dr. sc. Jadranka Polović: AMERIČKI POVRATAK NA BALKAN

Može li povratak Sjedinjenih Američkih Država na Zapadni Balkan razriješiti sve nevolje regije? Tim se pitanjem ovih dana zabavlja javnost susjednih zemalja, nostalgično se sjećajući ležernih i nasmješenih tipova – Billa Clintona i Richarda Holbrooka koji su, daleke 1995. godine, što šarmom, što kombinacijom različitih diplomatskih pritisaka, obavještajnih i vojnih „alata“, u Daytonu okupiti namrgođene predsjednike – Franju Tuđmana, Aliju Izetbegovića i Slobodana Miloševića koji su pristali, iako nerado,  potpisati sve što je Amerima palo na pamet.  Samo četiri godine poslije, 1999., ova nezaustavljiva ekipa pomela je Srbiju tijekom operacije „Allied Force“ i ustoličila Albance kao stožernu naciju u regiji. Tako je završio rat na Zapadnom Balkanu, a o ulozi  Clintonove administracije u okončanju sukoba i danas se prepričavaju mitovi.  

Donald Trump, naravno, nije šarmer poput Clintona, ali, kad mu već ne ide na Bliskom i Dalekom istoku, ni s Južnom Amerikom, odlučio je bar jedan vanjskopolitički uspjeh zabilježiti na Balkanu, regiji tradicionalno naklonjenoj velikim silama, osobito Sjedinjenim Državama. Iako je State Department krajem kolovoza imenovao Matthewa Palmera kao specijalnog izaslanika za Zapadni Balkan, predsjednik Trump se odlučio za svog, pa je tako ovih dana u regiji prisutan Richard Grenell, kontraverzni američki veleposlanik u Njemačkoj.  Grenell, specijalni izaslanik predsjednika za dijalog Srbije i Kosova, nastoji kopirati shuttle diplomaciju Holbrookea, pa je smjesta požurio na Kosovo gdje se sastao s predsjednikom Hashimom Thacijem još uvijek šokiranim izbornim rezultatima, kao i pobjednikom Albinom Kurtijem, zatim požurio u Beograd na sastanak s Vučićem s kojim treba prelomiti samo jednu temu – konačni dogovor Srbija – Kosovo koji bi omogućio Kosovu članstvo u UN-u.

Prostor Zapadnog Balkana kao zona europske nestabilnosti, posljednjih je desetljeća u fokusu političkih analiza koje razmatraju utjecaj povijesnih, socijalnih, političkih, ali i geografskih čimbenika na oblikovanje političkog i kulturnog identiteta regije. Naime, stvaranje novih država na prostoru regije odvijalo se u okolnostima raspada bivše Jugoslavije, te razarajućih ratnih sukoba (1991.-1999.) koji su u značajnoj mjeri oblikovali političko i sigurnosno ozračje na Zapadnom Balkanu. Novonastale države regije po stjecanju samostalnosti postaju područje izvoza demokracije, objekt geopolitike enlargementa – širenja zapadnog ekonomskog, političkog i sigurnosnog poretka, kao i engagementa SAD-a i EU koji kao izvanjski akteri moderiraju krizom u regiji

Osobito je politiku Sjedinjenih Američkih Država prema regiji, u kojoj su aktivno prisutne još od završetka hladnog rata, moguće sagledati u kontekstu kompleksnog diplomatskog, ali i vojnog pristupa, čiji je cilj bio uspostavljanje nove geopolitičke konfiguracije jugoistoka Europe. Na kriznom području jugoistoka Europe, SAD su prisutne gotovo tri desetljeća, a u rješavanju krize i stabilizaciji regije kontinuirano su se koristile cijelim spletom diplomatskih, političkih i vojnih instrumenata kojima su sigurnosno ”zaokružile” prostor Zapadnog Balkana, geopolitički iznimno značajan za stratešku kontrolu Jadranskog bazena, istočnog Sredozemlja i Crnomorske regije.

