima. Sve ovo dio je šire regionalne politike Sjedinjenih Država prema Bliskom istoku u kojoj „regime change“ (promjena režima) postaje imperativ ne samo za Iran, već i za Tursku. U Alahovim je rukama ne samo turska ekonomija, već i sam Erdogan.

Izvori:

Hasan Yucel: Untangling the extradition Case of Feto; SETA, June 2018 NO:38

Recep Tayyip Erdogan: How Turkey Sees the Crisis With the U.S.; The New York Times, Aug. 10, 2018

Agenti CIA-e na otoku pokraj Istanbula u kritičnoj noći pokušaja prevrata

0 komentara

You may also like