Ipak, nakon 2000. godine, zaokupljene ratom protiv terorizma, time i geopolitičkim preustrojem Bliskog istoka, Sjedinjene su Države na Zapadnom Balkanu prisutne posredno, preko djelovanja savezničkih aktera koji provode politiku proširenja sigurnosnog (NATO), te ekonomskog (EU, MMF i druge međunarodne financijske institucije) poretka, a uz pomoć kojih se regija identitetski oblikuje kao zapadna vrijednost. Diplomatsko – gospodarska inicijativa prepuštena je Europskoj uniji, nakon čega Zapadni Balkan postaje ciljano područje njenog vanjskopolitičkog djelovanja, regija u kojoj EU kao utjecajan geopolitički akter testira kapacitet i snagu vlastitog soft – powera

U dominirajućem diplomatskom diskursu, stabilnost i prosperitet Zapadnog Balkana promatra se u kontekstu dva integrativna procesa: pridruživanju regije NATO-u i EU, zbog čega se uvriježio stereotip prema kojem ovi procesi djeluju neupitno stabilizirajuće i poticajno na demokratsku, gospodarsku, društvenu i sigurnosnu transformaciju zemalja regije, te njihovu ciljanu europeizaciju. Međutim, sasvim je vidljivo da je izostao obećani prosperitet i stabilnost regije, zaostavština primjenjenih zapadnih politika je krajnje siromaštvo, iznimna nezaposlenost i iseljavanje, propast javnih politika i kontinuirano gospodarsko urušavanje, kao i ponovno „aktiviranje“ postojećih kriznih žarišta: Bosne i Hercegovine, Kosova i Makedonije.

Utjecaj EU na Zapadnom Balkanu, kao što vidimo, naglo slabi, a regija se suočava s tri vrste prijetnji – snažnim gospodarskim i socijalnim izazovima, eskalacijom međuetničkih napetosti, te izvanjskim uplitanjem – Rusije, Turske, Kine (koja ovdje nikad nije bila), te zemalja Zaljeva. Trajno nestabilna situacija na Zapadnom Balkanu dodatno je pogoršana izazovima migracija, te radikalizacijom dijelova populacije (osobito u BiH, Sandžaku, Kosovu) koja se širi uslijed nezadovoljstva vladinim politikama, sve manjim izgledima za pridruživanje euroatlantskim integracijama, te sve većim utjecajem izvanjskih aktera koji svoj utjecaj u regiji jačaju kroz vrlo vrlo konkretne programe bez stalnog zanovijetanja ili politike uvjetovanosti na kojoj EU inzistira.

To je politički i sigurnosni okvir američkog povratka u regiju, ako je ova supersila uopće negdje otišla!

Amerika je nizom vojnih akcija, ali i mirovnih rješenja (Washingtonski sporazum, Dayton, Ohridski mirovni sporazum)  trenutno zaustavila rat, ali zapravo od Balkana napravila bure baruta, ili tempiranu bombu čiji detonator, okidač koji će aktivirati potencijalne sukobe po potrebi, drže upravo Sjedinjene Države. Naime, Daytonski sporazum je od BiH napravio nemoguću tvorevinu – upravo ustavno komplicirana struktura države koja načelno uvažava nacionalna i ljudska prava svih i svakoga, drži BiH u stanju rasula. Ohridski kao i Prespa sporazum podijelio je Makedoniju. Američka je politika u regiji djelovala kroz nekoliko ciklusa (Clinton, Bush, Obama), međutim naslijeđe „nedovršenog rata“ ili „nedovršenog mira“ kao ugrađena mina koja po potrebi može obnoviti eskalaciju nasilja u regiji ostavljeno je Donaldu Trumpu.

Američka diplomacija, trenutno primjenom meke moći nastoji potisnuti utjecaje Rusije, Saudijske Arabije, Turske i Kine, nakon čega bi tako presloženi regionalni geopolitički sustav ponovno predala Europskoj uniji radi integracije prostora jugoistočne Europe u zapadnu sferu interesa. To su javno deklarirani temeljni ciljevi i modaliteti velikog američkog povratka na Balkan. Međutim, Amerikanci ne vjeruju Europskoj uniji, osobito ne njenim liderima. Naime, EU nije spremna odustati od politike uvjetovanosti, budući da pred zemlje regije i dalje stavlja neobično teške zahtjeve koji često potkopavaju same temelje njihovog državnog suvereniteta, gospodarske i socijalne stabilnosti, time i stabilnost sadašnjih, ali i budućih političkih garnitura. Usvajanje europskih vrijednosti, te strogih standarda u zaštiti ljudskih prava, borba protiv korupcije ili usvajanju normi tržišne ekonomije, najzahtjevniji su dio reformskog procesa i mogući su isključivo u okolnostima regionalne stabilnosti i prosperiteta, nikako postojećih ekonomskih, demografskih i sigurnosnih izazova, te rastućeg utjecaja ne-zapadnih aktera. Stoga je evidentno da Europska unija nije sposobna odigrati svoju ulogu u američkom master planu za Balkan. Amerikanci to vrlo dobro znaju i u svojim planovima ne griješe – nakon što se EU još jednom zapetljala u vlastitu podijeljenost, neslaganja, nesposobnost aktivnog djelovanja i rješavanja problema na europskim prostorima, SAD ubrzano djeluju, za sada diplomatski, kako bi uspostavile geopolitički poredak u regiji kompatibilan američkim interesima. Sjedinjene su Države već sada snažno ukotvljene u svojoj interesnoj sferi  – Hrvatska, Jadran, Hercegovina, Sandžak, Crna Gora, Kosovo i Makedonija. U novom geopolitičkom kontekstu, interesi Europske unije, sekundarni su i podređeni američkim. Američki je cilj zemlje Zapadnog Balkana snažnije vezali uz transatlantsku zajednicu, prvenstveno uz NATO.

Ipak, novi pristup američke administracije prema regiji može izazvati daljnje turbulencije, te pojačati mogućnosti izbijanja sukoba. Iako je, prema novoj američkoj obrambenoj strategiji, težište američkih obrambenih aktivnosti većim dijelom stavljeno u kontekst sučeljavanja s Kinom, dakle na Indo-pacifičku regiju, ipak je, kao drugi veliki američki suparnik, protivnik ili neprijatelj označena Rusija.  Značajni dio kopnene crte zamišljene „bojišnice“ s Rusijom prolazi jugoistokom Europe. Stoga je američki cilj na jugoistoku Europe postići vojno političku situaciju identičnu onoj kakvu su izgradili na sjeveroistoku Europe, gdje je pod njihovim vodstvom uspostavljen obrambeni bedem od baltičkih država i Poljske s logističkom potporom s teritorija Njemačke.

Što se tiče Kosova, američka administracija skriveno djeluje na dva kolosjeka! Naime, iako je još uvijek utjecajan diplomatski establishment prethodnih administracija, Donald Trump želi riješiti ovaj problem i to, svakako prije izbora za drugi predsjednički mandat. Budući da su granice na terenu već čvrste – Srbija ne kontrolira ne samo Kosovo, već i  Sandžak, Makedonska vlada zapadni dio zemlje (Makedonci su potpuno pacificirani promjenom imena), vlada u Sarajevu RS, itd. predsjednik Trump neće imati moralnih, ali ni sigurnosnih dilema. Nova konfiguracija Zapadnog Balkana je u pripremi, granice u regiji već su u nedavnoj prošlosti mijenjane – teritorijalnim sužavanjem Srbije ili proglašenjem neovisnosti Crne Gore (2006) i Kosova (2008). Nema razloga da se taj proces ne nastavi.

You may also like